Svjetska država

[b]
Evo sirovog teksta koji iznosi opće odredbe jednog zakona kojem bi bio cilj da malko uredi stanje u svijetu. Ovdje ga izlažem radi vaše pomoći - kritičkih primjedbi koje bi ste mogli uputiti ovom zakonu. Žao mi je što ovdje ne mogu iznijeti i ostale zakone, jer bi tako vaša kritika bila bolja i sigurnija, ali za početak neka bude samo ovo

ZAKON O VRIJEDNOSTI GLASA

Ovo je zakon o načinu donošenja odluka u nekakvoj Svjetskoj skupštini ili Svjetskom parlamentu.

Zadatak zakona je da stimulira ljude na što intezivnije i bolje, svrsishodnije razvijanje civilizacije, a također na što veće ujednačavanje stupnja civilizacijske razvijenosti na cijelom planetu, te na smanjivanje prevelikih i neosnovanih razlika u veličini bogatstva između različitih individua, rasa, zemalja, nacija... ali na takav način koji bi istovremeno uticao i na smanjivanje prevelike ljudske populacije.

Jasno, nitko razuman ne misli da bi se s nekim ovakvim zakonom postiglo neko idealno ili idilično stanje. Zakon i ne teži ka tome, nego ka eliminiranju onih ekstremnih razlika koje ometaju ili onemogućuju podizanje cjelokupne civilizacije i ostvarivanje onih, toliko puta spominjanih, krajnjih ili ultimativnih ciljeva vrste, te, kao što je rečeno, postupnom uklanjanju suvišne ljudske populacije, koja također ometa ostvarivanje ciljeva vrste.

Adresati ovog zakona bile bi postojeće države pod pretpostavkom da su stvorile neku svjetsku zajednicu država, u okviru koje bi imle neka prava i obaveze i pokoravale se Svjetskoj zajednici kao nadnacionalnom, općeljudskom entitetu, entitetu kojeg stvara ljudska vrsta. No ta, Svjetska zajednica ne bi smjela biti nekakav nadržavni, nego prosti državni entitet – federacija svih lokalnih država na planetu, na koju su te, lokalne države prenijele neke aspekte svog suvereniteta.

O toj, Globalnoj ili Svjetskoj državi ili zajednici dosta smo pisali na drugim mjestima. Ovdje će biti riječi samo o zakonu koji bi određivao kako, na koji bi način lokalne, nacionalne države sudjelovale u donošenju odluka u toj, mogućoj Svjetskoj državi.

Evo, dakle općeg sadržaja tog zakona.

1. U onim slučajevima u kojima se donose neki pravni akti ili politički dogovori koji bi trebali važiti za cijelu svjetsku zajednicu i sve države koje ju sačinjavaju, a koje se donose glasanjem ili izglasavanjem, svaka država ili njen predstavnik u mogućem Svjetskom parlamentu imao bi jedan glas, ali bi svaki glas imao različitu vrijednost.

2. Vrijednost glasa ovisila bi o visini dohotka po glavi stanovnika one države koja glasa i bila bi proporcionalna visini tog dohotka.

3. Na primjer. Neka država ima dohodak od 20 000 $. po glavi stanovnika, Da se prilikom glasanja ne bi baratalo sa suviše velikim brojkama ovaj bi se dohodak po glavi stanovnika dijelio sa 1 000.
po formuli:


6. Vrijednost glasa ne bi ovisla o broju stanovnika države. Država koja bi imala onih 20 000 $ po stanovniku imala bi glas u vrijednosti 20 bodova pa makar imala i dvije milijarde stanovnika ili pak samo dva milijuna.

7. Pored ovih odredbi, u svrhu smanjivanja vlastite populacije, državama bi na raspolaganju bila još i odredba koja se već koristi u nekim mnogoljudnim zemljama, a koja propisuje da svaka obitelj koja ima više od jednog djeteta mora plaćati natalitetski porez, koji se povećava s brojem djece.

Obrazloženje

Ovakvim određivanjem vrijednosti glasa daje se prednost onim zemljama koje imaju razvijenije gospodarstvo i razvijeniju tehnologiju, a one druge zemlje koje imaju slabo razvijeno gospodarstvo i tehnologiju a preveliki broj stanovnika motivira se da smanjuju broj svojih stanovnika ili građana, a da podižu razinu gospodarstva i tehnologije i naravno dohodak po glavi stanovnika, bogatstvo.

Kako smo već dali naslutiti, ovakav način određivanja vrijednosti glasa neke države unutar svjetske zajednice, naročito je pogodan u situaciji u kojoj ima puno više pirpadnika ljudske vrste, nego što ih je potrebno za optimalno ostvarivanje njenih ciljeva. Danas, npr, ima sedam milijardi pripadnika ljudske vrste, a od tih sedam, pet je potpuno suvišno, jer dvije su milijarde više nego dovoljne za optimalno ostvarivanje ciljeva vrste.

Krajnji i najvažniji razlog – ultima ratio legis - za ovako određivanje vrijednosti jednog glasa pri glasanju država jest to što ljudska vrsta ne održava svoj opstanak i ne ostvaruje ciljeve svog opstanka prostim biološkim razmnožavanjem, kao druge žive vrste, nego razvojem sredstava za rad i život, razvojem kapitala, tehnologoje, civilizacije, ili, najtočnije, razvojem onoga što mi zovemo umjetnim bićem.

Upravo i najviše zbog toga, državno odlučivanje i glasanje na razini svjetske zajednice treba biti onako kako je gore određeno, jer upravo taj način najviše pogoduje interesima razvoja umjetnog bića. A bude li taj način doista pogodovao interesima njegovog razvoja, pogodovat će i interesima cijele ljudske vrste, a i interesu svakog pojedinog njenog pripadnika, jer je umjetno biće životna osnova svih ljudi.

Dalje, ovaj način može se smatrati dosta „oštrim“ zato što vrlo energično podstiče smanjivanje populacije i unapređivanje tehnologije i civilizacije uopće. Tako da bi on davao poželjne efekte sve dok se ljudska populacija ne svede na potrebnu mjeru i dok se ne stvori približno jednaka razina razvijenosti u svim zemljama. Nakon toga bi sve države unutar nekakve Svjetske države ili Svjetske zajednice mogle imati glasove jednake vrijednosti.

Jedna od vjerojatnih posljedica primjene ovog ili ovakvog zakona bila bi dioba velikih država na manje i dioba onih država koje bi u sebi nosile velike imovinske razlike u različitim djelovima svog teritorija. Izdvajali bi se bogatiji djelovi tih država. Diobom bi se postiglo to da bi onaj bogatiji dio koji se izdvojio dobivao glas što nosi veći broj bodova. Sa većim brojem bodova išao bi i veći utjecaj na svjetska zbivanja.

Sad se postavlja pitanje, što bi bilo sa onim siromašnijim ostacima država. Na prvi pogled, izdvajanjem bogatijih pokrajina one bi došle u nepovoljniji položaj. No, na sreću, to nije tako. Izdvajanjem bogatijih pokrajina one faktično ne bi ništa gubile, Psihološki gledano, morale bi se odeći iluzije da im zajedništvo s onim bogatijim dijelom koji se izdvojio donosi neku korist, pa bi imale bi veći motiv da rade i žive na način koji bi uticao na povećavanje njihovog bogatstva – racionalnije i ekonomičnije poslovanje, funkcionalnija uprava, smanjenje poreza, i uvoza, povećanje izvozne aktivnosti, racionalnija potrošnja, veća ulaganja u školstvo znanost i tehnologiju itd. itd. To bi rezultiralo povećanjem bogatstva i dohotka po glavi stanovnika te povećavanjem vrijednosti državnog glasa u mogućem parlamentu moguće Svjetske države.

Drugim riječima, ovim bi zakonom, na siromašnije države bila izvršena negativna psihološka i politička prisila koja bi ih motivirala na što je moguće brži i intezivniji razvoj.

Dalje. Posebnim zakonom trebalo bi zabraniti, nekontrolirano i veliko zaduživanje, te davanje ili doniranje novčane i općenito ekonomske pomoći ovim zemljama, osim, naravno u slučaju nekakvih katastrofa koje bi izazvale veliku štetu.

No obaveza Svjetske zajednice ili Svjetske države bila bi da osnuje institucije i servise koji bi ovim državama davali besplatnu i efikasnu intelektualnu pomoć u vođenju gospodarstava i država, tako da se mognu brzo razvijati, te da istovremeno razvijaju i svoje vlastite sposobnosti za stvaranje dobre životne osnove.

Citat :

Zadatak zakona je da stimulira ljude na što intezivnije i bolje, svrsishodnije razvijanje civilizacije, a također na što veće ujednačavanje stupnja civilizacijske razvijenosti na cijelom planetu, te na smanjivanje prevelikih i neosnovanih razlika u veličini bogatstva između različitih individua, rasa, zemalja, nacija... ali na takav način koji bi istovremeno uticao i na smanjivanje prevelike ljudske populacije.

Jasno, nitko razuman ne misli da bi se s nekim ovakvim zakonom postiglo neko idealno ili idilično stanje. Zakon i ne teži ka tome, nego ka eliminiranju onih ekstremnih razlika koje ometaju ili onemogućuju podizanje cjelokupne civilizacije i ostvarivanje onih, toliko puta spominjanih, krajnjih ili ultimativnih ciljeva vrste, te, kao što je rečeno, postupnom uklanjanju suvišne ljudske populacije, koja također ometa ostvarivanje ciljeva vrste.

Poštujem svaki pokušaj preoblikovanja svijeta prema svojoj volji, ali ovdje postoji nekoliko dramatičnih grešaka koje su potencijalno opasne za tu civilizaciju da ih ne smijem prećutati.

Dakle, "Robin Hood efekt"? Bojim se da ne bi išlo. Niti bi bilo fer. Udri onog vola koji vuče... To je već pokušavano mnogo puta, sa ograničenim rezultatima... Zapravo, sve tekovine civilizacije koje danas toliko cijenimo, uključujući i civilizaciju samu - nije postigla "sveukupna civilizacija" - postigao je mali broj izuzetnih ljudi koji su imali, što sreće što vještine, svoju volju nametnuti onima običnima i upregnuti ih u hajam da im služe. To zovemo - istorijom civilizacije. Oni koji idu naprijed oduvijek su bili i oni koji utabavaju nove staze, i ako bi se od njih oduzimalo i davalo onima koji su prosto-naprosto siromasi i prosjaci, time se direktno inhibira napredak jednih nauštrb drugih. To je čisti parazitizam.

Greška je, dakle, prejudicirati napredak kao nešto što, iz nekog razloga, treba pripadati svima podjednako. Mada, s druge strane, shvatam, onako generalno, šta se tu pokušava - koliko poznajem tvoje pisanje, @Petrus, ti zagovaraš stvaranje "umjetnog vlasnika", tj. kapitala, koji bi mogao poprimiti osobine živog bića i samostalno, bez ikakve namjere, živjeti i voditi čovječanstvo u visine?

To je moguće, ali samo u teoriji. Naime, ja na tog "umjetnog vlasnika" gledam kao na otjelotvorenje ljudske volje za moć, koja je, i prije stvaranja monetarnog sistema, već bila zaseban entitet - "prirodni vlasnik" ,takoreći, i valja stalno imati na umu da svaki novi vlasnik kojega bi netko poželio mora najprije biti sluga prirodnog vlasnika. Ne može se protiv prirode, već samo sa njom. No, miješati takav jedan tipično kapitalistički pojam sa nekom vrstom komunizma i egalitarizma je recept za propast.

Spominjao si već u nekim drugim tekstovima termin "ciljevi vrste". Ali nisi (ili bar ja nisam primijetio) ni u jednom slučaju naveo KOJI CILJEVI su, prema tebi, ciljevi vrste??? I da li uopšte može takvo nešto postojati, s takvim levelom generalizacije?

S druge strane, mislim da je dobra ideja postrožiti, makar malo, kriterijume glasanja i donošenja odluka. Mislim, ako već mora biti demokratija, mogli bi uvesti "glasačke testove". Voziti motor preko 50ccm je mačji kašalj, gledano globalno, i za njega ti treba dozvola, ali za donošenje odluka koje će imati dalekosežne posljedice za sve ljude i koje će pisati istoriju je dovoljno samo - to da se rodiš? Pa, onda nije ni čudo u kakvim se govnima nalazi veći dio svijeta!

Umjesto monetarnog pristupa, koji je, moram priznati, vrlo pragmatičan i aritmetički mjerljiv, daleko veću koristnost bi imalo ukoliko bi se takvi testovi koje sam spomenuo polagali na temelju inteligencije, pronicljivosti i opšte informiranosti - to je nešto teže mjeriti, no nije nemoguće, to se radi i u školama. Sa monetarnim pristupom, dobili bi, u idealnom slučaju, ljude koji imaju rijeke meda i mlijeka no nemaju pojma na koliko mjesta su šuplji, već samo donose odluke koje donose najviše novca - no, sam novac nema nikakve intrinzične vrijednosti. To je česta zabluda i zabuna.

Čovjek daje novcu vrijednost, a ne novac čovjeku.

Iz prijašnjih diskusija znam da si pošten i pronicljiv, pa me tim više čudi ovaj post. Pripisuješ mi, tj.mom tekstu neke loše ideje koje onda kritiziraš kao da su moje. Ja se slažem da su takve ideje koje ti navodiš loše i ne bi ih nikad zastupao.

No mislim da sam možda ipak ja taj koji je kriv za ovaj sistemski nesporazum, jer nisam izložio svoje stavove na kojima se temelje ovi koji su izloženi.

Kod ovih zakona bitno je pitanje, da li bi oni vodili ka uravnoteživanju raspodjele bogatstva, ali ne ka egalitarizmu, i da li bi polučili smanjenje ljudske populacije. Te dvije stvari su konkretni ciljevi ovih zakona.

Da li se ti ciljevi mogu postići pomoću njih ili ne?

Da li bi metoda propisana zakonom bila pravedna i humana?

Kod preraspodjele bogatstva mislim prije svega na pravednu preraspodjelu, a pod pravednom podrazumijevam da svatko dobija srazmjerno veličini i vrijednosti svog doprinosa razvoju civilizacije.

petarbosni4 je napisao/la:

No mislim da sam možda ipak ja taj koji je kriv za ovaj sistemski nesporazum, jer nisam izložio svoje stavove na kojima se temelje ovi koji su izloženi.

Onda znaš šta moraš sljedeće učiniti....

Citat :

Kod ovih zakona bitno je pitanje, da li bi oni vodili ka uravnoteživanju raspodjele bogatstva, ali ne ka egalitarizmu, i da li bi polučili smanjenje ljudske populacije. Te dvije stvari su konkretni ciljevi ovih zakona.

Da li se ti ciljevi mogu postići pomoću njih ili ne?

Za uravnoteženje još ne znam. Ako bi išao nagađati, rekao bi da ne bi, odn. možda bi došlo do kratkoročnog zastoja u sadašnjem disbalansu, ali da to nije dugoročno rješenje. No, napominjem, to je samo nagađanje, budem još malo odvrtio neke scenarije pa ću poslije dati svoj pravi odgovor...

Za smanjenje populacije došao sam do zaključka da bi ti zakoni vrlo vjerovatno (oko 90%) doveli do smanjenja populacije. No, ono što me pri tom zabrinjava je kakve bi to dugoročne posljedice imalo (1000 godina i više). Još ostaje nepoznato šta podrazumijevaš pod "cilijevima vrste". Ono što meni lično najviše brige zadaje su kriterijumi socijalne evolucije prema kojima bi se takav jedan proces odvijao... Kakvi bi ljudi bili za nekoliko milenijuma ili stotina milenijuma? Mislim, ukoliko bi mogli zdravorazumski pretpostaviti da je količina novca kojim neko raspolaže pravo mjerilo njegove vrijednosti za ostatak vrste - onda bi sve bilo u redu, ali problem je što je takvo mjerilo upitno, bar za mene...

Još nešto - što se tiče ovih tvojih zakona - ako bi htjeli da izazovemo smanjenje populacije i da uopšte poluče neki od očekivanih rezultata - morali bi da krenemo od najmanje jedinice, pojedinca. Okolnosti na osnovu kojih on zasniva porodicu, kao osnovni ekonomski element, morali bi biti povezani sa samim zakonima i metodima raspodjele moći među porodicama. Konkretno, implementacija tih zakona morala bi krenuti od pojedinačnog prema sveopštem tako da bi proces odlučivanja u nekoj državi bio zasnovan na glasovima porodica a ne pojedinaca, imajući pri tom u vidu vrijednost njihovog glasa na osnovu porodičnog neto dohotka po članu porodice.

Citat :

Da li bi metoda propisana zakonom bila pravedna i humana?

Kod preraspodjele bogatstva mislim prije svega na pravednu preraspodjelu, a pod pravednom podrazumijevam da svatko dobija srazmjerno veličini i vrijednosti svog doprinosa razvoju civilizacije.

Upravo tu je problem. Bilo bi pravedno ako bi se moglo tačno ocijeniti "veličina i vrijednost doprinosa razvoju civilizacije". A koristiti kapital i novac kao mjerilo vrijednosti je, u najmanju ruku, upitno.

No, opet, bolje i to nego ništa. Time makar nešto što čovjek čini utječe na njegovu vrijednost i moć kontrole nad svojom sudbinom, umjesto da jednostavno smatra da ima nekakva "prava" koja se rađaju zajedno s njim i koja ne treba stalno opravdavati i braniti...

Možda sam trebao jače istaknuti da bi ovi zakoni bili privremeni. Važili bi samo dotle dok se ne izvrši pravedna preraspodjela dobara koje posjeduje ljudska vrata i dok se ljudska populacija ne svede na potrebnu mjeru.

petarbosni4 je napisao/la:

Možda sam trebao jače istaknuti da bi ovi zakoni bili privremeni.

To je bio vrlo bitan detalj... No, jesi išta kontao šta bi poslije? I de, molim te, objasni mi ono "ciljevi vrste" ako ti nije problem..

Archangel je napisao/la:

petarbosni4 je napisao/la:

Možda sam trebao jače istaknuti da bi ovi zakoni bili privremeni.

To je bio vrlo bitan detalj... No, jesi išta kontao šta bi poslije? I de, molim te, objasni mi ono "ciljevi vrste" ako ti nije problem..

Dosta teško pitanje, zato što tih ciljeva ima puno, a oni bitni i najvažniji su spekulativne naravi i doimaju se kao nešto fantastično.

Prvo: potpuno osiguranje beskonačnog života vrste, napuštanjem matičnog planeta i nastanjivanjem u dijelu galaksije.

To bi bio naš povratak u pradomovinu.

Kroz to vrijeme bi trebali učiti, tj. istraživati univerzum, to naše prošireno i veliko prirodno tijelo. Mislim da je čovjek samo onaj (duhovni) element univrezuma kroz kojeg on, taj univerzum, promatra i poima samog sebe i svoju beskonačnost.

Nakon dovoljno velikih i dubokih spoznaja izgubit će se potreba da se putuje kroz empirijski prostor i počet ćemo putovati kroz duh - transcendentalni prostor - gdje će i najduže putovanje, koje je uopće moguće pomišljati, trajati beskonačno kratko vrijeme.

Čovjek će u svom duhu, kao najčvršćoj i vječnoj realnosti, objediniti svekoliku prošlost sadašnjost i budućnost i bit će svevremen i posvudan.

Svoje biološko tijelo vjerojatno će ostaviti ili ga zamijeniti neki drugim koje neće biti propadljivo. To će biti je oslobođenje od prirodne nužnosti, posvemašnje oslobođenje. Možda, kako sam gore već natuknuo, uključuje u sebe i oslobođenje od smrti.