Ova fotografija je snimljena sa Voyagera 1, 1990. godine. Radi boljeg
uvida u prostor o kojem je rijec, fotografija je snimljana sa
udaljenosti od samo
4 svjetlosna sata. Nisam siguran da li ce vam ista pomoci ako vam kazem da nas svemir seze u dubinu i do nekoliko
desetina milijardi svjetlosnih godina!

Evo sta Carl Sagan kaze o snimku ciji je on sam inicijator u svojoj knjizi "
Plava tacka u beskraju":
"Napokon
smo uspjeli fotografirati nasu planetu iz dubokog svemira i, ako se
malo bolje zagledamo vidjet cemo jedva vidljivu tackicu. Upravo ta
tackica smo mi, nas dom. Na njoj, svako o kome smo ikada culi, svaki
covjek koji je ikada rodjen. Na toj tackici sva nasa radovanja i
patnje, hiljade religija, ideologija i ekonomskih doktrina, svaki lovac
i sakupljac, svaki heroj i kukavica, svaki graditelj i rusitelj
civilizacija, svaki kralj i seljak, svaki zaljubljeni par, svako dijete
puno nade, svaka majka i otac, svaki izumitelj i istrazivac, svaki
ucitelj o moralu, svaki korumpirani politicar, svaki superstar, svaki
vrhovni lider, svaki svetac i grijesnik tokom cijele historije nase
vrste, zivjeli su bas na tom zrncu prasine, koju ovdje vidimo na zraci
Sunca.
Zemlja je vrlo sicusno mjesto u kosmickom prostoru.
Razmislite o rijekama krvi prolivenim zarad nebrojenih generala i
imperatora da bi na kraju oni sami, u svoj toj slavi i ponosu, postali
na jedan tren gospodari jednog sicusnog djelica te tackice. Razmislite
o beskrajnim okrutnostima stanovnika jednog dijela tackice nad jedva
distinktnim stanovnicima drugog dijela te iste tackice. O njihovom
neprestanom nerazumjevanju, o njihovoj nezasitoj zelji za medjusobnim
ubijanjem, o njihovoj neprestanoj mrznji jednih prema drugima. Nas
stav, nasa umisljena samovaznost, nasa iluzija o privilegiranom mjestu
u kosmosu je direktno izazvana ovom fotografijom.
Nasa planeta
je usamljena trunkica u prostoru obavijena enormnim kosmickim bespucem.
U nasoj zbunjenosti svim tim prostorom ne nazire se ni najmanji
nagovjestaj spasenja iz vana, spasenja nas od samih sebe. Ipak, spas
ostaje jednino na nama samima. Astronomija nas s pravom cini sicusnim
ali, zelio bih dodati i to da nam je ona jako bitna u izgradnji nase
osobenosti. Po meni, za prikaz nase budalaste uobrazenosti nema boljeg
primjera od ove fotografije naseg sicusnog svijeta snimljene sa 6.4
milijarde kilometara udaljenosti. Takodjer, ovaj prikaz naseg svijeta
bi trebao probuditi nasu duznost ka uljudnijem i ljubavi punijem
ljudskom medjuodnosu i protom dati podstreka za ocuvanje i njegovanje
ove plave tackice u beskraju, jedinog doma za kojeg znamo."
Zamislimo se nad cinjenicom koliko smo samo sicusni i nebitni u svom tom prostranstvu!