Smrt bliske osobe

Nedavno mi je umrla dosta bliska osoba. Doživjela je duboku starost i nije se dugo "mučila". Prirodna smrt. Jednostavno je počelo sve otkazivati dok nije došlo do kraja.
Na žalost, bila sam kraj nje gotovo do samog kraja i sad se ne mogu riješiti tih slika u glavi.
Inače, nisam mislila da će me to tako jako pogoditi, zbog svega gore navedenog.
i jer vjerujem da joj je sad puno bolje nego kad je bila među nama.

Na koji način sve to skupa najlakše preboljeti i krenuti dalje?

Da li imate vlastita iskustva?

Meni je otac preminuo pred mojim očima, smrt bez ikakvih naznaka bolest jednostavno srce je prestalo kucat. Jedno vrijeme sam ga sanjao, sad je uspomena u mom srcu i na fotografijama.
Dok mi je djed umro bilo je drukčije nisam osjetio toliku žalost jer ipak umro je u dubokoj starosti, da je osto živjeti mučio bi se onako vezan za krevet u staračkom domu (to ne znači da sam želio da umre). Umro je u snu.

To su teške priče, imam i ja svoju, samo nije toliko svježa. Čovjek nekako mora pustiti vremenu da učini svoje. Ali to ne znači da se ovakve stvari uopće mogu zaboraviti, treba ih ugraditi u sebe na neki način, dopustiti da nas obogate umjesto da nas muče kao što je to obično u početku. Pokušavala sam malo pomoći kad je moj djed ušao u završnu fazu bolesti prije više od dvadeset godina. Nikad neću zaboraviti to razdoblje, kao ni ono kasnije kad je bio u bolnici i umro, sjećam se togakao da je jučer bilo i kao jedne od najtežih bolesti koju sam preboljela, iako više nemam loših posljedica. Inače sam do treće godine živjela kod bake i djeda i kasnije često dolazila, djed mi je bio uz mamu najvažnija ličnost djetinjstva.

Te stvari dakle ne možemo ukloniti, možemo samo djelomično usmjeravati i kontrolirati tijek svog "oporavka"

Sad ne znam više jesam li luda ili mi se pričinjava, ali osjećam kao da je ta osoba i sad blizu. Po noći se bojim ići na WC jer mi se učinilo da ju vidim u kadi, a danas sam definitivno osjetila njezin miris, tako njoj svojstven.
Je li to moguće?

to se i meni činilo dosta dugo nakon smrti matere. čula bi je kako me zove iz susjedne sobe, mirisi su bili prisutni. jednom me je i probudila iz sna s jasnim glasom da se budim i da ću zakasniti. sad više nemam takve doživljaje. prošlo je tri godine. vrime učini svoje. ponekad se sjetim tih njenih posljednih dana a naročito posljednjih sati. intenzitet flashbacka je manji šta se emocija tiče ali me ipak natjera na plač.

tesko je kada ti umru drage osobe.... problem je prihvatiti cinjenicu da je smrt na zalost sastavni dio zivota. meni je prosle godine umro kucni prijatelj mojih roditelja kojeg sam doista volio... i sad mi ne ide u glavu da je mrtav, ali zivot ide dalje.........

Sad sam pričala s jednom susjedom i kad sam joj rekla što mi se dešava, priznala mi je da ona još dan danas osjeća miris svoga sina koji je umro prije petnaestak godina.
Ali, kako kaže, nikome o tome ne priča jer bi mislili da je "skrenula".
Vjerojatno puno ljudi to osjeća, ali ne pričaju o tome.

Da, ljudi nerado pričaju o tome.

Moja baka se rano ujutro dan nakon djedove smrti probudila i čula djeda kako hrče...

ima tu puno zagonetki. ponekad živući vežu preminule za sebe svojom boli pa im je teško otići na onaj svijet. ostanu zaglavljeni, ni vamo ni tamo, zato je dobro kad se dođe k sebi od početnog šoka i tuge otpustiti ih da u miru odu. ima puno stvari koje bi se mogle odraditi da se bol olakša. recimo sklanjanje stvari koji osobu vežu za preminulog, farbanje stana, skidanje i prstenja i poklona sa sebe pa čak i mijenjanje donjeg rublja ako se radi o partneru. to je dobro napraviti i kod rastava.

proslo je 7 godina od smrti mog dede... cesto puta sam osjetila miris cemrpresa u svojoj sobi a neki dan mi se pricinilo ili se dogodilo ko da me potapkao po ramenu ja se okrenula nisam vidila nista ali sam se nasmijala jer znam da me cuva aaaa inace pokusaj se sjetiti svih dobrih stvari koje ste zajedno radili
pomaze jako puno

Imam osjećaj da mi se opet "otvorio" neki kanal za čudne pojave nakon svih tih stresova.
Kao mala sam doživjela mnogo toga neobičnog (kad nađem malo više volje za pisanje i vremena pisat ću o tome), pa je neko vrijeme bilo zatišje, a sad su se opet zaredali čudni događaji.

Dobro je da pričamo o tome, jer ja npr. nisam znala da se duše mogu "javiti" i mirisima, dok nisam i sama to doživjela i počela o tome ispitivati i ostale.

Zadnji incident me prestravio prije dvije noći: sanjala sam da neka duša iz čistilišta ili nečeg sličnog vrišti i zove me u pomoć da molim za nju. To je bio takav stravičan vrisak da me probudio.

Možda bih i pomislila da je to bio samo san, ali od kad mi se sve to počelo događati, zapazila sam da kad god ja nešto osjetim, osjete i moji psi!!!
Nikad nisu toliko lajali i režali kao ovih dana, tako da su se svi čudili što im je.

Uglavnom, kako se ta noć bližila kraju, kad sam se ja smirila, i oni su isto tako prestali lajati.

stella je napisao/la:

Imam osjećaj da mi se opet "otvorio" neki kanal za čudne pojave nakon svih tih stresova.
Kao mala sam doživjela mnogo toga neobičnog (kad nađem malo više volje za pisanje i vremena pisat ću o tome), pa je neko vrijeme bilo zatišje, a sad su se opet zaredali čudni događaji.

Dobro je da pričamo o tome, jer ja npr. nisam znala da se duše mogu "javiti" i mirisima, dok nisam i sama to doživjela i počela o tome ispitivati i ostale.

Zadnji incident me prestravio prije dvije noći: sanjala sam da neka duša iz čistilišta ili nečeg sličnog vrišti i zove me u pomoć da molim za nju. To je bio takav stravičan vrisak da me probudio.

Možda bih i pomislila da je to bio samo san, ali od kad mi se sve to počelo događati, zapazila sam da kad god ja nešto osjetim, osjete i moji psi!!!
Nikad nisu toliko lajali i režali kao ovih dana, tako da su se svi čudili što im je.

Uglavnom, kako se ta noć bližila kraju, kad sam se ja smirila, i oni su isto tako prestali lajati.

.isli su cestom moj pradida i njegov frend i nasred ceste vidjeli ozlijedenog covjeka pun krvi i sav pun rana...otrcali su po pomoc a kada su se vratili nije bilo covjeka ni rana ni krvi niceg u cudu su se gledali al niceg nije bilo ni krvi ni tijela N I C E G A

i ja sam na žalost imala takvo iskustvo...
ne bih rekla da vrijeme liječi rane, ništa mi nije zaliječno, vrijeme se samo pobrine da se naučiš živjeti sa tim

jedina stvar koja me užasava, skroz sablažnjava, je činjenica, kada počnem razmišljati :
Pa Isuse Bože, ja tu osobu više nikada u životu neću vidjeti .
e sve mogu podnijeti i izdržati, al kada mi ta rečenica počne odzvanjati u glavi....

Hteo bih umreti mirno i u snu, kao moj deda, a ne vristeci i u panici, kao putnici u njegovom autobusu

pa to je želja svakog čovjeka.
i to je ok

prije 2 dana umrla mi je jedna moja jako dobra prijateljica iz zivotinjskog svijeta je ali mi jako fali ;( tesko mi je bez nje

desava se sta ces ... tebi je barem umreo/la prirodnom smrcu a meni su mog psa otrovali...

Stayter je napisao/la:

desava se sta ces ... tebi je barem umreo/la prirodnom smrcu a meni su mog psa otrovali...

a jadna umrla je od tuge

prerano je otisla

sto je umrela od tuge.... ? (predpostavljam da nije imala muzjaka)...

Stayter je napisao/la:

sto je umrela od tuge.... ? (predpostavljam da nije imala muzjaka)...

umrla je jer je zecica s kojom se druzila odlutala...i umrla je 3 dana nakon

nemoj da brines, preboleces to.. zivot ide dalje nacices mozda nekog koga ces jos vise voleti..

Stayter je napisao/la:

nemoj da brines, preboleces to.. zivot ide dalje nacices mozda nekog koga ces jos vise voleti..

slazem se

ja nameravam da uzmem nekog psa sad uskoro pa neznam kog

mozda uzmem ponovo zamorca koji ce biti iste boje al ne sada