Pismo poglavice

Kako se može kupiti ili prodati nebo ili toplina zemlje?

Takvo što sasvim nam je strano. Mi ne posjedujemo svježinu zraka i bistrinu vode, pa kako ih možete kupiti?
Svaki je djelić ove zemlje svet mome narodu.Svaka blistava borova iglica, svako zrno pijeska na riječnom sprudu, svaka maglica u tami šume, svaka malena buba – sveti su u mislima i u životu moga naroda. Sokovi u drveću prožeti su sjećanjima na crvenog čovjeka.
Kada mrtvi bljedolikog odu u šetnju među zvijezde, zaboravljaju zemlju koja im je dala život.
Naši mrtvi nikada ne zaborave svoju predivnu zemlju, jer ona je mati crvenog čovjeka. Dio smo zemlje i ona je dio nas. Mirisne trave su nam sestre; jelen,pastuh,veliki orao – braća su naša. Stjenoviti vrhunci, sočni pašnjaci, toplo ponijevo tijelo i čovjek – sve pripada istoj obitelji.
Kada veliki bijeli poglavica iz Washingtona šalje svoj glas da želi kupiti našu zemlju, previše od nas traži.
Veliki poglavica poručuje da će nam pronaći mjesto na kojem ćemo lijepo živjeti. On će nam biti otac, mi njemu djeca. Razmotrit ćemo tu ponudu da kupite našu zemlju. Ali neće biti lako.

Ova je zemlja nama sveta.

Ova blistava voda što teče brzacima i rijekama nije samo voda, već krv naših predaka. Ako vam prodamo zemlju, morate se sjetiti da je ova voda sveta, morate reći svojoj djeci da je sveta, da svaki odraz u bistrom jezeru kazuje događaje i uspomene iz života moga naroda.
Žubor vode glas je oca mog oca. Rijeke su naša braća, utažuju nam žeđ. Rijeke nose naše kanue, hrane nam djecu. Prodamo li vam ovu zemlju,morate se sjetiti i učiti svoju djecu da su rijeke naša, a i vaša braća. Zato rijekama morate pružiti dobrotu kakvu biste bratu pružili.

Znamo da nas bijeli čovjek ne razumije.

Njemu je jedan dio zemlje isti kao i bilo koji drugi. On je stranac što dođe noću i oduzme zemlji sve što treba. Zemlja mu nije brat, već neprijatelj – kada je pokori, on kreće dalje. Ostavlja za sobom grobove svojih otaca i ne mari zbog toga.Oduzima zemlju svojoj djeci i nije ga briga. Grobovi njegovih otaca i zemalja što mu djecu rodi – ostaju zaboravljeni. Prema majci – zemlji i prema bratu – nebu odnosi se kao prema stvarima što se mogu kupiti, opljačkati, prodati poput stoke ili sjajnog nakita.
Njegova će pohlepa uništiti zemlju i za sobom ostaviti samo pustoš.

Ne znam. Naš se način života razlikuje od vašega.

Od pogleda na vaše gradove crvenog čovjeka zabole oči. To je možda zato što je crveni čovjek divlji i ne razumije stvari. U gradovima bijelog čovjeka nema mirnog kutka. Nema mjesta na kojem bi se čulo otvaranje lišća u proljeće ili drhtaj krilca u mušice. Možda zato što sam divlji - naprosto ne shavćam. Buka mi vrijeđa uši.
Što li vrijedi život ako čovjek ne može čuti usamljeni krik kozoroga ili noćnu prepriku žaba u bari? Ja sam crveni čovjek i ne razumijem mnogo… Indijanac voli meki zvuk vjetra kad se poigrava površinom močvare i miris povjetarca osvježen podnevnom kišom ili borovinom.

Najveće blago crvenog čovjeka je zrak.

Sve živo dijeli isti dah – životinja, drvo, čovjek. Svima je taj dah potreban. Bijeli čovjek kao da ne opaža zrak koji diše. Poput nekoga tko je dugo na samrti, imun je na smrad.

Prodamo li vam svoju zemlju morate se sjetiti da nam je zrak dragocjen, da zrak dijeli svoj duh sa svim životom koji održava. Vjetar što je mome djedu dao prvi dah, prihvatit će i njegov posljednji uzdah.
Ako vam prodamo zemlju morate je čuvati kao svetinju, kao mjesta na koja će i bijeli čovjek moći doći udahnuti vjetar zaslađen mirisom poljskog cvijeća.
Razmotrit ćemo vašu ponudu da kupite zemlju. Odlučimo li pristati, zahtijevat ću da ispunite ovaj uvjet: Bijeli čovjek se mora ophoditi prema životinjama ovog kraja kao prema svojo braći!

Divlji sam i ne razumijem drugačiji život. Vidio sam po prerijama tisuće bufala koje je bljedoliki ostavio ustrijelivši ih iz jurećeg vlaka. Divljak sam i ne razumijem kako željezni konj iz kojeg suklja dim može biti važniji od bufala kojega mi ubijamo samo da bismo preživjeli.

Što je čovjek bez životinje?

Kad bi životinja nestalo, čovjek bi umro od velike usamljenosti duha. Što god zadesi životinje, ubrzo snaće i čovjeka. Sve je na svijetu povezano.
Morati ćete učiti svoju djecu da im je pod nogama pepeo naših predaka. Da bi poštivali zemlju, kazat ćete im da je zemlja bogata životom naših predaka. Morati ćete učiti svoju djecu isto što i mi učimo svoju – da nam je zemlja mati. Što snađe zemlju, snaće i njenu djecu. Pljuje li čovjek na zemlju, pljuje na sebe samog.

Zemlja ne pripada čovjeku. čovjek pripada zemlji.

To dobro znamo. Sve je u međusobnoj vezi, kao što je obitelj povezana krvlju. Sve je povezano. Nije čovjek tvorac tkanice života, već samo vlakno u njoj. Što uradi s tkaninom, čini i sa sobom. čak ni bijeli čovjek, čiji bog kroči i govori s njime kao prijatelj s prijateljem, neće izbjeći zajedničkoj sudbini.
Možda smo ipak braća. Vidjet ćemo. Jedno znamo sigurno, a to će i bijeli čovjek jednom morati shvatiti: naš bog je isti bog. Možda mislite da i njega možete posjedovati, kao što se spremate uzeti cijelu našu zemlju. Ali , nećete.
On je bog ljudi i njegova je milost jednaka za crvenog i za bijelog čovjeka. Ova je zemlja njemu sve. Oskrvnuti je isto je što i prezreti njenog stvoritelja.

Bijelih će ljudi nestati, možda čak i prije no ostalih plemena.

Prljajte samo svoj ležaj i jedne ćete se noći ugušiti u vlastitom izmetu. U svom ćete nestajanju plamtjeti u ognju boga koji vas je doveo ovamo i nekom neobjašnjivom nakanom dao vam vlast nad ovom zemljom i crvenim čovjekom.
Takva se sudbina nama čini bijednom.
Ne razumijemo zašto se ubija bufalo, zašto se krote divlji konji, zašto je u dubini šume toliko ljudskog vonja, zašto je pogled na zelene brijegove rastrgan žicama što govore.

Gdje su guštici? Nema ih više.
Gdje je orao? Otišao.
Pravom življenju je kraj.

Nastupa borba za opstanak.

Ovo je 1854. napisao poglavica Jefe Indio Noah Seatlle poglavica plemena Suquamish kao odgovor bjelcima koji su htjeli kupiti zemlju njegova plemena.

"Kada je Bijeli čovjek došao na ovu zemlju, Indijanci su upravljali njom, nije bilo poreza, nije bilo dugova, bilo je bizona u izobilju, bilo je dabrova u izobilju, voda je bila čista. Žene su radile sav posao, vračevi su liječili besplatno. Indijanci su čitav dan provodili u lovu i ribolovu, a čitave noći vodili ljubav."

Kao sto je rekao...zna da ga bijeli covjek ne razumije. Kako nije tada tako ne kuzi ni sada...

nažalost....

@Fantome... ah lijepa vremena kad si odmah sa ribolova uskakao u krevet... hehe...

Da Biga,lijepa,dobra,stara vremena koja se nadrkanim Feministkinjama nece nimalo svidjeti...

Ma ko ih jebiiiip,niko ,a ja ih ni stapom nebih dirnuo...

I eto...krenula tema sa jednim fenomenalnim pismom i dok si reko skvo beli covjek pokazao sav svoj primitivizam u punom svjetlu...

Zao mi je, poglavice, sto je jos uvijek kako je bilo i u tvoje doba...

nastranu zafrkanciju... ovo pismo sam stavio jer me stvarno potaklo na razmišljanje... poslje čitanja prvi put sam ostao zablenut u ekran,a vjerujte da je to teško, mislim ostavit mene bez teksta i zamišljenog...

većinom sam razmišljao, šta bi bilo da ovako živimo.

al ne, čovjek je morao sve uništiti, kao što poglavica kaže igrati se boga sa sime a ni sami ne znamo koliko smo sićušni u odnosu na vječnost, na povijest, budućnost. i onda se mislimo zašto se priroda buni protiv nas.

iz jenog filma sam isto tako zapamtio jednu rečenicu:
"Vidiš onaj kamen? On je bio tu milijune godina prije nas i bit će tu milijune godina poslje nas. I koji je smisao da se sad mi prepiremo jel taj kamen tvoj ili moj."

priroda će nas preživit i pročistit se, al da li ćemo mi preživit prirodu kakvu smo stvorili??