Početna stranicaPortalPretraľnikLatest imagesRegistracijaLogin

 

 Huriti

Go down 
2 posters
Autor/icaPoruka
Mediterano Blanco
Majmun
Mediterano Blanco


Male
Leo Snake
Broj postova : 1164
Age : 34
Registration date : 18.06.2015

Huriti Empty
PostajNaslov: Huriti   Huriti Icon_minitimeuto lis 06, 2015 6:43 pm

Huriti,drevni semitski narod,koji je postojao nesto posle raspada sumerske civilizacije,pre oko 5 hiljada godina.Za taj narod sam cuo skoro i to slucajno,znam vrlo malo,samo znam da su oni pretci Jevrejima,da su imali neki oblik drzavnog uredjenja slican carstvu u danasnjoj Siriji i zapadnom Iraku,blizu Mesopotamije.Spekulise se da su imali veoma bizzarnu doktrinu i da su odudarali od okolnih naroda i svi su ih se mnogo  plasili u regionu Bliskog Istoka,pa su imali reputaciju nesto nalik UTVARAMA I FANTAZMAMA.Bili su nesvakidisnje surovi za to vreme i veoma spektakularni u vidu modela ponasanja.Da bi ubrzo,posle odredjenog vremena propali kao da ih nikada nije ni bilo,cak ih nema u udzbenicima zvanicne Istorije da su ikada postojali.Sada me zanima da li imate neka saznanja o ovom drevnom-semitskom-nepoznatom narodu? ;) .
[Vrh] Go down
Mediterano Blanco
Majmun
Mediterano Blanco


Male
Leo Snake
Broj postova : 1164
Age : 34
Registration date : 18.06.2015

Huriti Empty
PostajNaslov: Re: Huriti   Huriti Icon_minitimesri lis 07, 2015 7:16 pm

Nije valjda da niko nema iole saznanja o ovom drevnom semitskom narodu,pretcima jednim od danasnjih najmocnijih nacija na svetu,odnosno Jevrejima?
[Vrh] Go down
web dust
Majmun
web dust


Male
Capricorn Broj postova : 1737
Age : 2023
Location : suha tinta
Registration date : 07.10.2015

Huriti Empty
PostajNaslov: Re: Huriti   Huriti Icon_minitimepet stu 13, 2015 12:43 pm

nisu niš jevrejima , no jesu srbima(nosili šubare) i hrvatima(jezične analogije) poradi kontakta sa slavenima na kavkazu.
Citat :
Hurrwuhé Mitanni: Huriti (hur. Ḫu-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten, (možda biblijski Horiti). isprva naseljeni j od jezera Van (prostor uz ist. granicu maloaz. dijela Turske) - nesemitski i neindoeur. narod osebujne kulture u gornjoj Mezopotamiji u ← 3. i ← 2. tisućljeću; proširili su se u ← 18. st. prema Siriji i Palestini, a o. ← 1600. osnovali Mitansku državu (Mitani). Huritska je civilizacija utjecala na hetitsku. Njihovi su potomci o. ← 900. osnovali državu Urartu............................ su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi ......................
Kod:
 Hurrwuhé Mitanni: Huriti (hur. Ḫu-ur-ri, mitan. Hurrwuhé, hetit. Azzi, sumer. Shubaru, asir. Subartu, eng. Hurrians, fran. Hourrites, njem. Hurriten, yugowiki: "Hurijci") su bili narod na Starom Istoku tijekom brončanog doba od 24.- 13. stoljeća, kojih podrijetlo još nije dovoljno poznato. Izolirani i egzotični huritski jezik ne pripada u nijednu od poznatih jezičnih porodica Eurazije, a srodni su mu kasniji urartski i manejski (neohuritski) jezici iz antike (i možda kasitski). U povijesti se po prvi puta pojavljuju sredinom 3. tisućljeća pr.Kr. tj. oko 24. stoljeća kao akadski vazali, a kroz idućih tisuću godina njihovim naseljenim područjima pretežno vladaju Hetiti.

Rani Prahuriti su stvorili prvu značajnu državu u Kurdistanu već od 24.- 20.st. s glavnim gradom Urkiš, kada su većinom bili vazali Akadskog carstva. Kasnije je opet najveći uspon Hurita poznat od god. 1500. pr.Kr. kada nastaje kraljevsko Mitanni kao većinska huritska država s indoarijskom vladajućom elitom Maryanni. Nakon propasti te države od 13.st. do god. 1000. pr.Kr. se huritsko pučanstvo većinom asimiliralo u Hetite, Asirce i ine okolne narode. Ipak se njihovim sjevernim potomcima dijelom može smatrati Urartu (carstvo Bihayni) u antičkom Zakavkazju, čiji se jezik svrstava u istu porodicu urarto-huritskih jezika. Hurite se ponekad povezuje i s biblijskim Horitima (hebr. חרי - Horim, egipt. Khar, Genesis 14:6, 36:20, Deuteronomy 2:12), premda ta veza dosad još nije sigurno potvrdjena.

Kraljevstva Hurrwurdu (Urkiš) i potom Hurrwuhé Mitanni su srednje doba u razvojnom slijedu od 4 faze povezanih huritoidnih civilizacija u Zakavkazju i Kurdistanu kroz puna tri tisućljeća, tj. izmedju 34.- 6.stoljeća pr.Kr.: predhuritski Hurrduw (Tho-Garma) od 34.- 25.st., pa ranohuritski Hurwurdu (Urkiš) od 24.- 20.st., srednje kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni od 16.- 13.st. pa zadnja najveća Urartu (carstvo Bihayni) od 9.- 6.st. pr.Kr., ter posljednje Manejsko kraljevstvo (8.- 5.st.) kojim završava taj manjeviše povezani niz huritoidnih visokih civilizacija Starog Istoka. Ove su civilizacije istodobno-paralelne kao i susjedne akado-asirske civilizacije u Mezopotamiji, a zbog njihova najsjevernijeg položaja na sjevernom rubu Starog Istoka već blizu Europe, imale su potom i vidljive susjedne utjecaje na najranije pretke Praslavena i Prahrvata.

Hurrwuhé Mitanni: The Hurrians (Khurrites, cuneiform Ḫu-ur-ri) were a Caucasoid people, who spoke a Language Isolate of the Ancient Near East, who lived in southeastern Anatolia and Northern Mesopotamia during the Bronze Age. The largest and most influential partly Hurrian nation was the kingdom of Mitanni, though the Mitanni were an Indo-European speaking people who formed a ruling class over the Hurrians. The population of the Indo-European speaking Hittite Empire in Anatolia to a large part consisted of Hurrians and Hattians, and there is significant Hurrian influence in Hittite mythology. By the Early Iron Age, the Hurrians had been assimilated with other peoples, except perhaps in the kingdom of Urartu. According to I.M. Diakonoff and S. Starostin, the Hurrian, Hattic, and Urartian languages are related to the Northeast Caucasian languages.

Mitanni (Hittite cuneiform KUR URUMi-ta-an-ni, also Mittani Mi-it-ta-ni) or Hanigalbat (Assyrian Hanigalbat, Khanigalbat cuneiform Ḫa-ni-gal-bat) was a loosely organized Hurrian-speaking, Indo-Aryan-ruled state in northern Syria and south-east Anatolia from ca. 1500 BC–1300 BC. Founded by an Indo-Aryan ruling class governing a predominately Hurrian population, Mitanni came to be a regional power after the Hittite destruction of Amorite Babylon, and a series of ineffectual Assyrian kings created a power vacuum in Mesopotamia. At the beginning of its history, Mitanni's major rival was Egypt under the Thutmosids. However, with the ascent of the Hittite empire, Mitanni and Egypt made an alliance to protect their mutual interests from the threat of Hittite domination. At the height of its power, during the 14th century BC, it had outposts centered around its capital, Washukanni, whose location has been determined by archaeologists to be on the headwaters of the Khabur River. Eventually, Mitanni succumbed to Hittite and later Assyrian attacks, and was reduced to the status of a province of the Middle Assyrian Empire.

Hurrian is a conventional name for the language of the Hurrians, a people who entered northern Mesopotamia around 2300 BC and had mostly vanished by 1000 BC. Hurrian was the language of the Mitanni kingdom in northern Mesopotamia, and was likely spoken at least initially in Hurrian settlements in Syria. It is generally believed that the speakers of this language originally came from the Armenian mountains and spread over southeast Anatolia and northern Mesopotamia at the beginning of the 2nd millennium BC. The Hurrian songs are a collection of music inscribed in cuneiform on clay tablets excavated from the Hurrian city of Ugarit which date to approximately 1400 BC. One of these tablets, which is nearly complete, contains the Hurrian hymn to Nikkal (also known as the Hurrian cult hymn or A Zaluzi to the Gods, or simply h.6), making it the oldest surviving substantially complete work of notated music in the world. While the composers' names of some of the fragmentary pieces are known, h.6 is an anonymous work.

Nazivi Huriti /"Hurijci"

Etnonim Huriti i ine slične istoznačnice izvorno potječu iz huritskih klinopisa od II. tisućljeća pr.Kr. gdje njihov pučanski autonim glasi Hur-ru, ili na elitnomu mitanskom vladajuće arijske elite kao Hurrwuhé. Naš izvorni hrvatski etnonim za tu prapovjesnu etnogrupu je uvijek već stoljećima bio Huriti, povezan s njemačkim Hurriten i francuskim Hourrites. Izvorno se taj etnonim kod nas pojavljuje već par stoljeća u prijevodima Biblije kao Huriti, Kuriti, Horiti i preko grčkoga još Kureti. Najnoviji (pomodarski) oblik tzv. "Hurijci" su nam odnedavna preko interneta zbog svojega jezično-poviesnog neznanja počeli nametati naši srboidni wikipedisti u jugo-Wikipedijama uključivo i tzv. "Hrvatsku" wikipediju, što je sada ovdje neprihvatljivo.

Rani huritski mjestopis

Prahuritsko kraljevstvo Hurwurdu (Subartu, 23.- 20.stoljeće) s prijestolnicom Urkiš, kao i kasnije najveće huritsko kraljevstvo Mitanni (16.- 13. st.) su približno bili na sličnom podučju oko gorja Atitaurus uz sjevernu Mezopotamiju tj. danas Sirija i Kurdistan. Samo na jugu su bile niže ravnice, a na ostalim stranama se uzdižu gorski lanci (huritski: dingýr, asir. kursagal) visine oko 2.000m - 4.000m. Iz toga huritskog doba potječu i prvi poznati oronimi za rubna gorja oko gornje Mezopotamije, od kojih su se poneki preoblikovani očuvali do danas (označeni zvjezdicom *).

Sredinom zemlje se pružao najduži i najviši gorski greben vapnastog krasa Dingýr-Ulikámma (= "Kameno gorje" tj. Antitaurus, asir. Khattush Kursagal, turs. Güneydogu Toroslar: 4.135m). Tada je na jugozapadnom rubu duž mitanske granice s Feničanima (u vlasti Egipta) bilo kraško gorje Dingýr-Labaná (sada Libanon*, asir. Kur Laban, 2.669 m), a na zapadu uz sirijsku obalu Kur-Adallúr (Amansko gorje, turs. Nur Daglari: 2.240m). Ina su veća rubna gorja još bila: na krajnem sjeveru 'Eli-Pabánhi (vulkanski Ararat*, asir. Babanahe Kursagal, turs. Agridagi: 5.123m) i na istoku Dingýr-Šattiru (sada Zagros, asir. Šaritha Kursagal, perz. Kuhaye Dinarûn: 4.976m), pa izmedju ovih još ina manja brda (tuhuli) po 1.000-2.000m od jugozapada na istok: npr. u Mezopotamiji na jugu Raški-Tuhuli (sada Jazireh Hills), pa Kur Khazzi* uz more, Kur Pisáisha (sada Gebel Akrad), Kur Korusha (Geb. Bashika), Kur Musúr (G. Aisha), Kur Hargud, ...itd.

Veće huritske rijeke su bile s njihovim tadanjim nazivima: uz Sredozemlje na zapadu Arandu (Orontes), na sjeverozapadu Arašših (gornji Eufrat), nasred zemlje uz prijestolnicu Eufratov pritok Henbûr (sada Habur*), na istoku Idigna (Tigris), istočnije Tigrisov pritok Zaibi (sada Zab*) i još niz inih manjih rječica i pritoka. Najveća su huritska jezera bila na istoku slani Suer-Matân (Urmia) i sjevernije jezero Van. Važnije su mitanske plemenske pokrajine bile pri najveém obsegu: u sredini zemlje rana početna Nairi, na krajnjem zapadu u južnoj Turskoj uz Sredozemlje Kizzwátna, uz Antilibanon na jugozapadu Upa i Nugáshe, na jugu Amurru, na jugoistoku Subártu, na istoku Matáni, uz jezera na sjeveru Kurki i Korušaki, a spram Hetita na sjeverozapadu Aruhatti.

Huriti su bili rubna sjeverna urbana civilizacija na gornjoj granici prapovjesne Mezopotamije, gdje su utemeljili i izgradili više velikih brdskih gradova (uri) i gradića wesi. Carska prijestolnica je većinom bio glavni grad Vassugani (asir. Wasshukhanni, grč. Theodosiopolis, sada gradina Tell Fakharya) uz granicu Sirija/Turska. Ini su važniji gradovi od 16.- 13.st. koji su duže ili bar povremeno bili pod mitantskom vlasti, a navode se raniji izvorno huritski nazivi što su danas poznatiji pod kasnijim asirskim imenima: na jugozapadu Kidša (Kadesh*) i Halabi (sada Alep*), dalje u unutrašnjosti Girgameš (Karkemish*), Šimanum (sada Merdin), Karaná (Sinjar), Nina (asir. Niniva: Mosul), Šibaniki (asir. Shibaniba: Horsabad), Libbúr (potom Assur), Resen (Kalah), Akriáš (Akra*), Sušarra (Shemshara*), Čabra (Senjak), Gasúr (Kirkuk), Hamazi (Suleymania) i najistočnije Matána (Hamadan) u Iranu.

Pod huritskom vlasti se takodjer razvija i više primorskih luka na sirijskoj obali uz Adal-Muer (= "Veliko more" tj. Sredozemlje) preko kojih ide huritska vanjska trgovina: na jugozapadu uz Libanon drže luku Arwatta (sada Tartus ili Arwad*), u sredini najveći Ugarit (Ras Shamra) i Zalwár (Antakya), pa na sjeverozapadu Koe (grč. Issos, tur. Dortyol), a pomorski Huriti (tzv. Eteociprani) su tada dijelom nastavali i susjedni neovisni otok Alassya (Cipar) koji inače nije bio pod izravnom vlasti države Mitanni. S izlazom preko tih sredozemnih luka i otoka Cipra su Huriti trgovali s inim udaljenim sredozemnim zemljama gdje su nadjeni razni njihovi proizvodi.

Huritski prajezik

Huritoidni ili urarto-huritski jezici su izumrla porodica ergastičko-aglutinativnih jezika iz prapovjesti i antike na Starom Istoku (prednja Azija). Sastoji se bar od tri (ili 4) poznata izumrla jezika: najstarijega huritskog iz brončanog doba, pa manjeviše srodnih urartskog i manejskoga (neohuritskog) iz željeznog doba (ter možda slabo poznati prapovjesni kasitski). Ovi jezici se oštro razlikuju od svih semitskih i indoeuropskih, a jezikoslovci se do danas još većinom ne slažu glede njihovih slabo poznatih medjuodnosa s inim jezičnim porodicama i višim nadskupinama Eurazije. Možda su razmjerno najsrodniji s današnjim istočnokavkaskim jezicima kao avarski, lezginski, darginski i još desetak inih manjih uz istočni Kavkaz, pa još dalja i slabija srodnost s jenisejskim jezicima južnog Sibira (i možda s kinesko-tibetskim jezicima). Neki još predlažu stanovitu srodnost huritoidnih jezika i u Europi s izoliranim baskijskim i izumrlim etrurskim, ali većina lingvista to ne prihvaćaju.

Huritski jezik (yugowiki: "hurijski", autonim: hurrwuhé, hetit. hurlili, ISO 639-3: xhu) je uobičajeni zapadni naziv za jezik Hurita, tj. naroda koji je živio u sjevernoj Mezopotamiji između 2300.- 1200. pr. Kr. Huritski je bio pučki jezik kraljevstva Mitanni u sjevernoj Mezopotamiji. Bio je pisan huritskom inačicom mezopotamskog klinopisa i dosad je nadjeno preko 5.000 klinopisnih tekstova na tom huritskom jeziku (u Wikipediji se krivo navodi kako su "malobrojni"). Glavna najbogatija arheonalazišta tih huritskih klinopisa su ruševine gradova Nuzi (Yorgan Tepe), Ugarit (Ras Shamra), Urkiš (Tell Mardin) i još inih manjih. Huritski jezik je srodan s kasnijim urartskim iz Zakavkazja i najviše sa zadnjim neohuritskim ili manejskim, a možda još sa slabo poznatim kasitskim. Primjer teksta: Untomān iyallēnīn tiwēna šūallamān šēniffuš katōšāššena ūriāššena, antillān ēmanāmḫa tānōšau.

Najraniji Prahuriti

Već od najranijega prametalnog halkolita u IV. tisućljeću, istodobno s ranim Sumerom i prvim egipatskim faraonima I.-III. dinastije, oko Kavkaza i osobito na južnom Zakavkazju je već razvijena razmjerno viša kultura s najranijim arheonalazima vladarskih piramida do 130m, uz bogate metalne priloge u grobovima. To se pripisuje ranoj etnoplemenskoj grupi zapisanoj od južnijih susjeda kao Tho-Garma ili Togarmah, a u njihovu vlastitom izgovoru iz IV. tisućljeća najvjerojatnije kao *Urw'Urduv, pa u III. tis. kao Hurrduw i potom Hurwurdu (autonim: Hurrduw, ranije *Urw'Urduv, Hetit. Tegarama, amoritski: Tho-Garma, asir. Til-Garimmu, Biblija: תּוגרמה - Togarmah, grč. Thargamos, armen. Թորգոմ - T’orgom, gruz. თარგამოს - T’argamos).

Negdje od 35.-26. stoljeća pr.Kr., na južnom Zakavkazju uz granicu Gruzije i Azerbeidjana, gruzijski i ruski arheolozi su dokazali materjalno postojanje najranije razmjerno više kulture iz ranoga prijelaznog doba halkolita, o kojoj su iz raznih gledišta prvi ponešto pisali: Kušnareva 1970, Munčajev 1975, Gimbutas 1980, Winn 1981, Ivanov 1983, Diakonov 1991 i ini noviji. Ovi iz ranog Zakavkazja su već imali konje, bronzu, zlato i inu tehnologiju, ali je ta kultura bila još agrafička tj. nisu dosad nadjeni nikakvi izravno njihovi zapisi, izim tek oskudno o njima južniji klinopisi iz Mezopotamije. Ova viša kultura ranog Zakavkazja je približno istodobna s ranim Sumerom i Akadom, prvim faraonima ranog Egipta i početnom rigvedskom civilizacijom Saraswati oko Inda.

Najznačajniji i nedvojbeni njihovi arheološki dokazi na jugu Kavkaza su tri goleme kamene piramide površine do 3ha i visine 100-130 metara, čunjasto-okruglog oblika bez uglova, na arheonalazištima Bedeni, Tsalka i Tsnori u Gruziji, pa najveća Uch-Tepe u Azerbeidjanu i Utamish u Dagestanu, ter kipovi zlatnog lava kao sfinge čija je starost datirana do 5 tisućljeća od danas tj. u III. tis. pr.Kr.: Ovo su bile najstarije arheološki datirane piramide i sfinge u Euraziji, istodobne s prvim faraonskim piramidama u Egiptu. Slične su i kopije tih kavkaskih pra-piramida manji primitivniji kurgani ranih Indoeuropljana sjeverno od Kavkaza. Unutar ove 3 čunjaste piramide su nadjene grobne komore s kosturima tadanjih vladara, njihovih žena, pa konja i zlatni predmeti, - što se sada pripisuju donedavna legendarnoj dinastiji "Tho-Garma" koja bi po prapovjesnim klinopisima na početku svijeta vladala izvan Mezopotamije tim sjevernim zemljama oko Kavkaza. Iz arheonalaza je vidljivo kako to više nisu bila tek primitivna neorganizirana plemena ranog Zakavkazja, nego vjerojatnije već plemenski savez s jasnim društvenim slojanjem i vrhovnim čelnikom za kojega su izgradjene te velike piramide s luksuznim grobnim komorama.

Antropologija i jezične indicije dokazuju kako to nisu bili Semiti niti mongoloidi, a ruski jezikoslovci kao Gamkrelidze, Diakonov, Ivanov i ini, iz kasnijih zapisa tamošnjih naroda su etimološki izveli i poneke znakovite rane riječi tih ranih graditelja: npr. njihov vlastiti etnonim te rane etnogrupe najvjerojatnije bi ispočetka u IV. tisućljeću približno glasio "Urv'Urduw" i kasnije u III. tis. Hurrduw. Najraniji klinopisima zapisani strani nazivi južnije iz Mezopotamije za te daleke sjeverne gorštake na visoravni planinske zemlje Eli-Pabanhi (= "Sveto gorje") izmedju Kavkaza i Antitaurusa, glasili su: na prasemitskom jeziku ranih Amorita (Amurru) kao Tho-Garma u opisnom značenju "Bljedoglavci" ili "Svjetlokosi", od čega je možda potom nastao u Starom zavjetu i kasniji biblijski etnonim 'Togarmah' (nije sigurno da se to odnosi na istu ranu etnogrupu - vjerojatnije na kasnije Armence). Na ranoasirskom klinopisu, Til-Garimmu označuje sjeverna gorska plemena oko izvorišta rijeke Eufrat. Vidi o tomu još pobliže: Tho-Garma (Hurrduw).

Kraljevstvo Mitanni

Mitanni (hetit. Mi-ta-an-ni ili Mi-it-ta-ni, akad. Ḫa-ni-gal-bat, egipt. Naharin) je naziv za najveće huritsko kraljevstvo koje je približno izmedju 1500. i 1300. pr. Kr. obuhvaćalo sjevernu Mezopotamiju, jugoistok Anatolije i sjeverozapad Irana. Kraljevstvo je osnovalo ratničko indoarijsko pleme Maryanni o čemu uz ino svjedoče njihovi brojni indoarijski nazivi pronađeni u huritskim, hetitskim, asirskim i egipatskim dokumentima o državi Mitanni, pa njihovo tada najrazvijenije konjaništvo i konjogojski pojmovi. Stoga su u mitanskoj državi pod indoarijskim nazivom Hurrwuhé-Mitanni, postojala dva glavna društvena sloja:
## Malobrojno indoarijsko plemstvo Mitannni koji su uglavnom služili kao ratni konjanici (marya), vojskovodje (erdenni), gradonačelnici i kojima pripada i vladajuća dinastija Maryanni.
## Većinsko huritsko pučanstvo (ekhelena) koji su u ratu služili kao pješaci (ekhele), a inače su uglavnom bili poljodjelci, trgovci, obrtnici, itd.

Kraljevstvo Mitanni se oko god. 1500. pr.Kr. razvilo u regionalnu silu nakon nestanka političke moći u Mezopotamiji, stvorenog hetitskim razaranjem kasitskog Babilona, ali su sa svjetske pozornice postupno nestali tri stoljeća kasnije kada ih kao vazale prvo pokoravaju Hetiti, pa konačno Asirci. Nakon toga se i pripadno pučanstvo Hurita postupno asimiliraju, na sjeverozapadu dijelom kao Hetiti i drugdje pretežno kao Asirci.

Prijestolnica Vasugan

Glavni grad Mitanskog kraljevstva Vassugan (grč. Theodosiopolis, asir. Washukhanni, turs. Waşukkani, kurd. Xweşik-kanî) ležao je na južnoj padini Antitaurusa uz sirijsko-tursku granicu na rijeci Khabur (tada Habúra), dosta blizu ranijih ruševina prahuritske prijestolnice Urkiš (Tell Mardin), tj. danas kod kurdskog gradića Sikan, gdje se sada njegove ruševine Tell Fakharya tek odnedavna bolje istražuju. Kasnije u bizantsko doba je tu bio grad Theodosiopolis.

Niz mitanskih vladara
##Kirta (~ 1500. - 1490-ih pr. Kr.), prvi pismeno poznati mitanski vladar
##Šuttarna I., (~ 1490-ih - 1470-ih pr. Kr.), Kirtin sin
##Baratarna ili Paršatatar (~ 1470. - 1440. pr. Kr.)
##Šawuštatar (~ 1440. - 1410. pr. Kr.), Bratarnov sin
##Artatama I. (~ 1410. - 1400. pr. Kr.), najsnažniji mitanski kralj s najvećom državom.
##Šuttarna II. (~ 1400. - 1385. pr. Kr.)
##Artašumara (~ 1385. - 1380. pr. Kr.)
##Tušratta (~ 1380. - 1360. pr. Kr.)
##Artatama II. (~ 1360. - 1350. pr. Kr.), uzurpator
##Šutarna III. (~ 1350. pr. Kr.), sin uzurpatora Artatama II.- zadnji neovisni mitanski vladar.
##Šattivaza ili Kurtivaza (~ 1350. - 1320. pr. Kr.), sin Tušrate - Mitanni postaju vazali Hetita
##Šattuara I. (~ 1320. - 1300. pr. Kr.), Mitanni postaju asirskim vazalima.
##Vasašata (~ 1300. - 1280. pr. Kr.), Šatuarov sin
##Dshiar (~ 1280. pr.Kr.), Vasašatov sin - najzadnji zapisan mitanski čelnik dinastije Maryanni.

Baština huritske kulture

Od 20.- 18. st. diljem Starog istoka nastaju najveće rane selidbe raznih pranaroda. Pritom skoro istodobno nestaje niz prvih prapovijesnih država i najranijih civilizacija: Sarasvati (Harappa) u Pakistanu, Sumer u Mezopotamiji, Ebla u Siriji, Prahuritsko kraljevstvo (Urkiš) u Kurdistanu, Prahattijci (Khattuš) u Maloj Aziji, itd. Od prvotnih civilizacija dalje nastavljaju samo faraonski Egipat i iranski Elam, ali potom od II. tis. nastaju nove mladje države i civilizacije: na sjeveroistoku Male Azije ranoarmensko kraljevstvo Hayasa (sada Hayastan = domaći naziv Armenije), Hetiti (dinastija Tabarna) u srednjoj Anatoliji, pa Mitanni u Siriji, Mari u Jordanu, Asirci u gornjoj Mezopotamiji, Babilon u donjoj Mezopotamiji, Mikena u Grčkoj itd. Tada su s istoka iz Afganistana (ranoarijska Harauvatya) preko Irana do gornje Mezopotamije na bojnim kolima s konjskom zapregom dojezdili bolje naoružani Mitanni, koji su razbili prevlast Asiraca nad Sirijom i Egipta nad Libanonom, te oslobodili njihove vazalne Hurite.

Zajedno s huritima su od 16.- 13. st. obnovili drugu veću huritsku državu, kraljevstvo Hurrwuhé Mitanni pod dinastijom Maryanni. Tada na jugu Antitaurusa blizu bivšega prapovjesnog Urkiša, u novoj prijestolnici Wassugan stoluju indovedski vladari Hurita: Bratarna, Sawushattar, Sutarna, najjači Artatama (1467-1411: zauzeo Asiriju i Libanon), pa Artasumara, Dušratta, Šuttatarra, Kurdiwaza Mattiwaza. Preko luke Arvatta (kasniji Arwad: danas Tartus) na sirijskoj obali, dio obalnih Hurita postaju sredozemni pomorci i od 20.-12. st. naseljuju otok Cipar (tada nazvan Alassya) s domaćom dinastijom Yadnana, prvo kao vazali Mitanna, pa zatim od 15.st. pr.Kr. pod Egiptom i potom pod Hetitima do 12.st. pr.Kr. Ovi su u prapovjesti na Levantu imali najjaču ranu mornaricu Thalassokratia Eteokypria koja je kroz par stoljeća vladala istočnim Sredozemljem.

Za razliku od okolnih vjersko-diktatorskih država s robovima, demokratski Huriti u svom feudalnom ustroju su najviše razvili praktično-tehničku civilizaciju pa se u njihovim klinopisima nalazi mnoštvo zanimljivih poredbenih naziva za tamošnji reljef, klimu, naselja, mjestopis i to su prije Krista najdetaljniji zemljopisni opisi reljefa, prirode i naselja tj. prvi klinopisni začetci geografije i prirodoslovlja. Iz njihovih 5.000 nadjenih klinopisa su prazemljopis i mjestopis gornje Mezopotamije i Kurdistana pobliže razradili GOETZE (1959), ROYTON (1967), ASTOUR (1970, 1985) i MORRISON (1981) i dr. Uz izvorne huritske, Mitanni su još asimilirali mnoge susjedne akadske i hetitske riječi za ine pojmove gdje nisu imali jasnih vlastitih naziva (slično npr. kao što danas u hrvatskim dialektima imamo dosta asimiliranih romanizama i germanizama, ili u vukopisu niz turcizama). Iako je huritska gramatika posve drukčija od slavenske, u tim zapisima je ipak nazočno mnoštvo zanimljivih naziva (blizu 3.000) sličnih hrvatskima i najviše ćakavskim, od kojih se tu spominju tek neki najvažniji.

Hurito-hrvatske paralele

Najzanimljiviji od svega za nas su obilni popisi susjednoga huritskog pučanstva iz klinopisnih arhiva grada Ebla, čija su plemenska imena (patronimi) pred 4.000 god. često slična našim današnjim prezimenima kao da su nekim "vremeplovom" prekopirana u klinopis iz našeg telefonskog imenika (pisali su k umjesto našeg "ć"): npr. Allariki (Alerići), Babuki (Babukić), Barba (Barbić), Buliki (Bulići), Ganeki (Ganići), Gališki (Galići), Harraki (Haračić), Hišaki (Hižaki), Hurrwuhi (Horvati), Ikiki (Ikići), Karašiki (Karačići), Kawurki (Kavurić), Kadziki (Kačići), Kirki (Kirčić), Korushi (Korušić), Kummiki (Kumičić), Lukka (Lukas), Mahaliki (Mihalići), Maliki (Malići), Maneki (Manekić), Mariki (Marići), Markashiki (Markešići), Maruhi (Marušić), Maryanni (Marjanić), Matka (Matković), Muriki (Murići), Nikkiki (Nikići), Parriki (Parići), Pazur (Pažur), Ribishki (Ribičić), Sershiki (Seršići), Shadaki (Šidaki), Shamnigi (Slamnig), Sharriki (Šarići), Shimaniki (Šimanići), Shimiki (Šimići), Shishilki (Šišići), Shumani (Šuman - Šumanić), Urgini (Ugrini), Uriki (Urići), Uvaliki (Uvalići), Waliki (Valići), Wasilki (Vasilić), Zalatariki (Zlatarići), Zanzi (Zanze), Zigulki (Žigulić), ... itd.

Osim glavnog grada (uri: čak. ûri = velegrad-prijestolnica), drugi huritski gradovi (wasi: kaj.+ čak. vâsi) u huritskoj Siriji su još bili Shibaniki (= 'Starigrad'), Libbur, Chabra, Zalatar, Mirnu, Dunab, Suharu, Sushara, Shumenye, Zabuhlye, Sidrashe, Birshena, Ludbug, Resen, Zalepuhi, itd. U tim huritskim naseljima su bili hramovi (šattera) sa čuvarima (sigguru: čak. sigûri), mesnice (bekkari: čak. bikarýa) i ini dućani (mešgetu: čak. mešéti). Kuće (khisha: kaj.+ čak. hîša) su bile gradjene od cigle (matún = čak. matûn), s većim sobama (kamaru = č. kàmare) i sobicama (kamaraši = č. kamarìći), a u njima lampaš (fera = č. ferâl), ognjište (kamanu = č. komîn), uz njega kolači (galeani = č. galèti) i papiri (hatuars: č. kârte), razne posude (latta = č. làta), bačvica (bariga = č. barìlac) s vinom (wiana), preša za voće (turya = č. tûrija), lanac (kattan: č. kadêna), sjekira (šukurru = č. šikýra), klupica (šamla), kolijevka (zikša = čak. zìkva + kaj. zibka), na krevetu madrac (šašta = č. šùšta), pahataru (plahte) i jastuci (tuhuli: č. tùhice) s perjem (pera), pa rupci (hubruši: čak. ubrùši + što. ubrus), odijelo (wessya = čak. veštîd + kaj. veš), ogrtač (kaban = č. kabân + što. kabanica) i šubar (šubara).

Pred ukućanima (hišaki: kaj.+ čak. hîšaki) je njihov kućni pragazda (barba = bârba) već tada kroz zube (zubu) psovao "Aštem-Baga !" (= čak. Asti-Bôga !). Oko sela su mjerom (ari) mjerili oranice (ugaru) i povrtnjake hasuwan (kaj. hasanje) gdje su sadili razne žitarice (kurustu), najviše proso (šen = čak. šenàc), a u mjesecu svibnju (zivan) cvale su im voćke: marah (višnja: čak. maràška), muri (dud: kaj.+ čak. mûrva), kirasi (trešnja: čak. cerýšna), šallori (šljiva) itd. Na padinama huritskih brežuljaka (baršilki) pregradjenih kamenim suhozidima su bili terasasti vinogradi tršat (kaj. trsje + Trsât kod Rijeke) gdje su im rasli trši (loza: kaj.+ čak. trsi) i to je najstarije poznato ime za lozu i prvi zapis o uzgoju vinograda u svijetu.

U stočnim štalama (paraka = baraka) držali su najviše koze (kozala: čak. kozâl = jarac) i svinje (gud: čak. gudà) koje su se hranile hrastovim žirom (šelu: čak. šelút). Od divljači su lovili (čatapu = čak. čapàti) npr. srne (surna), lisice (šelebu: čak. šelebâj = lisac) i tigrove (pirga: kaj.+ čak. pirgast = pjegav). U šumskim guštarama (gištir) rasli su daluba (hrast = č. dubác), maxri (borovi: čak. macâri), a ispod drveća razno trnje (nerezitu: čak. nerezìne), puzave povijuše (trti = čak. trtìna), šašru (šaševi) i sitya (sitina) itd. Na višim gorskim padinama Antitaurusa (huritski: Dingir-Ulikamma = Kamena Dinara) puhali su im olujni vjetrovi shiuni (čak. šijûni), najviše hladni sjeverni buryaš (= bùra), a sunce je zalazilo na zapadu (semiru: čak. semêra).

Na višemu planinskom hrbatu (hirhib = kaj.+ čak. hribèt) vapnenastog krasa na Antitaurus bile su ims kraške ponikve (walu = čak. vàla) i manji dolci (uwalki = uvalice), pastirski katuni (alani) i oko njih gole kamenjare (škarnu = čak. škâri ili škardũn) s kamenjem (kagalu = čak. kôguli). U rječnim kanjonima Tarae su im bile strmine (nahiri: kaj.+ čak. nahero) i stijene (kammaena), a u špiljama sige (mushur = čak.+ ikav. mušûr), te gnijezda zmija (kašga = čak. kàška + kaj. kača) i jastrebova (aršib: čak. laštrîb). Ta mitanska leksička baština u našemu je čakavskom rječniku mnogostruko brojnija negoli npr. u armenskom jeziku (DIAKONOV 1985, GREPPIN 1991) koji se kasnije razvio u istom području Zakavkazja umjesto ranjih Mitana, ali danas sadrži jedva dvadesetak huritskih izoglosa slično kao i kod nas kajkavica. Većinu tih dragocjenih prahrvatskih riječi starih par tisućljeća, zbog beogradskih sinekura su naši izdajnički vukovci nasilno izbacili, ukinuli i zamijenili balkanskim srbizmima i turcizmima, da nam uškope ranohrvatske jezične korijene.

Kasnije u antici

Od 14.st. pr.Kr. su Mitanni postali vazalima anatolskih Hetita, pa ženidbama ulaze u njihovu carsku dinastiju Tabarna. Zato uzajamni utjecaj huritske vjere i kulture već daje snažan pečat kasnijoj hetitskoj civilizaciji, a mnoštvo hetitskih riječi obratno ulaze u huritski rječnik. Nakon rušenja Troje, u 12.st. pr.Kr., preko Balkana na Stari Istok provaljuju sjeverni nomadi koji tu uništavaju većinu prapovijesnih država, pa kasnije preostaju samo još antička Asirija i faraonski Egipat. Tada i Hetiti propadaju zajedno s vazalnim Mitanima, a dio Hurita u sjevernoj banovini Ardini (12.- 9.st.) postaju asirskim vazalima. Odonda vladajući indovedski Mitanni nestaju iz povijesti Starog istoka. Premda o njima više nema nekih izravnih pismenih navoda, izgleda kako su pri masovnim selidbana "naroda s mora" u 12.st. oni vjerojatno prvo prebjegli na huritski Cipar odakle ih potom opet protjeruju stari Grci. Možda su potom s flotom ranih Eteociprana (Thalassokratia Aeteocypria iz grčkih izvora) odplovili na sjeverozapad preko Sredozemlja do Jadrana, o čemu postoji više posrednih pokazatelja:
##a) Jedan od najvećih ranohuritskih gradova u Mezopotamiji je bio Libbur (koji su osvojili Asirci).
##b) Mitanski bojovnici bili su maryanni, a slično se zovu i srednjovjeki neretvanski gusari - marjani, dok srednjovjeki istarski biskup takodjer nosi naslov "episcopus Maranorum"
##c) Čakavske "Veyske legende" iz Kvarnera o pradavnoj pomorskoj doselidbi istočnih 'Matana': Povêda ud Matânih navakÿreh (vidi: Vejske legende).
##d) Na ranohrvatsku nazočnost u istočnom Sredozemlju upućuju simboli šahovnice u vladarskoj palači Yadnana na ranoantičkom Cipru i naselje Harvation na Kreti.

Preostali sjeverni gorski Huriti (Huratele = ratnici) na visoravni južnog Zakavkazja izmedju Taurusa i Kavkaza (Dingir-Kazluh) zajedno s ranim Armencima i inim gorskim narodima od 843.- 585. stvaraju novo veliko carstvo Urartu (Nahiri) pod Kaldejskom dinastijom (MELKIŠVILI 1971). Njihov najjači car Šarmata-Argišti (781.- 753.) pokorava većinu okolnih ranoantičkih zemalja na Starom istoku i s dotad najvećom zapisanom vojskom od 352.000 vojnika, 32.000 konjanika i 92 bojnih kola, on vlada tada najvećom državom od pokorene Asirije do Crnog mora i od Levanta do Kaspijskog mora.

Zatim iranski nomadi (Skiti i Medijci) od 585. pr.Kr. razaraju to huritoidno carstvo Urartu, koje od 6.- 4.st. ulazi u Perzijsko carstvo Ahemenida kao 18. satrapija Uraštu. Posljednja preostala huritoidna država je bilo Manejsko kraljevstvo u zapadnom Iranu od 8.- 6.st. Nakon Aleksandrovog rušenja Perzije, već iranizirani potomci Urarta opet se oslobadjaju kao nezavisno Vansko kraljevstvo ili Alarodia pod samostalnom dinastijom Atropatene od 323. pr.Kr. do 106. po Kr. Najjači predzadnji kralj Atropatena bio je Mitridat (34.- 51.) koji vlada cijelim Zakavkazjem od Kavkaza do Antitaurusa uključivo Armeniju, Kurdistan i Azerbeidjan. To je najzadnja samostalna država prednje Azije gdje još dijelom sudjeluju huritoidni potomci, koju konačno ruše Rimljani pa se nihovi preostali potomci potom asimiliraju u današnjim Kurdima i Armencima.

Bibliografija
## Igor Diakonov & Sergei Starostin: Hurro-Urartian as an Eastern Caucasian Language. Münchener Studien zur Sprachwissenschaft. Munich: R. Kitzinger, 1986. ISBN 3-920645-39-1
## Arnaud Fournet 2011: "The Kassite Language In a Comparative Perspective with Hurrian and Urartean". The Macro-Comparative Journal 2 (1): 1–19.
## Christopher Edens: Transcaucasia at the end of the Early Bronze Age. Bulletin of the American Schools of Oriental Research 299/300: 53-64, 1995.
## K.K. Kushnareva: The Southern Caucasus in prehistory. University of Pennsylvania Museum, Ephrata 1999. ISBN 0-924171-50-2
## Arthur Ungnad: Die ältesten Völkerwanderungen Vorderasiens. Ein Beitrag zur Geschichte und Kultur der Semiten, Arier, Hethiter und Subaräer. Kulturfragen 1, 1923, 4-8.
## Arthur Ungnad: Subartu, Beiträge zur Kulturgeschichte und Völkerkunde Vorderasiens Berlin - Leipzig 1936.
## Ignace Gelb: Hurrians and Subarians, University of Chicago Press, Chicago 1944.
## Giorgio Bucellati et al.: Urkesh and the Hurrians; Studies in Honor of Lloyd Cotsen. Bibliotheca Mesopotamica 26/ Urkesh/ Mozan Studies 3. Malibu, CA: Undena Publications, 1998.
## Gaal, E. "The economic role of Hanilgalbat at the beginning of the Neo-Assyrian expansion." In: Hans-Jörg Nissen/Johannes Renger (eds.), Mesopotamien und seine Nachbarn. Politische und kulturelle Wechselbeziehungen im Alten Orient vom 4. bis 1. Jahrtausend v. Chr. Berliner Beiträge zum Vorderen Orient 1 (Berlin, Reimer 1982), 349–354.
## Harrak, Amir "Assyria and Hanilgalbat. A historical reconstruction of the bilateral relations from the middle of the 14th to the end of the 12 centuries BC." Studien zur Orientalistik (Hildesheim, Olms 1987).
## Novák, Mirko: "Mittani Empire and the Question of Absolute Chronology: Some Archaeological Considerations." In: Manfred Bietak/Ernst Czerny (eds.): "The Synchronisation of Civilisations in the Eastern Mediterranean in the Second Millennium BC III"; Österreichische Akademie der Wissenschaften Denkschrift Band XXXVII; Wien, 2007; ISBN 978-3-7001-3527-2; pp. 389–401.
## Starr, R. F. S. Nuzi (London 1938).
## Weidner, "Assyrien und Hanilgalbat". Ugaritica 6 (1969)
## Thieme, P., The 'Aryan Gods' of the Mitanni Treaties, Journal of the American Oriental Society 80, 301–317 (1960)
## Wilhelm, Gernot: The Hurrians, Aris & Philips Warminster 1989.</div>
## Von Dassow, Eva Melita. Social Stratification of Alalah Under the Mittani Empire. [S.l: s.n.], 1997.
## Moran, William L.: The Amarna Letters. Johns Hopkins University Press, 1987, 1992. ISBN 0-8018-6715-0
## Paul Thieme, The 'Aryan Gods' of the Mitanni Treaties, Journal of the American Oriental Society 80, 301-317 (1960)
## Manfred Mayrhofer, 'Welches Material aus dem Indo-arischen von Mitanni verbleibt für eine selektive Darstellung?' In: E. Neu (Hrsh.), Investigationes philologicae et comparativae: Gedenkschrift für Heinz Kronasser (Wiesbaden, O. Harrassowitz 1982), 72-90.
## Duchesne-Guillemin, Marcelle. A Hurrian Musical Score from Ugarit: The Discovery of Mesopotamian Music. Sources from the ancient near east, vol. 2, fasc. 2. Malibu, CA: Undena Publications, 1984. ISBN 0-89003-158-4
## Gelb, Ignace J. Hurrians and Subarians, Studies in Ancient Oriental Civilization No. 22. Chicago: University of Chicago Press, 1944.
## Güterbock, Hans Gustav. "Musical Notation in Ugarit". Revue d'Assyriologie 64 (1970): 45–52.
## Ivanov, Vyacheslav V. & Thomas Gamkrelidze: "The Early History of Indo-European Languages". Scientific American 262, no. 3, 110116, 1990.
## Kilmer, Anne Draffkorn. "The Cult Song with Music from Ancient Ugarit: Another Interpretation". Revue d'Assyriologie 68 (1974): 69–82.
## Kilmer, Anne Draffkorn, Richard L. Crocker, and Robert R. Brown. Sounds from Silence: Recent Discoveries in Ancient Near Eastern Music. Berkeley: Bit Enki Publications, 1976. (booklet and LP record, Bit Enki Records BTNK 101, reissued [s.d.] with CD).
## Speiser, E. A. "Introduction to Hurrians," 2009.
## Speiser, E. A. "Hurrians and Subarians".
## Wilhelm, Gernot. The Hurrians. Aris & Philips Warminster, 1989.
## Wilhelm, Gernot (ed.). Nuzi at seventy-five (Studies in the Civilization and Culture of Nuzi and the Hurrians). Bethesda: Capital Decisions, Ltd., 1999.
## Wegner, Ilse. Einführung in die hurritische Sprache, 2. überarbeitete Aufl. Wiesbaden: Harrassowitz, 2007. ISBN 3-447-05394-1
## West, Martin Litchfield: "The Babylonian Musical Notation and the Hurrian Melodic Texts". Music and Letters 75, no. 2 (May 1994): 161–79.
## Wegner, I., Hurritisch, eine Einführung, Harassowitz (2000), ISBN 3-447-04262-1.
## Speiser, E. A. (1941). Introduction to Hurrian. New Haven: Pub. by the American schools of Oriental research under the Jane Dows Nies publication fund.
## Giorgio Buccellati, "Hurrian Music", associate editor and webmaster Federico A. Buccellati Urkesh website (n.p.: IIMAS, 2003).
## Thiel, Hans-Jochen. 1978. "Zur Gliederung des 'Musik-Textes' aus Ugarit". Revue Hittite et Asiatique 36 (Les Hourrites: Actes de la XXIVe Rencontre Assyriologique Internationale Paris 1977): 189–98.
## Halperin, David. 1992. "Towards Deciphering the Ugaritic Musical Notation". Musikometrika 4:101–16.
[Vrh] Go down
Sponsored content





Huriti Empty
PostajNaslov: Re: Huriti   Huriti Icon_minitime

[Vrh] Go down
 
Huriti
[Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
CE-4 Misterije i neobjašnjivi fenomeni ::  Svijet oko nas :: Povijest-
Forum(o)Bir: