Ateizam

@Maiko, malčice si izvukla moje izjave iz konteksta, ali nebitno... Vjerujem u Boga kao stvoritelja svega, a to ne znači da ga zamišljam kao čarobnjaka Merlina, nego kao univerzalnu svjesnu silu...on nema oblik, on je u svemu i svugdje, oduvijek i zauvijek...

Mislim da čovjek nije nastao od majmuna, nego da ga je bog stvorio ovakvim kakav je i danas.

zvezda je napisao/la:

Mi imamo i ljušturu i suštinu. Školjka i u njoj biser. Hram i u njemu Bog.
Spolja su boje, lepe fasade ili maske, kako god voleli to da zovemo. Unutra smo Mi. Ali ne trebamo potceniti ni vrednost i značaj tog "spolja", jer, napokon, ono je "vozilo" za ono "unutra" i nepohodno mu je. Bez tog spolja se unutra nikada ne bi otelotvorilo i samo u njihovoj simbiozi mi možemo iskusiti: miris, ukus, dodir, promenu telesne hemije, senzacije... *

Prelijepo zvezda

Mnogi to zaboravljaju i tijelo tretiraju kao nešto nevažno i potrošno, no ono je sredstvo kroz koje se naša duša tj. mi ostvarujemo u ovom svijetu. Mi ćemo uvijek, dok god smo jedinke i individue imati tijelo, to može biti tjelesno kao sada ili pak energetsko, svjetlosno.... u nekim drugim oblicima našeg postojanja.

maiko je napisao/la:

Istini za volju, nije dokazano ni da postoji.
Dugo vremena sam se izjašnjavala kao ateist, ali zapravo sam agnostik. Nije baš da ne vjerujem ni u šta, vjerujem u puno stvari, ali ne i u postojanje Boga kao takvoga. Vjerujem da postoji neka sila/sile u prirodi, ali da je to onaj Bog od kojeg Crkva radi cirkus...

Teško je dokazati postojanje stvarnosti jer ne znaš niti što to jest, a još je teže dokazati postojanje Tvorca te stvarnosti, jer o njemu znamo još i manje. Kad god razmišljamo o tome razmišljamo o onome što postoji, ali u isto vrijeme o onome što ne postoji. Na razini ideja sve postoji, ali ustvari ništa ne postoji sve dok se ne ostvari u našem fizičkom svijetu, ali i kad se ostvari tada to nije baš ono što je bilo u svijetu ideja, a opet i je

Što se tiče toga kako crkva prezentira Boga. Bog mi možemo zamišljati kao super čovijeka sa super osobinama, kao mudrog starca, kao cirkusanta, kao dobrog i smiješnog komičara... Sve on to jest i puno, puno više, pa ako ga crkva nama plasira kao kaluna onda su s jedne strane u pravu, jer on to ponekad i jest

No nemoj zaboraviti da nitko nema monopol nad istinom, pa niti crkva

Zona je napisao/la:

Vjerujem u Boga kao stvoritelja svega, a to ne znači da ga zamišljam kao čarobnjaka Merlina, nego kao univerzalnu svjesnu silu...on nema oblik, on je u svemu i svugdje, oduvijek i zauvijek...

Dosta dobar opis Boga

Zona je napisao/la:

Mislim da čovjek nije nastao od majmuna, nego da ga je bog stvorio ovakvim kakav je i danas.

Koga čovjeka ili majmuna

Chak ...

Bog nije postao od majmuna ni po evoluciji, ni po religijskim pričama, tako da tu nema dileme, zasad. Ups, napisah "Bog"? Mislio sam na čovjeka

Blizzard je napisao/la:

Bog nije postao od majmuna ni po evoluciji, ni po religijskim pričama, tako da tu nema dileme, zasad. Ups, napisah "Bog"? Mislio sam na čovjeka

@Chakotay - dobro velju! Samo šta ja ne želim dokazati ili osporiti postojanje Boga. I ja vjerujem u postojanje određenih sila u prirodi. Neki ih valjda zovu Bog.

A sta ateizamje suprotnost teizmu...Dakle imamo teisticke religije koje su na osnovu nicega IZMISLILI BOGA(ko je teista sorry,ali to je istina)...I onda se jave ateisti koji tvrde da ne postoji ta izmisljotina....A ni jedni a ni drugi pojma nemaju ko su oni licno,a oce da pricaju o bogu...Neka prvo sebe spoznaju,pa onda neka sude o bogu...Moje misljenje...

Naravno,jednini bog je ljubav....

@primitive101, legenda si! Da, valjalo bi spoznati najprije sebe... Elem, ja na Boga ne gledam kao na izmisljotinu, ne u pravom smislu rijeci. Bog jeste sredstvo za samospoznaju, kroz vjeru u njega i ono sto on za nas znaci otkrivaju se nijanse i slojevi ispod nase debele koze i pokazuju se pred nasim ocima. Ali, vrlo cesto oci ne vide ono sto je oci-gledno, i in it's stead vide ono sto zele vidjeti. Po osobinama kakve neki covjek pripisuje svome bogu, mozemo zakljuciti kakve osobine sam prizeljkuje i kojima strijemi. Bog nije neovisna licnost, niti je nekakva "energija", "duh" ili sl. On (pravilnije: "ono") je eksperiment. Lutka na kojoj ljudi iskusavaju vlastitu odezdu. Igracka mlade rase. Svi mladunci uce kroz igru. Tako i mi. Jedini problem je znati kad treba odrasti. Igra je sama po sebi sredstvo, ne cilj. Kad postane cilj, tad ljudi gube mjeru i stradavaju.

Bog se ne moze opisati sa mislju...Mozes li to sto si ti ziv opisati rjecima,slikama i slicno a to su sve misli?? Po meni ne..Iskustvo ne mozes opisati rjecima...Kad neko i iskusi boga svaki njegov pokusaj da to objasni rjecima NEMA NIKAKVOG SMISLA...Zato buda i nije volio da odgovara na ta pitanja...Pa ni isus i drugi..Koriste simbole,ali daleko od toga da je to istina...

A to si u potpunosti u pravu,da ljudi sebe projektuju ka bogu i prave ga na svoju sliku...Au najvecoj su zbludi oni sto tvrde da je bog stvorio covjeka na svoju sliku..Po meni je bas obrnuto,covjek pokusava da objasni boga na osnovu svoji ogranicenih razmisljanja....Pa toliko ljudi je pricalo o bogu a niko ga nije objasnio niti ce moci...Znas kad ce neko moci?

Kad objasni rjecima sta je zivot...A to se ne moze objasniti rjecima jer prvo se neko rodi,pa nauci rjeci.prvo neko iskusi zivot pa nauci rjeci...I ne moze sa njima da objasni svoje postojanje.On moze da objasni tjelo,boje,zvukove,univerzum,biologiju ali sve to ne moze da objasni jednostavnu SVJEST covjeka...Dakle kad mi neko objasni samu svjest,ali da ne koristi pojmove druge,vec samu svjest da objasni bez drugih pojmova ja mu skidam kapu i on je bog...

A jedna stvar se moze dokazati,postoji i svaki mcovjek je moze davati neograniceno:LJUBAV.....Bog je ljubav i ljubav je bog....

Ko zna mozda je sotona kreator univerzuma,pa se u jednom trenutku zajebo i da ljudima ljubav...A sa tom ljubavi ljudi mogu da pobjede i djavola...Zato ljudi,bilo da je bog glavni bilo djavo,neko se je tu zajebo i dao vam LJUBAV...Najjace oruzje...Ljubav i oprost bez straha...To je jace od nuklearne bombe...Jace i od djavola i od boga...Kd bi to ljudi shvatili sve i primjenili bio bi raj na zemlji...Do tad

primitive101 je napisao/la:

Bog se ne moze opisati sa mislju..

Zona je napisao/la:

. mi jednostavno ne znamo riječima objasniti kako izgleda to u što vjerujemo, ali kako god to nazivali to se nekako svodi na isto značenje.

@primitive, slažem se da se bog ne može opisati riječima jer ono što mislimo nikad nije identično onom što govorimo ili pišemo. misli nikad ne miruju i ne mogu se izjednačiti sa statičnim slovima, tako da čim pokušamo misli zapisati one nisu više ona ista misao. riječi ne mogu prikazati svu kompleksnost nekog osjećaja. a bog je i osjećaj.

"a bog je i osjećaj"...naravno....

Covjek je stvorio Boga i sve ostale bogove, andjele i demone... To su sve razbacani dijelovi covjeka... apstrahovani i ucinjeni nezavisnim... ali to je samo privid... Ko li je dovoljno snazan da sve te dijelove pokupi i ponovo sastavi, ko li ce biti otac natcovjeka?

"Bog se ne može opisati riječima" - nije li to tek još jedna od naših misli, baš kao i sve ostale kojima opisujemo Boga?

To su riječi kojima pokušavamo opisati Boga, ali riječi nisu isto što i misli. Lakše je zamisliti nego reći.

Citat :

Covjek je stvorio Boga i sve ostale bogove, andjele i demone...

Tako je Arch i kad čovjeku jedan bog nije više odgovarao zamijenio ga je drugim/drugima.
Sve dok nije shvatio da bi on sam mogao biti bog. I onda je stvorio religije

^^Ne baš. Religija i kultova je bilo otkad je svijeta i vijeka. Monoteističkih i politeističkih. Potreba čovjeka da se pouzdaje u višu silu je stara koliko i najstarije civilizacije. Kad je čovjek shvatio da bi mogao i sam biti Bog oponašajući Božje stvaralaštvo, napravio je veliku pogrešku.
I to ne zato jer to ne bi bilo moguće, već zato što je čovjek uglavnom preglup i ne uzima dovoljno toga u obzir da bi mogao dovoljno dobro oponašati Boga.

@ MoW
Bi li mogao nastaviti svoju misao, recimo opisati na kojega "Boga" si mislio da bi čovjek pokušavao oponašati?

@ Zona
Istina, samo mislio sam da "ne možemo opisati Boga riječima" je još samo jedna u nizu od naših misli o Bogu koju smo pretvorili u riječi, tj. rečenicu da bismo opisali naše misli drugima.

Ja mislim da je covjek proklet jer razmislja o proslosti i buducnosti mumjesto da uziva sad,u ovom trenu.Toliko cezne da objasni svoju proslost i korjene kao i svoj kraj i buducnost a mozda bi jedini cilj trebao biti zivot ovdje i sada...Pogotov danas kad barem kod nas na zapadu moze da uvjek nadje za neku hranu i slicno...Dakle ono sto naci pecinksi preci nisu imali,hranu i stanovanje.Pa bi cak postajali kanibali zbog potrebe za mesom..A danas je problem sto je potrebu za mesom zamjenila potreba za autom,vilom, i na kraju svojim nekim carstvom...

Evo jednog od nacina na kojeg ja gledam boga i mogu skroz biti u pravu kao i isus i ekipa.Mi smo nekakva svjest ili energija ubacne u mozak koje je hologram.Zivimo u dimezniji matrice,a nekakva stvorenja mozda obicni gremlini nas kontrolisu uz pomoc elektricnih impulsa.Tada su oni bogovi jer su stvorili nas i svjet oko nas i upravljaju nama...I to je isto vjerovatno kao i da je bog alah,visnu i slicno..Ja vjerujem da smo hologrami i da njih kontrolisu gremlini..Moj bog je gremlin...On nije svemocni bas,ali je nas zarobio i MI SMO TI KOJI MISLIMO DA JE ON SVEMOCAN...A on je mali jadni gremlin sa haj tek opremom.Mozda neko i njega tuce...

OOOO,svemocni Gremline!

Ali nijedan bog tacnije kreator mene i univerzuma mi ne moze sprjecitit da volim....

Blizzard je napisao/la:

@ MoW
Bi li mogao nastaviti svoju misao, recimo opisati na kojega "Boga" si mislio da bi čovjek pokušavao oponašati?

Ovdje mislim na dvije stvari:
1. Na stvaralački princip koji leži usađen u naš Svemir. Većina ga zove jednostavno Priroda. Biolozi ga zovu i evolucija.
2. Na izvanzemaljsku inteligenciju, koja je moguće imala svoje prste u razvoju života na Zemlji. Pritom je ta inteligencija samo usmjeravala razvoj života, ona nije dala prvu iskru niti može zaustaviti stvaralački princip iz točke 1.

kako se pokapaju ateisti i imaju li spomenik?! ,ili ga samo bace negdje u jamu ja bi najrađe da me spale a ne da sa mnom hrane crviče !

Autor Gordon Freeman

Svaki pravi i dosljedan ateizam može se i zavši samo u jasnom nihilizmu i nigdje drugdje. Jer ateizam niječe svaku generalnu smislenost-teleološkost kosmosa pa tako i pojave čovjeka u tom kozmosu, čovjek sam je plod golog slučaja i time ne-smisla. Jer smisao je usmjeren od nečega ka nečemu.
Pa me sad zanima, zašto pravi i dosljedni ateisti ne naprave samoubojstvo i time prekinu tu spiralu ne-smisla, jer time što žive i deklariraju se kao ateisti, kažu nam, da kozmos nema nikakvog smisla i sve završava u jedno veliko ništa.
A time što i dalje žive, pokazuju, da život i postojanje za njih ipak ima nek smisao i neke ciljeve ali je absurdno imati i praviti neke parcialne in djelomične smisle i ciljeve unutar generalnog nesmisla.
Uvijek me je zanimalo zašto recimo pravi ateisti svoje roditelje ne bace u smeče posle smrti ili jih bace na neko hranilište vukova ili medvjeda, koji vole strvinu.Dakle zašto jih ne odvezu na strvinište, jer čovjek je za njih samo disponirana materija i ništa više.

Ovo je pitanje koje je uputio jedan forumaš, najvjerovatnije kršćanin. Ovdje bih odmah uputio protupitanje: Zašto se religiozne osobe ne ubiju? Njih čeka bolji život u raju, vječni, sretniji život s bogom. Ovaj zemaljski život je samo usputna stanica, što je sedamdesetak godina naspram vječnosti? Nisam našao mjesto u bibliji gdje bog izričito zabranjuje samoubojstvo. Dakle, zašto se ne ubiješ moj kršćanski prijatelju? Toliko toga lijepog te čeka, napusti ovaj život i uživaj s bogom u raju.

Ateist ne prihvaća ideju da je neko božanstvo čovjeku odredilo i isplaniralo život. Ne zato što mu se ne sviđa ideja da se netko petlja u njegov život, nego iz razloga što takvo nešto nije moguće. No, to nije razlog za samoubojstvo. To nije razlog za nepoštivanjem svojih roditelja, bacanjem njihovih leševa divljim zvijerima. To bi vjerovatnije bilo kompliciranije nego zakopavanje leša u zemlju, a u svakom slučaju, vjerujem da je pokopavanje leševa prvobitno imalo sasvim praktičnju namjenu: spriječavanje širenje zaraze i neugodnog mirisa. Ovaj sarkastični prikaz nije jedini razlog zašto ateisti pokapaju svoje roditelje. Vjerujem da mnoge “uzvišene” stvari imaju porijeklo u sirovom, životinjskom instinktu, kao što je briga o djeci, ljubav, moral, altruizam... Takva ponašanja su svojstvena i životinjama u manjoj ili većoj mjeri, kod bića koja nemaju svijest o smislu i vječnom životu, koja su za boga upravo ono kako je ovaj forumaš opisao ateiste. Pa ipak, životinje ne izvršavaju samoubojstva. Vjerujem da je to onaj iskonski poriv koji funkcionira i kod ljudi. Razlika je u tome što čovjek za razliku od životinje može željeti smrt.
Neki ljudi zaista izvrše samoubojstvo zato što ne vide smisao. Na stranicama suicid.info možete pročitati detaljnije o razlozima samoubojstava. U mnogim slučajevima razlog je depresija. Ateist nije depresivna osoba i nema razloga biti. Ateist je pronašao smisao u svom kratkom životu i to je dovoljno da svoj život živi u punini, bez anarhije i utaživanja sebičnih ciljeva, jer ateist može živjeti život za druge a ne mora raditi na svom spasenju. Može se u potpunosti predati služenju drugom čovjeku i u tome vidjeti smisao, ili se može okrenuti sebi. Život ateiste zaista završava u jedno veliko ništa kako je to ovaj forumaš rekao, ali ako je iza tog ateiste ostalo nekoliko sretnih ljudi čiji će životi biti ispunjeniji utjecajem ateiste tada je život preminulog ateiste itekako imao smisla. Ja živim s tom mišlju.

U zadnjih par postova sam postao upoznat sa jednim velikim problemom u ateizmu. Radi se o tome da religija nudi svojim podanicima smisao, tj. uvjerenje da je smisao, cilj, pravac djelovanja unaprijed određen od strane viših sila koje vode vjernika nepogrešivim putevima ka ispunjenju, opravdanju vlastitog postojanja, i, na kraju tog putovanja, ka neograničenom "blaženstvu" i sreći. Ateizam izgleda da čovjeku oduzima tu opciju, trga mu iz šaka osjećaj sigurnosti i uvodi u neizvjesnost i opasnost. Schopenhauer je najglasniji primjer ovoga. On se izjašnjavao kao ateist - međutim, on to nije bio. Dokaz za to može se naći u činjenici da kad je izbacio Boga iz jednačine, više nije mogao naslutiti nikakav smisao života, a logičan slijed je bio pesimizam i "uništenje života" kao cilj. Naime, samo vjerniku smisao života se okreće oko Boga, i samo vjernik ne može zamisliti smisao bez te sigurnosne mreže. Nietzsche, koji je bio svjestan tog problema, stavio je sljedeće upozorenje ateistima kroz riječi svog Zaratustre:

"Slobodnim se nazivaš? Želim da čujem tvoju vladajuću misao a ne to da si umakao ispod jarma!Jesi li ti taj koji je smio umaći ispod jarma? Ima ponekog koji je odbacio svoju posljednju vrijednost kad je odbacio svoje služenje.
Slobodan od čega? Šta se to tiče Zaratustre! Ali jasno treba da mi tvoje oko navijesti - slobodan za šta?
Možeš li sebi davati svoje dobro i svoje zlo i svoju volju okačiti iznad sebe kao zakon? Možeš li sam sebi biti sudija i osvetnik svoga zakona?
Strahovito je samovanje sa sudijom i osvetnikom sopstvenog zakona. Tako zvijezda biva izbačena u pust prostor i u ledeni dah samovanja."

Nije dovoljno reći da "nema Boga". Treba imati dovoljno duha u sebi pa reći čega ima ako nema Boga! Ako nam više nije dostatan cilj koji su nam drugi ljudi toliko dugo vremena davali - moramo ga sami izmisliti! Kad jedan Bog umre - ne mogu vjerovati da ću ovo napisati! - drugi mora zauzeti njegovo mjesto! Ali, uz bitnu razliku - ovaj novi Bog će biti naša STVARALAČKA VOLJA. Ako nam neko treći više ne smije određivati kako ćemo živjeti i za što, onda to moramo sami učiniti. Zato ateizam nije "vikendaška razbibriga", već nešto za što se mora imati čvrstine, snage i hrabrosti, valja biti pronalazač vlastitih vrijednosti, i sam-sebi-davalac ciljeva, određivač vlastitog smisla. Bez toga ateist je osuđen na Schopenhauera i njegov pesimistički pristup životu, na nihilizam hrišćanstva i budizma - dakle, ništa nije napravio osim sebi drugu bijedu. Možda sam već napomenuo, a ako nisam napomenuću - "lijenog ateistu" na nazivam ateistom nego ljenjivcem, nikakav weekend warrior ne dolazi u obzir. Ako čovjek nije nikad zbilja duboko i dugotrajno razmišljao o religiji, duhovnosti, bogovima, vragovima i ostalim inim stvarima onda ih nije propisno "svario" i njegov "ateizam" će biti samo pokvarena probava i ništa više.

Ali, pitanje je, koje nove vrijednosti ćemo dati svom životu? Ako smisao našeg življenja nije "sjedinjenje sa vječnošću" šta je onda? E, dragi moji forumaši, i ateisti i vjernici, na to pitanje ne postoji jedinstven odgovor. Ja znam koji je moj cilj i moj smisao, ali to što meni daje snagu drugom nekom može je oduzimati, jer nismo isti. Svačiji put do sreće je osoben, njime samo on može koračati. Ja sam svoj cilj našao kroz pitanje: "U kakvom svijetu želim da moji potomci odrastaju?" I dalje: "Kakav čovjek najbolje osigurava svoju budućnost?" Ne kakav može opstati (jer samo "opstanak" na kraju vodi u istrijebljenje), već kakav može zagarantovati da će ljudi jednog dana postati bogovi koji će osvojiti čitav Svemir na najbolji i najkorisniji način? Ostalim ateistima predlažem da i oni sebi postave slična pitanja, na osnovu onoga što njihova najunutrašnjija priroda nalaže, na osnovu svoje vlastite savjesti - i sretno stvaranje!

Opa Arch, odličan post, da nisi rekao da si ateist, ja bih rekao da si vjernik i to istinski. Odlično si zaključio da ne postoji "sloboda od", nego "sloboda za", kao niti što ne postoji sijedi djedica koji odlučuje tko će u raj, a tko u pakao. No to ne znači da ne postoji naš Tvorac, ali upravo nam je on dao slobodu i to potpuno slobodu takvu da možemo vjerovati u Njega kao starog djedicu ili pak uopće ne vjerovati u njega. Što god izabrali on nas nikada neće kazniti, jer kad bi nas kaznio tada bi ustvari trebao kazniti sebe, jer je on taj koji nas je stvorio, pa onda po logici mora odgovarati i za posljedice svojih čina.

No to nije ustvari niti važno i vjernici i ateisti i agnostici moraju znati kako iskoristiti tu slobodu za i što će s njome učiniti. Ako činimo ono što je dobro za sve nas i što nas čini boljima, onda smo na pravom putom, ako pak ne onda smo na krivom. No opet nije Bog taj koji će nas kazniti, nego ćemo jednostavno zbog zakona uzrok-posljedica snositi posljedice. Pa eto na nama je da izaberemo što želimo

Archangel, odlično, točno to Usput, sviđa mi se i tvoj post na temi Ljutnja vs. Tuga koji je jako povezan s ovim.
Uz izazove sadašnjice, zanimljivo je promotriti jesu li ljudi spremni na ovakvo odbacivanje a/teizma. Zadnje godine/desetljeća obilježila su nas doslovnim kulturnim propadanjem. Pod time mislim da su ljudi prvenstveno počeli gubiti vjeru u samu kultura ovog društva, pa tako i religije. Gledajući rastući broj ljudi koji se prozivaju alternativcima i porastu modernih religija (neonešto) čini mi se da nisu. Možda je ovo samo prijelazni period pa je taj porast zapravo nekakva predigra u to što ti opisuješ u svojem postu, što ja ne doživljavam ateizmom, ali niti nekakvim oblikom teizma.
A sada, može li se religijski način razmišljanja nositi s današnjim problemima? Može, ali uz brojne kolateralne žrtve, veće nego što smo ih imali do sada. Zato bih se ja priklonio opciji prijelaza, jer je puno bolja, dugoročno isplativija, ali kratkoročno puno teža. Zna se što masa misli o roku trajanja
Mislim da ćemo kao društvo (ne kao vrsta jer smatram da je ovo što Archangel opisuje u srži pitanje društva u najširem smislu) značajnije napredovati tek kada dođemo na taj nivo razmišljanja. Nadam se da tako treba biti, jer kako kažu, povijest jest ništa drugo doli napredak ljudske slobode. Napredak u smislu mijenjanja poimanja iste, a ne da je novo mišljenje nužno bolje od prošlog.
Ako se varam, ispravi me, Archangel, ali ono napisano u prošlom postu jednostavno ne može biti stavljeno u kalup teističko ili ateističko. Iz tog pogleda to uistinu nije važno jer ta podjela više nije potrebna, suvišna je, jel tako?

Imam jedno pitanje. Nadam se da ćemo zajednički doći do odgovora. Jesu li ljudi razvojem inteligencije dobili potrebu/smisao za teizam u obliku koji im pomaže usmjeravati svoju vlastitu energiju. Jasno je da su prva vjerovanja započela neutaženom znatiželjom. Kako nastaje vatra? Što su to oblaci? Odakle munje? Daljnjim razvojem ljudske inteligencije razvijaju se i emocije. Zašto nam je propao usjev? Zašto je krepala stoka? Zašto sam izgubio člana obitelji? Ali sve bi bilo OK da nismo rekli, aha, mi moramo znati. Naši bogovi su na nebu, a mi smo bogovi ovdje na Zemlji. Nije li to paradoksalno? Iz teizma je nastao oblik vjerovanja da smo mi pretpostavljeni biti bogovi na Zemlji (prije su ljudi smatrali da su samo jedna od životinja koja se bori za opstanak kako zna i umije). (Naglasio bih da iz teizma ne mora nužno doći do tog zaključka, ali došlo je u slučaju naše, europske kulture.) E, i tu počinju dvije vrste sranja. Prva je ta da kada je jednom ukorijenjen taj način razmišljanja neminovno bilo doći do točke iscrpljivanja svih resursa Zemlje. Druga vrsta sranja jest da je najveća većina ljudi postala nesposobna za način života bez religija, teizma i pastira. Dakle, nastanak radničkih klasa.
Ali, je li to bilo nužno? Ima li koji drugi put? Kako se vratiti onome prije onog "paradoksalnog teizma"? Je li to moguće sada? Naime, prije paradoksa su se ljudi kao životinje borili za svoj opstanak. Pod time ne mislim apsolutno ništa loše. Usuđivali su se koristiti svoju moć. I znali su koju moć posjeduju. Poslije paradoksa ljudi se ujedno užasavaju svoje moći, a ujedno i zaboravljaju da imaju moć. Zapravo, misle da ju imaju tamo gdje nemaju i da ju ima onaj tko nema (bog), a tamo gdje je imaju misle da ju nemaju. Što sada?
Bila bi uvreda za ljudsku inteligenciju nastaviti ovako kako nastavljamo, putevima paradoksalnog teizma. Također smatram nemogućim da se vratimo na način funkcioniranja prije teizma kada čovjek nije bio svjestan svoje inteligencije. Po meni, odgovor je ovaj. Na "životinjski način" težiti za moći, ali ne onoj "životinjskoj moći" poput ugode, osobne koristi, zadovoljavanja svojih primitivnih potreba itd. nego moći za kojom teži inteligencija, moći koja je čišća od te životinjske, moći koja ne poznaje silu kao oruđe, nego razložnost i smisao.
EDIT: OMG, vidim da sam postavio pitanje i dao odgovor Ali htio bih čuti vaše mišljenje, dakle, jesu li ljudi razvojem inteligencije dobili potrebu/smisao za teizam?

@Legi, mislim da si pohvatao bit onoga sto sam htio reci. Ovo gore napisano je preslika mojih razmatranja o zivotu i svijetu uopste i, u zavisnosti od perspektive, nije ni strogi ateizam, definitivno ne teizam a nije ni agnosticizam - jednostavno - Got ist tot... Da dam odgovor na dva najbitnija pitanja koja si postavio: uzroci teizma i buducnost nase misli. Da, teizam doista jeste jedan od nusproizvoda razvoja inteligencije. Medjutim, negdje sam cini mi se vec napisao da je nasa vrsta sticanjem intelekta stekla i dotad sasvim nepoznate demone, koji se uvijek nalaze tamo gdje je skoncentrisana velika moc. Inteligencija, dosad najjaci instrument volje za moci, djeluje kao perpetuum mobile, a ako se tom energijom ne upravlja racionalno odvesce nas u zaborav. Sad smo na prijelomnom mjestu, iza nas je strahovita proslost a ispred Kerber. Najvaznije pitanje koje moramo rijesiti je slaganje prioriteta. @petarbosni4 je uvidio da stari metodi vise ne piju vodu i da cemo morati nesto iz korijena mijenjati. Jednostavno nas je previse i silna moc koju smo tokom istorije akumulirali treba "praznjenje", bez da to bude "destruktivno praznjenje". Prosto receno - treba nam covjek buducnosti za svijet buducnosti - natcovjek!

Ja to ne bi nazvao inteligencijom, nego sviješću. Što smo svjesniji sebe, prostora oko nas, drugih ljudi i sve ga što postoji, time si postavljamo više pitanja i nastojimo na njih odgovoriti. Obzirom da ne znamo sve odgovore, ipak možemo naslutiti te odgovore iz iskustva i iz odgovora koje znamo. Tako počinjemo vjerovati da su ti naslućeni odgovori ispravni.

I u konačnici postavljamo pitanje svih pitanja, tko je stvorio sve to što postoji. Iz iskustva znamo da za mnoge stvari možemo lakočom odgovori kako su nastali, no uvijek ostaje pitanje tko je tvorac njihovog tvorca i tako malo po malo dolazimo do Tvorca sve što postoji

Dali je to inteligencija? Ja bi rekao da se radi o tome da mi postaje sve više i više svjesni ono što jesmo i onoga što se nalazi oko nas