Možemo li živjeti bez očekivanja?

Ocekivanje je covjekovo prokletstvo, iluzija idealnog zivota sto se sa pravim ispreplice i sudara, toliko jako da udarivsi o njega stijenka naseg zivota pocinje pucati i prelamati se dok ne ostade u svoj svojoj surovosti i gorcini. I najedanput postaje jasna sva zrcalna asimetricnost naseg zivota i iluzije. Koliko medusobno odudaraju, istodobno preklopljeni i odsjeceni jedni od drugog. I ona zatomljena tama iz naseg ocekivanja naglo iskoci, pretapajuci se u razocaranje i pusta nas zivot da se razlomi u najtanje mrvice pepela. Ocekivanje moze biti uzagreo plamen sto ce nam osvjetliti zivot. Ali moze ga i izgristi do temelja, ostavljajuci za sobom samo pepeo kao trag postojanja.

Postoje realna očekivanja i nerealna očekivanja. Ako nam se izjalove realna očekivanja, onda to znači da ili nismo dobro procijenili ili jednostavno nismo imali sreće. Šta se tu može, treba se nastaviti dalje i pomnije razmisliti prije očekivanja.
Teško da se možemo u potpunosti toga se riješiti. Možda u nekom idealnom stanju. Prije bih rekao da bi idealno stanje bilo ono u kojoj ne bi bilo očekivanja već znanja da će se nešto dogoditi ili da se neće.

wanderer je napisao/la:

Očekivanja ili iluzije.
Dobro je to Camus ilustrirao u svojim radovima o apsurdu ljudskog življenja.
Živimo u iščekivanju sretnije budućnosti, a u isto vrijeme  svjesni smo svoje smrtnosti.
Bez iluzija čovjek ne bi mogao živjeti. Jer iluzije nam daju smisao.

Pitanje za tebe: Kakva je onda iluzija nagnala čovjeka koji živio sretan i ispunjen život da umire miran, blaženom smrću? Njemu očito ima smisla umrijeti, a ako je to iluzija, kakva je to iluzija?

Možda čovjek umire blaženom smrću kada
1) shvati da je sve iluzija ili
2) kada je potpuno uvjeren u stvarnost iluzije ali je ispunio sve što je htio i više nema želja.

Postavlja se pitanje da li oba puta vode do prestanka ciklusa reinkarnacije?

Tesko,ali nada umire poslednja. .