Serveri padaju, kiosci su u plamenu, a više je guzica parkirano na jednom kauču ispred televizora nego Audija i Tuarega u Širolininoj ulici.
O, Kerume! "Jugoslaveni", koje povremeno pozivaš na koprofagiju i oslovljavaš ih kao glupe majmune, vole te ovih dana više no Josipa Broza Tita.
A kako te tek vole pravi Hrvati! Njih više zanima kad ti napumpaš svoju dragu, nego kad Hrvatske autoceste cijenu metra asfalta i kantu Jupola pumpaju, pumpaju i pumpaju u nedogled. No, nije tu nitko kriv, sve je stvar privatnih afiniteta. Može se reći da su Hrvati naprosto uzljubili krivu prirodnu znanost, barem što se njihovih financija tiče. Biologija, pogotovo ona lekcija koja pokriva razmnožavanje sisavaca, puno im se bolje primila od matematike.
Mjesecima na čekanju
Da je slučajno bilo obrnuto, onda bi i "javni interes", kojim se državna televizija pravda svaki puta kada u navodno ozbiljnu političku emisiju posjedne stručnjake i ostalu relevantnu svitu da priča o temama koje su od diskutabilne društvene važnosti, doveo Zdravka Livakovića i Juricu Prskala na televiziju nekih osam mjeseci ranije.
Tada je još priča o HAC-u objavljena na internetskim portalima – tom nezrelom mediju putem kojeg se ljudi informiraju u predahu između dva pornografska sadržaja ili u slučaju kad imaju osjećaj da im roditeljski nastrojen televizijski prime time nešto prešućuje. HTV je ostao nijem i kad se dvojac Livaković - Prskalo prije par tjedana kočio na naslovnicama dnevnih novina, s novim aferama u naručju.
Hrvati i njihove zablude
Jugoslaveni s Prisavlja, nažalost, ni tada nisu prepoznali javni interes. Afere HAC-a na HTV-u su emitirane tek kada televizija nije više imala gdje pobjeći. U međuvremenu su vodeći ljudi ovog javnog poduzeća, naime, i sami odlučili pokazati svoje lice, pokriveno nijansu presvijetlim puderom. Novinarima su na konferenciji objasnili kako je naša privatna stvar ako mislimo da oni zaslužuju jeftinije automobile od firmi pobjednica javnih natječaja.
S obzirom na talent ravnatelja Hrvatske radiotelevizije za bježanje od javnosti na supertajne i supervažne sastanke, začudno je što HTV nije pričekao još tjedan-dva dana da pruži HAC-ovoj Upravi priliku da objasni Hrvatima kako su u zabludi kad misle da je njihov posao upravljanje novcem od kredita koje ćemo uz kamate plaćati i mi i naši unuci, kao i kad misle da je Nadzornom odboru posao da nadzire njihovo trošenje.
Oni koji su propustili nastup državnog tajnika Livakovića u Otvorenom, neka znaju da je sažetak njegovog izlaganja sljedeći: posao šefa NO-a je provjeriti jesu li svi papiri potpisani. Ne što je potpisano, koliko košta ili zašto ne košta manje, nego jesu li svi složni. Oko toga da se rasipaju tuđe pare.
Kako se nikad nisu zajebali pa da im treba manje para?
To što se matematičari u HAC-u svako malo preračunaju jer nisu dovoljno inteligentni da bi pojmili koliko će cesta koštati, pa nas njihove jedinice iz matematike kroz dopunske ugovore koje sklapaju bez natječaja koštaju uvijek milijardu i pol kuna više, a nikad milijardu i pol kuna manje, nisu oni jadni krivi i to nije briga Livakovića i Prskala. Pa nije im palo na pamet da im fali sedam milijardi za ovo naslikavanje sa Ivom Sanaderom pred lokalne izbore!
Ah, to je isto privatna stvar osobe matematičara. Glup je, ne zna računati, što da radimo s njim? Djeca će mu se smijati ako ga vratimo u učeničku klupu. Da ga stavimo na optuženičku klupu? E, to bi tek bio vic. Kao što činjenica da glavni državni odvjetnik Mladen Bajić s vremena na vrijeme izaziva sram kod, pazite sad, saborskih zastupnika, zvuči kao šala. A upravo se to nedavno dogodilo na antikorupcijskom vijeću u Saboru.
Deda Bajić
Dragutina Lesara je stid što se Državno odvjetništvo nije ponudilo (a ako je, onda to nitko ne zna) za pomoć Europskom uredu za borbu protiv prijevara, OLAF-u. Ljudi ti dođu poslom u kuću, a ti ih u maniri kulturnog domaćina poželiš upitati žele li popiti kavu, čaj ili pivo, možeš li im kako olakšati posao, poželiš kurtoazno pokazati interes za ono zbog čega su došli.
Kako to domaćin po struci, Bajić, nije napravio, Lesar je predložio vijeću da se obrati OLAF-u i upita ih mogu li im kako pomoći dok čačkaju po Hrvatskim autocestama. Svi su se političari složili s prijedlogom. DORH se još nije stavio na raspolaganje, makar se deda Bajić nije pohvalio ni s čim pored toga da je i sam "uskočio" u HAC. Mo'š mislit što ih je preplašio. Ne zna se koji član Uprave HAC-a više treperi od straha da će ga uz istu plaću zaposliti u drugu firmu gdje će voziti Lexus, a ne Audi.
No, opet, to što dedu Mladena ili Juricu, babu Jadranku i Hloverku nije briga za unučad koja je osuđena da bude jamcem za kredit od kojeg neće dobiti ništa, očigledno je njihova privatna stvar. Jebo unuke, bit će unuka, neka emigriraju ako im se ovdje ne bude sviđalo. Sada ih nema tu da se bune pa nema ni javnog interesa.
Podnošljivi raspad sistema
Sada je važno potomstvo Željka Keruma. Javna, ne privatna stvar. E, kad je ta nejač i u pitanju, onda Jugoslaveni s Prisavlja reagiraju u hipu, promptno, pravovremeno, bez greške i okolišanja.
Istovremeno su nakladnici nasmiješeni, ne gnjave novinare koje će sutra najuriti i raspad sistema čini se podnošljiviji, jer serveri padaju, kiosci su u plamenu, a više je guzica parkirano na jednom kauču ispred televizora nego Audija i Tuarega u Širolininoj ulici. Baš zato te tvoji Jugoslaveni vole, o, Kerume!
Izvor: Net.hr
_________________
When you have eliminated all which is impossible, then whatever remains, however improbable, must be the truth.
čet lis 22, 2009 6:53 pm