Početna stranicaPortalFAQPretraľnikRegistracijaLogin

Share | 
 

 baalbeck

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: baalbeck   ned sij 31, 2010 7:16 pm

Zagonetni Baalbek
Suzana Dobrić
Iz: časopisa broj 0

U dolini Beqa’a u Libanonu, iznad grada Baalbeka, nalazi se jedno od najvećih arhitektonskih čuda starog svijeta – veličanstveni Jupiterov hram, najveći hram kojega su Rimljani ikada sagradili. On je samo dio velikog sakralnog kompleksa unutar kojeg se nalaze još dva manja hrama, jedan posvećen Veneri i drugi posvećen Bakhu. Poznato je da su hramovi podignuti u I. st., ali niti jedan rimski vladar nije sebi pripisao njihovu gradnju. Ne zna se zašto su Rimljani svoj najveći hram podigli tako daleko od središta carstva, niti kakvo je značenje za njih imalo ovo udaljeno mjesto.

POVIJEST GRADA

Povijest Baalbeka ne započinje dolaskom Rimljana. Ovaj grad smješten između Orontesa i Leontesa, dviju najvećih libanonskih rijeka, bio je još od najranijih vremena važno religijsko središte. Dobio je ime po Baalu, bogu gromovniku Feničana i Kanaanaca i u legendama se spominje kao mjesto u kojem se rodio Baal. Na brežuljcima oko grada nalazi se na stotine grobova isklesanih u stijenama koji se, iako davno opljačkani, pripisuju Feničanima, velikom narodu moreplovaca semitskog podrijetla koji je živio u Libanonu oko 2500. g.pr.Kr. U Bibliji se Baalbek pojavljuje pod imenom Baalath, grad kojeg je obnovio izraelski kralj Solomon, potvrđujući njegovu posvećenost Baalu iz ranijeg vremena.

Prvi povijesni dokument u kojem se spominje Baalbek jest Prepiska iz Tel-el-Amarne, diplomatska korespondencija Egipta, Babilona, Sirije i drugih zemalja na istoku. Ovaj dokument potječe iz vremena vladavine faraona Ekhnatona u XIV. st.pr.Kr.. Židovski povjesničar Josip koji je živio u I. st. piše kako je Aleksandar Veliki na svom putu u Damask posjetio staro svetište u Baalbeku. Nakon Aleksandrove smrti 323. g.pr.Kr. Fenikijom su vladali ptolomejski kraljevi Egipta. Tada je Baalbek dobio ime Heliopolis, Grad Sunca, što ukazuje na važnost koju je imao za Egipćane, budući su mu dali isto ime koje je nosio i jedan od najvažnijih gradova Donjeg Egipta.

Nakon kratkog razdoblja vladavine Seleukida, Libanon je oko 27. g.pr.Kr. postao rimska kolonija. Smatra se da je gradnja velikog kompleksa hramova po kojima je Baalbek danas znamenit započela na prijelazu u novo tisućljeće.

HRAMOVI BAALBEKA

Kompleks hramova u Baalbeku vjerojatno je najraskošnije svetište posthelenističkog razdoblja. Tri hrama ovog svetišta posvećena su trima bogovima – Jupiteru, Veneri i Bakhu (ili Merkuru) i nalaze se na mjestu starijeg svetišta gdje se štovao Baal, božanstvo oluje, groma, kiše i žita. Neki povjesničari smatraju da je Baal samo jedan od trijade feničkih bogova koje su ovdje nekoć štovali; ostala dva bili su Baalov sin Aleyin, bog proljeća i plodnosti, i kći Ana koji odgovaraju rimskoj trijadi Jupiter, Merkur i Venera. U krajevima koje su Rimljani osvojili često su se nastavljali štovati stari bogovi koji bi samo dobili rimsko ime, a u Baalbeku je iz štovanja Baala proizašao kult Jupitera poznatog kao Jupiter Heliopoliski. Njegov jedini sačuvani prikaz statua je bezbradog boga koji u desnoj ruci drži bič, a u lijevoj munju. Kao i u nekim prikazima Baala, u pratnji Jupitera nalaze se dva bika.

O tome kako su izgledali predrimski hramovi Baalbeka ne zna se gotovo ništa. Latinski autor Makrobije u svom djelu Saturnalia spominje Baalbek kao čuveno proročište u kojem su se proročanstva tumačila prema kretanju jedne statue smještene u dvorištu hrama. On navodi da su je u Libanon iz Heliopolisa u Egiptu prenijeli egipatski svećenici.

Svetište koje su podigli Rimljani nalazi se na povišenoj terasi sagrađenoj od velikih kamenih blokova. Monumentalno stubište vodi do ulaza, Propileja, iza kojeg se nalaze Heksagonalno dvorište, Veliko dvorište i Jupiterov hram koji se nižu duž osi dugačke gotovo 300 metara. Za razliku od većine rimskih svetišta, akropola Baalbeka nije orijentirana prema kardinalnim točkama kompasa. Izvan ove osi, na nižoj južnoj terasi nalazi se hram Bakha, dok je kružni Venerin hram smješten izvan užeg područja svetišta.

Veličanstveni Jupiterov hram vrhunac je ingenioznosti rimskih graditelja. Hram je bio korintskog tipa sa sveukupno 58 stupova od asuanskog granita od kojih je danas sačuvano samo šest. Stupovi su bili visoki preko 22 metra s promjerom 2 metra i ubrajaju se među najviše na svijetu. Njihovi dijelovi obrađivani su na golemim tokarilicama u Asuanu, morskim putem prebacivani na obale Libanona te otuda planinskim putevima dopremani na gradilište udaljeno 35 kilometara. Svaki stup sastoji se od tri cilindra dužine između 6 i 7 metara i težine oko 45 tona. Golemi korintski kapiteli nosili su friz visok preko 2 metra.

Ni ostali dijelovi sakralnog kompleksa nisu ništa manje raskošni. Veliko dvorište zatvara prostor veličine 120 na 140 metara, opasan zidovima visine današnje peterokatnice s trijemom i stupovima gdje su se nalazile bogato ukrašene polukružne niše sa statuama panteona dvanaest grčkih bogova. U središtu Velikog dvorišta nalazio se žrtvenik koji je bio toliko velik da se na njega moglo smjestiti stotinu žrtvovanih bikova. Rimljani su ga podigli na mjestu starijeg žrtvenika posvećenog Baalu, iznad prirodne pukotine duboke pedesetak metara na dnu koje se nalazio mali kameni oltar.

Ove su građevine do danas tek djelomično sačuvane. Hram Bakha ostao je gotovo netaknut, dok je Venerin hram, smješten izvan užeg područja svetišta, progutao grad kojeg su sagradili Arapi. Na njegovom je mjestu danas polje ruševina, a ostala su sačuvana samo četiri od njegovih dvanaest stupova. Jupiterov hram načeo je 526. ili 551. godine zemljotres, a nakon zemljotresa i požara njegove ruševine opustošili su Bizantinci i Arapi, koristeći kamene blokove za svoju gradnju na akropoli. Propadanje su ubrzali ponovni potresi u XII., XIII. i XVII. stoljeću, nakon kojih je ostalo uspravno tek šest stupova koji tako stoje i danas. Od cijelog monumentalnog kompleksa ostala je netaknuta jedino kamena terasa na kojoj je podignut Jupiterov hram.

BAALBEČKA TERASA

Još impresivnija od samog Jupiterovog hrama jest platforma na kojoj se on nalazi, danas poznata kao Baalbečka terasa. Sagrađena je od golemih kamenih blokova i uzdiže se petnaestak metara iznad okolnog terena. U vanjski zapadni zid terase ugrađena su tri kamena bloka, znameniti Triliti, koji su, vjeruje se, najveći blokovi ikada upotrijebljeni u građevini koju je podigao čovjek. Svaki od njih dugačak je 19, visok 4,3 i širok 3,6 metra i teži oko 800 tona. Triliti nisu, kao što bi se moglo očekivati, najniži sloj kamenog zida, već leže na nekoliko slojeva manjih kamenih blokova, na visini od deset metara iznad okolnog terena. Čak i sloj neposredno ispod Trilita, iako puno manji, vrlo je dojmljiv. Sastoji se od šest blokova dužine 11, širine 3 i visine 4,2 metra; njihova težina procjenjuje se na oko 300 tona. Ovaj niži sloj nastavlja se i na sjevernom i na južnom licu terase s po devet blokova slične veličine ugrađenih sa svake strane.

I Triliti i manji blokovi vrlo su precizno izrezani i postavljeni; jedan je znanstvenik izmjerio da su blokovi podešeni uz dozvoljeno odstupanje koje iznosi 0,01 mm.

Ispod Trilita i sloja tristotonskih blokova nalaze se još četiri sloja nešto manjih blokova nejednake veličine koje su vjerojatno otkopali Arapi kada su zapadni zid terase pokušali uklopiti u svoje utvrde. Ostaci arapske utvrde koji vidno odudaraju od golemih blokova Trilita vidljivi su i danas.

Čini se da je iz nekog nepoznatog razloga gradnja terase bila naglo prekinuta. Tome u prilog govori činjenica da u obližnjem kamenolomu, petstotinjak metara udaljenom od akropole, još leži jedan golemi kameni blok očigledno namijenjen za nastavak gradnje. Hajar el Gouble ili "Južni kamen", koji je jednim svojim krajem još uvijek vezan za živu stijenu, svojom veličinom nadmašuje i Trilite i najveći je obrađeni kameni blok na svijetu. Njegove dimenzije su 21,5x4,8x4,2 metra, a težina mu je procijenjena na nevjerojatnih 1000 tona.

ZAGONETKA

Gradnja Baalbečke terase obično se pripisuje Rimljanima, ali u novije vrijeme prevladava mišljenje da je terasa postojala davno prije gradnje rimskih hramova. Niti za jednu od ove dvije teorije nema materijalnih dokaza. Tko su, dakle, bili graditelji Baalbečke terase i, što je još zagonetnije, kako su je podigli?

Za Rimljane je gradnja veličanstvenog Jupiterovog hrama bila golem pothvat, ali u tehničkom smislu ipak ostvariv. Znamo da su Rimljani iz Egipta prevezli velik broj obeliska čija je težina nekoliko stotina tona i da su znali baratati kamenim blokovima velikih dimenzija. Međutim, dovlačenje Trilita iz kamenoloma, podizanje na visinu od deset metara i precizno polaganje na točno određeno mjesto znatno nadmašuje njihovu tehnološku razinu. Čak je i danas, uz postojanje moćnih dizalica i kranova, dizanje i pomicanje tako velikih kamenih blokova praktički nemoguće. Navedimo za usporedbu da jednostavni kranovi koje viđamo na gradilištima naših gradova imaju nosivost 5-6 tona, a na krajevima kraka tek 1-2 tone. Uobičajena objašnjenja arheologa o korištenju rada velikog broja robova za pomicanje blokova nisu uvjerljiva. Jedan je znanstvenik izračunao da bi za pomicanje "Južnog kamena" bila potrebna snaga 40 000 ljudi. Jedini mogući odgovor na pitanje zašto su graditelji koristili ovako velike blokove je taj da su znali baratati s njima.

Ni u lokalnoj predaji ni u rimskim kronikama ne spominju se Rimljani ili neki drugi povijesni narod kao graditelji Baalbečke terase. Štoviše, legende lokalnog stanovništva njezinu gradnju pripisuju bićima nadljudske snage koja su postojala u davnoj prošlosti.

Arapi su vjerovali da je Baalbek nekoć pripadao legendarnom Nimrodu, koji je vladao ovim dijelom Libanona. Prema arapskim rukopisima, Nimrod je poslao divove da nakon potopa ponovo sagrade Baalbek. Druga legenda povezuje Baalbek s biblijskim likom Kaina i navodi da je baalbečka utvrda najstarija građevina na svijetu koju je u 133. godini stvaranja podigao Kain.

Ni povijest ni legende ne daju nam jasne odgovore na pitanja tko je, kada i kako podigao Baalbečku terasu. Po tome Baalbek nije jedinstven, budući da posvuda po svijetu nailazimo na tragove sličnih megalitskih građevina koje se često povezuju s postojanjem neke izgubljene rase ili civilizacije visoke tehnološke razine. One su danas jedna od najvećih zagonetki drevne prošlosti.
[Vrh] Go down
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: Re: baalbeck   ned sij 31, 2010 7:16 pm

izvor je http://www.nova-akropola.hr/Clanci/Razno/Detail.aspx?Sifra=2120336430
nisam vidio da je ova tema pokrenuta a ako je slobodno ju onda obrisite
[Vrh] Go down
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: Re: baalbeck   pon vel 01, 2010 12:26 pm

evo malo i iz drugih izvora
Najveće ruševine rimskih hramova ne nalaze se u Rimu nego
u libanonskim planinama. One obuhvaćaju veliki hram boga Jupitera
- najveći hram koji je u antičkom svijetu sagrađen u slavu
bilo kojega boga. Mnogi rimski vladari, kroz razdoblje od otprilike
četiri stoljeća, trudili su se veličati ovo daleko i neobično
mjesto, i tu su podizali građevine. Imperatori i generali dolazili su
na ovo mjesto u potrazi za proročanstvima, kako bi doznali svoju
sudbinu. Rimski legionari željeli su biti raspoređeni u njegovoj
blizini, pobožni i znatiželjni odlazili su vidjeti ga vlastitim očima:
bilo je to jedno od čuda drevnoga svijeta.
Odvažni europski putnici, stavljajući život na kocku, izvještavali
su o ruševinama otkad ih je u siječnju 1508. prvi posjetio
Martin Baumgarten. Godine 1751. putnik Robert Wood, u pratnji
umjetnika Jamesa Dawkinsa, dijelom su obnovili drevnu slavu
ovog mjesta, kad su ga opisali riječima i skicama. "Kada usporedimo
ruševine... s onima iz brojnih gradova koje smo posjetili u
Italiji, Grčkoj, Egiptu i drugim dijelovima Azije, ne možemo a ne
pomisliti da su ove ruševine najodvažniji plan čiji smo pokušaj
provedbe ikada vidjeli u arhitekturi" - u nekim aspektima odvažniji
čak i od velikih piramida u Egiptu. Prizor na koji su naišli
Wood i njegov prijatelj bila je panorama u kojoj se vrh planine,
hramovi i nebo stapaju u jedno (sl. 90).
Ovo mjesto nalazi se u planinama Libanona, tamo gdje se one
razdvajaju i okružuju plodnu, ravnu dolinu između gorskog lanca
Libanon na zapadu te lanca Antilibanon na istoku; gdje dvije
rijeke poznate od davnina - Litani i Orontes - počinju ulijevati
u Sredozemno more. Ruševine predstavljaju ostatke veličanstvenih
rimskih hramova koji su bili podignuti na velikoj horizontalnoj
platformi, umjetno sagrađenoj na nadmorskoj visini od
oko 1.200 metara. Hramski prostor bio je okružen zidom, koji
je istovremeno služio kao potporni zid za zemljane nasipe koji
tvore ravni vrh, i kao ograda koja štiti i zaklanja ovo područje.
Zatvoreni prostor približno četvrtastog oblika, čije su strane bile
dužine do 760 metara, imao je površinu veću od petsto tisuća
kvadratnih metara.
Smješteno tako da dominira nad postranim planinama i prilazima
dolini sa sjevera i juga, sveto je područje imalo namjerno
odrezan sjeverozapadni ugao - kao što se može vidjeti danas, iz
ptičje perspektive
Pravokutni isječak tvorio je četvrtasto područje kojim se
nezaklonjeni sjeverni pogled sa platforme širio prema zapadu.
Na ovom posebno osmišljenom kutu uzdizao se najveći ikad
sagrađen Jupiterov hram, s nekim od najviših (20 metara) i najmasivnijih
(gotovo 2,3 metra u promjeru) stupovima poznatim
u starom vijeku. Ti stupovi nosili su bogato ukrašenu nadgradnju
(arhitrav) visoku 4,8 metara, na vrhu koje se nalazio dvostrešni
krov, koji je dodatno povećavao ukupnu visinu hrama.
Hram u užem smislu bio je samo najzapadniji (i najstariji)
dio četverodijelnog Jupiterovog svetišta, za kojeg se vjeruje da
su ga Rimljani počeli graditi nedugo nakon što su osvojili ovo
mjesto 63. pr. Kr.
Duž blago ukošene osi istok-zapad (sl. 91b) bili su poredani:
monumentalni ulaz ( A ) ; on se sastojao od veličanstvenog
stepeništa i povišenog ulaznog trijema na dvanaest stupova, u
kojima je bilo dvanaest niša za kipove dvanaest bogova s Olimpa.
Vjernici su potom ulazili u predvorje ( B ) šesterokutnog tlocrta,
jedinstveno u rimskoj arhitekturi; kroz njega su produžavali do
ogromnog oltarnog dvorišta ( C ) , kojim je dominirao oltar monumentalnih
dimenzija - uzdizao se 18 metara u visinu, s baze
od 21 sa 21 metar. Na zapadnom kraju dvorišta nalazila se božja
kuća ( D ) . Kolosalnih dimenzija od 90 sa 53 metra, stajala je na
podiju koji je i sam bio uzdignut nekih pet metara iznad razine
dvorišta - ukupno 13 metara iznad razine temeljne platforme.
S te dodatno povišene površine, visoki stupovi, arhitrav i krov
zajedno su činili pravi drevni neboder.
Od njegovog monumentalnog stepeništa do krajnjeg zapadnog
zida, hram se protezao više od 305 metara u dužinu. U potpunosti
je zasjenjivao veliki hram južno od njega ( E ) , koji je
bio posvećen nekom muškom božanstvu, prema nekima Bakhu,
ali vjerojatnije Merkuru; i mali okrugli hram ( F ) prema jugoistoku,
u kojem je štovana Venera. Njemački arheološki tim - koji
je istraživao nalazište i proučavao njegovu povijest po nalogu
kralja Vilima II nedugo nakon njegovog posjeta ovom mjestu
1897. - bio je u stanju rekonstruirati ovo područje. Tim je izradio
umjetnički prikaz vjerojatnog izgleda ovog kompleksa hramova,
[Vrh] Go down
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: Re: baalbeck   pon vel 01, 2010 12:27 pm

stepeništa, portika, stupova, dvorišta i oltara u vrijeme Rimljana
(sl. 92).
Usporedba sa slavnom atenskom Akropolom daje nam pravu
predodžbu o veličini ove libanonske platforme i njenih hramova.
Atenski kompleks (sl. 93) smješten je na povišenoj terasi nalik
palubi broda, koja je kraća od 300 metara, a najveća joj je širina
120 metara. Zadivljujući Partenon (hram božice Atene) koji još
uvijek dominira ovim nekada svetim područjem i cijelom Atenom
dimenzija je 70 sa 30 metara - manji čak i od Merkurovog/
Bakhovog hrama na libanonskom nalazištu.
Nakon što je posjetio ove ruševine, arheolog i arhitekt Sir
Mortimer Wheeler prije dva desetljeća napisao je sljedeće: "Ovi
hramovi... ne duguju ni djelić svoje kvalitete suvremenim pomoćnim
sredstvima kao što je beton. Oni pasivno stoje na najvećim
poznatim kamenim blokovima u svijetu, a neki od njihovih stupova
najviši su među svim antičkim stupovima... Ovdje nalazimo
posljednji veliki spomenik... helenskog svijeta."
Zaista se radi o spomenicima helenskog svijeta, jer nijedan
povjesničar ili arheolog ne može objasniti zašto su Rimljani poduzeli
ovakav divovski pothvat na jednom zabačenom mjestu u
nevažnoj provinciji, osim zbog činjenice da su njihovi prethodnici
Grci ovo mjesto smatrali svetim. Bogovi kojima su tri hrama
bila posvećena - Jupiter, Venera i Merkur (ili Bakho) - bili su
grčki bogovi Zeus, njegova sestra Afrodita i njegov sin Hermes
(ili Dioniz).
Rimljani su ovo mjesto i tamošnji golemi hram smatrali
vrhunskom potvrdom Jupiterove svemoćnosti i nadmoći. Nazivajući
ga Iove (radi li se o odjeku hebrejskog Jahve?), na hram i
njegov glavni kip uklesali su božanske inicijale I. O. M. H. - skraćeno
od Iove Optimus Maximus Heliopolitanus: Jupiter najbolji,
najveći, heliopolski.
Posljednji Jupiterov epitet odnosio se na činjenicu da se,
premda je veliki hram bio posvećen vrhovnom bogu, vjerovalo
da je samo mjesto bilo odmaralište Heliosa, boga Sunca koji se
nebom mogao kretati u svojim brzim kolima. To su vjerovanje
Rimljani preuzeli od Grka, od kojih su također usvojili i ime ovog
slika 92
slika 93
mjesta - Heliopolis. Zašto su Grci upravo tako nazvali ovo mjesto,
nitko ne može reći sa sigurnošću; neki tvrde da mu je to ime nadjenuo
Aleksandar Veliki.
Ipak, mora da je grčko štovanje ovog mjesta imalo starije i
dublje korijene, kad su Rimljani odali počast ovom mjestu sagradivši
najveći od svih spomenika, i odlazili u njegova proročišta u
namjeri da doznaju svoju sudbinu. Kako drukčije objasniti činjenicu
da "u pogledu ukupne površine, težine kamenja, dimenzija
pojedinih blokova, i broja kipova, ovom hramskom kompleksu
teško da je moglo biti ravnog u grčko-rimskom svijetu" (John M.
Cook, The Greeks in Ionia and the East).
U stvari, ovo mjesto i njegova povezanost s određenim bogovima
potječu iz još starijih vremena. Arheolozi vjeruju da je
na tom području do vremena Rimljana možda bilo sagrađeno
čak šest hramova, a sigurno je da su svi hramovi koje su Grci
tamo eventualno sagradili, bili - kao, uostalom, i kasniji rimski
hramovi - samo strukture podignute na starijim temeljima, kako
u vjerskom tako i u doslovnom smislu.
Zeus (kod Rimljana Jupiter), kako se pamti, stigao je na Kretu
iz Fenicije (današnjeg Libanona) preplivavši Sredozemno more,
nakon što je oteo prekrasnu kćer kralja Tira. I Afrodita je u Grčku
stigla iz zapadne Azije. A lutajući Dioniz, kojem je bio posvećen
drugi hram (ili možda neki drugi), u Grčku je donio vinovu lozu
i vinarstvo iz istih zemalja zapadne Azije.
Svjestan starijih korijena štovanja ovih bogova, rimski povjesničar
Makrobius prosvijetlio je svoje zemljake sljedećim riječima
(Saturnalia I, poglavlje 23):
Asirci također štuju Sunce pod Jupiterovim imenom, zovu
ga Zeus Helioupolites, i vrše važne obrede u gradu Heliopolisu...
Da je to božanstvo istovremeno Jupiter i Sunce vidljivo je
kako iz prirode njegovih obreda, tako i po njegovom vanjskom
izgledu...Kako bih spriječio iznošenje argumenata o tome kako
se radi o nekom drugom s cijelog popisa božanstava, objasnit
ću asirska vjerovanja u vezi s moćima (boga) Sunca. Dali su
ime Adad bogu kojega štuju kao najvišeg i najvećeg...
[Vrh] Go down
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: Re: baalbeck   pon vel 01, 2010 12:28 pm

Koliko je važnu ulogu u vjerovanjima i predodžbama naroda
tijekom tisućljeća imalo ovo mjesto možemo vidjeti i iz njegove
povijesti nakon razdoblja Rimljana. U vrijeme kad je Makrobius
pisao ovaj tekst, oko 400. po Kr., Rim je već bio kršćanski, a ovo
je mjesto postalo meta revnog razaranja. Čim se Konstantin Veliki
(306-337. po Kr.) preobratio na kršćanstvo, obustavio je sve
dodatne radove na ovom mjestu, i umjesto toga počeo ga je pretvarati
u kršćanski hram. Godine 440. prema jednom kroničaru,
"Teodozije je razrušio hramove Grka; pretvorio je u kršćansku
crkvu hram u Heliopolisu, onaj Baala Heliosa, velikog Sunca-
Baala glasovitog Trilitona". Justinijan (525-565.) je, kako se čini,
neke stupove od crvenog granita dao dopremiti u bizantsku
prijestolnicu Konstantinopol, kako bi tamo sagradio Crkvu Aja
Sofija. Ovi pokušaji kristijanizacije mjesta često su dovodili do
oružanog otpora lokalnog stanovništva.
Kad su 637. godine ovo područje osvojili muslimani, rimske
hramove i kršćanske crkve na velikoj platformi pretvorili su u
muhamedansku enklavu. Tamo gdje su bili štovani Zeus i Jupiter,
sagrađena je džamija za štovanje Alaha.
Moderni znanstvenici pokušali su rasvijetliti tisućljetnu povijest
štovanja božanstava na ovom mjestu proučavanjem arheoloških
dokaza sa susjednih nalazišta. Među njima je najvažnija
Palmira (biblijski Tadmor), drevno središte karavana na putu od
Damaska do Mezopotamije. Na temelju toga, znanstvenici poput
Henrya Seyriga (La Triade Heliopolitaine) i Rene Dussaud (Temples
et Cultes Heliopolitaine) zaključili su da je osnovna trijada
obožavana kroz vjekove. Na njenom čelu bio je bog munje, a
uključivala je i djevojku ratnicu, te vozača nebeskih bojnih kola.
Ovi i drugi znanstvenici doprinijeli su stvaranju danas općeprihvaćenog
zaključka da je rimsko-grčka trijada potjecala od ranijih
semitskih vjerovanja, koji su se pak temeljili na sumerskom
panteonu. Na čelu najranije trijade bio je, kako se čini, Adad,
kojem je njegov otac Enlil - vrhovni bog Sumerana - dodijelio
vlast nad planinskim zemljama sjevera. Ženski član trijade bila
je Ištar. Nakon što je posjetio ovo područje, Aleksandar Veliki
dao je iskovati novčić u čast Ištar/Astarte i Adada; novčić nosi
slika 94
njegovo ime na feničko-hebrejskom pismu (sl. 94). Treći član
trijade bio je vozač nebeskih bojnih kola, Šamaš - zapovjednik
pretpovijesnih astronauta. Grci su mu iskazali štovanje (kao Heliosu)
podizanjem kolosalnog kipa na vrhu glavnog hrama (vidi
sl. 92), gdje je prikazan kako vozi svoja kola. Brzina njegovih kola
bila je predočena pomoću četiri konja upregnuta u njih; autori
Knjige Henokove znali su da njegova kola nisu vukli konji: Kola
Šamašova, stoji u knjizi, bila su pokretana vjetrom.
Proučavajući rimske i grčke tradicije i vjerovanja ponovno
smo došli do Sumera; napravili smo krug, i vratili se do Gilgameša
i njegove potrage za besmrtnošću u Cedrovoj šumi, na Ištarinom
raskrižju. Premda se nalazi na Adadovom teritoriju, rečeno
mu je, to je mjesto također bilo pod Šamašovom jurisdikcijom. I
tako smo dobili izvornu trijadu: Adad, Ištar i Šamaš.
Jesmo li stigli na Mjesto slijetanja?
Danas tek malobrojni znanstvenici sumnjaju u činjenicu da
su Grci bili upoznati s Gilgamešovim epskim avanturama. U
svom "istraživanju izvora ljudskog znanja i njegovog prenošenja
kroz mitove" pod naslovom Hamlet's Mill, Giorgio de Santillana
i Hertha von Deschend istaknuli su da je "Aleksandar bio prava
Gilgamešova kopija". Ali još ranije, u Homerovim povijesnim
pričama, junak Odisej slijedio je iste stope. Kad su postali brodolomci
nakon putovanja u Hadovo boravište u Podzemnom
svijetu, njegovi su ljudi stigli do mjesta gdje su jeli goveda koja
pripadaju bogu Sunca, zbog čega ih je pobio Zeus. Odisej, koji
je jedini preživio, lutao je sve dok nije stigao do otoka Ogigija
- zabačenog mjesta iz pretpotopnih vremena. Tamo je nimfa
Kalipso koja ga je držala u pećini i hranila ga, poželjela postati
njegovom ženom; u tom ga je slučaju kanila učiniti besmrtnim,
kako nikada ne bi ostario. Ali Odisej je odbio sve njene ponude
- baš kao što je i Gilgameš bio odbio Ištarine ljubavne ponude.
Henry Seyrig, koji je kao direktor sirijskog Vijeća za starine
cijeli svoj život posvetio proučavanju goleme platforme i njenog
značenja, otkrio je da su Grci tamo običavali vršiti misterijske
obrede, u kojima je zagrobni život bio predstavljen kao čovjekova
besmrtnost - identifikacija s božanstvom koja se postiže uznesenjem
duše (prema nebu). Grci su, zaključio je, zaista povezivali
ovo mjesto s čovjekovim naporima da postigne besmrtnost.
Je li, dakle, to bilo ono isto mjesto u Cedrovim planinama na
koje je Gilgameš najprije otišao s Enkiduom, Baalov Sefonov vrh?
Kako bismo došli do konačnog odgovora, proučimo pobliže
karakteristike ovog mjesta. Otkrit ćemo da su Rimljani i Grci
gradili svoje hramove na popločanoj platformi koja je postojala
još u mnogo starijim vremenima - platformi sagrađenoj od
golemih, debelih kamenih blokova, tako čvrsto zbijenih da nitko
- do današnjeg dana - nije bio u stanju prodrijeti kroz njih i
proučiti odaje, tunele, spilje i druge strukture koje leže skrivene
pod njima.
Da takve podzemne strukture nedvojbeno postoje može se zaključiti
ne samo iz činjenice da su drugi grčki hramovi imali tajne,
podzemne podrume i spilje ispod svojih vidljivih katova. Georg
Ebers i Hermann Guthe (Palastina in Bild und Wort, naslov engleskog
izdanja Picturesque Palestine) prije više od jednog stoljeća
izvijestili su da su lokalni Arapi ušli u ruševine na jugoistočnom
uglu, kroz dugi nadsvođeni prolaz nalik željezničkom tunelu ispod
velike platforme (sl. 95). Dva ovakva velika tunela paralelno jedan
s drugim vode od istoka prema zapadu, i povezani su trećim koji
ih siječe pod pravim kutom i vodi od sjevera prema jugu. Čim su
ušli u tunel, našli su se u potpunom mraku koji je ovdje-ondje bislika
95
[Vrh] Go down
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: Re: baalbeck   pon vel 01, 2010 12:30 pm

vao raspršen čudnom zelenom svjetlošću iz zagonetnih čipkastih
prozora. Kad su izašli iz 140 metara dugog tunela, otkrili su da se
nalaze pod sjevernim zidom Hrama Sunca, kojega su Arapi zvali
Dar-as-saadi - Kuća vrhunskog blaženstva.
Njemački arheolozi također su izvijestili da platforma, po
svemu sudeći, leži na divovskim nadsvođenim prostorijama, ali
su se posvetili izradi karata i rekonstrukciji nadzemnih struktura.
Francuska arheološka misija, koju je 1920-ih predvodio Andre
Parrot, potvrdila je postojanje podzemnog labirinta, no nije bila
u stanju ući u njene skrivene dijelove. Kad su odozgora probušeni
debeli kameni blokovi koji čine platformu, pronađeni su dokazi o
postojanju struktura ispod nje.
Hramovi su sagrađeni na platformi visokoj do devet metara,
ovisno o terenu. Ona je popločana kamenjem koje je, koliko se
može zaključiti po pločama koje se vide na rubovima, dugo od tri
i pol do devet metara, širine oko tri metra i debljine gotovo dva
metra. Nitko još nije pokušao izračunati količinu kamenja koje
je odvaljeno, oblikovano, oklesano, dovučeno i naslagano, sloj po
sloj, na ovom mjestu; moguće je da nadmašuje i Veliku piramidu
u Egiptu.
Tko god da je bio izvorni graditelj ove platforme, posebnu je
pozornost posvetio pravokutnom sjeverozapadnom uglu, lokaciji
Jupiterovog/Zeusovog hrama. Na tom mjestu, više od 4.500
kvadratnih metara hrama leži na povišenom podiju koji je očigledno
postavljen kako bi podnio neku ekstremno veliku težinu.
Sagrađen od nekoliko slojeva golemog kamenja, Podij se uzdiže
7,8 metara iznad razine dvorišta pred njim i gotovo 13 metara
iznad tla na njegovoj izloženoj sjevernoj i zapadnoj strani. Na
južnoj strani, gdje još uvijek stoji šest stupova hrama, jasno se
mogu vidjeti (sl. 96a) slojevi kamenja: razdvojeni povelikim, pa
ipak relativno malim kamenjem, leže slojevi kamenih blokova
dužine do šest i pol metara.
Također se mogu vidjeti (dolje lijevo) niži slojevi podija, koji
vire kao terasa ispod povišenog hrama. Na tom je mjestu kamenje
divovskih razmjera.
Daleko masivniji bili su kameni blokovi na zapadnoj strani
podija. Kao što je prikazano na nacrtu sjeverozapadnog ugla što
ga je izradio njemački arheološki tim (sl. 96b), izbačena baza i
gornji slojevi podija bili su sagrađeni od kiklopskih kamenih
blokova, među kojima su neki dugi deset metara, visoki oko četiri
metra i debeli 3,7 metara. Svaki takav blok, dakle, predstavlja
140 kubnih metara kamena, i teži više od 500 tona.
Koliko god da je ovo kamenje golemo - najveći kameni blokovi
u Velikoj piramidi u Egiptu teže otprilike 200 tona - to nisu
najveće ploče granita koje su drevni majstori graditelji koristili
pri izgradnji podija.
Središnji sloj - smješten nekih šest metara iznad baze podija
na neki nevjerojatan način sastavljen je od još većih blokova.
ovih par postova je iz knjige sitchina,znam da ima onih koji ne vole duge postove ali stvarno nisam znao kako to sazeti
[Vrh] Go down
konoko1
Riba


Male
Virgo Dog
Broj postova : 102
Age : 34
Location : SL.BROD
Registration date : 24.01.2010

PostajNaslov: Re: baalbeck   pon vel 01, 2010 12:51 pm

evo i jedna slika
iako ova prica da su rimljani to gradili mi ne drzi vodu bas,ne u smislu da nisu bili u stanju napraviti nego zasto su oni pravili najveci hram u svijetu tako dako daleko od rima koji je bio "centar" svijeta za njih
[Vrh] Go down
Sponsored content




PostajNaslov: Re: baalbeck   Today at 7:25 am

[Vrh] Go down
 
baalbeck
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
 ::  Misterije i neobjašnjivi fenomeni :: Alternativna povijest-
Forum(o)Bir: