Depresija i tragedija

Učenik (15) iz američkog Wisconsina pucao je u sebe nakon što je policija provalila u učionicu u kojoj je pet sati zatočene držao nastavnicu i 23 kolega. Policajci su rekli da su upali u učionicu srednje škole Marinette oko 20 sati nakon što su čuli pucnjeve iznutra. Otmičar je tada zapucao u sebe. Prevezen je u lokalnu bolnicu gdje je kasnije preminuo. Nitko drugi nije ozlijeđen.

Učenik Zach Campbell ispričao je za FoxNews da je razred gledao film o grčkim mitovima kada se odjednom kolega ustao, izvadio pištolj i zapucao u projektor.

- Bilo je zastrašujuće - rekao je Campbell. Otmičar je natjerao sve đake da stave mobitele na sredinu učionice, a svoj je razbio kada je zazvonio. Razred je zatim morao provesti pet sati pričajući s njime o ribolovu i lovu. Campbell je dodao da se mladić činio depresivan, no ne i spreman povrijediti nekoga. Njega i još četvero kolega mladić je pustio 20 minuta prije upada policije vjerujući da moraju na zahod. Ostale đake i nastavnicu su oslobodili policajci. izvor


Eto sto cini depresija. Pomracenje uma. Jadni decko

Kada sam citala clanak pomislila sam kako su forumi zapravo puno bolja stvar nego sam ikad mislila. Zapitala sam se da li bi bilo drugacije da je imao neku ekipu za pricati o njemu zanimljivim temama pa makar bila virtualna.

na svijetu je mnogo ljudi... normalno da ima i slabijih i jačih jedinki...
čitav život i sve što doživljavamo, sve to interpretira naša glava. i sve je u njoj.

meni je sve otišlo u pm kad je čovjek počeo lijekove koristiti... produžio se životni vijek, omogućilo se 'bolesnim', slabijim jedinkama da žive. i te slabije jedinke jednom imaju djete i to djete poprimi njegove gene. prije je priroda radila selekciju. slabije jedinke su umirale, zdravije su ostajale, al sad je čovjek to sve promijenio...

al ovaj momak po meni nije bio depresivan... da je bio depresivan, sam bi se ubio odmah, a ne tek nakon 5 sati. i kako mu osoba koja mu je pištolj pod nos stavila može biti depresivna? zar onda možeš viditi jel depresivan il ne...

ali zašto je čovjek imao potrebu promjeniti tu prirodnu selekciju, pomoći bolesnima i nemoćnima koji bez ljekova ne bi opstali?
a šta se tiče ovog slučaja...tko zna kako su se odnosile te iste kolege iz razreda prema njemu.

evo jedne priče...

Jednog dana, kad sam bio prva godina srednje škole, vidio sam jednog dečka iz mog razreda kako ide kući. Zvao se Kyle. Izgledalo je da nosi kući sve knjige.
Pomislio sam: 'Zašto bi itko nosio sve svoje knjige kući u petak? Ovaj zaista mora biti štreber.'
Sam sam imao lijepo isplaniran vikend (tulumi i nogometna utakmica s prijateljima sutra popodne), zato sam samo slegnuo ramenima i produžio dalje.
Hodajući, vidio sam da prema onom dečku ide grupa djece. Potrčali su k njemu, srušili mu knjige na tlo i podmetnuli mu nogu tako da je pao u blato. Njegove naočale su odletjele i vidio sam kako se zaustavljaju desetak stopa od njega. Pogledao je prema gore i vidio sam mu tugu u očima.
U srcu sam suosjećao s njim. Potrčao sam prema njemu, i dok je puzeći tražio svoje naočale, ugledao sam suzu u njegovim očima.
Dodajući mu naočale, rekao sam: 'Oni dječaci su budale. Zaista bi već morali odrasti.'
Pogledao me i rekao: 'Hej, hvala!'
Na njegovom je licu bio velik osmjeh, jedan od onih koji izražavaju iskrenu zahvalnost. pomogao sam mu pokupiti knjige i upitao ga gdje živi. Pokazalo se da živi blizu mene, pa sam ga upitao, kako to da ga nisam prije viđao. Rekao je da je prije išao u privatne škole.
Prije se ne bih nikada družio s nekim tko je pohađao privatnu školu. Cijeli put do kuće išli smo pješice i pomogao sam mu nositi dio knjiga. Pokazalo se da je zanimljiv dečko. Upitao sam ga bi li htio s mojim prijateljima igrati nogomet. Rekao je da želi.
Družili smo se cijeli vikend, i što sam bolje upoznavao Kyle-a, sve više mi se sviđao. Moji prijatelji bili su istog mišljenja.
Došao je ponedjeljak jutro i tamo je opet bio Kyle s ogromnom hrpom knjiga.
Zaustavio sam ga i rekao: 'Ti ćeš zaista nabildati mišiće s tom hrpom knjiga, koje nosiš svaki dan!' Samo se nasmijao i dao mi polovicu knjiga.
Kroz slijedeće četiri godine Kyle i ja postali smo najbolji prijatelji. Na zadnjoj godini počeli smo razmišljati o faksu. Kyle se odlučio za Georgetown a ja za Duke. Znao sam da ćemo zauvijek biti prijatelji i da kilometri nikad neće biti problem. On je htio postati liječnik, a ja sam ciljao u poslovne vode uz pomoć nogometne stipendije.
Kyle je bio zadužen za oproštajni govor u našem razredu. Cijelo vrijeme zezao sam ga da je štreber. Morao je pripremiti govor za maturu. Radovao sam se što ja nisam morao ići na binu i govoriti.
Na dan mature vidio sam Kyle-a. Izgledao je fenomenalno. On je bio jedan od onih koji su zaista pronašli sebe kroz srednju školu. Malo je mišićima popunio svoju figuru i vrlo je dobro izgledao u naočalama. Imao je više spojeva nego ja i cure su ga obožavale, tako da sam ponekad bio ljubomoran.
Danas je bio jedan od onih dana. Vidio sam kako je nervozan zbog svog govora.
Zato sam ga lupio po leđima i rekao: 'Hej, veliki čovječe, bit ćeš odličan!'
Pogledao me jednim od onih zahvalnih pogleda i nasmijao se. 'Hvala', rekao je.
Nakašljao se i počeo govor. 'Matura je vrijeme da zahvalimo svima onima koji su nam pomagali tijekom ovih teških godina. Svojim roditeljima, učiteljima, braći, sestrama, možda treneru ... ali najviše svojim prijateljima. Ovdje sam, da vam kažem, da je biti nekome prijatelj, najveći dar koji toj osobi možete dati.

Ispričat ću vam priču..

Gledao sam u svog prijatelja u nevjerici, dok je on pričao priču o danu našeg prvog susreta. Preko vikenda sam namjeravao popiti šaku tableta i okončati svoje patnje. Govorio je o tome, kako si je ispraznio ormarić, da poslije njegova mama ne bi morala doći i nositi kući njegove stvari. Duboko me pogledao i uputio mi mali smješak.
- 'Hvala bogu, bio sam spašen. Moj prijatelj spasio me od smrti.'

Čuo sam uzdah, koji je putovao kroz masu, dok je taj zgodni, popularni dečko pričao o svom najgorem trenutku. Vidio sam njegovu majku i oca kako me gledaju i smješe mi se onim istim zahvalnim osmjehom. Tek sam tada shvatio pravu dubinu svega toga.

@Biga...ponasanje tog decka je tipicno ponasanje ocajne osobe, osobe u depresiji. On trazi paznju u potezu u kojem trazi da pricaju s njime i na kraju se ipak ubije.

@Flo...super mi je ta prica. Vrlo poucna

@Flo, lijepa priča... zašto??
pa sve je u moći... neki tajkun se razboli i plati doktorima da pronađu lijek... oni gledajući u pare to naprave, daju njemu i onda sirotinja štadi 5 godina da bi uzela zamjenski lijek koji ih MOŽDA izlječi...
@Alpha, ne slažem se... njegov potez ja ne mogu povezati sa depresijom... depresivni ljudi obično se povlače u sebe i sami tuguju.
ovo je bio potez isfrustrirane osobe.. tko zna zbog čega.. možda nitko s njim nije htio pričati o lovu i ribolovu i jednostavno je puknuo???


eh da... ni sa mnom nitko o lovu i ribolovu ne želi pričati...

@Flo, lijepa priča.

Što se tiče same depresije, ona jest bolest modernih ljudi. Ranije su ljudi bili dosta angažirani radom, planovima, druženjima...
Danas imamo situaciju goleme konkurencije u kojoj opstaju samo najbolji, posao je rizičan, pronalazak istog često nemoguća misija, za upis na fakultet potrebno je jako puno rada i opet nije garancija da ćemo u tome uspjeti...
Dakle, prevladava osjećaj jedne nesigurnosti u sebe, a s druge strane visokih očekivanja okoline.
Mnogi takvu atmosferu na doživljavaju poticajnom i padaju u depresiju.

Uz to, rekla bih da je uzrok depresije i alijenacija ljudi. Dakle, danas nema više puno druženja u 4 oka, konverzacija, svatko se povuče u svoj kut i osamljuje u svojim mislima, u društvu svog mobitela ili kompjutora.
Zato nemam baš pozitivno mišljenje o "blagodatima" koje je tehnologija donijela i mislim da je upravo tehnologija velikim dijelom zaslužna za osamljenost i osjećaj neshvaćenosti pojedinaca.
Svatko je usmjeren samo na sebe i nema vremena, zapravo volje osvrnuti se ili pomoći nekom drugom, tko se nalazi u goroj poziciji od njega samoga.

Mislim da u slučaju aktera navedene priče ne bi došlo do drukčijeg scenarija da se logirao na neki forum i pričao o svojim problemima, jer ukoliko je došao u taj stadij depresije, ne bi imao volje aktivirati se i nešto promijeniti nabolje po tom pitanju.
Smatram da mu je trebao isključivo ljudski kontakt i podrška stvarnih ljudi, prijatelja i roditelja u RL, koje on očito nije imao.

..

@Biga...to je zato jer nisi prosao depresiju. Covjek moze citati o necem ali dok to ne prozivi nema pravi uvid u stvar.

Zona je napisao/la:

biga je napisao/la:

eh da... ni sa mnom nitko o lovu i ribolovu ne želi pričati...

ljudi moji, dajte da popričamo sa bigom o lovu i ribolovu- inače će nas pobiti

sorry, zbog offtopic-a, ali morala sam.

U vezi ovog dečka koji se ubio... znam da je oružje samo sredstvo kojim se ubio ali po meni oružje koje je dostupno mladima je uvijek i baš uvijek opasno. samom spoznajom da može uzeti i iskoristiti pištolj proradi crv koji ne da mira ludoj, mladoj glavi.
možda je znao za taj pištolj, a onda je počeo razmišljati o tome da ga upotrijebi... to je u većini slučajeva tako. a ne obrnuto,tj da je skovao plan o ubojstvu i samoubojstvu pa da je tek onda tražio načine kako da dođe do pištolja.

...da i meni se čini tako, prilika čini lopova. Iako neće svi depresivni posegnuti za tom metodom i tim načinom riješavanja depresije.

Ovaj dečko je izgleda mislio da mu nema druge i da mu život više nema smisla, šteta, jer vjerujem da bi možda već sutra drugačije razmišljao.

Mislim da bi ovakvi novinarski tekstovi trebali biti puno duži. Mislim da ne bi trebalo tako šturo pisati kako je bio depresivan, ali kako se nije činio da je spreman za takvo što. Naglasak informacije uopće ne bi trebao biti na tome što je dečko počinio zločin, nego zašto ga je počinio. Takvi događaji bi trebali biti primjer kako raditi na tome da se oni opet ne ponavljaju, ali jedino što se novinari trude je popunjavati stranice crne kronike. Sve dok se sami sadržaj ovakvih vijesti neće promijeniti, nažalost, neće se niti smanjivati broj ovakvih slučajeva.

@Chak...sucidalnoj osobi ne treba pistolj. Ima raznih nacina za samoubojstvo. Tako da je, po mom misljenju, pistolj/puska bilo stredstvo kako da druge natjera da mu posvete paznju. Da je on htio nekog ubit ubio bi.

@Legi...Mislim da bi trebao bolje promislit Evo da obrazlozim. Depresija je predpostavljena plus spomenuta od strane drugih ucenika sto je zapravo nagadjanje onog najvjerojatnijeg. Nitko ne zna koliko je netko spreman daleko ici i zato je tesko davati ikakve izjave po tom pitanju. Ulazenje u to zasto je netko nesto pocinio zahtjeva specijalista po tom pitanju. Psiologa ili psihijatra. Ta bi osoba trebala malo duze analizirati odnose u obitelji, a sve to mozda ne bi bilo dovoljno kada glavnog aktera vise nema. Dakle, opet bi bilo neko nagadjanje najvjerojatnijega. Dalje, novinar nema pravo ulaziti u razloge ako ih ne zna ili davati neke dijagnoze. Na novinaru je da napise cinjenice i one su najcesce prilicno sture. Upravo je iznosenje misljenja ono sto dobar novinar ne smije raditi. I na koncu, novinari nisu ti koji mogu promijeniti statistike ovakvih slucajeva.

Dakle, ovakve slučajeve zapravo ne bi trebalo istraživati nego sve to pripisati depresiji? I novinari s mjesta događaja se zapravo ne bi trebali truditi informirati se o tome kakvo je mišljenje psihijatra (to mogu reći)?
Nisam prebacio krivicu na novinare niti rekao da novinari trebaju biti psiholozi koji istražuju, nego na cijeli taj proces u kojem je važan sami čin, bez toga da se ulazi u dublje analize (ili barem ne izlaze u javnost) o tome što se zapravo dogodilo i zašto. Ja nigdje nisam vidio, bilo napisano od novinara ili na TV-u, da itko ulazi u dublje psihološke analize ili da se itko potrudio otkriti što se događalo u glavama tih ljudi. Baš zato što ovako sve ostaje na mišljenjima, pretpostavkama i - strahu da bi netko u našim redovima to isto mogao napraviti. No važno da sam vidio 3, 4 rekonstrukcije o tome kako se odvijao tijek događaja pa je to sve pretvoreno u jedan lijepi, akcijski dokumentarac

Alpha je napisao/la:

Kada sam citala clanak pomislila sam kako su forumi zapravo puno bolja stvar nego sam ikad mislila. Zapitala sam se da li bi bilo drugacije da je imao neku ekipu za pricati o njemu zanimljivim temama pa makar bila virtualna.

Ovdje se s tobom potpuno slažem.
Često sam bila tužna zbog nedostatka prijatelja u RL. Moram priznati da mi odgovara što nekad navaratim ovdje "popričati" s vama. Osjećam kao da imam "prijatelje" i nisam sama u životu.
A moram se jako zahvaliti i svome dečku koji mi je zadnjih par godina najbolji prijatelj i izvukao me iz te neke "depresije".
Zaista je život bez prijatelja bezvrijedan i ako imate barem jednog pravog frenda, čuvajte ga uza se, neka vam bude poput brata/sestre

Alpha je napisao/la:

@Biga...to je zato jer nisi prosao depresiju. Covjek moze citati o necem ali dok to ne prozivi nema pravi uvid u stvar.

bio sam ja u depri od 5. do 7. razreda...
znam o čem pričam...
al članak se bazira na jednom recimo dvanaestogodišnjaku koji je rekao da je momak izgledao depresivno...

@Biga, ok ako ti tako kazes. Al onda mi nije jasno kako ne prepoznajes ocite simptome. Nemoj me krivo shvatit mnogi su u pubertetu totalno skurcani. Ja sam sucidalna negdje od 10 godine zivota (i mislila da sam (bila) u depresiji i da mi je sve o tome jasno). Ali pravu depresiju sa svime (ali svime) sto ona nosi sam prosla tek nedavno i trenutno sam u fazi vadjenja van. Vidjet cemo kako ce to uspjeti do kraja price.

@ja sam u emocionalnom PMS-u Floina priča me raspalakala kako se život čudno posloži to je čudesno...

Koliko se ja razumijem u tvoj PMS ti si na pragu i ovog stvarnog

bez brige... ja sam trenutno po svud jer sam pod stresom i hormonima.. bijes i emocije... jadan Star samnom

Bokte, meni je defaultno stanje stres i hormoni, PMS ga dojde ko slag na tortu

tad se sve lijepo pojača pa tko živ tko mrtav tj. tko nije na putu i tko se nađe na putu
mada ne znam što mi je ovaj mjesec..

Samo nemoj da ti mala maca dođe pred put. Doslovno

Čuj.. već ona drži rep ko zastavu i radi nered .. taman za Šutirajuću mačku
šalim se... pobjegne ona brzo kad shvati tko je kakve volje

.

Čim više izlaziti van i biti na dnevnom svjetlu. Nedostatak svjetlosti se može kompenzirati odlaskom na techno partyje gdje se uz svjetlost, zvuk i pokret čovjek ne samo zabavi nego i izbaci iz uma sve loše misli. Strobo efekti pozitivno djeluju na promjenu raspoloženja i jedan su od načina medicinske terapije kod liječenja depresije. I tjelovježba.

samo bih nadopunio wanderera...
za suprotan učinak, tj ulazak u depru je potrebna gajba piva i 120 minuta Harisa Džinovića, Halida Bešlića, Miroslava Ilića i sličnih pjevača...

(ne lepe brene, cece i ostalih jadnika, nego ovih pravih narodnih pjevača... )