Zasto Andjeli imaju krila, odnosno zasto ih se tako prikazuje? Ako Andjeli zbilja postoje i ako su ih ljudi vidjeli (a neki tvrde da jesu) onda je logicno predpostaviti da zbilja imaju krila. Medjutim, sumnjam da im ta krila zbilja sluze za letenje tj. da im uopce necem sluze. Mozda samo za neko prepoznavanje ili ukras? A onda opet ako je to samo nacin da se prikazu nama, ljudima, jer je to lik koji povezujemo s pojmom Andjela opet je pitanje kako je do toga doslo. Morao je netko jednom reci/predpostaviti/vidjeti kako nesto zbilja jeste. Jedino u varijanti da su ljudi prvo sami sebi odredili sto ocekuju kada vide Andjela bi imalo smisla da onda i sami Andjeli uzmu to neko krilato oblicje.
U svakom slucaju, sto mislite (ili znate) da li Andjeli zbilja imaju krila i ako imaju - zasto?

Nisam mogla a da ne proguglam malo... i imala sam jos par linkova u bookmarksima i izdvojicu par zanimljivijih...bas onako kako je i logično:

Citat:

Znajući sve to, pokušajmo u razredu metodički stvoriti individualizirani prikaz anđela. Povedimo s djecom razgovor podsjećajući da su anđeli nevidljiva bića, bića svjetlosti i duhovnosti. Kako ih zamišljamo? Ako svaki čovjek ima svog anđela čuvara, jesu li i ti anđeli svi različiti među sobom kao i ljudi? Mogu li i anđeli biti visoki i niski, mršavi i debeli? Kako bi izgledao anđeo čuvar jednog Eskima sa Sjevernog pola, a kako jednog crnca iz Afričke pustinje? Kako zamišljaju ribarevog, a kako rudarevog anđela čuvara; čak, kakvu opremu mora imati da bi čuvao svog čovjeka? Pri opisima ili pričama treba izbjegavati vizualne opise (jer je anđeo nevidljiv), i spominjati nevizualne: mekoću, toplotu, sreću, isijavanje svjetla i raspršivanje tame, širenje zvukova - možda poput zvončića ili kristalića, glazba i nebeski zbor; širenje mirisa - borovine, dunje, različitog cvijeća, tamjana... Time stvaramo velik raspon izražajnih mogućnosti u djece, od raznovrsnih figurativnih likova, do nefigurativnih, apstraktnih prikaza. Izbor tehnika je neograničen, kao i izbor likovnih problema. U ilustracijama vidimo dječje radove različitih tehnika i poticaja.

Miroslav Huzjak[quote]
Izvor

---

Citat:

Početno su se anđeli prikazivali kao mladići u bijelim haljinama, bez krila, ali su od četvrtog stoljeća "dobili" krila, najprije bijela, a kasnije šarena i zlatna. Njihova krila znak su nepripadnosti svijetu, te označavaju njihov boravak na nebu i u sferi savršenstva Božje blizine. O njihovom služenju Kristu govori Evanđelje nakon kušnje u pustinji: "Tada ga ostavi đavao, a pristupiše anđeli te su mu služili" (Mt 4, 11). Anđeli uvijek označavaju mistiku, i utjehu. Tako na primjer kod Kristove tjeskobe na Maslinskoj gori: "I ukaza mu se anđeo s neba koji ga ohrabri" (Lk 22, 43). Taj prizor se često prikazuje kako anđeo donosi Isusu kalež, ili mu briše znoj s čela. U Evanđelju se ponajbliže opisuje anđeo kod Isusovog uskrsnuća: "I gle, nastade žestok potres jer anđeo Gospodnji siđe s neba, pristupi, otkotrlja kamen i sjede na nj. Lice mu bijaše kao munja, a odjeća bijela kao snijeg" (Mt 28, 2-3). No, u umjetnosti i zapada i istoka, "proslava anđeoskog služenja" je u Apokalipsi, ili u Posljednjem sudu: "Kad Sin Čovječji dođe u slavi i svi anđeli njegovi s njime, sjest će na prijestolje slave svoje" (Mt 25, 31). Anđeli u Posljednjem sudu glavni su akteri - oni izvršavaju Kristovu presudu. Sviraju u trublje, vode pravednike u raj, osuđene izručuju paklu. Pripravljaju prijestolje (hetoimasia), nose znakove Kristove muke... Renesansa je uz anđele uvela i male putte - gole dječačiće ili anđelke, kao direktni uzor na antičke amore i kupide. Vrlo su karakteristični za to razdoblje anđeli svirači koji muziciraju, bilo da prate neki događaj na nebu ili sudjeluju u njemu na zemlji. Anđeo s violom (prikazan na slici uz tekst) muzicira prateći Krista u slavi, nekada se nalazio kao dio freske u apsidi crkve Svetih Apostola u Rimu, a kasnije je prenesen u Vatikanske muzeje. Naslikao ga je Mezzo da Forli 1477. godine i predstavlja sjajan primjer renesansne živosti i ljupkosti. Razdoblje povijesti umjetnosti koje je najviše voljelo anđele svakako je barok, koji je u njima vidio posrednike i sponu neba i zemlje, uostalom kao i u svecima. Nikad prije, a ni poslije, nije bilo toliko razigranih anđela, ne samo na slikama ili oltarima, nego i na štukaturama, freskama, liturgijskom posuđu, odjeći, ogradama pjevališta, grobovima... Razdoblje koje je toliko njegovalo anđele, dalo je i najsavršenijeg majstora koji ih je izrađivao - Gian Lorenza Berninija. Njegovi anđeli po rimskim crkvama i mostovima postali su više od ideje pretočene u mramor. On je posve uspio dematerjalizirati materiju i u njihovim licima pokazati nedužnost, nadzemaljsko raspoloženje, nepomućenu radost koja ne izlazi iz njih samih, nego iz blizine Onoga kojeg licem u lice gledaju. Danas, sve se više čini da su nam potrebniji oni anđeli iz ranokršćanskog vremena, kada su ih prikazivali bez krila, kao obične ljude koji su uvijek spremni pomoći, i priteći u nevolji, koji su poput anđela čuvara. Uz anđele čuvare smo sigurniji, ali potpuni tek kada se okrenemo, a iza nas stoji anđeo kojemu možemo pružit ruku i osjetiti čvrsti prijateljski stisak. piše: Damir Tulić

Izvor

------

Znam da sam sad pokvarila raspravu i temu, i osobna razmisljanja, ali prije nego sam se usudila nagađati htjela sam saznati više.
Tekstovi su zanimljivi, dosta novoga se da pročitati...


Ali evo jedne zanimljivosti :
kad djetetu date da nacrta nesto sto je imaginarno ono to crta u slikama i po osobnom dozivljaju, tako da ce cesto uz pojam ljubav vezati slike majke, oca, brata,..itd. Tako i anđeli mozda..nesto njezno, lagano, nedodirljivo, plaho i svijetlo. Tako je moje dijete crtajuci zivotinje , lose je bojalo tamnim bojama , a dobre svjetlijim i njeznijim i cak sa krilima. Zasto? To je nesto iz djecije ciste nevine glave ...

E, ovo u drugom citatu se i meni cini najlogicnije/vjerojatnije. Da su krila dodali ljudi kako bi se istakla nepripadnost. Ali fora je kako od tada svi koji vide Andjele vide ih s krilima.

No ako se povedemo za onim da će nam se Bog prikazati onakvim kakvim ga zamišljamo onda je to sasvim logično. Tko zna, možda je cijeli Svemir, pa i Bog, zapravo projekcija naših misli i svijesti, tj. možda smo mi projekcija Boga...
Tu mi odmah na pamet pada kvantna fizika i metafizika.
Je li moguće da postoji druga dimenzija u kojoj obitava naš 'duh', tj. neka druga stvarnost u kojoj materija gubi na vrijednosti, kao paralelni Svemir, i ako znamo da u ovom Svemiru možemo razviti moći upravljanja materijom (telekineza, ..., itd.) možda u toj drugoj stvarnosti gdje isto obitavamo možemo svoju svijest i misao projicirati na stvarnost puno bolje nego u ovoj stvarnosti.

Imamo temu o Paralelnim Svemirima. Samo se sad ne mogu sjetit gdje je tocno.

Pitanje je da ako se Bog prikazuje onako kako ga sami zamislimo da li je to zbilja Bog? Sto bi bilo da se prikaze drugacije?

No, i sto onda? Upravo je to i poanta. Ako se prikazuje samo kako ga zamisljamo onda moze biti i 'halucinacija'...a sto to govori?

To mi govori da je Bog dio nas.

Logika se zasniva na argumentima i polaznim pretpostavkama, dakle logika nema samo jedan smjer, već više njih, ovisno o stvarima koje sam napisao. Može se doći i do toga što si rekao.

e sad, to da sam ja dio Boga, tj. na neki način Bog, e to mi je teško prihvatiti....
kad se samo sjetim pogrešaka, slabosti....
kakav bi to bio Bog??
nije li on savršen? a ja sam tisuću svjetlosnih godina udaljena do toga...i u ovom momentu mogla bih se zakleti da je pitanje dali ću ikada to dostići ili se bar približiti

No isto tako možeš okrenuti razmišljanje i naći ćeš Boga kao savršenog!

ne kužim kaj hoćeš reći - pls objasni malo

@Gloria...e, tebe nisam dugo citala ...mozda mi imamo kriv pojam 'savrsenog' i kriv pojam sto je zapravo Bog. Jer ako je Bog Sve onda je on i dobro i lose i snaga i slabost i onda je on u Svemu. To sto mi kao ljudi nesto procjenjujemo kao dobro ili lose jeste nas subjektivni dojam.