Ljepota prošlosti

tesko mi se pomiriti s prosloscu...cesto sebe uhvatim kako ,vec istrulo,telo nekog,davnog lika udaram po grudima ne bi li ozivelo...placem ,vristim...onda od umora legnem kraj njega,ljubim ga,milujem...


ja ne znam, da li je to lepota ili mucenje...ali znam da mi je to sve sto imam...

I ja isto zivim u proslosti...
Jednostavno osjecam se tako zadnje dane i samo mislim na ono cega vise nema i znam da je zivot danas kompliciran ali prije par godina bilo je bolje i imam puno uspomena i ljudi kojih se sjetim cesto i onda mi fale a nemogu doc do njih.
Ljepota proslosti...

Koje tehnike koristite za svrhu budjenja u sadasnjosti? Ili mozda uopce niti ne zelite biti u sadasnjosti?