Ikone koje plaču u Rusiji

Svete slike u Sankt Petersburgu, Ekaterinburgu, Tyumenu, Novosibirsku, Solovki i Sočiju zaprepašćuju župljane i svećenike dok liju parfimirano ulje, ljudske suze, bijelu uljastu tvar, tekućinu sličnu medu i različite druge tvari. Ponekad ikone plaču toliko snažno da se ispod njih stvaraju lokve tekućine; u drugim slučajevioma primjećuje se kako ispod staklenog pokrova luče neku vrstu tekuće tvari, dok gornja površina ostaje suha. Neke od ikona počele su lijevati suze dok su bile na izložbi, a druge su godinama plakale u privatnim domovima.

U gradu Sočiju regionalni je muzej izložio zbirku svetih slika iz razdoblja između sedamnaestog i devetnaestog stoljeća. Dan nakon što je izložba otvorena za javnost, deset ikona počelo je ispuštati bijeluuljastu tekućinu blago smolastog mirisa. Svjedoci su izvijestili da su vidjeli kako se ispod svake ikone stvaraju lokvice uljaste tekućine. U crkvi u selu Rogovatoe, blizu Belgoroda, čitav niz ikona carskih mučenika počeo je plakati. Kapi uljaste tekućine uočene su tijekom nedjeljne mise. Sve ikone u crkvi su držane iza stakla. Isprva se pretpostavljalo da bi uočena tekućina mogla biti vlaga na staklu, no ubrzo je utvrđeno da se ne radi o tome. Svi pokušaji uklanjanja vlage pomoću vate bili su bezuspješni - kapljice ulja jednostavno su se i dalje stvarale.

Učiteljica Valentina Žučkova u svom stanu u Klinu ima ikone koje već nekoliko godina izlučuju neobičnu uljastu tekućinu. Tekućina nalikuje medu i isprvase pojavljivala samo na likovima mučenika, no kasnije su i druge ikone u njenomdomu počele plakati, uključujući i one koje se nalaze ispod stakla. Pozvani su stručnjaci da analiziraju tekućinu; uzeli su uzorke s raznih ikona. Kemijska evaluacija i spektrometrijska ispitivanja provedena su u forenzičkom laboratoriju u glavnom gradu regije. Utvrđeno je da je sveto ulje sačinjeno od više supstanci. Rjeđe tekućine bile su slične uobičajenim ljudskim suzama, a gušće su imale sastav sličan maslinovu ulju.

Pavel Florenskij, predsjednik posebne komisije koja uz potporu moskovske patrijaršije istražuje čuda u crkvama, rekao je: "Fenomen ikona koje plaču svima nam je poznat još iz drevnih grčkih rukopisa. Međutim, dugo nije bilo konsenzusa između znanosti ireligije glede tog fenomena. Mnogi znanstvenici su takva čuda smatraliizmišljotinama ili običnim krivotvorinama. No sada se, zahvaljujući konstruktivnom dijalogu, taj duboko ukorijenjeni antagonizam mijenja."

Znanstvenici iz Florenskijeve komisije proveli su i čitav niz drugih maštovitih ispitivanja. U jednom istraživanju znanstvenici suizveli pokus čiji je cilj bio da ispita učinak čudesnihikona. Upotrijebili su obično zrnje žitarica: nekoliko grama zrnja postavljeno je u papirne vrećice. Jedan dio vrećica držan je vani kao kontrolni uzorak, dok su druge postavljene uz ikone koje plaču. Sjemenje je ostavljeno da klija. Rezultat? Sjemenje izloženo "ikonoterapiji" istaknulo se po svojoj klijavosti i bržem rastu.

Iz časopisa Svjetlost br. 58 (listopad 2007.)

http://english.pravda.ru/society/anomal/79473-0/

Nešto slika može se naći OVDJE

Stvarno neznam šta bi rekao. Isto mi je fascinantno što je pospješen rast sjemenja kraj tih slika. Koda se neka energija stvara.
Ne pada mi ništa na pamet s čim bi mogao povezati sve to.

Ja to uglavnom povezujem sa zasad neprepoznatom snagom ljudskog uma. Kad usmjerimo pažnju na nešto, možemo izazvati promjene. Kad više ljudi to učini sa čvrstim uvjerenjem, materija gubi svoju čvrstoću

Ma ček samo malo. Ti dakle potvrđuješ onu tezu što ja zagovaram. "Ako se dovoljno potrudimo i dovoljno vremena uložimo da je sve moguće!"

Ako je tako onda bismo se trebali malo povezati i izvesti neki test.

svjetloisjena je napisao/la:

Ja to uglavnom povezujem sa zasad neprepoznatom snagom ljudskog uma. Kad usmjerimo pažnju na nešto, možemo izazvati promjene. Kad više ljudi to učini sa čvrstim uvjerenjem, materija gubi svoju čvrstoću

Iako ima nesto u tome da kada se recimo veci broj ljudi koncentrira u molitvi ili tako necem i cuda postaju moguca...ali tu postoje dvje problematicne tocke.
Prvo dolazi do pitanja "sto je bilo prije kokos ili jaje" tj. da li je skupina ljudi bila koncentrirana upravo na tu sliku prije nego je "proplakala" ili je prvo ona "proplakala" pa su ljudi obratili pozornost. Ako se ljudi nisu koncentrirali na sliku prije nego je ona "proplakala" (sto najvjerojatnije nisu) onda je tu ipak nesto drugo posrijedi.
Drugo, kao sto kaze Aleksandar Veliki, u teoriji bi onda trebala biti mjerljiva snaga koncentracije (recimo da grupa ljudi mislima zapali komad papira) ako predpostavimo da je ta snaga toliko jaka da moze "Izgurati cudo"...a vjerujem da bi u tom slucaju, u kojem bi grupna koncentracija zbilja davala rezultate, bilo puno vise "cuda" nego sto ih ima na svijetu...

Cini ti se... malo je ljudi voljno da se potrudi i da deo svoje energije za bilo sta sto ne podrazumeva sto brze zadovoljenje vlastitih potreba...

Ne slazem se...ako na primjer roditelji imaju tesko/neizljecivo bolesno dijete sva njihova energija je usmjerena na to da se ono oporavi...ali malo tko se zbilja i oporavi...nazalost

S našeg stanovišta uistinu je teško shvatiti zašto se događaju čuda kao što je ono d aikone plaču, a da se ono najdragocjenije što u životu imamo, naša djeca, može nepovratno izgubiti zbog bolesti, a da nismo u stanju učiniti čudo. Jednako je teško shvatiti besmislen gubitak bližnjeg koji pogine u prometnoj nesreći ili od zalutalog metka u ratu ili ga ubije neki idiot koji je trebao davno završiti u zatvoru.

Mi smo ovdje, živimo kako najbolje znamo i umijemo i podliježemo pravilima koja nam često izgledaju loša i nepravedna. I ja sam se godinama svađala sa sobom i s Bogom oko tihstvari. Dobro, radilo se više o unutarnjem procesu nego o glasnoj svađi, ali protivljenje sistemu bilo je prisutno. Onda mi se polako počeo razjašnjavati čitav jedan kompleks pojava i život mi se promijenio za 180 stupnjeva. Na bolje, ne na lošije, samo ne u materijalnom smislu nego na unutarnjem planu. To ne bih znala točno objasniti ni da sad ovdje napišem roman. Pokušat ću samo reći što mislim i osjećam oko gornjih pitanja i dilema.

Imam dvoje djece i ne mogu zamisliti strašniju stvar u životu nego da jedno od njih ode prije mene. No ako bi se dogodilo, mislim da bih i dalje bila u stanju zadržati osjećaj da je sve što se ovdje događa dio nekog šireg plana u koji trenutno nemam uvid, kao što dijete u školi ne zna cjeloviti plan i program nego prolazi lekciju po lekciju. Kad bi za nas bilo dobro da ta iskustva izbjegnemo, sigurno bismo ih bili pošteđeni. Jer, pogledamo li bolje, ovaj život je kao ljuljačka na kojoj se njišemo između dvije krajnosti - postojanja boli i njezinog izostanka.

Druga stvar - ako se ponegdje dogodi neko naizgled besmisleno ili beskorisno čudo kao što su suze svetih kipova i slika ili neka druga, da sad ne širim temu, možemo se zpitati ne služe li i ona nečemu, možda da nas potaknu na razmišljanje, da nam ukažu da u životu ima više od onoga što smo u stanju vidjeti. Ikone plaču, papir, platno ili pergament premazani bojama i pokriveni staklom ispuštaju tekućinu, zar to nije dovoljno neobično da se zapitamo gdje smo, što smo i tko smo. A većina se zadovoljava konstatacijom da je to prijevara i mrtva hladna se vraća u kolotečinu. Život je čudo, hej, ali mi ga ne vidimo kao čudo.

Čovjek kad ispravno usmjeri svoje moći može stvarati čuda. Ali to nije potrebno. Važno je živjeti dobrim i ispravnim životom i, ako to nismo u stanju učiniti do one mjere do koje smatramo da je potrebno, važno je i to prihvatiti i na neki način oprostiti sebi. Život može biti čudo bez ikakvog čudesnog znaka. Čuda nas i tome uče.

Jako dobro objasnjeno...slazem se u potpunosti.

sto se cuda tice, mislim da ih i ne treba dugo traziti, ona su svuda oko nas, pitanje je prepoznavanja istih

Svaki dan, svaki udah je pravo malo cudo... *