Možemo li živjeti bez očekivanja?

Svi mi imamo neka ocekivanja kakve bi stvari trebale biti...kako bi trebala izgledati vlast u zemlji, kako bi trebao teci nas zivot, kakav bi trebao biti nas partner, djeca, prijatelji i td. Medjutim, stvari su najcesce upravo razlicite od nasih ideja i ocekivanja. To, pak, vodi k razocarenju pa onda cak i frustraciji. Bili bi puno sretniji kada ne bi imali ocekivanja (ili kada bi ih sveli na neku prilicno skromnu mjeru). Kada bi svijet oko sebe prihvacali tocno takvim kakvim jeste i igrali s kartama koje imamo (ne razmisljajuci zasto nismo dobili neke druge karte koje, po nasem misljenju, zapravo zasluzujemo).
Ljudi se uglavnom zale kada nesto nije kako su zamislili dok istovremeno ne misle kako je to sto oni vide kao lose mozda na koncu bas dobro. Cak i kada dojdu do necega iz problematicne situacije cesto ne uoce da je to bas izniklo iz onoga sto ih je svojedobno boljelo. Dapace, i dalje se zale kako su osjetili bol kada se tada i tada desilo to i to.
Ocekivanja su dio nase prirode ali imaju nerealne razmjere. Vecina ljudi ocekuje da se svijet prilagodi njima i njihovim idejama te da su te ideje upravo najispravnije za svih.

Koliko vi ocekujete od ljudi i svijeta oko vas? Da li radite na tome da prestanete ocekivati i jednostavno prihvatite? Da li zelite zivjeti bez ocekivanja i mislite li da je to uopce moguce?

Očekivanja su uvijek pristuna.
Bez očekivanja moderno društvo nebi postojalo.
Da te pitam nešto,Alpha....
Ti vjerojatno imaš posao.
Svaki dan odlaziš tamo i radiš.
Očekuješ plaću sukladnu radu.
Recimo da nema plaće,i onda se povlačite po novinama,
tužbe itd.
Zatim očekuješ da se to rješi u tvoju korist.
Zar nisi kad si bila mala,
zar nisi očekivala određene stvari od roditelja?
Bez očekivanja neide

Zašto bi bili sretniji da nemamo očekivanja i da ih svedemo na "skromnu" mjeru?
Da li iz razloga što bi se na taj način ogradili od potencijalnih razočaranja u životu?

Smatram da od života nemam neka gigantska očekivanja, ali mislim da ona moraju postojati. Očekivanja su nešto poput elana koji nam omogućuje da "rastemo" i da se formiramo kao osobe, jer ona jako puno govore o nama. Ujedno, zadovoljavanje individualnih potreba je imanentno ljudskim bićima.
Ne smatram da bismo trebali prihvatiti samo ono od života što nam se trenutno nudi, ukoliko nas to ne bi usrećilo.
Bitnu ulogu u čitavoj priči igra i samopoštovanje.
Treba stremiti boljemu (za sebe), a opet vodeći računa i o drugima, s time da bi se očekivanja trebala nekako realno postaviti.

Da, sasvim je moguće da se dogodi scenarij da ne vidimo kako nešto vrlo loše (npr. izjalovljeno očekivanje) u konačnici izrodi nešto dobro za nas, ali mi nismo bogovi da bismo sve to mogli predvidjeti. Zato je bolje djelovati u skladu s nekim (nama) izglednim očekivanjima, a ne se prepuštati bujici života da nas svojevoljno nosi baš posvuda, ne ostavljajući nam puno zadovoljavajućih opcija.
Osobno, ponekad mi je čekanje bolji izbor od ostvarenja mimo nekih očekivanja.

Razočarenja su također dio života i nažalost, radi se o nečemu što nikako ne možemo predvidjeti niti eliminirati.
Ipak i od razočaranja imamo koristi. Kad padnemo, učimo i jačamo.
Zato mislim da bi prvenstveno trebali prihvatiti razočaranje kao jedan neizbježni dio života, a istodobno zadržati hrabrost da očekujemo i radimo na realizaciji očekivanja, ali s time da prethodno realno osvijestimo svoje ciljeve.
Naravno, nekad treba "popustiti" i pristati na nešto manje od očekivanog, ali samo ako bi nas "manje" moglo usrećiti.

Hm...cini se da nisam bas dobro objasnila tu pricu s ocekivanjima. Nije isto ocekivati i teziti necemu. Npr. netko tezi da postigne odredjene stvari u zivotu. Krene nekim smjerom za koji misli da ce mu to omoguciti i naleti na odredjene teskoce. Momentalno se razocara. Ljudi ocekuju da nesto tece tocno kako su zamislili. Tada, kada nelete na problem, zapinju u blatu razocarenja i td. umjesto da savladaju problem bez velikih emocija ("zasto bas meni", "ja zasluzujem vise" i td.) oni tonu.

Nadam se da je sada jasnije sto je ocekivanje u datom tekstu.

Hm ne očekivati ništa već iskoristiti sve ono što nam donosi sadašnjost. Mislim da je poanta tvog uvodnog posta da li se to uopće može, da li se može živjeti u potpunosti u sadašnjosti i prihvaćati sve što nam ona donosi i to upotrebljavati na najbolji mogući način. Oni koji su na višim razinama znaju da je to moguće i oni upravo tako žive i potpuno im je svejedno što im donosi sutra jer znaju da što god se desilo to će im dati priliku da ostvare sebe možda na već poznati način, a možda na potpuno novi do sada nepoznat način

I taj novi način će im dati uvida u njih same i time upoznati sebe još bolje.

Lijepa tema, vrijedi promisliti malo o tome

Očekivati nešto neutemeljeno nema nikakvog smisla i dovodi samo do razočarenja. Ja očekujem obično samo ono što smatram da je u datom trenutku realno i ostvarivo. Za ostalo bi mi bilo drago ako bude, ali ne mora biti. Tako da, nastojim imati realna očekivanja, tako se ne razočaram.

@Chak...pogodjeno u potpunosti ...ajmo sad promislit o tome

Osobno mislim da nikome u potpunosti nije svejedno što će se dogoditi sutra.
Nismo indiferentni prema sebi.

Iz tog razloga smatram da čovjek nije u stanju prethodno osvijestiti, zapravo mirno prihvatiti činjenicu da će njegov put koji vodi ostvarenju nekog cilja biti obilježen negativnostima.
Dakako, mnogi ljudi se prethodno pripreme na moguć negativni scenarij, ali on nikad ne prođe bezbolno, iz razloga što teško prihvaćamo bol kao sastavni dio života, suputnika na putu koji vodi ka nekom odredištu.
Prihvaćajući u potpunosti potencijalna razočaranja, mislim da bi izgubili osjet za proživljavanje padove, ali i uspona.
Ukratko, smatram da je nemoguće eliminirati bol, na način da ona postane bezbolna, iako bismo trebali uvijek izvući najbolje od sebe, u onim perspektivinim i manje perspektivnim životnim situacijama.

Naravno da nije svejedno ako taj covjek razmislja o sutra. Cim razmislja stvara ocekivanja.

Mislim da smo živeći prosječne živote, prisiljeni planirati sutra, djelovati u okviru nekih rokova.
Tako da smatram kako su očekivanja neizbježni dio života, ukoliko sudjelujemo u aktivnim i prosječnim dnevno-društvenim ulogama.

Dakle, za tebe je zivot bez ocekivanja nemoguc.



Sto misle ostali?

U Bibliji se recimo na jednom mjestu navodi da bi ljudi trebali biti kao ptice nebeske, za koje se Bog brine. Drugim riječima, mogli bismo živjeti tako da ništa ne očekujemo nego da sve bude spontano. Pitanje je kakav bi to život bio, i ako pogledamo razne siromahe po cesti vidimo otprilike kako bi to izgledalo...
Ipak, mislim da planiranje ne znači nužno da nešto očekujemo. Ako nešto planiramo, to znači da smo osvijestili trenutak i da svjesno težimo nečemu u nekom drugom trenutku. To ne znači nužno da očekujemo da će se to i dogoditi, već samo da na temelju onoga što sad znamo da bi nam to bio poželjan događaj.

Rekao bih da je očekivanje netočno tumačenje težnje. Težnja znači nešto pozitivno, nešto čemu se nadamo i nešto što nas veseli. Očekivanje je uplitanje ega u božansku odluku o tome da li je ono čemu težimo za nas ujedno i najbolje. Božanska je pak odluka kompleksna formula koja ima veze s time čemu težimo, da li smo zaslužili to čemu težimo, da li bi za svemir bilo najbolje da to čemu težimo i dočekamo. To je pak sve vezano uz balans, uz uravnoteženje energija, ali samo u slučaju ako smo nesvjesni da očekivanjem uplićemo ego.
Ako je to čemu težimo rezultat pak našeg svjesnog razumijevanja tog plana i posljedica po nas, tada je odluka da doživimo tu težnju naša i mi prestajemo biti ovisni o uravnoteženju. Tada očekivanje prestaje biti očekivanje i postaje realna činjenica, koja će se ne vjerojatno, nego sigurno i ostvariti.

Očekivanja imam samo vezano uz međuljudske odnose gdje očekujem nekakav fer-plej. Da toga nemam, uopće ne znam na što bi mi se svelo povjerenje u nekoga.
A općenito očekivati nešto, to nemam naviku pa neću niti govoriti nešto o tome osim da mi se često čini kao gađanje na slijepo.

Pa ljudi cesto imaju opcenita ocekivanja. Recimo ocekuju da ce zavrsit skolu, naci posao i td.

Najvise se ocekivanja stvara u medjuljudskim odnosima kako i navodis. O cemu god da se radilo valja prestat to radit

Očekivanja ili iluzije.
Dobro je to Camus ilustrirao u svojim radovima o apsurdu ljudskog življenja.
Živimo u iščekivanju sretnije budućnosti, a u isto vrijeme svjesni smo svoje smrtnosti.
Bez iluzija čovjek ne bi mogao živjeti. Jer iluzije nam daju smisao.

Ocekivanje je covjekovo prokletstvo, iluzija idealnog zivota sto se sa pravim ispreplice i sudara, toliko jako da udarivsi o njega stijenka naseg zivota pocinje pucati i prelamati se dok ne ostade u svoj svojoj surovosti i gorcini. I najedanput postaje jasna sva zrcalna asimetricnost naseg zivota i iluzije. Koliko medusobno odudaraju, istodobno preklopljeni i odsjeceni jedni od drugog. I ona zatomljena tama iz naseg ocekivanja naglo iskoci, pretapajuci se u razocaranje i pusta nas zivot da se razlomi u najtanje mrvice pepela. Ocekivanje moze biti uzagreo plamen sto ce nam osvjetliti zivot. Ali moze ga i izgristi do temelja, ostavljajuci za sobom samo pepeo kao trag postojanja.

Postoje realna očekivanja i nerealna očekivanja. Ako nam se izjalove realna očekivanja, onda to znači da ili nismo dobro procijenili ili jednostavno nismo imali sreće. Šta se tu može, treba se nastaviti dalje i pomnije razmisliti prije očekivanja.
Teško da se možemo u potpunosti toga se riješiti. Možda u nekom idealnom stanju. Prije bih rekao da bi idealno stanje bilo ono u kojoj ne bi bilo očekivanja već znanja da će se nešto dogoditi ili da se neće.

wanderer je napisao/la:

Očekivanja ili iluzije.
Dobro je to Camus ilustrirao u svojim radovima o apsurdu ljudskog življenja.
Živimo u iščekivanju sretnije budućnosti, a u isto vrijeme  svjesni smo svoje smrtnosti.
Bez iluzija čovjek ne bi mogao živjeti. Jer iluzije nam daju smisao.

Pitanje za tebe: Kakva je onda iluzija nagnala čovjeka koji živio sretan i ispunjen život da umire miran, blaženom smrću? Njemu očito ima smisla umrijeti, a ako je to iluzija, kakva je to iluzija?

Možda čovjek umire blaženom smrću kada
1) shvati da je sve iluzija ili
2) kada je potpuno uvjeren u stvarnost iluzije ali je ispunio sve što je htio i više nema želja.

Postavlja se pitanje da li oba puta vode do prestanka ciklusa reinkarnacije?

Tesko,ali nada umire poslednja. .