Savjeti o Paranormalnom

Leginar je napisao/la:

Nemoj misliti da sudim po godinama, ali ti imaš 16. god. i već si izgubio najveću ljubav svog života? Kako to znaš?

Kao što bi Tomi rekao, volim kad na ovom forumu ono što želim reći bude u sljedećem postu kao replika.

@ Dr. Chaos0, mislim da ti nikako ne možeš znati je li se radilo o ljubavi tvog života.
Ne samo jer još nemaš dovoljno životnog iskustva i godina da bi mogao imati nepristraniji, širi uvid u čitavu situaciju, već zbog toga što je potrebno stanovito vrijeme da bi bili objektivniji.
Danas povijest gledamo drugim očima, nego što je to bila u trenutku kad je činila dio naše sadašnjosti.

I mislim da je nezahvalno nekoga prozivati kukavicom, zato jer ima neke osobine koje mi kod sebe ne prepoznajemo.
Sve je to vrlo relativno, tko smo mi da sudimo?
Mi ne možemo ući u um pojedinca i znati "kakav se film" u tom trenutku tamo odvijao, kao niti sa sigurnošću reći da nikad, ali baš nikad nećemo biti u sličnoj situaciji ili filmu.

Naravno, treba težiti da vlastitim naporima i pozitivnim mislima do toga ne dođe.

I još jedna stvar, dr. Chaos.
Jako puno mladih ljudi možda i vrlo rano upoznaju nekoga koga smatraju svojom srodnom dušom.
Tvoj primjer nije izuzetak.
Scenarij je najčešće takav da to završi na ovaj ili onaj način, no bitno je da vremenom to prevladaju.
Jedno je sigurno.
Nakon izvjesnog vremena i godina, gledat ćeš drukčije na čitavu situaciju, jer se osjećaji nužno vremenom mijenjaju.

istina ali kao sta rekoh ova prica je malo poduza i puna komplikacija no ova veza je zavrsila i to je to na neki nacin smo i dalje povezani ali bez osijecaja prijatelji sma. No posto je tome dosao kraj doazi novo vrijeme i novi dio mog zivota nemam trenutno vremena niti za veze niti za osijecaje. tako da je taj prekid na neki naci dobro doaso. Jer i da nije otisla u nejmacku morali bi prekinuti.

Razumijem.
Na pdf-u Teens ima otvorena tema ljubav/veze koja se bavi sličnim pitanjima.
Isto tako ima još par srodnijih tema pa da ne idemo ovdje previše off topic.
Vratimo se Savjetima o paranormalnom.

Athena je napisao/la:

Vratimo se Savjetima o paranormalnom.

Praktički, kada netko upozna ljubav života s 13. god. to je na granici Paranormalnog

Ne mora biti, Legi.
Dobro, baš 13 godina.
Možda 14, 15 godina, s time da se ta ljubav u potpunosti tada naravno ne razvije, već tek počinje svoju transformaciju.
Ljubav očito ne bira godine, ali to nije tema za Savjete o paranormalnom.

Ma, Athena, zezao sam se.

sada zelte reci da sam lud a cuj po eni ne posdto normalan covijek jjer smo svi na neki nacin ludi

Legionarˇ je napisao/la:

Ma, Athena, zezao sam se.

Ma znam da jesi , ali nemoj nam sad tu tjerati goste sa teme.
Uh, sve se nešto u zadnje vrijeme svodi na psihologiju i ljubav kakva god se tema otvorila.
U krajnjoj liniji na smrt.

@Dr. Chaos, nitko ne misli da si lud. Iskustva su različita, kao i ljudi.

schmizzl je napisao/la:

ljudi se ubijaju zbog gluposti...
nitko mi ne može reći da mu nije teško... svatko nosi svoj križ, i svakomu je baš njegov najteži...
ja kad bi tebi ispričala sve bolne sekvence svog života, možda bi mi netko predložio da se ubijem (a ja nisam jedina)..
radi se o tome da ama baš svaki put kad bi bila na dnu..sama sebi znala reć.. oooo..evo nas na dnu, lijepo sam pala ovaj put.. srećom imam mekanu guzicu, i pošto sam na dnu, još gore mi ne može biti, može ići samo na bolje... i zbilja...
život je staza uspona i padova, i tek kad vidiš cijelu sliku, shvatiš tijek amplitude i koračaš dalje...

To je dobar stav, drago mi je da ga se držiš i da sad možemo čitati tvoje postove

Ja imam sličan pristup, kažem sebi «...bio sam ja i u težim situacijama pa sam se izvukao, tako da budem i ovaj puta...»

No, mi ovdje ne razgovaramo o nama, nego o onima koji su to počinili. Bez obzira što ja mislim o samom činu, ne mogu osuđivati te ljude jer suosjećam s njim, mogu razumjeti zašto su to učinili. Ne kažem da bih im rekao da to učine, upravo suprotno, savjetovao bi da to ne čine ako bi imao priliku. No ti ljudi su se našli u situaciji za koju su oni mislili da nema izlaza, da se stanje nikada više neće popraviti, osjećali su se napuštenim od svih. Scmizzl govoriš o njihovim dragim i bliskim ljudima i kako se oni osjećaju, no oni nisu osjećali njihovu ljubav, njihovu podršku, možda su ih zlostavljali, kritizirali, omalovažavali cijelo vrijeme. Ljudi koji se ubijaju su usamljeni, tužni, depresivni, osjećaju se nemoćno i to duže vrijeme i smatraju da nemaju više što izgubiti ili bolje reći smatraju da više nemaju što dati, ne mogu više ništa promijeniti i zato se odlučuju na taj čin.

Naravno da to nije točno i naravno da su možda mogli s nekim popričati da bi možda i promijenili mišljenje, ali poanta je u tome da oni to nisu mogli učiniti. Zašto, teško je reći, možda su se nekome i povjerili i taj netko ih je iskritizirao, možda nisu znali kome da se obrate.

Meni je gotovo nemoguće za povjerovati da ljudi poslije takvog događaju kažu on/ona je bila uvijek jako veselo/a, otvoren/a... nitko ne bi ni posumnjao da će to učiniti. Gotovo ne moguće, tko god je i malo vremena posvetio toj osobi mogao je uočiti da nešto nije uredu. Da li se to željelo vidjeti, to je druga stvar.

baš tako..ali znaš kako se kaže o pokojnima sve najbolje... hitler je iznimka..
slažem se ja i sa tobom, vjeruj..
samoubojstva su opći fenomen društva (da ne pričam o japancima koji se harakiraju ako padnu godinu na faxu) i svaki je slučaj jedinstven.. postoje neke poveznice između ubojstava, ali uvijek ima još nešto..
jer znaš moguće da su to zbilja "zlostavljani" ljudi, a moguće je i da je okolina bila zdrava, ali jednostavno nešto u njihovim glavama nije štimalo.. a možda su se navukli na dop, saznali da imaju smrtonosnu bolest..pa eto..the end..
ima ih ovakvih i onakvih.. samo znam da ću se truditi da se to ne dogodi u mojoj okolini.. misli globalo, djeluj lokano..

žao mi je znaš... ali sve je baš kako treba biti...
i oni da su pokopani, i ti da se suosjećaš s njima, i ja da ih smatram kukavicama... to je sve samo život..

Dakle tema bi bila općenito o savjetima svih vrsta? Pa možemo imati 2 teme, jednu na psihologiji sa ''normalnim'' problemima i ovu sa ''paranormalnim'' problemima. Jer inače bi tema mogla na drugi podforum, ne ovdje

@Smizla i Chaos...cak ako trenutno i razmisljate da su samoubojice kukavice i sebicnjaci, da je to glupo i tome slicno predlozla bih da se mozda malo blaze izrazavate o tom problemu. Prvi razlog bi bio sto bi se moglo desiti da je netko imao blisko iskustvo sa time (npr. ovo sto je Smizla rekla za ljude kojima se ubio sin) i sigurna sam da im nikako ne bi bilo ugodno cuti tako nesto...
A druga stvar...nemojte me krivo shvatiti ali cini mi se da niste svjesni stanja u kojem se ljudi ubiju. Ne moze se nekoga tek tako osuditi jer nama iz naseg kuta to djeluje kao glup cin. Covjek koji je u depresiji ili u velikom strahu ima potpuno iskrivljenu percepciju i dozivljaj stvarnosti i zivota. Veliki sokovi uzorkuju poremecaje poput PTSP-a kada je samoubojstvo prilicno cesta pojava. Ti ljudi nisu kukavice. Oni su ocajni.
Postoje razni stupnjevi depresije. Iz nekih se sami mozemo iscupati, nekada uz pomoc prijatelja, uz pomoc strucne osobe, uz pomoc strucne osobe i adekvatnog lijecenja...a ponekad je kasno...jer ljudi ne znaju trazit pomoc. Nisu svjesni da im treba pomoc. Jednostavno oni ne primjecuju da im je percepcija iskrivljena jer je to jednostavno nacin na koji oni u tom trenu gledaju na svijet. To je kao da stavite masku za ronjenje ne lice, a stakla potpuno zatamnite. Za vas je vani mrak jer ne vidite sunce.
Problem je najavise u tome sto ljudi nisu svjesni koliko je psihicko i duhovno zdravlje realna stvar...bas kao i fizicko. Kada nas nesto boli idemo doktoru ali kada nas boli dusa (da se tako izrazimo) onda bas i ne idemo...a trebali bi... U pocetku se borimo ali s vremenom se dogodi da se sve vise upetljamo kao riba u mrezu i jednostavno se zapada u sve teze stanje psihe...na koncu dolazi do najgorega...
Nedavno je u ST bio slucaj srednjoskolke koja se ubila jer je ostala trudna... Kada se gleda objektivno ona je imala nekoliko izbora. Mogla je abortirati, mogla je dati dijete na posvojenje, mogla je zadrzati dijete sama ako otac nije htio nista s njima...ali vjerojatno se desilo da se bojala reci roditeljima (tko zna kakav je odnos imala s njima) i moguce ju je decko ostavio...ona se osjetila sama i strah joj je pomutio razum. Nije vise vidjela izlaze. Kao da je stavila onu masku.
U ratu je isto bilo dosta samoubojstava. Star si i sam, znas da je sve opkoljeno ali nemas pojma sto se desava niti sto ce se desiti. Covjek se prestravi. Mozak blokira.
Ovo su mozda neki primjeri vezani za strah i momentalnu blokadu. Ali itekako su cesti i drugi, puno svakodnevniji, slucajevi. Naime, ono kako mi svjesno dozivljavamo stvari nije nuzno nacin kako ih dozivljava nas organizam. I stres se skuplja. Ima ona izreka sto kazu stari ljudi "pitat ce starost gdje je bila mladost". Obicno se to odnosi na slucajve npr. preoskudnog oblacenja mladih kada vremenski uvjeti bas i nisu za tako nesto...u tom casu tim mladim ljudima nista ne smeta ali tijelo pamti. Tako i psiha pamti. Neko umre, mi dobro to prebrodimo, imamo poroblema u obitelji ili na poslu i nosimo se s time...i sve to tako ide...do jedan put...polako tonemo u depresiju, a da niti ne primjetimo...
Zato...ne osudjujte nikoga...ako ne radi svega ovog navedenog onda makar radi onog prvog razloga sto bi se netko mogao naci povrijedjen ako je imao blisko iskusustvo takvog tipa...

Legionar je napisao/la:

Athena je napisao/la:

Vratimo se Savjetima o paranormalnom.

Praktički, kada netko upozna ljubav života s 13. god. to je na granici Paranormalnog

@flamezar.. iako krv nije voda, i iako je i šira obitelj jako važna, ponekad bliskost nema veze s tim...
samo sam ti htjela naglasit da kad su i meni djedovi preminuli, nisam ni plakala... isto će tako biti i za bake... jer starost je starost, tijek života nije za mijenjati..
ali kada mi je prijatelj (jako dobar) preminuo, osjetila sam tugu i bol 3698 puta jaču od one kada mi je preminuo član obitelji (šire)..

nikad se ne zna.. možda tu tugu osjetiš kad ti premine netko zbilja blizak, netko s kime si imao potrebu dijeliti sve..
oprosti, ne želim reći da ti nisi volio ili da nisi bilo blizak sa djedovima i bakama... nadam se da razumiješ što ti pokušavam reći..

u tim trenucima kada gubimo one koje smo najviše voljeli, teško je razmišljati koje bi ponašanje kome pomoglo..
a nesmiješ ni glumiti.. ni da je sve u redu kad osjećaš da nije, ni da nije sve u redu kad osjećaš da je..

nadam se da će još dugo razmišljati baš ovako kako sada razmišljaš, jer onoga trenutka kada promjeniš mišljenje, morat će biti tragedija u pitanju...

@Alpha... u pravu si... ne mogu suditi o onome što nisam prošla...
ali ne pričam bez vraga (znači, dozvoljvam ti da presudiš znam li što je depresija, dali sam ikad bila na granici suicida)...
što se tiče PTSP-a... imam ga i ja, pa opet...isčupala sam se..

žao mi je ako sam nekog uvrijedila svojim izjavama koje mogu biti zločeste..
ali ne znam može li se reći da samoubojice nisu kukavice, nego ljudi sa velikom psihičkom disfuncionalnošću - a to je bolest, a da mislimo da se netko može naći uvrijeđen...
tako mi je žao ljudi koji ostaju, koji se ujedaju iznutra iz dana u dan zbog istog pitanja..zašto?

nije sramota reći da nekog koga smo voljeli ili poznavali više nema zbog bolesti koja ga je dokrajčila...
i psihička disfunkcionalnost je bolest, i ona može dokrajčiti ljude...
ljudi se često srame suicida.. i zato bi zbilja i ja trebala biti obzirnija u pisanju..
moj je djed umro zbog alzhaimera.. i nije me to sram reći...
moja baka je psihički ne difunkcionalna, nego totalno rastrojena... i zbog toga će umrijet...možda suicidom koliko god se ljudi oko nje trudili da to bude drukčije..
kad priznamo da je bolest više nas nije sram..

vidiš, moj frend, što je umro, umro je u prometnoj nezgodi, sam ju je skrivio, i nije jedini koji je poginuo u tom autu..
i vrijeđali su me komentari članka da je bio pijana budala..
ali ja se zbog toga ne smijem naću uvrijeđenom..
jer u trenutku kad se to dogodilo, on je zbilja bio pijana budala, i sam je toga negdje sada svjestan (na ovaj ili onaj način)..
i svejedno mi je što će netko reći o njemu..
ja sam s njim od 2 godine života, i ja znam kakav je bio.. i zato me nije sram reći zašto je poginuo... jer jedan trenutak gluposti, koji je on platio svojim životom, ne pobija činjenicu da je bio jedan od najboljih ljudi na svijetu (u mojim očima)..

Baš mi je jučer kasno navečer pala na pamet jedna misao, vezano uz pitanja suicida.
Jesu li osobe koje su počinile samoubojstvo zaista kukavice, kako ih neki imaju sklonost okarakterizirati?
Nije li potrebna izvjesna količina hrabrosti da čovjek u trenutku rastrojenosti digne ruku na sebe i zauvijek napusti poznato okruženje?

@Schmizzl, osobno sam površno poznavala curu koja je postupila slično kao tvoj frend. Radi nesretne ljubavi, svjesno je skrivila prometnu nesreću, nema tome dugo vremena.
Htjela je navodno upropastiti sebe i dečka koji ju je prevario.
I on je bio s njom u autu, ali je poginula samo ona.
Strašno.
Kažem da je nisam poznavala, znala sam tu i tamo popričati s njom o npr. poklonima za klince, jer je i ona imala kumče.
Naravno da sam ostala zatečena kad sam saznala što se dogodilo.
Nikad ne bi mogla pomisliti da bi ta vedra djevojka s kojom sam pričala prije par dana mogla nešto tako napraviti, ali nikad ne možeš znati što može nekome biti "okidač" da u njemu pokrene bujicu konfuznih emocija, koje rezultiraju strašnim posljedicama.

Općenito, kada razmišljam o samoubojstvu, naravno da suosjećam sa najbližima preminule osobe.
Ipak, prvenstveno me pogađa činjenica, ne što će netko od živućih izgubiti voljenu osobu, što je nedvojbeno teško, već osjećaj koji je morao mučiti pojedinca, dojam da ne može "isplivati na površinu", izgubljenost, radi koje se neka osoba odlučila na očajnički čin.
To je najtragičnije.

Neka samoubojstva se možda i mogu okarakterizirati kao kukavički čin, ali nisu sva samoubojstva takva. Većina ih je posljedica teške depresije iz koje se onda rodi očaj, poput bolesti i tada to nema veze sa kukavičlukom. Uglavnom Alpha je jako lijepo objasnila

Takvo stanje je teško za shvatiti i za percipirati. Nadalje nisu svi isti niti svi isto doživljavamo stvari, to je dodatan razlog zašto bi bilo teško percipirati nečije osjećaje i percepciju u tim kritičnim trenucima. Istina jest da su neke osobe ''slabije'' od drugih i da lako odustaju, da su možda po prirodi pesimistične i slično. Svejedno to ne bi značilo da je osoba učinila samoubojstvo zato jer je kukavica ili zato jer je sebična, to je najčešće posljedica teških emocionalnih kriza i depresija. Od toga mozak naprosto blokira. Ponekad blokira i u ne tako kritičnim situacijama, kada nas napusti cura ili dečko pa su neki u ''komi'' 3 dana, ne žele jesti, cijeli su u jadu, ne mogu pisati zadaće... A stanje koje prethodi samoubojstvu često je daleko gore od toga.

dali nisam mislčo na takve samo ubojice kojih je jako malo nego vec na dijecu drito mislim na emace koje organski ne podnosi nije da ih mrzim ali ih niti ne volim zbog preseravanja

Legionar je napisao/la:

Praktički, kada netko upozna ljubav života s 13. god. to je na granici Paranormalnog

Pa čuj, ako će netko živjeti 15 godina...
A-ha, opet se dolazi do paranormalnog. Kada netko unaprijed zna cijeli život i koliko će živjeti, mislim da to spada u domenu paranormalnog, zasad

koliko god mi raspravljali o samoubojstvu, nećemo naći ni riješenje ni adekvatan pogled na sve to..
jer svaki je slučaj zaseban (bilo bi mi čudno reći poseban) i u takvim okolnostima postoje uopćeni obrasci ponašanja, ipak ne možemo zanemariti činjenicu da je za to svatko imao drukčiji razlog (splet okolnosti..)
teško je da..
ali za svakog čovjeka možeš reći da li je hrabar ili je kukavica...
ja ljude koji počine samoubojstvo smatram kukavicama..ali opet, to je samo moje mišljenje, i nitko ga ne mora dijeliti sa mnom...
(nadam se da ovo nije ispalo bezobrazno..)

Razlog zašto ljudi kažu za mnoge samoubojice da su ih poznavali kao vesele, otvorene, druželjubive,... je taj da mnogo ljudi pate od nečeg tipa manijakalna depresija.Stvaraju lažnu sliku sebe kao sretnih osoba, i to veoma dobro, druže se sa sličnim ljudima i većina ljudi ih zna kao sretne. No ako malo bolje pogedaš njihovo ponašanje onda je očito da to nije tako.
Jednom sam pričao s jednom curom koja je bila tako sretna i vesela, stalno se šalila i odjednom sam ju pitao što nije dobro, zašto je tužna. ona me šokirano pogledala, a onda je počela sa ispovijednanjem. Toliko je boli i tuge pustila da se to u zraku osjetilo. Nešto nevjerojatno. Samo sam šutio, znao sam da joj nije potreban odgovor, samo razumijevanje.

Svi se iza maske osmijeha skrivamo. A u nama vrtlog osijecaja leti. Unistava nas iznutra i izjeda nasu dusu. Kada ti svi osmijeh vide odmah te zagrle a kada suze vide nestanu poput sijene u noci.Nestanu koda nisu bili nikada tu nest5ade blaga nesta prijatelja.
Tako stari ljudi kazu i nisu pogrijesili. Lazno prijateljstvo je poput sijene, za sunca je se nemozes rijesiti a za vrijeme nevrijemena je nemozes naci.