Piše: Veselin Gatalo
Sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačke multikulture. Zapravo, moj prijatelj Nino je rekao "Sačuvaj me Bože srpskog junaštva, hrvatske kulture i bošnjačke tolerancije". Ja sam malo izmijenio, eto, nekako mi realnije izgleda. Kako god, srpsko junaštvo je pogubno za Srbe i ne da im na zelenu granu. Hrvatska kultura guši Hrvate do te mjere da ih od nje glava boli. Bošnjačka multikultura ubija zadnji trun multikulture i tolerancije kod Bošnjaka. A zašto? Zato što su narodi, baš kao i ljudi ponaosob, robovi predstave o sebi samima, usput i robovi predstave drugih o sebi. Nismo mi kao, recimo, Amerikanci, da mislimo da smo bolji od ostalih zato što smo svjetski policajci i što smo najmoćniji na svijetu. Nismo, čisto zato što nismo.
Moje junaštvo, kultura i tolerancija
Nije pošteno da Vam govorim o Vama i njima, a da prije ne kažem nešto o sebi. Ja, nedostojni rab Božji Veselin, neviđena sam kukavica. Uzdam se u noge kad me glava dovede u nezgodnu situaciju. Najradije izbjegnem sukob, ako se ikako može. Kad bih nekim čudom i negdje ispao nerazumno hrabar, to bi bilo da sakrijem koliko me strah. I kad bih se potukao, činio bih to da sakrijem kolika sam kukavica. Nedavno je jedan novinar zaposlen kao Hrvat na BH RTV malo "prećerao" pa sam mu rekao da ću s njim uživo razgovarati. Veselnik odmah, ne znajući koja sam kukavica, otišao da se isplače u mostarsku policiju, rekao cajkanima da hoću da ga ubijem. Onda mene ljudi zovu na razgovor, a ja im kažem da sam čovjek umjetnik i da nisam prijetio da ću da ubijem nevoljnika, a i da mi takvo što pada na pamet, ne bih mu to i rekao. Hm, doduše, ne bih ni policiji rekao, ali to je već pravna stvar. Problem je u tome što i policija zna da je čovjeka lakše ubiti nego mačku. A ja ni mačku ne bih ubio. Elem, nisam nimalo hrabar, naprotiv. Ne volim kad ljudi lažu policiji na mene... Da, ipak ću morati razgovarati s njim, malo poduže. Obećao sam čovjeku, neću da ispadnem i lažov, kad sam već dokazana i priznata kukavica. Moraću mu pokazati i svoju sliku bez brade i brkova, tu izgledam kao kakav dječarac, svaka bi me kući odvela i s materom upoznala. Sliku ću ponijeti da se čovjek malo smiri kad budem pričao s njim, ne bih da se trese i ne cvokoće, ništa ga neću razumit...
Srpsko junaštvo
Srbi su, po pričanju samih Srba, hrabar i borben narod koji ne kuka ni kad ga nabijaju na kolac. Radije će opsovati nego moliti za milost. Radije će oteti nego pružiti ruku da im se udijeli. Postoji i izreka "Psuje kao Vlah s koca". Dakle, zadnje atome života i snage će potrošiti na psovku rađe nego na zapomaganje. U svakom Srbinu, tako se podrazumijeva u srpskim krugovima, čuči jedan mali car Lazo spreman u svakom trenutku da ode u Carstvo Nebesko. Činjenica je da je među Srbima sve više izuzetaka od tog pravila, ovakvih kao što sam ja, koji će rađe uteći nego stići i na strašnu mjestu postojati. Ali, ta predstava Srba o Srbima ima jednu pogubnu dimenziju, onu obavezujuću. Srbin čovjek (onaj iz stereotipa) namah pomisli da treba biti hrabar uvijek i svugdje, ma o kakvom se neprijatelju ili pošasti radilo. Tada smisao za diplomatiju i centar za razmišljanje simultano zakažu. Tada naročito ispliva srpska verbalna hrabrost, ona iz pozadine, ona koja svog nositelja - redovno neko piskaralo ili stihoklepca - neće ništa koštati. Takva se hrabrost ispoljava iz sigurnih podruma, iz dalekih gradova, uglavnom sa sigurnih lokacija. Od takve hrabrosti se Srbima - kukavicama kao što sam ja i ostaloj srpskoj bratiji prepuštenoj na milost i nemilost hrvatske kulture i bošnjačke multikulture, digne kosa na glavi, s razlogom. Jer, baš kao srpsko junaštvo, hrvatska kultura i bošnjačka multikultura nisu nimalo benigni za Srbe. Doduše, to dvoje ni Hrvatima ni Bošnjacima ne donosi puno dobrog, skoro kao ni srpsko junaštvo koje su nevoljnici počesto osjetili na svojoj koži. Dakle, srpsko junaštvo je najskuplja i najpogubnija srpska osobina. Junački Srbin se namah osjeti jačim od NATO pakta, pa umjesto diplomatije, isključi centre za razmišljanje, uključi mali mozak i zastarjelu ratnu mašineriju. Hrabri Srbin kaže šta mu prvo padne na pamet, umjesto da promisli i, onda kad ne zna šta bi rekao, ne kaže ništa. A, ne, Srbin će izvaliti glupost i navući čitav svijet i tone granata na sebe. Saveza će se držati, ucijenjen Carem Lazarom, i onda kad mu se ne isplati. Srbin voli Ruse i kad ga ostave na cjedilu, Francuze i Engleze voli i pošto ga izbombarduju miražima i "pametnim" raketama. Otrpiće sve to Srbin, stoički, hrabar je on. A vjekovno prijateljstvo neće bataliti, ne, nije ljudski ni srpski. Ni hrabro, naravno. Šta je bombardovanje spram prijateljstva?
Hrvatska kultura
Hrvatska kultura insistira na posebnosti i samostalnosti, samodovoljna je i savršena. Svi zajednički uticaji, ono što se nekada dijelilo s drugima, treba preko noći da nestanu. Početi sa srbizmima i turcizmima u govoru, pa do transformacije glagola i uvođenja njemačkog slaganja riječi u nove pojmove. Hrvatska kultura je pogubna u svojoj "novosti" i otvorenosti minornim uticajima i osrednjosti. Hrvatska javnost je sklona proglasiti Ivana Aralicu, sjajnog pisca, nepismenim. U isto vrijeme, u stanju je osrednjeg čaršijskog kolumnistu, Miljenka Jergovića, proglasiti Alfom i Omegom hrvatske književnosti. Hrvatska kultura se uporno bori protiv onečišćenja. U nedostatku Srba kao kočničara hrvatske kulture, pri ruci su se našli Hercegovci, ljudi bijelih čarapa i četvrtastih glava. Zamijeniće ih Dalmatinci, kad se hrvatska uljudba i s njima obračuna. Hrvatski film je toliko hrvatski kulturan da čak i čistači ulica u njima govore čistim hrvatskim jezikom, standardnim i propisanim. Tako je tankočutna da je svaka druga riječ deminutiv; počevši od kavice, do đetnjice pa do gemišteka i kruščića. Hrvatska kultura ne trpi nikakvu autoironiju, skandal bi izbio kad bi hrvatska kultura imala Branislava Nušića ili Petra Kočića. Na stub bi ih srama razapeli, među Hrvatima nema nekulturnih seljaka koji se sprdaju sa sudijama kao David Štrbac. Kulturan Hrvat nikad ne bi s jazavcem u vreći na sud.
Bošnjačka multikultura i tolerancija
Čovjek Bošnjak je, po bošnjačkoj definiciji, multikulturan i tolerantan pa zato uvijek naj... nagrabusi. Čovjek Bošnjak voli Bosnu i mrzi fašiste. Fašisti su Srbi i Hrvati koji ne misle kao većina Bošnjaka i svi koji bespogovorno i beskrajno ne vole Bosnu. Na čovjeka Bošnjaka je izvršena agresija i tu nema priče, i to sa svih strana, iz Srbije pa iz Hrvatske, iz Izraela i iz Ruande. U Africi, na Svjetskom prvenstvu u fudbalu, nisu htjeli da odrade minut ćutnje za nevine žrtve Srebrenice. Bošnjake, baš zbog te mekoće i tolerancije, svi mrze, od Jevreja do Laponaca. I da, mrze ih zato što su muslimani pa im ništa ne daju, ni u Evropsku uniju ih ne puštaju zato što su muslimani pa ih smatraju teroristima i potencijalnom opasnošću za svoje žene i djecu. Da, nažalost, tako je, često mi se Bošnjaci žale kako ih svi mrze. Bošnjak je, vjerovatno zbog te multikulture i tolerancije, skroman čovjek. Više se raduje tuđem uspjehu nego što se brine o svojoj nevolji. Pola vreće brašna i nekoliko krumpira i novi ugovor Edina Džeke, njemu dosta da pregura mjesec, da bude mirna Bosna. Od silne tolerancije i multikulture, čovjek Bošnjak ne može da to ne podijeli sa svima, svi moraju znati sve o njegovoj toleranciji i multikulturi, o četnicima i agresiji, o tome kako je Sarajevo najotvoreniji i najtolerantniji grad na svijetu, kako u njemu više nema četnika i ustaša i nikakvih drugih fašista, samo Bosanci, ćevapi, klepe i tufahije. Uz toleranciju ide i stara, poznata umjetnost čekanja. Čekalo se uvođenje bezviznog režima, da mognemo svugdje raditi pa da nam svima bude bolje. Doduše, bezvizni režim je došao, ali mi nismo počeli raditi svugdje u Evropi i nije nam bolje, još je gore. Čeka se da se ukine mrski entitet zvan Republika Srpska, ali on se ne ukida, čini se da je sve jači i samostalniji. Krajnja instanca multikulturnog i tolerantnog čekanja je, čini se, Evropska unija. Kad budemo u EU, svi će problemi nestati, moći ćemo ići raditi svugdje u Evropi i Evropa će doći kod nas s hrpom para. I onda će Evropa ukinuti Republiku Mrsku.
A šta oni na sve to?
Rezultat mog obećanja razgovora polunovinaru je to što sam završio na policiji, poput kakvog kriminalca, gdje su me tri mlada policajca pitali je li istina da hoću ubiti i zašto hoću da ubijem nesretnog kukavelja. Rezultat srpskog junaštva je stigma koju Srbi nose po svijetu, imidž agresivnih poludivljaka koji radije uzimaju u ruke pušku nego viljušku. Rezultat hrvatske kulture je nesvarljiva kultura, vakcinisana od humora i osuđena na tavorenje unutar predrasuda o sebi i drugima. Rezultat bošnjačke multikulture i tolerancije je nacionalna i ideološka čistoća i nedostatak baš te iste multikulture i tolerancije, kao i stečen imidž profesionalnih prosjaka. A šta drugi rade kad shvate sve to? Pa, rade šta hoće. Srbiji se nudi izlaz iz problema, ruskim parama, parama onih koji su ih ostavili na cjedilu. I Francuzi se interesuju za radnu snagu i resurse, oni koji su ih gađali mitraljezima miraža. Hrvatsku su, usput i uzgred, usred izgradnje čiste i autohtone hrvatske kulture, uvalili u dužničko ropstvo i nacionalno rasulo. Nesložna rulja na ulici traži glavu premijerke Jadranke Kosor, žene koja je za dug od 47 milijardi kriva tek malo više od mene i vas. Sve uz stalno insistiranja na posebnosti i samodovoljnosti. U ime čistote kulture, Hrvatska se odrekla i svog naroda, ovdje kod nas. Bošnjačka multikultura i tolerancija će se podržati dok se u Bosni ne prodaju "Telekom" i "Elektroprivreda". Austrijski lihvari su već tu, kod nas, da dužničkim ropstvom nagrade hrabre Srbe, kulturne Hrvate i multikulturne Bošnjake.
Ima u ovome mnogo istine...........
pon oľu 28, 2011 5:28 pm
