Dan 983. mog zatočeništva...
Moji otmičari me nastavljaju zadirkivati sa bizarnim malim
lelujavim objektima. Dok se oni dave u svježem mesu, ostali zatvorenici i
ja smo prisiljeni jesti haše i nekakve osušene grumene.
Iako sam im jasno pokazala prijezir prema takvim obrocima ipak sam prisiljena jesti nešto da bi održala snagu.
Jedina stvar koja me drži je san o bijegu. Da bi ih pokušala zgroziti još jednom sam povratila na tapet.
Danas sam dekapitirala miša i ispustila njegovo bezglavo tijelo
pred njihove noge. Nadala sam se da će im ovo utjerati strah u kosti
pošto sam im jasno demonstrirala za što sam sve sposobna. Ipak, oni su
samo veselo i ljubazno komentirali kako sam "pravi mali lovac". Gadovi.
Večeras je bilo nekakvo okupljanje njihovih suučesnika. Mene su
zatvorili u samicu tokom večeri. Ipak mogla sam čuti zvukove i osjetiti
miris hrane. Načula sam da su me zatvorili zbog "alergijskih" moći.
Moram saznati što to točno znači i kako da upotrijebim to za svoju korist.
Danas sam bila skoro uspješna u napadu na jednog od mojih
mučitelja motajući mu se oko nogu dok je hodao... Moram pokušati to opet
sutra -- na vrhu stubišta.
Uvjerena sam da su ostali zatočenici ovdje podanici i doušnici.
Pas dobija specijalne privilegije. Njega redovno puštaju ali on se
uvijek vraća. Očito je retardiran. Ptica im je sigurno obavještajac.
Promatram je kako komunicira sa stražarima redovno. Sigurno prijavljuje svaki moj
pokret. Moji otmičari su joj osigurali zaštitu u povišenoj čeliji pa joj
ništa ne mogu. Zasad...

pomislite li vi ponekad da se ovakav scenarij stvarno odvija u glavi vašeg ljubimca?
jer ipak, da, oni su pitomi, mazni, naizgled uživaju u maženju, pažnji i hranjenju, al oni su
ipak životinje koje su nekad bile potpuno divlje i normalno da imaju svoje 'divlje' instikte
koje im čovjek već tisućama godina pokušava ugasiti...