Ključ sreće je praštanje

gledam i znam
moja ćukica mi je super, imam i ostalo carstvo životinja i to je ono što je dobro.
ono što je za mene još dobro došlo je i preokupacija mojim poslovnim podvizima, tako da imam materijal za usmjeravanje koncentracije.
gle, znam da sad izgledam totalno ludo, ja jesam osoba s jednom ne baš pozitivnom dijagnozom (ako išta kod psihijatra može biti pozitivno), jesam osoba koja prije dvije godine nije bila dobro društvo, ali evo, za mene je veliki uspjeh uopće razgovarati o ovome. i moram priznati da je lakše pričati tebi kojeg ne poznajem, ono ne moram te gledati u oči i pričati kako se osjećam, nego nekome koga sretnem pa mi se pravi drug i pita me, kako sam..
ovo je isto vrsta terapije. još jedan forumaš mi je jako puno u tome pomogao, ni on sam ne zna koliko, u otvaranju, prihvaćanju sebe, a i ti, svjesno ili nesvjesno, djeluješ terapijski, i baš ti hvala Arch ovo puno znači otvoriti pandorinu kutiju u mojoj glavi

Jeste, to je stvarno kljuc srece. Moj priatelj...ili da kazem bivsi priatelj....to ne razume.

@Ina, You're welcome!

Sve ono što imaš u glavi a da ti na ovaj ili onaj način ometa funkcionisanje moraš prije ili poslije riješiti i prevazići. Inače, to ti djeluje kao trulež - ako se ne sanira ubrzo ti može istrunuti cio duh i onda od tebe više nema nike koristi. Preokupacije poslom je samo privremeno rješenje, to ne rješava problem već samo kamuflira simptome, tako da ćeš morati prije ili poslije povratiti svoju moć na neki drugi način. Tek kada osjetiš da ti moć raste, to će biti znak da je počeo proces zacijeljivanja. To je poput fizičke ozljede - tijelo tada teži da se popravi. I um ima isti mehanizam, samo što je problem u tome što upravo oni mehanizmi koji služe zacijeljivanju emocionalnih rana bivaju obeshrabrivani društveno, jer prijete harmoniji. Tada jednostavno moraš odlučiti do čega ti je više stalo - do društva ili do tebe samog.

Znam da je posao privremeno rješenje, ali priznanje koje dobijem za nešto, strašno mi pomaže u vraćanju onog izgubljenog samopuzdanja, jer psihičke rane su malo dublje, to je kompleksno stanje, svega i svačega. Moći ni fali, definitivno, ali osjećam da idem naprijed, društvo me trenutno previše ne zanima, nekako me opeklo, pa će i ono pričekat da mu počnem vjerovati. i ono što bi meni moj poznanik rekao: nađi si dečka!!
step by step, ali bitno je da se ide naprijed

Kompleksne su sve te situacije po pitanju praštanja, i svaka za sebe je drugačija, tako da je nezahvalno o tome pisati poopćeno, tipa nađi si dečka, imaj psa, posloži ovo ono u glavi, makni se, promijeni, etc etc.......u teškim slučajevima posljedice su tu, događaju se svakodnevno, sa njima se budiš, liježeš i suočavaš svakoga dana.

Nije lako oprostiti takvom nazovi neprijatelju i osloboditi se, a i pitam - zašto oprostiti, zar se baš sve mora praštati, pogotovo ako se radi o situacijama koje nisu samo teže razdrmani odnosi već se radi o ljudima kojima oproštaj nije ono što su aslužili nakon svega što su počinili bez imalo kajanja. I koji bi to isto činili i nadalje, prljavo koristili nečiju nemoć.

I bez obzira što si u nekom drugome svijetu, odmaku i više takve situacije ne mogu doprijeti do tebe i ne mogu te više razoriti, prošlost je svoju težinu i posljedice već ostavila. Jedino što može pomoći jest novi drugačiji početak, ali tek nakon oporavka kao što je to kod tebe, InaNNaa. I najbitnije je početi ne biti sam.

svaki problem ima perviše posljedica, tako da nije moguće niti primiti niti dati poopćene savjete, ali ovo sa :nađi dečka, nabavi psa, mogu pomoći...

naravno da nije lako oprostiti, to nije uopće upitno, ali uvijek sam za varijantu oprosta. samo što je to za mene osobno neki cilj koji mi nije uopće vidljiv, niti realanu ovom trenutku i ne znam ni kako bi ja mogla oprostiti. naravno, treba prvo preći iz faze: ne želim oprostiti u fazu želim, samo to je velika prijelomnica ..

novi početak je jedino rješenje, prošlost ostavit da miruje, njene krikove ostaviti iza zatvorenih vrata dok ne smogneš snage za obračun. a ne biti sam... to ne znam, neka mi je gore biti s nekim a zapravo biti sama, mislim da je to različito za svakoga. ipak svatko sebe najbolje poznaje