Zašto se ne sjećamo prošlih života

Do sada smo cesto pisali o postojanju proslih zivota i reinkarnaciji. Pitanje koje se postavlja i koje, smatram, zasluzuje svoju temu jeste - zasto se ne sjecamo proslih zivota?

Dakle, ako predpostavimo postojanje reinkarnacije, zivota prije zivota, zivota izmedju zivota zasto se nicega ne sjecamo kada se ponovno rodimo? Mozda cemo najlakse doci do odgovora ako zamislimo kako bi bilo da se istih sjecamo. Da se sjecamo nekih djela koja smo pocinili ili ljudi koji su nam napravili nepravdu. Mozda su ti ljudi sada nasi najblizi rod. Kako bi se ponasali i kako bi se promatrali kada bi znali tko smo nekoc bili? Koliko bi mogli prijeci preko toga, a koliko bi nas to kocilo?

Na koncu, pitanje je da li je privremena amnezija svaga sto je bilo prije nego smo se ponovno rodili, zapravo, nuzna?

Ja mislim da je jedan od razloga taj koji si ti navela, da bi nas neka sjećanja kočila i da možda neke lekcije moramo svladati ispočetka, da moramo sami svojim klikerom odgonetnuti rješenje, a ne 'po sjećanju', po 'receptu' iz prošlog života. No što je zapravo sjećanje? Mi jako volimo svojatati stvari i prilagođavati ideje sebi i ne sumnjam da smo čak i ovdje pobrkali što u stvari jest sjećanje.
Sada... razmišljanje mi se grana u dva pravca.
Prvi je da je sjećanje dobiveno u ovom materijalnom životu većim dijelom zapisano u mozgu, i da nakon što mozak, zajedno s tijelom umre, sjećanja ne prenesemo dalje. No, ona važna sjećanja možda ostanu zapisana nekakvom principu traga koji je ostao na duši. Neka iskustva su možda preoblikovala dušu i ostavila traga na njoj, ali taj trag nije zapisan tako da izgleda kao trag. Ne može se 'učitati' i 'projicirati' da ga se sjećamo. I onda, djelovanjem ključ-brava moguće da, kada opet nastanimo tijelo i mozak, možemo regresijom ponovno taj trag učiniti vidljivim i reproducirati ga u ovaj mozak te ga ponovno učiniti sjećanjem.

Druga stvar. Nama možda predstavlja važnim sjećati se ŠTO je bilo, no što bi bila sjećanja? Mislim da se mi sjećamo prošlih života na razini onoga što smo iskustveno na njima naučili. Dakle, sjećanja ostaju u smislu da smo nadogradili svoju dušu za postojeća znanja i proširili svoju svijest te da se sjećanja samo ugrađuju u nas, kao cigle u kuću, te se potom prefarbaju fasadom. Tada imamo izgrađenu kuću prepunu takvih cigli koje čine gradivnu masu kuće i koje zapravo, u konačnici, same po sebi nisu toliko važne koliko su važne u jednoj velikoj cjelini. Znači, možda samo mi mislimo da je sjećanje konkretan trag na to jesmo li pili iz zelene ili crvene šalice kavu ili čaj jednom tjedno ili svaki dan, dok zaboravljamo da je sjećanje zapravo usvojena lekcija koju smo naučili

Prekrasan izraz 'privremena amnezija' , ali doslovno je tako. jer na nivou duše cijeli smo si život unaprijed isplanirali i sad dmo tu s tom amnezijom da ga odradimo onako kako smo ga isplanirali, iako tu postoji sloboda baš zbog te amnezije i zbog evolucije duše da napravimo nešto ne baš skroz po planu, onda je tu uvijek rezervni plan i tako ima toga...
Generalno tijelo umire, ali sva sjećanja vezana su za dušu i načelno mi se svega sjećamo samo nismo toga svjesni. Svjesnost nam je sjeb***. Ali dobra je vijest to da je trenutno u fazi u kojoj jest ovaj komad svemira svjesnost na uzlaznoj putanji i za kojih parstomilijuna godina biti ćemo svjesni svih svojih sjećanja

Samo, ima taj jedan problem...cini mi se da precesto ljudi skrenu sa onog ucrtanog puta. Jednostavno ne prepoznaju putokaze. Zato se i inkarniramo ponovo i ponovo...kad bi barem putokazi bili izrazeniji...

e vidite sad dolazi moj problem a to je taj da sam negdje pročitao, a neznam točno gdje da vam priljepim link.
uglavnom riječ je bila baš o sjećanju na prošle živote i dušu.
dakle išlo je nekako ovako...
kad umremo, naša duša normalno odlazi iz tjela i ide u neko kao čistilište. tu se pročisti od grijeha(prljavštine) iz tog prošlog života, al ne samo od toga, nego tu duši izbrišu i memoriju, pamćenje na taj prošli život tako da bi ona mogla odabrati svoj 'put' za idući život u koji je šalju...

eto, to bi bilo ukratko, nadam se da ste razumjeli o čemu sam pisao...

Ja bih vam preporucio knjigu od Raymonda moody Jr. : Zivot posle Zivota.
Ukratko on je proucavao ljude koji su bili mrtvi , i 90% ljudi mu je reklo gotovo iste stvari prema cemu je on sastavio "model smrti" , i to otprilike ovako ide:
-kada umres bivas izvucen kroz teme (cesto uz veliku neprijatnu buku )
-Jos uvek imas telo , ali ne klasicno telo (ljudi to opisivali kao maglu , dim , ) , skoro svi su jasno rekli da su imali neki oblik udova
-Osecaj velikog mira i zadovoljstva
-Susret sa BIcem od Svetlosti , nedefinisan oblik , njegova svetlost je natprirodno jaka , ali ne smeta ocima , i sve se moze okolo videti (sto je u neku ruku razumno , posto vise nemamo fizicke oci) , on nas pita pitanja da li smo zadovoljni zivotom (ne optuzivacki ili kao da ti sudi) , bice odasilje veliku ljubav i mir , razgovor se odvija direktno tako da nema nesuglasica , lazi itd
-Dolaze tvoji bliznji preminuli (nemaju telo , ali su opet nekako se mogu prepoznati bliznji)
I tu je kraj , dalje su se ljudi budili . Ovo mozete svatiti kao dokaz da ne postoji cistiliste, raj, pakao , a mozete i kao buncanje ljudi

@Biga...to je slicno onome sto pise dr. Newton.

Slazem se da je dr. Moodi prva stvar za citati na tom polju.

Slažem se sa Legijem i Anteom, čini se da se mi ne želimo sjećati prošlih života, iskustva ili možda bolje reći svega onoga što smo tada naučili. To nam omogućava da ovaj život uistinu proživimo, kada bi imali sjećanja na prošle živote tada bi se radilo o nekoj vrsti reprize, možda bi nam bilo dosadno koji puta

No opet bilo bi jako zanimljivo znati u kakvim smo odnosima bili s ljudima s kojima smo sada okruženi, kako smo se slagali s njima, pogotovo s onima s kojima se sada ne slažemo, da li je možda dio krivnje na nama iz nekog prošlog života.

@Alpha intuicija i savjest su naši putokazi, samo što im mi rijetko kada «slušamo». Oni su dovoljno «veliki putokazi» samo što nas ne sile na ništa, pa ih mi tako lako odbacimo i ne slušajući radimo po svome. Zašto je to tako...hm to je pak tema za neki drugi topic

Naravno da je privremena amnezija nužna.
Sjećanja na prošli život bi nas izludila u ovom životu, bili bi opterećeni, a mislim da mi kao ljudi, nismo dovoljno sposobni da se nosimo sa tom cjelokupnom konfuzijom, čak bi se teško nosili sa potkrijepljenim saznanjem da smo zaista živjeli prošlim životima.

Pitanje je što smo naučili u prošlom životu, tj. da li se naučeno gradivo podsvjesno reflektira u ovom životu na način da mi ne radimo iste greške ili pak postoji mogućnost da ponovno padnemo isti ispit iz nekih prošlih životnih lekcija?

Ja nekako mislim da se naši grijesi i greške prošlog života sada često reflektiraju u obliku nekih podsvjesnih strahova, a to opet ima negativnih posljedica na neke druge aspekte sadašnjeg življenja.
Kao da nismo mirni sami sa sobom ili nam treba u prosjeku puno vremena i ovoživotnog iskustva da taj mir postignemo.

Ne znam da li u slučaju postojanja prošlih života, ikada prestaje začarani krug ili se stalno i iznova rađamo u raznim tijelima, ljušturama u kojima se krije neka ista duša koja je puno toga proživjela, a da toga nije ni svjesna.

Možda smo svi mi već imali nekih iskustava, tj. postoji mogućnost da smo mi, ljudi, "stare duše", ali se neki nesvjesno trude odbaciti godove svoje prošlosti i iskustva, kao kad se mnogi ljudi u dubokoj starosti psihološki približavaju naivnoj djeci, počecima.
Nekako žele krenuti ispočetka i živjeti neopterećeno ovaj život pa kreću na put sa više entuzijazma.

Ja mislim da privremena anamneza nije nužda, jednostavno je tako, bilo bi zanimljivo kad bi se mogli sjećati prošlih života, otvorile bi nam se neke nove perspektive, novi vidici, možda bi brže napredovali, ovako kao da radimo svaki puta iste pogreške. No ako gledamo malo šire, onda u višim sferama vrijeme ne teče kao što teče linearno u ovom našem svijetu, pa je sve jedno da li smo pogriješili jednom ili sto puta. A možda je najbolji test da li smo nešto naučili da samo iskustvo «zaboravimo» a da ipak odaberemo ispravno.

Što se tiče toga mislim da to nije uređeno tako da mi po sjećanju na prošle živote imamo neke nove perspektive i da to, zapravo, nije važno. Uz to što si rekao, ispit naučenoga, mislim da je još veći test imati jednako tao široke perspektive s privremenom amnezijom i bez nje

Iako nemamo svjesnost, imamo metode, pa svak tko želi znati nešto o svojim prošlim životima ode fino u regresiju i riješi si problem. Važni su prošli životi za ovaj sadašnji jer smo sa svim ljudima koje srećemo i s kojima živimo karmički vezani za nas. A to razotkrivamo regresijom ili u naprednim slučajevima meditacijom . Ponekad nam to puno pomaže da shvatimo neki odnos s nekom osobom i da ga onda lakše odradimo!

Kod privremene amnezije je glavni problem sto zaboravljamo sva vrijedna iskustva i znanja koja smo usvojili. Cini mi se da se ljudi cesto vrte u petlji ponovno i ponovno prozivljavajuci slicne stvari.

Kad bi nam intuicija bila razvijenija mozda bi se i te petlje lakse izbjegle ali to bas i nije tako. Ljudi nemaju tako jaku intuiciju, a i oni koji ju imaju su skepticni prema tim svojim unutrasnjim neobjasnjivim osjecajima.

Alpha je napisao/la:

Kod privremene amnezije je glavni problem sto zaboravljamo sva vrijedna iskustva i znanja koja smo usvojili. Cini mi se da se ljudi cesto vrte u petlji ponovno i ponovno prozivljavajuci slicne stvari.

Tako je vrtimo se krug toliko dugo koliko nam je potrebno da naučimo lekciju i ako su za to potrebni životi onda se rađamo iz života u život s istim problemom toliko dugo dok ga ne riješimo. Tek tada idemo na slijedeću lekciju i tako tome nikad kraja jer kako jednu svladamo usput si i nove zakačimo za vrat koje ćemo morati u slijedećim životima odrađivati.Naravno, rijetki sretnici dođu do kraja tog puta kada su sve lekcije naučene i one se 'prosvijetle'. Inače kažu da smo svi prosvijetljeni, samo je problem u tome što toga nismo svjesni . Ah, ta svjesnost

Da izgleda da smo mi jako malo toga svjesni, ne samo prošlih života, nego i ovoga, kao da smo u nekom polu snu Bit intuicije i vjere u nju i jest to da mi nismo sigurni u to, to svemu tome i daje zanimljivost. Mislim da život ne bi bio toliko zanimljiv kad bi točno znali što trebamo činiti, onda bi pitanje bilo da li smo to učinili ili nismo. Ovako moramo ispravno izabrati pa tek onda to ostvariti, ali uvijek sumnjamo jer nikad nismo sigurno da li je to ispravno ili ne. To naravno komplicira stvari, ali ih čini zanimljivima

Chakotay

ja iskreno mislim da kada bi se svi secali proslih zivota,da binastao opsti haos...razmislite sami zasto...

možda ih se ne sjećamo, jer nikada nisu postojali?!
ovo i nije nužno moje mišljenje, ali mislim da je pametno pitanje!

@DoS...pa mi pisemo svoja razmisljanja ti nama kazi svoje

@Smizla...ali jesu

@ alpha... ako jesu, onda ih se sjećamo. samo što toga još nismo svjesni!

Ali zasto? ...

Spoznaja prošlih života Ispis E-mail
Krunoslav Đurđević
Petak, 02.04.2010

ImageVeliki značaj u otkrivanju fragmenata naše prošlosti sadržan je u najjačoj disciplini divinacije i analize karmičkog puta - astrologiji. Astrološke analize prošlih života, koje izračunavaju i tumače vrsni astrolozi, pomažu nam u boljem razumijevanju vlastite prirode i aspekata naše osobnosti. Ovi studiozni proračuni mogu rasvijetliti i pokrenuti intuiciju i sjećanja na naša ranija iskustva i prošle inkarnacije. Kada jednom otkrijemo obrasce svoje prošlosti, tada možemo vrlo lako unaprijediti svoju budućnost uz pomoć astrološke analize svoga prošlog života.
Također, možda ćemo otkriti kako takva analiza mijenja čitavu našu raniju predstavu i poimanje života koje smo do tada brižljivo njegovali. Kada uistinu saznamo istinu o sebi te svojim ranijim inkarnacijama, usvojit ćemo nova saznanja o kozmičkim zakonima. Dakle, sada, u ovome životu, pruža nam se prilika da ta saznanja proširimo. Horoskop prošlih života kojeg vam mogu napraviti astrološki stručnjaci rezultat je preračunavanja odnosa i veza vašeg sata i mjesta rođenja prema položaju sazviježđa Zodijaka sada, te mnogo stotina godina unatrag.
Time, dakako, nećete zasigurno saznati jeste li u prošlom životu bili, na primjer, Karlo Veliki ili Kleopatra, no, još uvijek vam ostaje niz zanimljivih zapažanja uz pomoć kojih ćete odgonetnuti tajnu kakva ste osoba bili, gdje ste živjeli, kakvo je bilo vaše imovno stanje, razina vaše religiozne svijesti, čime ste se bavili, kako je izgledao vaš emotivni život, što ste uspješno priveli kraju a što ste propustili učiniti te što vas čeka već sada, u ovome životu.


Sjećanje na ranije inkarnacije
Glavni razlozi zašto se ne sjećamo svojih ranijih inkarnacija predstavljeni su onim što psiholozi nazivaju dvjema najvećim traumama u našemu životu - trauma rođenja i trauma smrti. Još jedan, također, bitan razlog je taj što bi sjećanje na ranije živote i miješanje slika iz dvije inkarnacija samo stvaralo konfuziju u vezi s osjećanjem identiteta naše osobnosti.
Međutim, u određenim slučajevima naše evolucije, kada nam je možda potreban ubrzan razvoj ili ako smo se dugo vrtjeli u začaranom krugu i pravili iste greške, sjećanje na ranije živote može nam pomoći u tom razvoju jer nam omogućuje da uvidom u ono što smo ranije bili i činili, shvatimo zašto smo sada ono što smo i zašto nam se događa ono što sada prolazimo.
Sjećanje na ranije živote na sanskrtu se naziva jati-smara. Postoji niz slučajeva, koji su akademski provjereni, a koji nam uistinu pružaju dokaz postojanja osoba s vrlo jasnim sjećanjem na svoje prošle živote. Astrološkim pristupom dolazimo u kontakt "sa sobom" iz prethodnih života isključivo na intelektualan i indirektan način koji, bez obzira na to koliko vjerujemo u reinkarnaciju kao činjenicu, za neke nema onu vizualnu uvjerljivost i emocionalni naboj kao neke druge tehnike vraćanja u ranije živote, koje nam omogućuju ne samo da se sjetimo tih života, već i da iz njih ponovno proživimo pojedine scene na tako impresivan način kao da se one tog trenutka uistinu događaju. Jedna od takvih najučinkovitijih tehnika vraćanja u ranije živote je hipnotička regresija, koja se sastoji u tome da se subjekt uz pomoć hipnoze (za to je potreban apsolutno stručan i iskusan hipnotizer) vrati u neki od ranijih života. Ta se tehnika već više od dvadeset godina koristi s velikim uspjehom, najviše u SAD-u i Engleskoj.
Terapeutska korist regresije najviša je u tome što subjekt spoznaje kako je za sve što mu se u sadašnjem životu događa, bilo dobro ili zlo, isključivo uzrok on sam, a ne neka neosobna sila izvan njega, neka neumitna sudbina koja mu prema nekom kapricu određuje život i smrt.
Pouka je iskustva reinkarnacije afirmacija slobodne volje pojedinca, ali u okviru strogih zakona kozmičke pravde, poznate pod terminom karma. Kao životne jedinke imamo apsolutan izbor činiti sve što želimo, ali uz tu slobodu neumitno ide i nužnost shvaćanja da za to snosimo i određene posljedice, ako ne u ovome životu, onda u sljedećem. Anotacija i analiza snova također može probuditi naša najdublja sjećanja, jer su snovi putovanja s onu stranu vremena koja nam daju nagovještaje koji bi mogli otkriti tko smo bili, što smo sada i kamo idemo.
Patanjalijeve Yoga-sutre, najstariji yogički tekstovi, ističu kako se iskustva iz svih prijašnjih života nalaze u chiti, tj. podsvjesnom umu. Ova iskustva napredni spiritualni adepti yoge mogu prema volji izvlačiti na površinu pomoću apsorpcije misaonih valova. Patanjali je zapisao: "Koncentrirajte se na utiske iz prošlosti, upoznajte ranije živote."
Ovo su samo neki od metoda kontaktiranja s našim ranijim životima.

@alpha, nadam se da će ti ovo pomoći

Ma imam si ja svoju teoriju zasto ali me zanima sto drugi kazu tj. misle. U biti super sto si dala taj tekst ali...mene zanima sto TI mislis

ja ti još uvijek tražim teoriju kojoj bi se priklonila! želim u to vjerovati, ali mi se uporno nameće isto pitanje na koje se bojim da nema odgovora!
kako je od tek tisuću ljudi sa početka danas nas milijarde? može li se duša umnožavati? dijeli? rascijepati?
ne vjerujem niako u teoriju da sam u prošlom životu bila mačka ili tratinčica... znamči, morala sam biti čovjek... i kako onda tako... ???

onda opet, s druge strane, ja sam svjesna da sam senzibilnija prema nekim situacijama, na koje je nijemo pola planete..

često sam sanjala jednu kamenu kuću. u svakom sam snu u njoj živjela... malo mjesto, trčala sam često tim kamenim ulicama.
i tako, prvi sam se put vozila Ypsilonom, odjednom se trgnula, i pogledala u desnu stanu - bila je to ta kamena kuća.
i od tada se pri svakoj vožnji (do trsta u mom slučaju) po ypsilonu, uvijek okrenem u ono vrijeme kad prolazimo kraj te kuće,(malo je dalje, ali vidi se lijepo) a bog mi je svjedok da teško pamtim ceste!
znam, ta kuća je u Bujama, i iskreno, strah me otići tamo!!!

tako da... JA ZBILJA NE ZNAM!!!

Dobrodosla nazad schmizzl ^^
Bas si mi nedostajala
"kako je od tek tisucu ljudi sa pocetka danas nas milijarde? moze li se dusa umnozavati? dijeli? rascijepati? "
Mozda i mogu mozda i nemogu. Mozda se jos stvaraju. Ali gledaj, malo si uskraceno postavila pitanje. Postavila si pitanje koje se odnosi na ovu nasu civilizaciju i nas svjet. Sta ti govori da nema jos civilizacija oko nas u ovom svemiru. Mozda neke duse su otisli sa drugih planeta da bi dosle vamo, mozda su neke nase otisle u druge civilizacije. Ne vrti se sve oko planete Zemlje. Mozda su neke duse otisle u druge dimenzije , na veci stupanj..A ne u ovaj materijalni svijet..
Kuzis ?