Da li je moguć prelazak na kolektivno viši duhovni nivo?

Pa ako smo mi slobodna bica sta nas to tacno sprjecava da zaista zivimo kao da smo dio svega,i da ne stavljamo uvjek sebe u prvi plan......

Ne sprječava nas ništa i sprječava nas sve. Čitava poanta našeg inkarniranja jeste da se sjetimo tko smo, da se nađemo. A kako bi došli do te spoznaje/prosvjetljenja stavili smo se u situaciju (inkarnacija) koja nam omogućava slobodan izbor svega pa tako i pogreški. Energija tijela koje smo izabrali je jaka baš kao i cjelokupna energija koja prevladava na planetu. Nije to lako prevladat.
Ti (kao i svi mi ili barem velika većina) polaziš od sebe ali zaboravljaš na trenutak na kojem je "nivou" velika većina inkarniranih ovdje. Što oni žele, o čemu oni razmišljaju, čemu teže...i unatoč činjenici da čitava ta većina ima potrebu za duhovnošću valja uzeti u obzir kakva je to duhovnost kojoj oni teže.

Ja nas shvaćam kao djecu koja uče. Znamo mi duboko u sebi da smo dio Jednoga, samo to smo zaboravili rođenjem. Vjerujem da je i taj zaborav dio našeg izbora. Zato smo u mogućnosti kvalitetnije savladavati lekcije.
E sad, naš um i naše emocije dio su tijela kojeg smo odabrali i naravno da smo za njih i vezani te se s njima čak i poistovjećujemo. Ali to nismo mi... Naše pravo Ja je unutar nas samih, samo ga treba probuditi. Naše loše odluke često su posljedica strahova koji je proizvod našeg uma. Jer kad se postavimo u ulogu promatrača vlastitih misli, budimo se i počinjemo se kretati prema našem pravom Ja.
Po meni je nužno da ponekad sebe stavimo u prvi plan kako bi bili u mogućnosti razriješiti sve te strahove, skinuti silne obrambene mehanizme koje smo si postavili tijekom odrastanja. Pa kad to riješimo i otkrijemo stvarnog Sebe, počinjemo živjeti kao dio Svega.

Ovo mi je odlicno razmisljanje,preuzeto sa jednog sajta http://www.anama-rupam.org/illuminations/Illuminations.htm :

"A question came to mind
when listening to someone
discuss their perspective
regarding faith and belief in
God relative to those that
doubt God for lack of
proof. Is it necessary to
believe and thus, have faith
in God?
Some that believe and
have faith in God often
assert that non-believers
must come around to believe.
Is this necessary? If
I assert it is, those in disbelief
would likely resist
such assertions as a form
of control. Inasmuch,
many of us only find ourselves
in debate, one not
easily resolved.
My petition here is not to
change your thinking of
God. Rather, I wish to
shift our discussion unto
that, which we can agree
to its existence. If you are
unsure of God's existence
or if you disbelieve, change
nothing about this uncertainty
or certainty; do not
struggle with it nor should
you defy it. Rather, shift
your mental effort to
something that has proof
in experience; an experience
sought after by
most. The experience of
love is powerful. Would
you distrust that love exists.
Not insofar, as you
have or can experience
it. As such, rather than
defending your disbelief or
uncertainty regarding God,
accept Love.
Overtime, learn to distinguish
between love as attachment,
desire, obsession
and Love unconditional.
If you can embody
the spirit of Love, what
matter are your beliefs? If
you cannot believe in God,
now, ever, or just yet,
believe in Love. Believe in
the love you have for family,
close friends, others in
great suffering. Believe
fully and embody it totally.
In time, extend your
love to others, not other-
wise in direct relation to
you. In this way, belief in
God as a concept becomes
immaterial and academic.
Thus, you retain
your belief or disbelief and
yet positively affect your
environment and others.
As such, love as you
would be loved.
In your time, in your experience
of Love perfect,
you will not require verification
that Love exists.
Likewise, you will not
require external validation
of such Love for it to exist.
It exists separate from
its recipient in that Love as
you embody it, will be
e x p e r i e n c e d b y
you. Therein is your
proof. I would be curious,
if, once you perfect unconditional
Love, would you
deny the experience of
God as Love. Anáma-
Rúpam.
"
http://www.anama-rupam.org/illuminations/Illuminations.htm

@Primitive, lijepo razmišljanje.
A eto, meni, vezano uz to, prekrasan je Hvalospjev Ljubavi

Kad bih sve jezike ljudske govorio,
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.
Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva
i sve spoznaje,
i kad bih imao svu vjeru
da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!
I kad bih razdao sav svoj imetak
i kada bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao
- ništa mi ne bi koristilo.

Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;
nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;
ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;
sve pokriva, sve vjeruje,
svemu se nada, sve podnosi,
ljubav nikad ne prestaje.

Sada spoznajem djelomično,
a sada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!
A sada ostaju vjera, nada i ljubav
- to troje -
ali najveća je među njima ljubav.

I slažem se - ljubav je u svima nama! Samo treba spoznati.

Mama je napisao/la:

Ja nas shvaćam kao djecu koja uče. Znamo mi duboko u sebi da smo dio Jednoga, samo to smo zaboravili rođenjem. Vjerujem da je i taj zaborav dio našeg izbora. Zato smo u mogućnosti kvalitetnije savladavati lekcije.
E sad, naš um i naše emocije dio su tijela kojeg smo odabrali i naravno da smo za njih i vezani te se s njima čak i poistovjećujemo. Ali to nismo mi... Naše pravo Ja je unutar nas samih, samo ga treba probuditi. Naše loše odluke često su posljedica strahova koji je proizvod našeg uma. Jer kad se postavimo u ulogu promatrača vlastitih misli, budimo se i počinjemo se kretati prema našem pravom Ja.
Po meni je nužno da ponekad sebe stavimo u prvi plan kako bi bili u mogućnosti razriješiti sve te strahove, skinuti silne obrambene mehanizme koje smo si postavili tijekom odrastanja. Pa kad to riješimo i otkrijemo stvarnog Sebe, počinjemo živjeti kao dio Svega.

Nemam rjeci na ovo,cista poruka Bozanske ljubavi i sustina spoznaje pravog JA....

Interesuje me mama(sad ovo izgleda koda mamu svoju pitam hehe),da li radis na sebi u cilju otkrivanja tog duhovnog sveobuhvatajuceg JA?

PS...Hvala na pohvali...

Citat :

As such, love as you would be loved.
In your time, in your experience of Love perfect, you will not require verification that Love exists. Likewise, you will not require external validation of such Love for it to exist.
It exists separate from its recipient in that Love as you embody it, will be e x p e r i e n c e d by you.

Predivno

Mama je napisao/la:

Znamo mi duboko u sebi da smo dio Jednoga, samo to smo zaboravili rođenjem. Vjerujem da je i taj zaborav dio našeg izbora.

Naravno, upravo nam taj zaborav omogućava da po "prvi puta" iskusimo i doživimo stvari koje smo već iskusili i doživili mnogo puta. Naizgled nelogičnost, kako možemo nešto što smo doživili puno puta doživjeti po prvi puta, ali ako smo to zaboravili, onda možemo, zar ne

@Primitive, hvala!
Da, radim na tome. Zapravo, niz okolnosti doveo me do famoznih knjiga, meditacija i kroz sve to počela sam se buditi. Kad promatram vlatite misli kako zuje unutar glave, samo se na to nasmiješim - jer shatim da to nisam ja - ne, ja sam promatrač koji odiše mirnoćom i jasnoćom. Tijekom meditacije ulazim u samu sebe i za to vrijeme sam to što Jesam i osjećaj je nevjerojatan. Nakon meditacija osjećaj Jedinstva sa Svime potraje. Radim na tome da taj osjećaj prenesem i u svaki trenutak svakodnevnog života, no znamo da je to ponekad teško - izazovi svakodnevne učionice me u tome ponekad koče, ali vjerujem da ću s vremenom uspjeti.

@Mama Mislim da ti jako dobro ide.
Neki će možda reći da je meditacija jedini način da dostignu buđenje u pravom smislu riječi. Međutim, mišljenja sam da se relativno visok nivo svijesti može postići bez ikakvih posebnih tehnika. Sve što trebamo raditi to je odmaknuti se od svakodnevnih problema i razmišljati o višim ciljevima. Također, ono što je prijeko potrebno to je ljubav okoline. Putem ljubavi i kontemplacije postiže se u životu duhovni nivo koji je vrlo blizak onome koji se postiže kroz meditaciju. Ono što je različito to je brzina kojom se to postiže. Meditacija je brži način, a svakodnevno "kvalitetno bivanje" je dugotrajniji proces.

@MoW, slažem se. Kad čovjek krene u spoznavanje sebe, meditacija je jedan od prvih koraka jer na brži način postižeš opuštenost, odvojiš se od vanjskog svijeta i okreneš prema unutra. A onda kreneš detaljnije savladavajući svakodnevne izazove i ostajući pritom Budan.

Mama je napisao/la:

... Nakon meditacija osjećaj Jedinstva sa Svime potraje. Radim na tome da taj osjećaj prenesem i u svaki trenutak svakodnevnog života, no znamo da je to ponekad teško ....

Da zanimljivo da taj osjećaj blijedi i potpuno nestane nakon nekog vremena tako da bi trebali redoviti ili meditirati ili na neki drugi način doći do tog stanja.

Slažem se s MoWom da je to samo prijelazni stadij, a da bi konačan stadij bio da se tako osjećam cijelo vrijeme, jer u stvari meditirajući mi se povlačimo u osamu, a naša bit nije biti otuđen i osamljen nego upravu unutar društva pokazati sve naše kvalitete.

Mama je napisao/la:

@MoW, slažem se. Kad čovjek krene u spoznavanje sebe, meditacija je jedan od prvih koraka jer na brži način postižeš opuštenost, odvojiš se od vanjskog svijeta i okreneš prema unutra. A onda kreneš detaljnije savladavajući svakodnevne izazove i ostajući pritom Budan.

Da, s time da svatko ima vlastiti način savladavanja svakodnevnih pojava. Neki svakodnevne pojave promatraju u kontekstu izazova koje trebaju savladati, neki ih promatraju kao probleme koje trebaju riješiti, a neki kao igru koju trebaju dobro odigrati. Koji god da način promatranja odaberemo, uspjeti možemo jedino ako smo dovoljno Budni, kao što kažeš.
Dovoljno Budan znači aktivno djelovati kao što Chak kaže, a ne spavati. Ljudi su oduvijek bili većinom somnambule, mjesečari, kreću se a ne znaju ni kamo idu ni zašto idu.
Koliko god nam meditacija pomaže za povratak izvornoj Svijesti, toliko nam nije od koristi ako je upotrebljavamo u svakodnevnom životu. Primjer toga je recimo kad ti žena kaže: treba promijeniti žarulju. A ti kažeš: "Nema potrebe, zar ne vidiš da je sve već ok?", i dalje nastaviš meditirati.
Aktivno djelovanje traži aktivno promišljanje akcija, dok meditacija služi za opuštanje uma od napornog, aktivnog djelovanja.

Zbog svakodnevnih izazova i gužve u koju smo se stavili opterečujući se ponekad i nevažnim stvarima, um buja, misli je sve više i teže ga je stišati od prve. Dakle, tu dolazi meditacija ovakva ili onakva-ovisi o osobi. Jer stišavanje uma je nužno za Buđenje i spoznavanje Sebe.
Kod mene je to išlo tako da sam meditacijom prvo probudila iskru svijesti u sebi, a daljnjim radom (dakle, održavanjem Budnosti kroz svakodnevne aktivnosti - stišavanjem uma i promatranjem misli i emocija tijekom dana ) ta se iskra rasplamsava i na kraju više nije ni meditacija potrebna jer naše pravo Ja je istinski vani i Budni smo cijelo vrijeme. No, ja još do te zadnje faze nisam došla, al nit ne žurim jer već i ova promjena koju mi je sve ovo donijelo je pravo osvježenje prema krmeljavosti nakon dugog spavanja .

Vidim da se piše o oslobađanju od emocija. Istinski slobodna osoba je osoba koja je slobodna 'od', a NE slobodna 'zbog'. Ona je slobodna svih objekata koji joj se nameću i oni predstavljaju iluziju. Ali s druge strane itekako joj je bitna odluka koju donosi, radnja kojom djeluje prema van, nju ne smije nikako relativizirati. Ona je činitelj i ona razumom preuzima odgovornost za svoje odluke (ona zna da oni objekti kojima se prije (dok još nije bila prosvjetljena) veselila nisu gratis) i samo tako može svjesnim oslobađanjem od plitkih emocija doći do prave ljubavi, do dubine, beskonačne dubine.

Ali, ako je osoba slobodna od objekata, kako joj onda može biti bitno to što čini nad objektima nakon što je prosvjetljena? Zar ih onda počinje promatrati kao objekte kojima treba ljubav da bi se jednako osjećali kao i ona? I zato joj je jako važno kako se objekti osjećaju, ali istovremeno joj nije bitna zavisnost/odvojenost od njih, jer razumije da smo svi isto pa da je svaka odvojenost zapravo iluzija.

Osoba bi ustvari trebala težiti onom apsolutnom, što nije nijedan objekt. Odluke koje donosi bi što više trebale biti vezane za ono apsolutno. No s druge strane postoje objekti koji su samo utoliko iluzija ukoliko su to što se čini da jesu - objekti. Ti objekti ne mogu donositi moju odluku, no oni međutim mogu nametati svoje slike koje su iluzija. A zašto je onda čovjek dio prirode a sve je ipak povezano? To je zato što to fundamentalno na kraju nisu objekti, to su razdruženi subjekti kojima su (zato što su nesvjesni) bitne samo iluzije. Ti 'objekti' bi trebali postati subjekti (tj. trebali bi se osvjestiti) i tada bi ultimativno više nesvjesnih (pseudo)objekata postalo JEDAN ali neizmjerno svjesniji subjekt. Oni to samo mogu ako teže apsolutnom, ako donose ispravne odluke, tj. ako prvo svaki pojedino ispravno odlučuje. Tada objekti u biti 'nestaju iz perspektive' i umjesto njih rađa se JEDAN subjekt, inače imamo mnogo objekata a sve je povezano i nesvjesno i svaki mora ispočetka prvo te objekte gledati kao iluziju, boriti se s iluzijama (jer mu nesvjesni sustav u kojem živi i za kojeg je indirektno vezan nameće nesvjesno) i djelovati ispravno da bi se prvo on a onda sve zajedno polako osvješćivalo i težilo JEDNOM.

Nisam shvatio što ili tko su na kraju objekti?

Ovdje pričam o krajnje radikalnom pristupu, kod ovako radikalnog pristupa iz perspektive subjekta postoji samo jedan vršilac, taj vršilac je prvo lice (ja, mi) i bitno je jedino što prvo lice vrši. Model je da je sve drugo što nije subjekt objekt, što i jest logično. No naravno da se drugi ljudi ne bi nikako smjeli smatrati objektima (da je drugi čovjek isto što i kornjača ili električna grijalica), to naravno da nisam mislio reći. Važna je perpektiva iz koje se gleda, ako se gleda iz perspektive čovječanstva, svaki čovjek je također subjekt, no iz perspektive vršitelja bitno je moje djelo, ne djelo mojeg (korumpiranog) susjeda (s kojim imam spor po sudovima), JER ne može prvo lice ultimativno odgovarati za odluke i postupke drugog ili trećeg lica iako je sve povezano. Ne mogu ja donositi odluke umjesto druge osobe. (To mi se čini da sam još prethodno bio rekao)

@ Sedežničar Mozes li objasniti u kom smislu treba teziti apsolutnom i sta to po tebi znaci?

Takodje mi objasni malo to ko je izvrsilac? KO je to JA?

Ja smatram da ja nisam moje tjelo,moje emocije,moj razum i moje ponasanje....JA sam samo svjesnost sa potencijalom da se ponasam bilo dobro bilo zlo,koje ustvari ne postoje u nedualnom shvatanju univerzuma,vec ima nesto u nama ljudima sto nas tjera da sve shvatamo kao dobro/lose itd....


To sto ti objasnjavas barem koliko sam ja shvatio ustvari znaci da se subjekat poistovjecuje sa objektom i postaje objekat,tj nema razlike izmedju objekta i subjekta,tj ta osoba je postigla zadnji stepen produhovljenja/prosvjetljenja.....NE dualnost i sjedinjenje sa svim....

Slazem se da je svako odgovoran za svoje postupke....Ali to je normalno jer svaka radnja tj uzrok ima neku posljedicu....

Sad,po meni je problem sto ljudi misle da imaju slobodnu volju da biraju oce li biti dobri ili losi a to je veoma upitno....To je ustvari ono sto nas odvaja od ostalih objekata kako ti kazes,ne to sto mi mislimo,nego sto mislimo da imamo apsolutnu slobodu dok mislimo o necemu....


To bi dalje znacilo i da je za spaljenje kuce i njive kriv eruptirajuci vulkan,ali kako on radi po zakonima fizike i bez slobodne volje,on jeste uyrok toga i odgovoran je ali dali mozemo reci da je on kriv? ILI fizika sama po sebi.....Eto par pitanja,pa ko odgovori odgovori....Poz...

Apsolutno je čisti subjekt, čista svijest, tome treba težiti. Jedan je pravi subjekt u svemiru. Težnja tome je proces osvješćivanja, preciznije budnosti. A to je ujedno taj ‘ja’. Ja nema veze ni s čim materijalnim. Ali postoji odabir, ja mogu odabrati ono pravo ja (čistu svijest) i mogu odabrati ego, ako odaberem pravo ja, ja sam istinski slobodan, a ako odaberem ego (identifikacija sa svojim tijelom i s materijalnim) onda nisam slobodan onda primjerice ovisim o potresu ili o bilo kojem slučaju koji je vezan za svoje materijalno tijelo što je ustvari antiduhovnost. Dakle ja imam izbor odabrati se identificirati s pravim ja (koji je čista svijest) ili s krivim ja (koji je recimo moje materijalno tijelo, ego). Znači težiti apsolutnom znači odabirati se identificirati sa pravim sobom i odabirati se neidentificirati s bilo kojim objektom (jako) vezanim za svoj ego (koji čak uključuje i neke čovjekove misli (kada je primjerice previše vezan za prošlost)). Pravo ja nema veze ni s čim osobnim nego je univerzalno JA. No to je zahtjevno iz više razloga, jedan je recimo vezan za emocije koje mogu imati zasljepljujući učinak.

Citat :

sto mislimo da imamo apsolutnu slobodu dok mislimo o necemu...
To bi dalje znacilo i da je za spaljenje kuce i njive kriv eruptirajuci vulkan,ali kako on radi po zakonima fizike i bez slobodne volje,on jeste uyrok toga i odgovoran je ali dali mozemo reci da je on kriv?

Uvijek treba prvo ispravno postaviti perspektivu. Mi iz naše perspektive ne možemo 'suditi o krivnji vulkana’. Stvar je u općenitom slučaju u tome da krivi (nesvjesni) odabiri dovode do vezanosti nekoga za nešto (zaboravimo na vulkan). Problem je ako sam ja vezan za ego. To je problem. Kada mene fascinira nešto i to nešto prečesto ponavljam i što to onda još dulje nesvjesno ponavljam to jačam svoj ego. Naime, ja uvijek moram biti spreman na nešto novo, ako je čaša puna prelijevat će se na ono novo što dolazi i zato je važno se odricati, odricati se svojeg ega kako bi uvijek ono NOVO bilo moguće primiti. E a da bi se odrekao moram ODABRATI to da se toga odreknem. Ako netko nije dovoljno čvrst u svojoj odluci, ostaje vezan za svoje emocije, za svoju prošlost. A i inače je teško izaći iz jednog filma i prijeći na novu valnu duljinu, zato upravo identifikacija sa svojim pravim ja, oslobođenim od ega je ono što je važno.

@Sedeznicar...super objasnjeno

Dakle, ako se sad vratimo na vulkan, tada je uopće bezpredmetno diskutirati o krivici ili ne samog vulkana budući da je i vulkan subjekt za sebe i iz njegove perspektive gledano vjerojatno nema nikakve krivnje u tome što radi.
Stvar je jednostavno perspektive. Zašto mi ljudi toliko gledamo na to kao na krivnju je naš interni problem, teret evolucije, koji trebamo razriješiti. Ego je taj koji gleda da je vulkan kriv budući da je uništio druge ljude. Ustvari je jedini razlog zašto bi proglasili vulkan krivim strah našeg ega.

Ako bi uopce mogli pricati o krivnji vulkana onda on niti ne moze biti kriv jer u njegovoj prirodi je da eruptira. To je bit njegovog postojanja.

Da upravo to Alpha, vulkan nema mogućnost izbora, mi imamo, samo je pitanje da li smo mi toga svjesni kao što Sedežničar kaže mi nesvjesno odabiremo "krivo". Tako da ja niti tu ne bi govorio o krivnji već o tome da bi trebali osvjestiti ono što radimo loše i to probati ispraviti.

Opet se vracamo na onu temu sto je to "krivo", da li postoji "krivo" tj. da li postoji "zlo"...