Komsiluk-ja tebi,ti meni

Znam ono ko djete , da je bilo normala svako malo ili komsinica kod mame pita za solju ulja
ili mama kod komsinice prasak za pecivo ili par jaja.
Uvijek je bilo ili kod nas ili kod nje, a moja zena danas ako ce nesto mutit ili kuhati mora 100%
bit sigurna da ima sve jer nema kod koga pokucat ako sta zafali.
Komsiluk ti je bio ko familija, skupa se gledale serije, docekivali praznici, cak islo i na izlete ,
danas je sve to nekako na guranje.
Cini mi se da vise to nije onako kako je prije bilo , komsiluk nije familija trece koljeno , nego trac mahala,
i bas mi je zao sto se sve promjenilo.

Kakvi su vasi odnosi sa komsijama, cega je bilo prije a sada vam fali , ili vi i dan danas imate super komsije
kod kojih u svaka doba mozete pokucati po solju mljeka ili kilu secera?

Mislim da na susjedske odnose dosta utječe okruženje u kojem pojedinac živi, odnosno živi li u gradu ili na selu, tj. manjem mjestu.

Primijetila sam da u gradu odnosi ljudi nisu "bliskosusjedski", tj. komunikacija se uglavnom svodi na površno pozdravljanje, što je dijelom i logično, jer tamo živi veći broj ljudi.
Ljudi nisu toliko susretljivi da bi posuđivali namirnice, a niti međusobno jedni drugima obavljali usluge.
Moja komunikacija sa susjedima u gradu se svodi na puko pozdravljanje.

Inače, živim u manjem mjestu i tamo još uvijek vladaju prisniji susjedski odnosi, iako to involvira i neke druge negativne osobine koje manja sredina nosi.
Moja mama je dobra sa susjedima i često navraća kod njih, međusobno si pomažu oko sitnica i mogu se osloniti jedni na druge.
Vjerojatno tome pridonosi i činjenica da već dugo živi u istom mjestu, među istim ljudima.

Mladi ljudi, uglavnom više ne njeguju te iste vrijednosti, u prosjeku su više okrenuti sebi i zatvoreniji pa tako nema više ni inicijative da se razvijaju posebno bliski susjedski odnosi.
Čini mi se da to nekako izumire sa starijim generacijama.

Ja sam si jako dobar sa svojom starijom susjedom, uvijek si nešto posuđujemo, pomažemo ako treba. Živim u gradu, ali u zgradi u kojoj nas nema puno stanara, jer je samo nekoliko stanova.
Isto tako uvijek razmijenim par riječi s prvim susjedima u zgradama do moje, koji su srednje dobi.
Međutim, neke djevojke koje su se nedavno doselile u našu zgradu jer plaćaju stanarinu kod vlasnika stana uopće ne vidim, nisu došle niti pozdraviti kad su se uselile.
Primijetio sam da je to često kod mladih ljudi, stalno bježe od ljudi i zatvaraju se u svoj stan. Kao da žele da ih svi ostave na miru. Pitanje je zašto je to tako, ali rekao bih da tome skoro sigurno kumuje svakodnevni stres i neispravna hrana, kojih u gradu ima i previše.
To oboje izgradi sustav otuđenosti i depresije te brige samo za sebe i svoju obitelj...

sreća moja što živim na selu hehe...
al ni na selu više nije kao što je nekad bilo... sjećam se prije se hodalo po kućama, u nas se to kaže 'idem na sjednicu' i tako svaku večer netko u nekoga je dolazio i pričalo se, većinom bacale zafrkancije...

a sada i kad netko dođe upali se prokleta televizija i ko o čemu, samo o neimaštini, bolesti, svak se samo žali a ustvari je prije gore bilo...
jednostavno ljudi nisu više zadovoljni s onim što imaju, uvijek hlapljivo hoće više i ako danas uzmeš od nekog 5 jaja (karikiram) a sutra mu ih odma nevratiš odma počinju priče... ljudi su sve više jalni na druge ako imaju više para, imaju bolje auto, bolje ovo bolje ono i to je puno dovelo do tog otuđivanja... još malo postat ćemo ko mačke kad uhvate pticu i onda reže na drugu mačku kad im priđe...

u mom selu se još uvijek malo drži taj običaj da su susjedi ''obitelj'' al i tog nažalost je sve manje i manje...

u starom kvartu di sam odrastao zivio sam u kuci i imao ogromno dvoriste......ljeto '82 i svjetsko prvenstvo u nogometu....stari iznio tv u dvoriste da cemo gledat utakmice i skupilo se pola susjestva kod nas.....ali imali smo crno bijeli tv i onda je susjed otisao doma i donio svoj tv u boji......i taj je tv stajao u mome dvoristu svo vrijeme dok je trajalo SP........
eto to je samo jedan primjer.....uglavno kuca nam je uvijek bila otkljucana......i mislim da nema susjeda koji bar jednom nije bio kod nas......

a posudjivanje kave i deterdjenta je u to vrijeme bilo obavezno.....jer je bila velika nestasica......kad bi tetka dosla iz Njemacka obavezno bi morala doniti kave....bez kave je moja stara ne bi ni pustila u kucu......i onda naravno cijelo susjestvo ubere da je ona dosla i znaju da se ima kave......dalje znate koja je shema......

a danas je to malo drugacije......zivim u drugom kvartu....imam par zgodnih susjeda i jedva cekam da bude neka nestasica da mogu da im pokucam na vrata.......da posudim.....a dalje cu se nadam se snaci......

Pa, sve se mijenja osim kamenja

Isto kao i kod vas...prije se navraćalo u komšiluk, posuđivalo, kafendisalo, danas ne...

S druge strane, radim od 9 do 5 izađem iz stana u 8 i vratima se u 6 (ako nemoram obavljati neke stavri poslije posla)...zadnja stvar koja bi mi trebala da mi se neko od komšija pojavi u stanu da se družimo...kad bih spremila, opeglala, odmorila se

Drugi razlog nedruženja sa komšilukom je taj što sam se ja uselila u zgradu prije 5 godina (a zgrada stara 30 godina)...i nova sam...relativno...oko mene uglavnom penzići...sa sujedima sa kata se uvijek fino ispričam kad se vidimo u haustoru, ostale pristojno pozdravim...i to je to...

S druge strane moja prijateljica se uselila u zgradu koja je nova...i tamo je sve kao u stara vremena...druže se posjećuju (ogovoaraju ) ali spojila ih je ista siuacija...tako da...šta reći...

Ali meni paše ovakvo stanje...što ne znači da će tako i ostati...

Doista, to je sada drugačije nego prije. Općenito je sada svijet više užurban, još više ovisan o tehnologiji i novcu. To naravno daje doprinos i na susjedske odnose. Prvo se ide na posao gdje može biti malo zeznuta atmosfera, onda dođemo kući na pranje, čišćenje i peglanje, a onda više nemamo volje za ništa, ili za nikoga.

Živim na selu i uglavnom samo verbalno tu i tamo komuniciramo sa susjedima. Više se odnos svodi na ono 'gradsko' pozdravljanje kako je to rečeno iznad
Ovdje u Zagrebu pak cimer i ja jedva da znamo tko su nam susjedi. A i što da radimo, novi smo ovdje, pa da pokucamo na susjedna vrata i kažemo im da se želimo upoznati? Mislim da bi nas ljudi samo čudno pogledati kao što bi mi čudno pogledali da tako nešto netko nama napravi

Sada smo više orijentirani prema sebi, a što se dobrosusjedskih odnosa tiče, ima puno takvih koji će ti raditi štetu, s namjerom, a i koliko ljudi samo voli njuškati i zabadati nos u tuđe stvari... Biti dobar sa susjedom je odlično, ali prvo treba naći susjede s kojima je to uopće moguće.

Nekako nije više uobičajeno družiti se u susjedstvu. Nisam sigurna bih li se odlučila nekome pokucati da mi ponestane ulja ili brašna. No ipak, kad je neka nevolja, uvijek smo spremni priskočiti jedni drugima. Tako je jedna starija susjeda došla po mene da joj pomognem oko televizora na kojemu se pokvarila slika prije nekog filma koji je željela gledati. Malo sam poprčkala oko spojeva i našla "kvar" - gospođa je prilikom čišćenja izvukla utikač od antene. I tako sam ispala majstor. Također se sa svima pozdravljamo i često popričamo kad se sretnemo. No onog nekadašnjeg druženja u stanovima uistinu nema više. Istisnuli ga elektronski mediji, mislim...

Nazalost toga kod mene vise nema ljudi su se otudili vise nema toga prijateljstva medu susjedima.
Sada vec kao roboti zivimo i jedva da pozdravimo na ulici.

Sad sam malo usporedila svoj život sa životom svojih roditeljaca, koji su se puno sa komšilukom družili...
Osim sa komšilukom družili su se sa dijelom obitelji...
I to je bilo to...

Ekipa iz škole, djetinjstva, posla...to su bili neki tamo sa kojima se nisu baš družili, ono jednom godišnje, i to ako...više ako bi se sreli u gradu i popričali...

A ja se ne družim sa susjedima ali svaki tjedan ili odem do neke frendice ili ona meni dođe...to mi je kao neka zamjena komšijskog druženja...(ovaj tjedan tri druženja na raznim adresama )

A to posuđivanje mi nije neki pokazatelj kvalitete ljudskog odnosa...

Definitivno sam primijetila da je tolerancija susjeda u gradu (zgradama) ponekad vrlo niska.
Štoviše, čini mi se da ima dosta ljudi koji samo gledaju kako da zaj**avaju svoje susjede.

Pričao nam je obiteljski prijatelj kako su im susjedi na moru poslali policiju, provjeravali građevinsku dozvolu, išli na obavijesne razgovore u Zagreb itd., samo zato jer su malo podigli ogradu i ogradili tenisko igralište pa ovi nisu imali uvid u njihovo dvorište. Sve je bilo legalno, uopće im niti nije bilo što bi se reklo "na nosu kuće".
Koje gubljenje energije na druge ljude!

Nedavno sam imala jedno iskustvo sa susjedima na moru.
Naime, žena mi je pokucala na vrata i rekla da joj voda od zalijevanja cvijeća, sa mog balkona curi točno na njen balkon i polijeva odjeću.

Tvrdila je da joj voda curi u koso i pada u unutrašnjost balkona, iako ja ne znam kako je to fizički moguće obzirom na samu zgradu i poziciju ravnih balkona sa nadstrešnicom. Uz to, u prizemlju imamo i jedan "šuplji" izbočeni balkon koji služi za odvod vode koja pada.
Naravno, nije se radilo o nikakvoj poplavi.
Nakon toga sam se ispričala i rekla da ću paziti, nisam htjela ulaziti u detalje i sve u redu.

Međutim, njen muž, malo stariji gospodin mi je počeo vikati sa svog balkona nešto u smislu "ništa se nemojte ispričavati, čitajte si kućni red, zabranjeno je držanje cvijeća".

U tom trenutku nisam htjela ostati dužna pa sam mu fino pokucala na vrata i pozvala ga da pročitamo taj kućni red.
Prvo mi nije htio ni otvoriti, ali ja sam bila uporna.
Naravno da nije zabranjeno držati cvijeće na balkonima, zabranjeno je držati cvijeće samo na određene načine, što jasno i piše.
On bi naravno članak čitao parcijalno, kako njemu paše.
Dala sam mu jasno do znanja da ću i dalje držati cvijeće na balkonu i eventualno pripaziti da voda puno ne curi.
Naravno, oni drže cvijeće na svom balkonu.

Od tada me malo sumnjičavo gleda, ali uopće me nije briga. Jednostavno, ne dopuštam da me netko bez razloga proziva i pretjeruje s nekim stvarima, iako mi roditelji kažu da se ne trebam "svađati" bez veze sa susjedima. To nije svađa.

Par dana nakon toga, vidjela sam da su podmazivali i zajednička ulazna vrata, jer oni su u prizemlju i njima strašno smeta buka.
Napominjem da praktički nitko niti ne izlazi van iz zgrade nakon ponoći.
Očito pretjerano osjetljivi ljudi, koji često puta gnjave druge susjede.

Zanimljivo je da mnogi od njih idu mnogo dalje, u cilju da zapapre svojim susjedima, poput onih iz gornjeg primjera.
Pitam se kako uopće neki ljudi mogu nalaziti toliku satisfakciju i gubiti toliko energije u cilju da nešto zapapre drugima.

Zanimljivo...bas sam danas razmisljala o tome...ne toliko o susjedima nego kako se ljudi bave drugim ljudima...mislim da je toga puno vise nego sto smo svjesni jer ljudi koji nisu takvi se druze sa sebi slicnima i onda se iznenade kad naidju na te kakve opisujes...a zapravo je takvih more...ne kuzim ni ja

To mi je jako zanimljivo, kad npr odem kod bake u Slavoniju onda je to ta spika - ako ti fali brašna, odi do susjeda i još ostani na kavi i kolačima.

Dok ovdje u Zagrebu je skroz drugčija priča. U 2 zgrade u kojima sam živjela odnosi susjeda su OČAJNI. Točnije - ne postoje. Iz kulture tu i tamo pozdraviš nekoga tko prođe kraj tebe, mada u zadnje vrijeme ljudi su se prestali i pozdravljati. Osobno, meni je to blesavo. Pokušavam održati nekakvu komunikaciju barem sa susjedima do mene, jer nikad ne znaš što može biti - npr netko provali u stan - jedino susjedi koji su do tebe ti mogu pomoći koliko toliko.

Svi se nekako drže iznad sebe, ko da im na čelu piše: "Ja živim u Zagrebu a ne na selu da te moram pozdravljati ili te uopće uočiti u liftu."

Ta neka osnovna kultura među susjedima je sve jadnija i jadnija...tako da mi ne pada na pamet nekome pokucati i tražiti jaje. Zalupili bi mi vratima i još zvali policiju.