Vile – Rusaljke – Veštice – Kuga – Jagababa
Već jednom navedeni stavak Prokopa Cezareca iz VI veka veli nam da su Sloveni obožavali nimfe. Ta niža mitska bića koja Prokop zove nimfama, a koje nisu ništa drugo već naše vile, spominju se i u staroslovenskim spomenicima XIV i XV veka uz Peruna, Horza, Mokošu, Rod i Rožanice.
Na jednom mestu kod Đ. Hamartola sirena je prevedena rečju vila; u nekoj povelji cara Konstantina Asena (XIII v.) spominje se u blizini Skoplja neki vilski kladenac.
/L. Leže, op. cit. pg. 168./
Naše narodne pesme opisuju nam najlepše poreklo i sva svojstva vila.
Na pitanje o poreklu vila veli nam Narodna pesma:
"A mene vilu od gore, – Mene je gora rodila, – U zelen listak povila, – Jutrenja rosa
padala, – Mene je vilu dojila". Vilu dakle, u ovoj pesmi, rađa gora, ali se
ona može roditi i na nekom crvenom glavičastom jesenjem cvetu.
Vile naš narod zamišlja kao prekrasne žene lepa lica i prekrasna stasa, duge do zemlje crne ili zlatne raspletene kose, u kojima leži sva tajna vile, i ako joj se samo jedna vlas iščupa, vila mora da umre. Neke vile imaju i krila, svojim divnim glasom, primamljuju one mladiće u svoja kola. Oči vila sevaju kao munje. Oni tanki beli konci, što se leti i u jesen viju po vazduhu, zovu se vilinska svila, a neki to zovu i vile.
U svom Rečniku nam Vuk pod rečju "vila" veli da vile žive po velikim planinama i po kamenjacima oko vode. Vila je svaka mlada i lepa, u belu tanku haljinu obučena i dugačke niz leđa i prsa raspuštene kose.
Vila neće nikom zla učiniti, dokle ih ko ne uvredi (nagazivši na njihovo kolo ili na večeru ili drukčije kako), a kad ih ko uvredi, onda ga različito nakaze; ustrele ga u nogu ili ruku, u obe noge ili obe ruke, ili u srce te odmah umre.
Vilama postaju i duše umrlih devojaka; i ove vile žive u vodi i po obalama uvek u igri ili zabavi. Prema mestu gde žive vile mogu biti: planinkinje ili vile od gorice, zatim vodene vile ili bereginje i napokon oblakinje.
Planinkinje vile su dobre, one se klade sa običnim smrtnim devojkama
kako to pokazuje pesma: "Kladila se vila i djevojka – ko će bolje poraniti rano, – i doneti vode iza gore – i pomesti bele dvore svoje",
/Narodne pesme iz izdanja Narodne Prosvete Beograd, pesme osobito mitološke, red. M. Đurić./
šta više devojka pobeđuje vilu u ovoj opkladi i ostaje nekažnjena. Vile od gorice znaju odlično da leče i vidaju: "Kralja vida od gorice vila – a kraljicu nema ko da vida". Ove gorske vile toliko su dobre, da su one nekada pomagale ljudima polja obrađivati i marvu čuvati.
/Arhiv Povjestnicu Jugoslovensku knj. VII uredio J. Kukuljević- Sakcinski, Zagreb, 1863./
Vila može da ima i dece, ona katkad sama svoje čedo neguje: "Ne pij zlato odovud vodice; – ovde je vila čedo okupala," a znade svoje dete dati i ljudima na čuvanje, i to je dete uvek lepše i junačnije nego ostala deca. Veliki junaci biju megdan s vilom i mogu da je ustrele: "Stade vila zaklinjati: – Ne str'jelaj me, mlad junače! – i ustr'jelih belu vilu". Ali vila zna da bude i pomagačica i posestrima: "Imala je đevojčica – bjelu vilu posestrimu".
Vila gradi gradove na oblacima, ali ume i da ruši sve što ljudi sazidaju i traži žrtvu u temelje grada, kao i pesmi: "Zidanje Skadra na Bojani". Ona imade i sinova i kćeri pa ih ženi i udaje: "Đe su vrata bijela platna, – Onđe vila ćer udaje; – đe su vrata od skrleta, – onđe vila sina ženi". Planinkinje vile zalaze i u pećine i pretvaraju se u zmije. Vodene vile su vrlo zle, osvetljive, i zlobne, koje najradije gledaju, da se čovečanstvo muči kao zmija na trnu. Pesmom namame svakog smrtnika na svoju propast.
/Arkiv Povjestnicu Jugoslovensku knj. VII uredio J. Kukuljević, 1863./
Neke od vodenih vila su kao i sirene pola žensko a pola riba; mogu se
pretvoriti i u labuda ili mogu imati samo labudove noge. Kad
kažnjavaju vile sakate one ljude ili dave mladiće koji se kupaju u
njihovim virovima, a uništavaju i one koji se usude mutiti ili uzimati
vodu iz njihova izvora.
Ono što su kod nas vile, ono su u Bugarskoj
spominje neki spomenik iz XV ili XVI veka, koji nosi naziv "Kako otpoče i
bi stvorena samovila"; zatim jedan bugarski religiozan spis iz XVIII
veka. /L. Leže, op. cit., pg. 168-169./ Svoju samovilu zamišljaju Bugari,
kako jaše na divljem jelenu, uzda joj je zmija, a bič guja otrovnica.
Samovile postoje i u našem narodu, ali su one kod nas vrlo zle i
osvetljive, ubijaju mladiće kao u pesmi "Mene ljubi bela vila, – bela vila
samovila – (veli mladi Ćurčić majci kad ona hoće da ga oženi "lepom
Jelkom Solunjankom") majka ne sluša reči Ćurćilove već ga ženi i: – "Tu
je došla bela vila – Bela vila samovila" a kad su pevci zapevali: "Bela
vila odletela – Ćurću mrtva ostavila". Koliko je dubokog korena uhvatilo
verovanje u vile kod našeg naroda vidi se iz toga što hrišćanska crkva
ni za čitavu desetinu vekova nije uspela da ovo verovanje iskoreni, i
naš narod u punoj zbilji još i danas, pre će pristati da se zameri Bogu
nego vilama (Čajkanović). Vilama naš narod još i danas žrtvuje. O kolu
vila u kome one igraju priča Jireček: "U Srednjoj gori, kao i u okolini
Trnova, Kotela i Ćustendila pokazali su mi samovilsko oro ili orište, gde
Samovile ili vile igraju noću... I na granici Srbije i Bugarske, između
Ćustendila i Vranja nalazi se (takav) jedan veliki krug i zove se Vilino
Kolo. Seljaci ne smeju noću u nj ući; ne kose ga, niti oru to zemljište".
/Cesty po Bulharsku – Prague, 1888./ Ko okusi vode iz izvora samovila
postaje jak kao samovila, baca kamen od milion oka, čupa iz korena
cela drveta, rađa krilatu decu bele kose i vatrenih očiju.
Dugo se mislilo da u vile veruju samo Južni Sloveni a naročito Srbi, ali
je Kolar našao vilu i kod Slovaka. U Trenčinskom komitatu vilama se
smatraju duše zaručnika, umrlih posle veridbe. One ne mogu naći mira
i osuđene su da noću lutaju. Ako sretnu koga čoveka, odvuku ga u
svoje kolo i nagnaju ga da igra s njima dok ne postane samo duša. Vila
ima i u Češkoj; u oblasti Hradec "bludičky" ili divlje vatre, a to su duše
onih koje je vila pomorila. /L. Leže, op. cit. 169./
Koren reči vile i etimologija njezina nije jasna. Niderle je izvodi od
glagola viliti tj. ludo trčati i otud izvodi vila. Vila kod Čeha i Poljaka
znači lud, a u Dalimilovoj hronici vilati znači voditi raskalašan život.
Stari oblik vila: u vezi je sa litvanskim welis (perci) misli Veselovski, a
Leže sve ovo dovodi u vezu sa vel (propast), koja se nalazi u Valhol.
Vile su kušali protumačiti i sa dies violae tj. kao praznik ljubičica.
Naslednici vile kod Rusa izgleda da su bile "
je datuma, i postalo je od rimskog "rosaria" ili "pascha rosarum".
Zamena imena vila u rusaljke izvršile se u doba primanja hrišćanstva
(ili možda nešto ranije) pa se onda naziv rusaljka raširio po mnogim
slovenskim zemljama i van Rusije i ako je prva postojbina vila samo u
Rusiji. Tako imamo u Bugarskoj:"rusalna grobišta; u Srbiji: crkva sv.
Bogorodice Rusalije ili sv. Trojice Rusalije u okolini Niša; u Slovenačkoj
(blizu hrv. granice) tri crkve jedna do druge od imenom Rosalnice, kod
Metlike.
Literatura o rusaljkama prilično je velika, i ona je dokazala neslovensko
poreklo imena rusaljki. Narodna etimologija dovela je rusaljke u vezu sa
rečju ruslo (potok), te nam je tako mnogo doprinela za izučavanje
rusaljki.
Svojstva vila i rusaljki su ista, i rusaljke kao i vile žive u vodi, poljima i
šumama i njih se Rusi boje, kao i Srbi svojih vila ili Bugari svojih
samovila. Slična mitska bića vilama i rusaljkama bila bi kod Čeka: Vodni
Panny; kod Slovaka Vodopanenky, koje izlaze katkad iz svojih kristalnih
dvorova na zabave mladeži; kod Lužičana Wodne jugfry; kod Poljaka
Bogunki, koje opet vuku nesmotrene u vodne dubine. /L. Leže, op. cit./
Verovanje u veštice vrlo je rasprostranjeno u našem narodu. Ako se
neki zao duh pretvori u leptira, kokošku ili drugu koju životinju on
postaje veštica. Veštice se najradije skupljaju na orahu. Najviše se
pojavljuju u vreme od Božića do Bogojavljenja, jer su tada nekršteni
dani i donji svet je otvoren, te po zemlji u to doba šetaju veštice, aveti i
svaka nečastiva sila. Vuk nam pod rečju "veštica" vrlo opširno priča o
pojavi ovog mitskog bića u našem narodu. Veštica (kamenica, krstača,
rogulja, coprnica) se zove ona žena, veli Vuk, koja (po nar.
pripovetkama) ima u sebi nekakav đavolski duh, koji u snu iz nje izađe i
stvori se u leptira, u kokoš ili ćurku, pa leti po kućama i jede ljude, a
osobito malu decu: kad nađe čoveka gde spava, a ona ga udari
nekakvom šipkom preko leve sise te mu se otvore prsi dok izvadi srce i
izjede, pa onda prsi opet srastu. I narodna pesma "Izjedeni ovčar"
kazuje nam kako je dete Radoje ludo zaspalo i ne može da se probudi
jer veli: "Veštice su me izele: – Majka mi srce vadila, – strina joj lučem
svetlila."
Tako izjedeni ljudi odmah umiru, a neki žive više vremena, koliko je ona
osudila kad je srce jela, i onakovim smrti umiru, na kakovu ona bude
namenila. Veštice ne jedu belog luka, i zato se mnogi o belim i
božićnim pokladama namažu belim lukom po prsima, po tabanima i
ispod pazuha, jer kažu da one na poklade najviše jedu ljude. – Ni jednoj
mladoj i lepoj ženi ne kažu da je veštica, nego sve babama. Kad se
veštica jedanput ispovedi i oda, onda više ne može jesti ljude, nego
postane lekarica i daje travu izjedenima. Kad veštica leti noću, ona sna
se sija kao vatra i najviše se skupljaju na gumnu; za to kažu da ona kad
hoće da poleti od kuće namaže se nekom masti ispod pazuha pa reče:
"ni o trn ni o grm, već na pometno gumno". U Sremu se pripoveda, da
se onamo veštice najviše skupljaju više sela Molovina, na nekakome
orahu, a u Hrvatskoj se opet pripoveda, da se onamo skupljaju na Kleku
više Ogulina... Veštice beže od krsta i pred krstom njihova moć
prestaje.
Žena koja je veštica, kad iz nje iziđe onaj duh, leži kao mrtva, i da joj
čovek okrene glavu gde su joj noge bile, ne bi se više ni probudila. Kad
vide u veče kakoga leptira gde leti po kući, ponajviše misle da je
veštica, pa ako se može, uhvati ga, te ga malo napale na sveći ili vatri,
pa ga puste govoreći: "doći sutra da ti dam soli..." Kad u kakvom selu
pomre mnogo dece ili ljudi, i kad svi poviču na koju ženu da je veštica, i
da ih je ona pojela, onda je vežu i bace u vodu da vide može li potonuti
(jer kažu veštica ne može potonuti); ako žena potone, a oni je izvuku
napolje i puste, ali ako ne može da potone, oni je ubiju, jer je veštica.
Uz vešticu i
veli Vuk, da je kuga živa kao žena (to osobito dokazuju oni koji su ležali
od nje). Mnogi kažu da su je viđali gde ide povezana belom maramom,
a gde koji pripovedaju da su je i nosili tj. ona nađe čoveka u polju ili
srete ga na putu, a gde kom dođe i u kuću, pa mu kaže: "Ja sam kuga,
već hajde da me nosiš tamo i tamo" (Kud ona hoće). Onaj je uprti na
krkače dragovoljno (jer već njemu i njegovoj kući neće ništa učiniti) i
odnese je bez ikakve muke, (jer nije teška ni malo) kud mu kaže. Kuge
imaju preko mora svoju zemlju (gde samo one žive), pa ih bog pošlje
amo (kad ljudi zlo rade i mnogo greše) i kaže im koliko će ljudi
pomoriti; ali i njih mnogo propadne od pasa; zato kažu da se vrlo boje
zlih pasa. Kad kuga mori onda joj slabo govore kuga već kuma (kao da
bi je time umilostivili) niti smeju ostaviti u veče neoprane sudove; jer
ona dođe noću u kuću te gleda jesu li sudovi lepo oprani, pa ako ne
budu a ona sve kokoške i čanke izgrebe i otruje.
Jedan od nižih demona u ruskom folkloru jeste
ovog naziva glase: jendza, jandza, – ježi – jenžibaba. /G. Krek: op. cit./
Ime jednog nižeg demona
društvu sa samovilama, dovodi Leže u vezu sa jagababom.
Iz knjige "Vasiljev - Slovenska Mitlogija"
Lijep tekst
LINK