Kad se rodimo i dok smo klinci dozivljavamo svijet kao prilicno nepromjenjivu stvar. Mislimo kako su nasi prijatelji tu i kako ce tu zauvijek i biti. Isto vrijedi i za roditelje, obitelj, za prve ljubavi...
S vremenom (sto smo stariji) uvidjamo kako je malo sto zbilja trajno.
Sto idemo stariji postajemo sve vise svjesni kako je jedino konstantna promjena.
Ljudi ulaze i izlaze iz nasih zivota. Stvari se mijenjaju. Ponekad se cini da najbolji ljudi iz nasih zivota odlaze najbrze, a da lose situacije/stanja ne mrdaju.
Mozda se i upitamo ima li smisla stvarati prijateljstva, graditi odnose kad na koncu sve nestane kao kula od pijeska.
Imamo potrebu cvrsto primiti one koje volimo misleci da cemo ih tako zadrzati ali to najcesce ne ovisi o nama.
Kada ste postali svjesni da gotovo nitko i nista oko vas nije tu 'zauvijek' kako ste to dozivjeli? Da li ste se preplasili ili razocarali? Da li ipak ocekujete da su neke stvri/ljudi zauvijek uz vas? Da li tezite tome? Da li ste mozda cak pronasli neku konstantu ili ipak vjerujete u onu "Stalna na tom svijetu samo mijena jest"?

Ja se nadam da ce neki ljudi ipak biti moja konstanta najduze moguce sto se tice ovog svijeta, a doslovno zauvijek sto se tice nekog drugog. Rekla bih da vjerujem u srodne duse. Barem se nadam da postoje.

očekivala jesam da će neke stvari/ljudi zauvijek ostati uz mene. ali to je polje s kojeg ne nosim najljepša iskustva. mislim da je pogrešno što sada vjerujem da nitko i ništa nije zauvijek tu, ali jednostavno do sada nisam našla tu neku konstantu... naravno, čovjek sam, i ostaje mi ta nada, ali pouzdati se u nadu, i nije neka nada.
moja prva iskustva s gubitkom stvari, osoba, su najprije bila popraćena strahom, onim strahom koji imamo od malena, strahom od samoće. poslije, valjda kad se organizam navikne, više nema straha, sada ga mijenja razočaranje... i na koncu dolazi prihvaćanje samoće...
ako nađem svoju konstantu, bit ću više nego sretna, ali ako ne, naučit ću živjeti znajući da možda ni sama nisam tu za sebe uvijek, jer često se uhvatim kako radim nešto što nije najbolje za mene.
a mislim da se već i navikavam jer često imam potrebu za samoćom...

"Potreba za usamljenošću je znak da u čovjeku postoji - duh."

Nemoj tako. Potreba za samocom je mozda bas to sto citiras. Ne znaci da je to nacin da se pripremis da neces naci konstantu. Osim toga mislim da bas razvijene duse imaju vecu potrebu za povlacenjem u osamljenost s vremena na vrijeme. Vjerojatno i tvoja konstanta ima istu potrebu

Meni je tesko preci preko te price da je konstantna samo mijena. Ima puno istine u tome ali nadam se da to nije sva istina.

iskustvo je čudna stvar...
nekako obeshrabri. vjerojatno će mi još godina trebati da nađem snagu i otvorim oči i vidim tu konstantu koja je možda već tu (možda jednostavno gledam, ali ne vidim)..
ili da prestanem stajati na mjestu i krenem u potragu..

Mislim da svi ljudi teže konstantama, budući da se na taj način troši najmanje energije. Ljudi ne vole rasipati energiju, jer je nemaju beskonačno. Stoga traže nekoga ili nešto što će uvijek biti tamo uz njih i kraj čega će se osjećati spokojno da se mogu izliječiti.
Međutim, čim se izliječe, onda uviđaju da ne bi bilo loše dalje trošiti energiju na nova otkrića i izazove. Pritom im se kvaliteta energija zna promijeniti i izgube kontakt sa svojom dotadašnjom konstantom. Odnosno onim što su mislili da je konstanta. Potreba za konstantom je ustvari samo nešto što će nam pomoći da se balansiramo. Jednom kad to donekle ostvarimo, konstanta prestaje biti konstanta. Tada je nužno da se i konstanta zajedno mijenja s nama, tj. da prestane biti konstantna.
Primjer toga su prijateljstva i veze. Zašto se neka velika prijateljstva jednostavno raspadnu? Zato što su se osobe najprije izbalansirale, zatim krenule u različitim pravcima i na kraju izgubile potrebu za energijom te kvalitete koju im je pružala druga osoba. Ako to nisu navrijeme shvatile, prirodno je da su im se energije rastavile i da su našle nove prijatelje.

MoW...ti si ovako osoba koja cesto prica o balansu. Dapace, na ovom forumu se balans stvarno slabo spominjao dok ti nisi dosao. Sada tu rijec susrecemo svuda. Ne samo od tebe vec ju svi koristimo. Dakle, svakako ima istine u citavoj toj balansiranoj prici. Ono sto mene zanima jeste da li smatras da je tvoj cilj u zivotu postici apsolutni balans? Da li je balans ono sto trazis? Ako jeste zanima me da li mislis imati curu/zenu, djecu, obitelj i ako da sto ce biti kada postignes balans uzevsi onu energiju koja ti je od nje trebala?

Nemoguće je postići apsolutni balans, ali možemo se kretati blizu toga. Moj cilj u životu nije postići savršeni balans, već biti dovoljno blizu da ne budem opterećen ekstremima.
Mislim da svaka obitelj teži balansu, jednako kao što i pojedinac teži balansu. Upravo stoga, balansirajući blizu točke ravnoteže, moja obitelj i ja ćemo moći aktivno i pozitivno djelovati u raznim smjerovima, uvijek pazeći da ne odemo predaleko u nekom smjeru.

Ali to se kosi sa ranije recenim jer po onome sto si kazao ispada da kada postignes sto si htio od neke osobe onda ides dalje i ta ti osoba vise ne treba. U principu se slazem s tobom jer me upravo taj obrazac u mom zivotu naveo da otvorim ovu temu i zapitam se "zasto?". Koliko vidim neki ljudi imaju druge ljude (obitelj, prijatelje, partnere) stalno u svom zivotu, a kod mene to ne ide tako
Dakle, da se vratim na tvoju potencijalnu obitelj. Kada uzmes sve sto ti je trebalo od partnerice (i ona od tebe valjda) onda sto? Svatko na svoju stranu?

Ne nužno. Ako se uspostavi dobra ravnoteže, tada oboje može djelovati svako na svoju stranu i dalje se usklađivati zajedno. To se onda zove kvalitetna veza. Jednako kao što to može biti i prijateljstvo.

Sto se imas uskladjivat kad si vec balansiran. To se, po meni, zove "svatko za se travu pase, a skupa smo jer je tako zgodnije/ekonomicnije/prihvatljivije/nesto peto nego biti sam"

Uvijek se treba usklađivati. Naime, okolina nije takva da promovira usklađenost. Time postoji i stalna potreba za međusobnim usklađivanjem. A ova tvoja rečenica je samo djelomično točna.

Ako je tako kako to da osobe odlaze iz mog zivota? Zasto svejedno ne ostaju? I koji dio recenice je u pravu? Ovaj 'svak za se travu pase' ili ovaj 'skupa smo iz koristi ekonomsko-prigodne prirode'?

prvo što bih ja ovdje voljela reći: Sto ljudi, sto ćudi. koliko god da smo mi ljudi slični, toliko smo i različiti. nije dobro generalizirati. netko će cijeli život težiti za time da dosegne apsolutni balans, što ne isključuje mogućnost doživotne nezadovljnosti, pošto ja osobno ne vjerujem da postoji samo jedna stvar osoba koja nas može dovesti u savršenu ravnotežu.
od osobe do osobe je kako gleda na ljude i situacije oko sebe.
za nekoga će konstanta predstavljati nešto što je vrlo jednostavno ostvariti (dobri odnosi s obitelji, bracom, sekom itd...) dok netko traži neke veće zalogaje..
ali u jednome moram biti pesimist . 100% se slažem s izjavom: svak' za se travu pase...
u većini slučajeva se pokaže, da su ljudi u principu sebična bića, pogotovo kad se radi o njihovoj egzistenciji...
i mislim da ćemo na kraju zaključiti da je sebičnost i borba za preživljavanje naša jedina konstanta u životu, koja nas nikada neće napustiti..
a sve ostalo ovosi o našem načinu gledanja stvari...

Nazalost moram se sloziti da najveci postotak ljudske vrste funkcionira na principu "svak za se travu pase" i na principu ega. To je i glavni razlog sto tesko funkcioniram u tom svijetu i sto ga tesko razumijem. Mozda se jednom kriticna masa pojavi i preokrene situaciju ali do tad tko ziv tko mrtav.

alpha, mismo tu da ostavimo sjeme, ideje, pa valjda će se nać nečija pametna glavica u kojoj će sinuti ideja o boljem i pravednijem svijetu
(jebote, zvučim ko kakav jadni političar u predizborno vrijeme...)