Umjetnost riječi

Tema je otvorena za sve priče, basne, bajke, tekstove i slično, a postati mogu svi. Vidjela sam da neki jako lijepo crtaju, voljela bih vidjeti i one koji pišu.

Legionar, pjesma ti je odlična, jako mi se sviđa.

Mislim da jeovaj tekst nastao prije nekih godinu dana, napisati ću ga u dva dijela da nebude preveliki post. Prepun je metafora i simbola i razni čitaoci ga na razne načine dožive, o čemu se ustvari radi odnosno što je pisac htio reći možda odgovorim, a možda i ne


Vodeno ogledalo je nestabilno, stakleno ogledalo odražava budući odraz

"Reci mi prijatelju, reci mi sve što želiš" odmahnuo je rukom na krive misli i nastavio "Tu sam kao što nikad nisam i kao što više nikad neću biti"

"Zaista želiš čuti moju priču?" dvoumila se gubeći se polako u njegovim očima. Vidjela je svoj odraz u njima, vidjela je ono što ne želi vidjeti, vidjela je sve.

"Da, zaista želim čuti tvoje riječi, pričaj mi." govorio je polako naglašavajući svaku riječ što kapala mu je s usana. "Pogledaj me, osjeti me kako sam tu, duboko me osjeti u svakom komadu svog umornog tijela. Osjeti moj glas kako ti se prodire kroz kosti u šapatu. Osjeti me kako ti govorim da govoriš i osjeti moje misli u svom govoru. Reci mi prijatelju, reci mi sve što želiš."

Gledala je zvijezde. Prstima je kružila po nebu stvarajući zamišljene linije sreće.Smiješila se i plakala. Plakala je tiho i smiješila se glasno. Polagano je otkucavalo vrijeme kao da se zaustavlja.

"Reci mi prijatelju, reci mi sve što želiš." čula ga je kako joj šapće. Vidjela je njegove usne kako se miču i prije toga, ali nije čula riječi, nije čula ništa, a činilo joj se da je čula baš sve. Crte njegova lica bile su mekane i blage, crte njegova lica sada su se pretvarale u ceste, široke ceste.

Letjela je cestom, širok cestom, s obje strane prostirale su se zelene čarolije. Posvuda zeleno i čarobno, zeleno i u cvatu, zeleno i krivudava široka cesta koja dijeli zeleno, cesta po kojoj je ona nestajala.

"Reci mi sve, reci mi glasno, reci mi sada, reci mi sebe." ponavljao je nadajući se da ga razumije, nadajući se da ima smisla boriti se s tišinom koja je bila preglasna za oboje. "Reci mi sebe, preklinjem te, reci mi sebe"

Nastavak

Plivala je njegovim morem, njegovim valovima, vidjela je njegovu ljubav, vidjela je njen osmijeh i tugu kada je otišao, kada ga je pokapala. Vidjela je tugu njegove djece koja su ga voljela. Unuka mu je plakala. Maleno slatko stvorenje velikih bademastih očiju lilo je suze po novoj haljini. Jecala je tiho u majčinom naručju, jecala je u sivilu kojeg više neće okupati njegove boje. Jecala je po djedovom grobu.

"Reci mi sebe" govorio joj je. Govorio je tim slatkim šapatom kojeg je voljela slušati, kojeg nikada nije mogla shvatiti. Riječi su mu bile glazba koja je prenosila najfinije melodije, melodije koje su joj bile strane, ali opojne. Htjela mu je reći kako je vidjela njegovu ženu, njegovu kćer, njegovu smrt. Znala je da ju ne bi razumio. On je govorio i dalje, govorio bez prestanka. Ona ništa nije razumjela.

Nije ju imao hrabrosti dotaknuti. Bila je tu i nije, a vrijeme je dalje usporavalo. Gledao ju je kako gleda, gledao ju je kako diše. Osjetio je njene misli, njenu igru slika, ali nije mogao vidjeti što se događa iza tih očiju. Govorili su mu da i slijepci sanjaju u bojama, bio je siguran da ona ima tu sposobnost, ali ona je cijela bila boja, ona je proizvodila boje, boje su proizvodile nju. Svijetlost se lomila na vodi i stvarala njen lik, toliko predivan lik.

"Molim te reci mi svoje ime" šapnuo je najnježnije što je znao "Reci mi od kuda si i čija si, reci mi sebe prijatelju, reci mi zašto, reci mi kako i gdje sam učinio te. Gdje sam te stvorio, kada sam te to sakrio od samoga sebe i zašto te ne razumijem. Zašto ne razumijem sebe?"

"Nemoj me dotaknuti" pomislila je "Samo me nemoj dotaknuti, ne još" Htjela je još malo ostati u njemu, njegov dah, njegov glas. Htjela je još malo ostati on.

Duboko je udahnuo, dotaknuo je vodu prstima i izvukao ih natrag van. Odraz je nestao, boje su nestale, ona je pobjegla. Bijeg u njegova sječanja donio mu je tugu, donio mu je sreću. Iz jakne je izvadio malo džepno ogledalo, skupi je hrabrosti i pogledao u njega.

"Zdravo prijatelju!" progovorila je veselo.

Gledao je u ogledalo, gledao je u boje, u sebe, u nju. Gledao je u savršen odraz i odgovorio: "Zdravo prijatelju"



I to je to. Jel ok?

@Green, jako mi se sviđa tvoje. Prvo mi nije bilo jasno da je ženski glas u biti glas vode u ogledalu. Sviđa mi se metafora. Voda se može svakakvim vanjskim utjecajima, namjerno ili nenamjerno poremetiti, iskriviti. Samo stakleno ogledalo daje pravo sliku.
Čovjek, koliko sam shvatio, na kraju svoga života gleda u ogledalo. Gleda u sebe i očekuje da će u njemu vidjeti kako je stvorio "nju", sliku u vodi, ono što vidi, sebe. Ali rekao bih da je voda simbol onoga kako mi gledamo za vrijeme našeg života. Uvijek promjenjiva, nestalna. Zato ju na kraju dodiruje jer shvaća, iako ne želi da je tako, da mu voda neće pružiti odgovore.
Zatim se gleda u stakleno ogledalo. Ono je stalno. Ono je možda "s one strane života", ili barem ono istinito. Oni su se pozdravili i rekli:"Zdravo prijatelju". Našli su se. Meni je to čudan kraj.
Jednom sam čuo poslovicu:"Istina i čovjek susreli su se i nisu se prepoznali". Nekako u kontrastu s time. Ali sviđa mi se. Jako.

@Melkior, sada se bacam na čitanje tvojega

... Green, ja sam si sad stvorio dojam da se radi o čovjeku sa poremećajem ličnosti ili sa nepreboljenom emocionalnom ljubavi prema drugoj osobi koju nosi u odrazu ... ali vrlo, vrlo, vrlo dobar rad! Još, još!

@Melkior, da, vidi se utjecaj Poea na formu pjesme Ali ne baš i na pjesničke figure
Sviđa mi se, iako ću pročitati još jednom navečer, pa prokomentiram. Trenutno nemam koncentracije

Ne znam što da vam svojega dam Ajde, započet ću s onim što sam davno pisao pa prema novom. Ovo sam već jednom objavio na CE-4


Moram ti ovo ispričati.

Noć je upravo sišla sipajući nad šumu ledene daške zime. Čar me zove da joj se pridružim i da se skupa s njom divim. Izlazim iz kuće. Desno od sebe vidim kako se pruža pogled nad Krapinske toplice, pogled pred kojim su oči mnogih ljudi zastale. Iskreno, ne obazirem se na njega. Krećem na uzbrdicu lijevo od sebe. Oh, osjećam surovo granje koje me zove da čujem ... tišinu. Snijeg škripi pod mojim nogama. Oštra hladnoća grubo otupljujući moja osjetila pljuska svaku brazdu moga lica. No moja bit ne otupljuje radi hladnoće koju ni ne osjeća, ona posustaje pred časom užitka koji se pruža meni na dlan. Pojedini kristalić snijega odvažio se namignuti mi odsjajem Mjesečeve svjetlosti. Dan je nakon polumjeseca. Vidim sjenu koju baca na brdo tako posuto sjajem plavičaste boje. Gledam i Veneru, uskoro će zaći, prati već odlepršalo zubato Sunce.. Osjećam tu hladnoću, tu neku hladnoću i svu njezinu toplinu! Legao sam u tanki pokrivač snijega i pustio da mi se spoje sva čula u jedno. Otupio sam od snage veličanstvenog.
Osjetio sam kako se dodiruju smrtonosno hladne grane u šumi. Primio sam bolni dodir podloge, no ta bol nije bila prisutna u meni, to je bila bol nekog drugog, stranog čovjeka. Ja sam tog trenutka bio u prirodnoj ekstazi.
Ustao sam. Jedino svjetlo koje je do mene dolazilo bilo je ono koje se širilo kroz prozore kuće. Pogledao sam prema dolini, prema Krapinskim toplicama. Krenuo sam i nisam se usudio okretati. Više nisam bio dostojan prizora iza sebe....

Ovo sam napisao prije dvije godine. A trenutno pišem jedan drugi, noviji opis zime

Ja...ja sam oduševljen...

@Green, a što je pisac htio reći?

Hvala na savjetima. Poslušat ću ih

Hvala ti Green, onda mogu postaviti i još koju pjesmu... :-) no, poslije malo...

Legionar, evo savjetujem da poslušaš savjet od Green, a ja ti savjetujem da fotkaš usput jer koliko sam vidio ove sa Sljemena, ide te vrlo pošteno i portretiranje pejsaža tako da ćeš misli moći lakše pretočiti u riječi uz pomoć vizualnih šalabahtera koje si vlastoručno isto tako zapisao...

@Melkior, odličan savjet. Hvala

Evo, zadnjih dana sam pisao ovo. Ne znam kako je to na kraju ispalo Mislim da je prekomplicirano


Zadnji pokret vjetra prije nego što je čak i noć odlučila usnuti trznuo je grumen leda u kojem je ostao zarobljen mali skakavac. Njegove jedva prepoznatljive obline nalik na mrlju blata ostale bi nezamijećene da mu nisu zatreperile duge, tanke noge. Na taj sitni pomak zasvijetlucavši obasjan oštrom mjesečinom učini se kao da je pokazao posljednje znakove već minula života. Svjetlost što pada sa srebrnosiva mjeseca odavno je zaboravila na toplinu mrzla sunca te sada sipa privid novog sloja hladnoće kojom obavija mrkle i tamne grane drveća u daljini. Pustopoljina se pruža toliko daleko da se samo zbog hladna i suha zraka sasvim jasno vidi šuma koja ju uokviruje. Crni špicovi debala drveća pokazuju u zrak gdje tanki oblačić tamniji od pogleda u zaleđeno jezero sablazno leluja praznim nebom samo kako bi pokazao da se nebesa još nisu zamrznula. Za razliku od njih, tvrdo tlo niti pokojnicima ne bi moglo otvoriti svoj humak i nikakva životinja grebajući svojim kandžama po zemlji ne bi mogla ostaviti otiska na njemu, a sve što se našlo zakopano pod njim dugo će čekati svoj pronalazak.

Tko ne bi, našavši se ovdje, pomislio kako i vrijeme može zastati? Čovjeku naviknutom na međudjelovanje s okolinom nameće se osjećaj nemilosti nepokretnog svijeta ispred njega. Ipak, mjesto koje zbog svoje hladnokrvnosti zaslužuje epitet okrutnoga nije odbojno niti neprijateljski nastrojeno. Pustopoljina kao da je začarana kojekakvom sablaznom magijom jer ne pokazuje nikakve povratne reakcije na malog stvora poput čovjeka. Pokuša li trčati, zbog njene veličine činit će mu se da se ni koraka nije pomakao. Pokuša li urlati, zbog njene otvorenosti jeka mu se neće vratiti. Pokuša li udarati, osjetit će samo bol kao pri udarcu šake u zid. Ovakvo mjesto ispostavilo se savršenim čovjeku koji se želi susresti sa samim sobom bez ostavljanja tragova izvan sebe, a kamoli gledanja njima u odraz. Čovjeku kojemu je ovo jedina prilika da razabere istinu svoje duše, i ostavi to samo za sebe.

Takav kakav je, odsječen, ugušen u vlastitom žaru koji ne može podijeliti s drugima i tup od neuzvraćenih osjećaja, već je zaboravio na nadu koju je nekad u stihovima zapisivao. Njegova namjera da se suoči s posljednjim krhotinama koje su ostale od njegova nekadašnjeg blistava sjaja ubrzo se izjalovila. Smatrao je kako će mu praznina pustopoljine pružiti samoću, no nije se mogao odijeliti od onoga što je držao praznim. Smatravši da je sâm, nesvjesno je srušio bedeme koji ga štite od okoline. U njemu se zbiva udaljavanje od svojih oštećenja. Ono vani nije prazno. Preliveno je nečim tako putenim da ga popunjava. Postaje obujmljen laganim i mekim nitima koje se zapliću u ograničenja nastala iz njegovih rana. Njegove boli postaju nevažne u lakoći prihvaćanja ovoga trenutka. Ovoga praznog, hladnog mjesta. Uživa u tom stanju, a zaboravivši namjeru zbog koje je došao polazi.

Vraća se u grad. Pogledom u nebo biva zasljepljen ljubičastim svjetlima uličnih lampi. S prometnih znakova vise čađave sige mnogo prljavije od leda u kojem je zarobljen skakavac. Crni beton po kojem hoda tvrdoćom ga podsjeća na zamrznutu zemlju. Mrtve božićne jelke položene uz tlo i njihove razasute iglice neugodan su prizor nasprem veličanstvene šume iza pustopoljine. Čuje kako se zvuk koraka odbija od zidova kuća. Od uzbuđenosti ni ne pomišlja na san. Želi probuditi ljude i vikati da je našao mjesto vrijednije od kamena mudraca, pandorine kutije ili edemskog vrta.

No šetajući gradom nikad se nije osjećao ovako. Puni se nadama, očekivanjima i razočaranjima koji se nalaze u zraku oko njega. Više ne stvara jasnu crtu između sebe i okoline i shvaća da su niti posvuda. Niti prljavog grada nisu iste nitima prazne pustopoljine, ali ne mogu mu nauditi. Štoviše, mnogo su raznolikije od bezbojnih niti pustopoljine. Oh, zašto se cijeloga života branio od onoga vani? Sada počinje iznova čitati knjigu života u koju će opet pisati stihove nade. Sada je susreo svoju dušu, i nema je od čega skrivati.

Šuma, ta tamna, lijepa i mistična šuma. Kamo krasopisnijeg krajolika, nego tog spoja visokih muklih stabala iznad trome, ljušturaste površine - zemlje. Sve odzvanja strahom, ali to je samo strah od prihvaćanja, onaj strah na prvi pogled, ta šuma je sklonište. Moja prva mišljenja o šumi.

Baš zanimljiva proza, koja satkana od precizno odabranih i mudro postavljenih riječi da nose taj jedan autorski ritam i potpis kroz cijelo djelo. To mi je vrlo privlačno kod nečijeg autorskog stila - to prožimanje i koherencija koja se očituje i iz tri nasumično odabrane riječi sa bilo kojeg dijela teksta. Sviđa mi se tok misli koji ja povezujem sa nekom blagom patetikom što prati u korak percepciju junaka o svijetu u kojem se nalazi. Doživljavam glavnog lika kao pomalo djetinjastog aktera koji je zaveden sustavom oko sebe. Naime, on ga opisuje, u zadnji detalj, staloženo ali meni i pomalo hladno, takav se ton prožima kroz cijeli tekst. Sviđaju mi se vizualne disonancije i kontrasti koje autor često istiće, kao što što je sivoča Mjesečine i sjaj Sunca, te fizikalno-pjesnički elementi kao statika i dinamika, što se vidi iz pokušaja bijega iz tromog - mrtvog sustava. Tu opet osjećam onu malu dozu patetike radi previše nabrajanja istih postupaka iako je već kazano što pisac želi reći, no s druge strane, radnje lika su odraz njegove okoline, što opet daje smisao cjelini. Lik je spojen sa sustavom.

Kroz djelo se mogu izdvojiti elementi fantastike, ili to barem ja tako vidim, no ovdje je beton naglašeno crn i misaono vraća lika u mističnu šumu, sve što vidi asocira ga na šumu i njen hladni hostilni krajobraz. Za lika su ljudi "spavalice" iako je radnja prikazana u noćnome gradu, ali koliko ja vidim, to je njegovo stanje uma, ljudi su oni koji su mu strani, sakrili su se iza svjetala grada dok ih šuma priziva ali oni su rađe u svome snu. Biti budan ovdje znači biti taj šumski čovjek.

Sjajno složeno. Baš sam uživao. Samo tako dalje, navijam za tebe.

Ne sumnjam u vaše razumijevanje Mislim da sam mogao napisati jednostavnije
Misliš na ritmičnost?

@Melkior, hvala Zanimljivo što si šumu doživio tako blizu. Pokušao sam opisati da je tako daleko da se može vidjeti samo u tim uvjetima hladna i suha zraka. I zanimljivo mi je što si noć i grad metaforički doživio. Skraćeno, čovjek je otišao u tu pustopoljinu da bi se sabrao i bez nekakvih očekivanja, da pročačka po ostacima svog života, no u toj samoći se nije imao od čega braniti, odijeljivati. Tada prestaje biti zaokupljen svojim bolima. Kada dolazi natrag u grad, nesvjesno se i dalje ne gradi od okoline. Doslovno je htio probuditi ljude jer je bila noć. Nisam ga zamišljao probuđenijim od drugih ljudi. Ali sada kada gledam, fora mi je tvoje gledanje na priču Pokušao sam stvoriti nekakav kontrast između grada i nje, i da u toj pustopoljini nije nešto magično, nego je čovjek ostao isti i u gradu. To mislim da sam mogao jednostavnije. Kraj mi je isto nekako... bezveze.
Odlično si primijetio da je lik spojen sa sustavom. Upravo to sam pokušao dočarati u ovom djelu.

I, da, znam, danas mi je izražavanje koma

Legi, citirala sam te u potpisu

Wow, stvarno čudno vidjeti Iznimna mi je čast

Meni u glavi svira [Klod De Bisi] dok čitam Legija.

^^ Legi mi smo se razumjeli

Evo jednog mog djela većeg teksta.. ali ovo je kao odvojen uvod od priče :

Utopila sam se...
Sjedila sam u fotelji s kristalnom čašom u rukama. Mogla sam u njoj vidjeti čitav ovaj svijet kako se okreče. Vrti se, preokreće, buni nas jadne budale u sjajnom odrazu lomljenog stakla.
Namjestim je na sunčevu zraku i stvorim blijedu dugu na stolu.
Tako se viša sila valjda igra... stvara najljepše stvari tako beznačajnim stvorovima, a oni to niti ne primiječuju. Osim ako nisu zaljubljeni ili ludi.
Ja sam mrtav svijet. Tupa od bola i svih tih malih neprilika koje su zrcalile u soli izgubljenih suza.
Osam slani vjetar kako se sudara s mojim licem, mrsi kosu. Dopustila sam mu da odnese moju tugu jednom spokojnom misli.
Napokon sam se nasmiješila.Nisam mogla odoljeti a da ne premjestim dugu na svoju ispucalu kožu i prodrmam živote bića tamo negdje daleko, u nekom drugom onda što se skriva u mojoj čaši.
Igrala sam se sa svijetom onako kao se on samnom igrao, bezdušno s ironijom i nakon svega ostala sam sretna... ponekad slomljena, ali sretna.
„Kamo bježiš, kad ne odlaziš nikamo?“
Upitala sam nijemim šaptom dostojnog mi rivala. Odgovorio je na svoj melodičan način, u šaptu vala, pjevu ptice, presuptilno da bi ga razumjela, ali znala sam koji je odgovor.
Ti bježiš u moju čašu....
Zatreperila sam svojim krilima i napustila prestolje svijeta... Čula sam ga kako mi šapće, sada sam sa dugom na stolu ... "Kamo odlaziš?"
Namignem prostranstvu uz smješak ponovno pronađene duše.
"Utopiti se u svijetu"

@Gea, odlična
Jesi li mi ti kojim slučajem već dala da čitam ovo. Ili nešto slično u drugoj verziji? Dosta mi je poznato.

Sviđa mi se metafora u kojoj su najljepše stvari zapravo iluzija i igra svjetlosti, kao što je to duga. Sviđa mi se što prikazuješ stanje kada to shvatiš, i zaključak da se isplati utopiti u toj igri. Život bi trebao biti izmjenjivanje ta dva stanja.



Inače, poruke tvojih radova su odlične. Šteta što ih stilski ne usavršavaš više. Zbog toga gube na težini (ne težini čitanja). Melkior mi je predložio imati fotografije kao pripomoć u pisanju, a što ti kažeš na obratnu ideju. Da svoje tekstove koristiš kao pripomoć dok slikaš?