Da li ljudi zapravo žele umrijeti?

Zapadnjacki pogled na zdravlje covjeka svodi se na suzbijanje simptoma prakticki silom. Istocnjacki pristup je cjelovitiji ali i zahtjevniji. Ljudi zapada obicno prvo, naravno, biraju zapadnjacki sistem. To je cesto i logicno jer kada se bolest zamijeti u nekom poodmaklom stadiju potrebno je ponekad sto prije zakrpat pacijenta bilo kako samo da 'drzi'. U tome je zapadna medicina prilicno ucinkovita. Medjutim kada krene proces oporavka pacijenta cesto se desi da isti u jednom trenu stane i ne mrda te se jedino simptomi drze pod kontrolom ili cak bolest krene pobjedjivat. Tada mnogi ljudi pokusaju pronaci alternativne metode lijecenja ali vrlo brzo odustanu od toga. Zakljuce kako su ''probali sve'' ali ''sto je tu je'' te nastave uzimati zapadnjacku terapiju dok polako umiru. Gdje je doslo do ''problema''. Pa, kod istocnog sistema bolest se lijeci tako da se uklanjaju uzroci, a ne simptomi. Za uklanjanje uzroka najcesce je potreban veliki rad na sebi, promjena stila zivota, pristupa zivotu, odredjenih zivotnih obrazaca i razmisljanja i td. I tu ljudi odustaju. Ne kazu "ja to necu" vec proglase citavu stvar "gluposcu" ili "nemogucom" te zakljuce da su napravili sto su mogli i gotovo.

Da li se radi o tome da su ljudi nevjerojatno lijeni? Da njima 110% vlada ego? Ili da zapravo zele umrijeti?
Masa ljudi kaze "ne zelim umrijeti" ili "zelim ozdraviti" ali nece poduzeti uistinu sve da ostanu zivi ili ozdrave. Jel to oni lazu sebe ili druge? Zasto?

Ovo bi mogla biti jako zanimljiva tema..

X puta se sreo sa takvim tipom mentala.. kao zelim promjenu, a ku*** cine kako bi ista i nastupila pa cak ako im i posluzis sve na pladnju. Brijem da se tu radi o nekakvom strahu od promjene, onoj nekoj navici da budu u k..

Znam i za slucajeve koji su bili oslobodjeni najodvratnijih bolestina (tumori na hipofizi, rak pluca, kostiju..) .. nedugo nakon toga, dalje su nastavili po starom.. kao da ih nije briga.. normalno, sa vremenom ista im se i vratila jer nisu htjeli sami sebe mijenjati (prehrana, nacin zivota..).

Nebih bas rekao da ljudi zele umrijeti. Prije da su jako neodgovorni te sebicni kako prema sebi samima tako i prema ljudima koji im zele dobro. Ljeni su uciniti nesto jer kad jednom vide da netko drugi moze za njih nesto napraviti.. htjeti ce to over and over.. konstatno sve dok ih doticna osoba koja im je pomogla ne posalje u dupe. Mislim da je u neku ruku tu cak prisutna i neka vrsta podsvjesnog vampirizma kroz vlastitu bolest, skrecanje paznje na sebe..

Neka autodestrukcija je svakako prisutna ali zasto ne priznaju (makar sebi) da im, na neki nacin, odgovara doticno stanje...

a e, onda nebi bili atenšn whores

A sto s onima koj nisu...jer nisu svi...mislim, neki svoje stanje vise-manje drze za sebe pa mi se cini da im se prosto ne da...
Iako se slazem da masa ljudi preko neke svoje situacije (bolesti ili nesto) trazi paznju. Takodje se puno ljudi poistovijeti sa svojim stanjem i ne zele ga se odreci bez obzira sto nije pozitivno jer je naviknut na taj obrazac. Neki se samosazalijevaju preko svog stanja i to je ono sto im odgovara (iako ne moraju filati druge sa time kako im je i sl.).

Ali cini mi se da postoji i neki zajednicki nazivnik zasto ljudi ne zele pogledati sami sebe u oci i priznat si neke stvari.

Meni se cini da ljudi jednostavno vjeruju ovoj zapadnoj medicini i kad doktor kaze "gotovo je" tada oni pomisle da je stvarno gotovo.

Ili mozda ne mogu istovremeno kombinirati razne tehnike. Stavi se u njihovu kozu alpha. Sto bi ti izabrala da imas rak; zapadnjacko lijecenje ili istocnjacko?
Ja bi sigurno zapadnjacko ali ne jer mi se ne da zivit nego jer je tu, pristupacan i upoznat sam s njim dok je istocnjacki vrlo stran i svo znanje o njemu bi se svelo na rijeci par ljudi koji bi ga proveli.
Doduse, ja bi gutao i ulje od konoplje jer sam cuo da valja za rak. Ali uz to zapadnjacka definitivno.

Uglavnom se slažem sa Orcom i Korplikanom.
Ja smatram da ljudi većinom ne žele umrijeti, ali se sa bolešću privikavaju i na određene reakcije okoline.
Ovdje ne bih ulazila u pitanja "ega".
Mislim da je glavni razlog nezainteresiranosti za alternativne metode činjenica da one nisu tradicionalne i uobičajene za našu kulturu pa ljudima djeluju strano.
"Nepoznato" također otvara prostor za skepticizam.

Ljudi gledaju svoje susjede, prijatelje, blisku okolinu kako se sa težim i lakšim bolestima bore koristeći tipične medicinske metode i niti ne pomišljaju na nešto drugo.
Što se pak tiče stila života, zapadnjački svijet se uvelike razlikuje od istočnjačkog.
Nerealno je očekivati da će netko (posebno u zreloj dobi) biti spreman iz temelja mijenjati sve one obrasce na koje je navikao.
Slično je i sa mnogim drugim pitanjima, koja se ne moraju ticati samo zdravlja.

Primjerice, većina ljudi će odbiti promijeniti i stav prema vjeri u kojoj su odrasli, bez obzira na potencijalne negativne strane.
"Moji roditelji, braća, djedovi su odrasli u toj vjeri pa ću joj i ja biti vjeran do smrti, kad sam se u njoj rodio"...

Mislim da ljudi vremenom prihvaćaju stanje u kojem se nalaze, a postepeno i potencijalne posljedice koje će iz njega proizaći. Dakle, dolazi do identifikacije sa društvom koje ih okružuje.

Dakle, osnovna stvar o kojoj ovdje pričamo je nesklonost promjeni. Mislim da je jasno kad osoba želi promjenu. To je onda kad ima dovoljno energije da tu promjenu i ostvari. Ako želiš uzeti drugu cipelu iz ormara osim one kojih koje ti stoje pred nosom, trebaš veću energiju.
Ljudi koji ne žele promjenu ustvari nemaju energiju koja bi im omogućila da prožive tu promjenu. Ako se sjetimo perioda kad smo imali najviše energije u životu, a to je bio najčešće djetinjstvo i pubertet, to je bilo i doba kad smo željeli promijeniti svoj svijet, upoznati nešto novo i zabaviti se pritom. I zaista smo u tome i uspjevali. A zašto? Upravo zato što smo imali dovoljno energije.
Ako dakle osobi fali energije, ona će se uvijek izvlačiti na navike, na lijenost, na sve moguće ljudske osobine samo da izbjegne promjenu. Ako pak osoba ima dovoljno energije, tada će joj svaka promjena biti lakša i moći će ju provesti.
Zašto čovjeku fali energije? Iz niza razloga, ali glavni su: loš odnos s okolinom, pogotovo s najbližima; neadekvatna prehrana koja bi zadovoljila sve zahtjeve organizma; ovisnosti i stimulansi koji oslabljuju organizam.
Namjerno ne spominjem stres, jer on nije direktni uzrok nedostatka energije, već je samo njegova posljedica.
Smatram dakle da ljudi ne žele umrijeti, već im samo fali energije za daljnju borbu. Kad bi je imali, bilo bi im puno puno lakše. Sad mi je pala na pamet ona tema s hagioterapijom što je nedavno otvorena. Duhovno zdrava osoba ima dakle dovoljno energije da se sa svim problemima fizičke prirode uhvati ukoštac i pobjedi ih.

slažem se s tobom MoW. i bez bolesti nam fali energije, a kamoli s njom.

Hmm...medjutim to bi znacilo da netko tko ima dovoljno energije imati ce i volje za promjene...ali da li je to zbilja tako? Dovoljno energije ne znaci nuzno i prave odluke. Dapace, moze znaciti da ce se ta osoba jos vise zakacit za svoj stari obrazac jer zeli dokazati da nije u krivu.

čista jednostavna ljenost. evo npr jedan moj poznanik kao primjer. ima oko 180 cm i 100-injak kilograma. i problemi sa kukovima... svi doktori prvo što su mu rekli je SMRŠAJ(!!!!), al neeee... njemu je jednostavnije kukat da ga pola naroda sažaljeva i opet jesti po 7 tanjura na dan...

znači nije bio zadovoljan prvim doktorom kad je dobio da smrša i blokadu, nego otišao u još dva koji su (začudo) to isto ponovili...

čista ljenost...

Zapadnjački ili istočnjački?
Mislim da odgovor leži u životnom standardu, a ne u pogledu na jedan ili drugi pristup.
Istočnjacima se sa poboljšanjem životnog standarda počeo istovremeno produžavati i životni vijek.
A prepuštanje ili borba je stvar ljudske podložnosti sugestiji. Onaj tko vjeruje da mu nešto pomaže bori se.
Onaj tko nema volje ni povjerenja, prepušta se sudbini.

Alpha je napisao/la:

Hmm...medjutim to bi znacilo da netko tko ima dovoljno energije imati ce i volje za promjene...ali da li je to zbilja tako? Dovoljno energije ne znaci nuzno i prave odluke. Dapace, moze znaciti da ce se ta osoba jos vise zakacit za svoj stari obrazac jer zeli dokazati da nije u krivu.

Osoba s dovoljno energije imat će barem otvorenu mogućnost da provede promjenu i izgura ju do kraja. Dakle, energije nije dovoljan uvjet, ali je nužan uvjet.
Drugi uvjet je da osoba nije krutih stavova i zatucana, primitivna. Drugim riječima, ne smije se bojati promjene. Ipak, rekao bih da je nedostatak energije mnogo veći problem u današnje doba nego strah i primitivizam.
Time dolazim do toga da je lijenost najveći grijeh, što je nešto što sam već odavno pročitao i složio se s time (Scott Peck). Lijenost je posljedica nedovoljne razine energije da bi se pokrenula neka promjena. Kolotečina, nedovoljno aktivnosti, nedovoljno zanimacije, neadekvatna prehrana, ispiranje mozga gledanjem televizije i drugi faktori uzrokuju manjak energije i posljedično lijenost.

Ne znam, ne znam...ne mogu jednostavno doci i kazati da je sve radi manjka energije te tako skinuti svu odgovornost sa svih. Naime, meni se cini da se je cesto u igri ona dalmatinska zapovjed: "Ako pozelis radit, sidi i sacekaj. Vidit ces da ce te proc"

@MoW pitanje je da li je strah ili pak nedostatak energije primarni uzrok. Onaj tko se ne boji i zna što želi će pronaći i način i energiju da to ostvari. Dok onaj tko se boji bez obzira na energiju može ju vrlo lako izgubiti jer strah paralizira i blokira nas kao ljudska bića i time gubimo energiju. Tako da je pitanje što je uzrok, a što posljedica u ovom slučaju. Da li strah oduzima energiju ili pak nedostatak energije dovodi do straha?

slozila bih se s time da nedostatak energije dovodi do straha...

jer covjek koji se ne boji ima veci tok energije tj energija nema nikakvih blokada koje bi je sprecavale u kolanju tijelom...
a strah stvara blokadu...a kad strah preraste u paniku tj kada preuzme jaci oblik jaca se i blokada koju stvara i najvjerojtanie se siri kao i strah sam po sebi...isto tako moze preci na druge,nemislim kao zaraza nego cisti utjecaj,smetnja...

Strah je malo komplicirana stvar.
Čovjek je stroj koji neprestano proizvodi energiju.
Misli su energetski tokovi svijesti.
Strah je negativna emocija koja je kao i svaka emocija proizvod misli.
I tu leži razlog gubljenja energije.

@Chak...dobro postavljeno. Netko tko nema energije nece imati ni toliko maste da si usadi razne strahove, a s druge strane biti ce podlozniji manipulaciji drugih i usadjivanju strahova iz vana. Onaj tko ima energije ako ju pogresno usmjeri proizvest ce mnoge strahove ali bi ih se mogao i rijesiti ako bi se potrudio...u svakom slucaju zacarani krug kojeg treba razbit.

Evo, dragi moji, prvo da vas sve pozdravim. Nije me bilo 100 godina...

Eto, ova tema mi je jako bliska pa mogu napisat što se meni dešavalo.
Dakle, kad sam se prvi put razboljela, gledala sam na sve zapadnjački i samo trošila lijekove i nakon duge terapije - opet po starom. Ali... Za manje od godinu dana - opet ista bolest!
Zašto? Pa, nisam kužila kaj je sve moralo prethoditi bolesti i mislila sam da je to bil peh i da se meni to više ne bu ponovilo. Nisam se bavila uzrokom bolesti, već sam samo rješavala posljedice. I onda kad sam bila prikovana za krevet bila sam prisiljena obratiti pažnju na svoje misli...Nema više ignoriranja i bježanja od samog sebe. Većinom ljudi rade i rade i rade i ne razmišljaju o sebi niti o onome kaj eventualno rade krivo. A kad se nemreš mrdnut iz kreveta, nemaš izbora. E, sad i u toj poziciji nekim ljudima je teško pogledat u sebe, pogledat unutra jer prve stvari koje se pojave baš i nisu lijepe.
Vjerujte mi, kad čovjek počne kopat i rješavat se sloja po sloja koji je gradil jedan na drugi cijeli svoj život, svašta se tu nađe. I neki ljudi i krenu "radit na sebi", no znamo da čim dublje ideš, izazovi su veći i treba puno više truda da se tu nešto napravi. Pa dosta njih odustane. A ja sam odlučila kopati. I bilo me strah, al sam išla dalje. I nije mi se svidjelo ono kaj sam nalazila, ali vrijedno je bilo riješiti se dugogodišnjih parazita koje sam si sama priljepila. Jer oslobođenje svojeg Ja je najljepši doživljaj! Prihvaćanje sebe u potpunosti je super. Većina ljudi danas ne voli sebe niti se prihvaća. Nažalost, odgajani smo u društvu s promijenjenim vrijednostima i prioritetima i ljudi se definiraju prema onome kaj imaju, a ne prema onome kaj jesu. Nažalost, ne znju drugačije. Nisam ni ja znala dok me nije pošteno strefilo.

Uz bolest se javlja strah od smrti koji naravno opet uzme energiju, ali ako radiš na tome, energija se povećava (spoznajom problema) iako je strah još povremeno prisutan (ništa se ne rješava preko noći).
Po meni, strah i gubitak energije su usko povezani (isto ko i bolest i gubitak energije). Teško je reći kaj je bilo prije - strah jest posljedica gubitka energije, ali i uzrok gubitka energije. Začarani krug. Mislim da je, bez obzira na manjak energije, strah tu. To je jedan od osjećaja prisutan oduvijek. Nošenje s bolešću ovisi o volji čovjeka da preživi i nadjača sebe (kad je to potrebno), ali i o okolini koja bi ga trebala podržati.

Oprostite na dužem postu, ali kako rekoh, tema mi je bliska, pa...

Ejjjj, eto tebe nakon 100 godina

Koliko te nije bilo mogao je post biti i duzi

Sto mislis o ljudima (a ima ih more) koji su samodopadni, prezadovoljni sobom i svojim "savresnstvom". U biti su potpuno u egu, da, ali cinjenica je da se smatraju "bogom danim".

Mislim da je relativno mali broj ljudi koji se zamisli nad sobom...onako za zbilja...bez obzira kakva ih bolest ili bilo sto drugo snadje...

Ejjjj Alpha

Da, stvarno ima puno ljudi koji su se poistovjetili s egom. Zapravo, dosta ljudi danas niti ne shvaća da mi nismo ego.
Tako smo odgajani od malena. Ego se počne graditi čim nam daju ime. Meni je super kak mali klinci često govore u trećem licu (Eva hoće keks) jer još nisu poistovjećeni s egom i dijete shvaća da ono nije Eva, već nešto mnogo više (da bar tako i ostane). A onda se roditelji zabrinu i misle da s djetetom nešo ne valja i pokušavaju mu utuviti u glavu da ono jest Eva. Teško se otrgnuti od toga i prepoznati svoje pravo lice.
Kako rekoh, živimo u idealnim uvjetima za razvijanje ega - ono smo koliko imamo (zeznuto društvo i prioriteti).
Malo se ljudi zamisli nad sobom. Nekima ne treba bolest da bi se zamislili, a neke ni bolest ne potakne na to. Ne znam.

Ono kaj možemo napraviti je drugačije odgajati svoje klince da se i oni ne bi zamotali u ego. Tako pridonosimo buđenju Svjetla u novim generacijama.
A naše generacije su tu di trebaju biti. Oni koji se sad ne nauče osloboditi ega (ili ga barem prepoznati), budu učili u sljedećim životima među generacijama koje mi sada odgajamo. A onda bu možda lakše i njima probuditi se.

Što ako netko ne vidi problem u razvijanju ega? Da li to znači da niti ne shvaća pravu ljudsku prirodu ili je stvari moguće gledati i iz drugog kuta?

Niko me nije pitao ni da li se zelim roditi...!!!

@Fantom, po mom mišljenju, mi smo ti koji smo odabrali da li i gdje ćemo se roditi. Kaj je za mene zapravo prilično utješno, jer znam da sam ovaj život odabrala zbog određenih lekcija i odmah mi je lakše, pogotovo u nejasnim i težim trenucima.

@Blizzard, po mom mišljenju, svjesnost o postojanju prave ljudske prirode i svjesnost o egu usko su povezani. Ego se ne može razvijati ako smo svjesni da mi nismo ego. Ljudi koji su poistovjećeni s egom zapravo imaju zamagljen pogled i ne vide svoju Bit. Kad počnu naslućivati da im je ponekad teško živjeti samima sa sobom, počnu se buditi i kužiti da su oni mnogo više od toga što su mislili da jesu. Počnu kužiti mirnoću iza konfuzije koja je na površini. Ali to je samo moje mišljenje.

@Mama
Ovo je zanimljiv pogled, svojstven ljudima koji se najčešće deklariraju kao duhovnjaci.
Kako bilo, mislim da je vrlo bitno razdvojiti pojam "ega" i "egoizma".

Neki ljudi jednostavno ego u cijelosti percipiraju kao nešto negativno i smatram da to ne mora tako biti.

Da se vratim na temu, što se tiče same energije smatram da je nužna za usmjeravanje i akcije.
Pitanje zašto netko ima "više" ili "manje" energije je prilično kompleksno.
Uglavnom, ljudi sa manje energije će raditi automatski manje pogrešaka, barem onih aktivno usmjerenih, dok će ljudi sa više energije više griješiti, ali i profitirati.
To je slično kao sa polaganjem ispita.
Uspješni studenti nisu oni koji nikad ne padnu ispit, a istodobno daju ispite svake prijestupne, već oni koji redovito daju ispite, bez obzira na padanja.
Oni drugi primjenjuje više metoda pokušaja i pogrešaka, a samim time je i šansa za uspjeh veća.