Dualizam

Dualistička slika svijeta zasniva se na shvatanju da svijetom upravlja borba suprotnosti, svjetlo protiv tame, dobro protiv zla, pozitivno protiv negativnog, Bog protv Vraga. Interesantno je da, sa matematičke strane, dualizam vremenom rađa nihilizam, po formuli:

+1-1=0

Dualna slika svijeta zagovara održanje "ravnoteže" između sila Kosmosa i, po toj doktrini, od presudne je važnosti da ni jedna strana, kako se smatra, ne smije da ima primat nad drugom, inače dolazi do "neravnoteže" i haosa.

Međutim, stvar je u tome da koncept "ravnoteže" pripada antiživotnoj struji, jer je ravnoteža sila u prirodi simptom smrti i pada entropije, odn. predstavlja negativan životni trend. Život duguje svoje postojanje, ne ravnoteži, već njenom uspostavljanju, kretanju od tačke većeg potencijala ka nižem, nakon čega je neophodno ponovo uspostaviti disbalans kako bi se kretanje nastavilo. Kad to više nije moguće, nastupa smrt.

Pored toga, dualizam može da važi samo kao metafora, jer ni jedna stvar u Kosmosu nije "dualna": kad uzmemo komad papira i razrežemo ga na pola, svaki od tih dijelova je jedan, svaki je cjelina. Sve na svijetu, ma čega da mislimo da je dio, pripada Zemlji, Zemlja pripada Sunčevom sistemu, a sve to je jedan svijet, jedan Kosmos, jedno Postojanje... Prema tome,

1+1=1

S matematičke strane, ovo se može činiti kao kontradikcija, ali to je samo ukoliko svako "1" izjednačimo sa svakim drugim "1". Broj "1" je poopštena osobina stvari, jer ni jedna stvar nije ista sa drugom ukoliko ne uzmemo da jeste. No, čim smo uzeli da jeste, time stvaramo proizvoljnost - a proizvoljnost protivuriječi zakonitostima koje percipiramo u svijetu, zakonitostima koje upravljaju procesima.

Kakav je vaš stav o dualizmu? Koji argumenti govore u prilog njega a koji govore protiv (osim pomenutih)?

Na prvu sam pomislio da je riječ o dualizmu po pitanju supstancije, ono Bog je jedna supstancija, sve ostalo je druga. No u ovom dualizmu ništa ne vuće na izjednačavanje...


Na ovaj dualizam još nisam naišao. Nekako se čini vjerski utemeljenim ali sad da se u njega može vjerovat, baš i ne jer u svijetu niti jedan (manji) događaj ne vuče ka neutralnosti. Veći događaji možda i da, npr kada je šumski požar, zanimljivo je da će isti nakon nekog vremena izazvati kišu koja će ga ugasiti.

Citat :

Pored toga, dualizam može da važi samo kao metafora, jer ni jedna stvar u Kosmosu nije "dualna": kad uzmemo komad papira i razrežemo ga na pola, svaki od tih dijelova je jedan, svaki je cjelina. Sve na svijetu, ma čega da mislimo da je dio, pripada Zemlji, Zemlja pripada Sunčevom sistemu, a sve to je jedan svijet, jedan Kosmos, jedno Postojanje...

Ovo ne uzimaj kao definitivno. Jedna od najžešćih metafizičkih rasprava se vodi baš oko ovoga jer ima određenih problema ako npr jedan papir prerežemo pa za svaki od nastalih papira kažemo da je jedna nezavisna cjelina.

Archangel je napisao/la:

Život duguje svoje postojanje, ne ravnoteži, već njenom uspostavljanju, kretanju od tačke većeg potencijala ka nižem, nakon čega je neophodno ponovo uspostaviti disbalans kako bi se kretanje nastavilo. Kad to više nije moguće, nastupa smrt.

ovo se tacno poklapa sa jednim mojim opisom Bitka,kreacije koja je kreirana i odrzava se(tj lazno postoji) u bitku,te Toga necega sto odrzava Kreaciju u tome laznome postojanju(jer zapravo jedino postoji bitak-postojanje-svjest).

Jedino Ono sto je zivo,tacnije zivot sam po sebi je Bitak-Svjest-Blazenstvo,Postojanje,Svjest.Ta svjest je kosmicko Jastvo koje nema vremensko-prostorne parametre,tj vrjeme i prostor su u Svjesti,kreacija su Svjesti,te i bez to dvoje svjest nastavlja Postojati.S druge strane,sve sto ima vremensko-prostorne karakteristike je kreirano,tj ima pocetak u vremenu i prostoru.Treca stvar je vezanost Uma koji odrzava to nesto sto je kreirano u laznome postojanju.U tome smislu,to sto predstavlja zivot u vremenu i prostoru je zapravo iluzija i laz,i smatranje toga (tj Kreacije) da je Bitak(koji je van vremena i prostora) je obmana i neznanje.

Medjutim,taj lazni zivot u relativnome je nacin gledanja na Bitak koji je Apsolut.relativni svjet ne postoji,jer jedino postoji Apsolut,ali opet tu nam je pred nosom i vezujemo se za njega.

Dakle,smrt je zapravvo zaustavljanje toga uzrocno-posljedicnog lanca,zaustavljanje vezanosti za vrjeme-prostor,te spoznaja Apsoluta,koji je Zivot,vjecni.Dakle imamo lazni zivot i laznu smrt.Lazni zivot pocinje kad se Temelj Uma-volje veze za neki dio Kreacije sa vremensko-prostornim karakteristikama,a lazna smrt nastupa kad se Um odveze i kad spozna da Um i nije bio taj koji postoji i zivi zivot,nego zivot zivi Apsolut,koji je Postojanje-Svjest-Blazenstvo-Istina.dakle,Um je u zabludi i eto nam patnje,jer sva sreca dolazi od zbiljskog a ne od vezanosti za nezbiljsko

to cjelo odrzavanje,stvaranje i razaranje koje se desava u Kreaciji je zapravo lazni zivot spojen sa laznom smrcu,konstantno nastajanje i nestajanje infiinitezimalno malih energetskih struktura,od kojih nijedna nije Bitak sama po sebi.Nijedna od njih nije stalna i konstantna,vec je podlozna vremenu i prostoru dok Bitak nije.

Ukratko,to bi bio nauk o Apsolutu i relativnome.Analogan je Shankarinoj Nedualnoj Vedanti,tj Advaita Vedanti.

ali,sad dolazi na red najjaci dio,sad dolazi na red Shakyamuni koji govori o TEMELJU UMA-VOLJE

Naime,ukoliko je Apsolut jedan ili tacnije receno stanje Jedinstva(samadhi),a Kreacija je mix beskonacnog broja struktura koje su medjusobno povezane uzrocno-posljedicnim vezama te su shodno tome u relaciji jedna sa drugom i nijedna ne postoji bez tih relacija a mi ih vidimo kao mnostvo,postavlja se pitanje Ko smo Mi,koje je nase pravo Ja,temelj nase volje ?

U stanju samadija yoginove relativne definicije licnosti prestaju da lazno postoje jer tada postoji jedino Ja Jesam,Apsolut-bitak-svjest.apsolut je apsolut,nikada i nije imao neke vezanosti za relativno,tj nema karmu.Kad se yogin vrati iz tog stanja jedinstva u mnostvo,svi karmicki impulsi koji vezuju njegovu volju ili Um nastavlju da tjeraju Um na lazni zivot i laznu smrt.Zbog vezanosti,Um je rob tih impulsa i oni preuzimaju volju yogina svako malo.

yoginu je jasno da mora postojati nekakvo stanje Uma gdje tih vezanosti nema cak ni kad je Um u relativnome,tj svakodnevnome zivotu,Kreaciji,a ne samo kada se Um nadje u stanju samadija,tj prekopcavanja u Bitak.Stanje koje spaja Relativno i Apsolut.

To stanje Uma postoji i to je zapravo temelj Uma.taj temelj nije Bitak,ali nije ni ne-bitak(jer ne-bitak je ono kreirano,kreacija).Sta je to,ne moze da se objasni rjecima pa cak ni logikom,ali se moze To (ne)Biti

U temelju uma se gase SVE vezanosti Uma,Volje i Um je slobodan.Nema vise impulsa koje tjeraju Um-Volju na vezivanje i uzivljavanje u lazni zivot i patnju zbog lazne smrti.To je mjesto gdje su ugasene ili utrnute vezanosti(nirvana).Temelj Uma je Budha,dharmakaya,Tao,sklad,vajra,dijamant.Temelj Uma je nulti potencijal ali iz njega moze pokretom Uma-Volje(dakle investicijom Volje)da se kreira bilo sta i da to nesto lazno postoji u Bitku-Svjesti.Jedini nacin da takav Um-Volja ne pati je da predano sluzi toj svojoj kreaciji,da joj daje sebe non stop,da vrsi Volju sklada,dharme,pravednosti,Tao-a.

Lazni zivot i lazna smrt se odvijaju zbog toga plusa i minusa,muskog i zenskog principa koji se smjenjuju i ne mogu postojati jedan bez drugog.Nulti potencijal nije nistavilo,jer ipak ima neke karakteristike,tj nije prazan od bas svega.Nulti potencijal Uma je prazan od dualnosti,tj od vidjenja Mnostva tamo gdje postoji samo Jedan(Bitak),prazan je od postojanja odnosa subjekat-objekat,tj stanje vajre,stanje temelja Uma je takvo stanje koje omogucuju da vidimo Samsaru kao Nirvanu,tj da u relativnome vidimo samo Aposlut,da u Mnostvu vidimo samo Jednog,a ne samo dok smo u samadhiju.

Nulti potencijal takodje predstavlja krajnju srecu i pomirenje svih suprotnosti.U svjetu ste,a niste.Postojite,a ne postojite.Budha je za sebe koristio izraz Tathaghata sto mozemo prevesti kao :Kako dosao,tako otisao:,dakle u smislu da postoji-ne-postoji u infinitezimalno malim jedinicama vremena.To nije ni postojanje,ni ne-postojanje.Nego nekakva uvrnuta kombinacija oboje toga i jos nesto.

Nagarjuna je isao u ekstreme objasnjavanja toga,njegova poznata tetralema,tj iskazi o tome stanju koji zapravo negiraju jedni druge i pokazuju da se o tome stanju nista i ne moze reci,ali se to stanje moze (Ne)Biti.

To stanje nije Bitak,Apsolut,samadhi,nego nesto totalno uvrnuto.to je kao mjesto ulaska Apsoluta u relativno.Non stop kreirate nesto,radite nesto(pravite karmu) ali vas ne vezuje.predano sluzenje.

Archangel je napisao/la:

Pored toga, dualizam može da važi samo kao metafora, jer ni jedna stvar u Kosmosu nije "dualna": kad uzmemo komad papira i razrežemo ga na pola, svaki od tih dijelova je jedan, svaki je cjelina. Sve na svijetu, ma čega da mislimo da je dio, pripada Zemlji, Zemlja pripada Sunčevom sistemu, a sve to je jedan svijet, jedan Kosmos, jedno Postojanje... Prema tome,

1+1=1

S matematičke strane, ovo se može činiti kao kontradikcija, ali to je samo ukoliko svako "1" izjednačimo sa svakim drugim "1". Broj "1" je poopštena osobina stvari, jer ni jedna stvar nije ista sa drugom ukoliko ne uzmemo da jeste. No, čim smo uzeli da jeste, time stvaramo proizvoljnost - a proizvoljnost protivuriječi zakonitostima koje percipiramo u svijetu, zakonitostima koje upravljaju procesima.

ovo sad povezi sa ovim gore i dobijas isti smisao...

Nedualno stanje svjesti postoji i moze se iskusiti...

Tacnije,ja na dualizam i nedualizam gledam kao na stanja svjesti,tj dualizam je kada postoji subjekat i objekat,a nedualizam je kad se subjekat spoji sa objektom u stanje Jedinstva(samadi).

Korplikan je napisao/la:

Citat :

Pored toga, dualizam može da važi samo kao metafora, jer ni jedna stvar u Kosmosu nije "dualna": kad uzmemo komad papira i razrežemo ga na pola, svaki od tih dijelova je jedan, svaki je cjelina. Sve na svijetu, ma čega da mislimo da je dio, pripada Zemlji, Zemlja pripada Sunčevom sistemu, a sve to je jedan svijet, jedan Kosmos, jedno Postojanje...

Ovo ne uzimaj kao definitivno. Jedna od najžešćih metafizičkih rasprava se vodi baš oko ovoga jer ima određenih problema ako npr jedan papir prerežemo pa za svaki od nastalih papira kažemo da je jedna nezavisna cjelina.

Super, zvuči kao da bi mogli nastaviti tu žestoku raspravu i ovdje... Koji su kontrargumenti ove teze?

Mislim da se uopće ne radi tu o borbi, već samo o tome da se cijeli svijet može promatrati u kontekstu dualnosti koje kad su približno iste razine nastaje ravnoteža.
U tom kontekstu primjer bi bio električni polovi (+ i -) odnosno elektromagnetizam (električno i magnetsko polje), val i čestica, materija i antimaterija, dan i noć, crno i bijelo, konačno yang i yin.
Dobro i zlo su pak ljudska percepcija dualnosti na razini koju mi razumijemo. O tome se već i pričalo na drugim temama pa sam tamo istakao da se "dobro" najbolje može opisati s atributom konstruktivnosti, dok je "zlo" ono što razara. Tako barem ljudi to percipiraju.
Dakle, konstrukcija i destrukcija su samo dualna priroda fenomena građenja.
Rekao bih da je dualnost fundamentalno svojstvo koje izranja čim dolazi do podjele jedinstva, Apsoluta na svoje dijelove.
Dokle god Apsolut nije u fizičkom svemiru, nemamo dualnost, no čim "siđe" u fizički svemir, dualnost je njegovo nužno svojstvo. Otuda ono taoističko: od Jednoga je nastalo Dvoje, od Dvoje Troje, a od Troje sve ostale stvari. Dvojnost ili dualnost je po tome prvo ili primarno svojstvo fizičkog svemira, prvomanifestirano, bez čega ne bi moglo biti ništa daljnje.
Stoga ni analogija s papirom u stvari nije ispravna - ne postoji jedan papir, ustvari je papir sazdan od skoro beskonačnog broja sitnijih čestica koje imaju svoje dualne čestice, iako nevidjive. Drugim riječima, postoji papir i antipapir, njegova slika.
Dokle god je dualnost u ravnoteži postoji napredak, a ne ništavilo. Ništavilo nastaje zbog neravnoteže dualnosti a to je teško opisati matematički.

@MoW, uzmi zakon spojenih posuda. Ako su oba nivoa ista, neće biti kretanja vode između njih. A život je kretanje, prelasci oblika energije iz jednog u drugi. Prenio sam taj princip na čitav Svemir, i došao do tog zakljčka, da je dualnost, u najboljem slučaju samo metafora Jednog. "Pozitivnost" i "negativnost" u fizikalnom smislu su samo načini ispoljavanja jednog fenomena, recimo orijentacije leptona, spina i tako dalje. Oni daju posljedicu, ali ta posljedica nije elementarna, sama po sebi ne daje dualnost čestice (isto vrijedi i za svjetlost) već se čestica može samo percipirati dualno, ali ne i biti dualna. To je moj argument.

To je u redu. Međutim, ako imamo više stvari koji imaju dualnost djelovanja, bolje rečeno, ako većina čestica ima dualnost u svojem ponašanju, kako onda možemo tvrditi da je to samo naša percepcija, a ne općenito pravilo? Dakle, ja ne tvrdim da je dualnost jedino što postoji i da ne postoji nešto kao jedno, ali tvrdim da bez te dualnosti ne bi imali nikakvu aktivnost. Sve bi bilo jedno i ne bi uopće ni bilo kretanja.
Dakle, kao što si i utvrdio, iz jednog fenomena slijedi dalje dualnost. Jedno se izrazilo kroz dvojnost, što znači da je dvojnost, jednako kao i jednost fundamentalno svojstvo ovog svemira. Bez dvojnosti jednost se ne bi mogla pokrenuti, ne bi bilo ničega kroz što bi se pokrenula.

Čim postoji dualnost, dolazi do prelijevanja s jedne na drugu stranu i kretanja. Ako dođe do poremećaja ravnoteže dualnosti dolazi do uništenja. Možda si me krivo shvatio da mislim da jedino ako postoji savršena ravnoteža da onda postoji dualnost. Ne, mislio sam samo to da dok je dualnost u ravnoteži (ali dinamičkoj, s malim amplitudama) tada imamo napredak. Kad dualnosti ne bi bilo ili kad bi postojala savršena ravnoteža onda se više ne govori o dualnosti već o jednosti, i tu više nema napretka.

Ako bi se vratili na dualnost svjetlosti, onda govorimo o njoj istovremeno kao o čestici (bozonu fotonu) ali kao i o valu (elektromagnetskom). Kažemo stoga da je priroda svjetlosti dualna. To ne znači da svjetlost ujedno nije jednost, jednina (spoj dualnosti), već samo to da bez tog dualnog svojstva svjetlost ne bi bila ono što je u ovom fizičkom svemiru.

Shvaćam šta hoćeš reći, ali to su samo izolovani dijelovi jednoga. Na primjeru spojenih posuda imamo dva nivoa vode - ali - i jedno i drugo je voda, jedna ista voda, a sve je to zajedno jedna ista posuda. Dijelovi jednoga se mogu smatrati dualnim, ali samo u svrhu našeg lakšeg shvatanja nekih procesa, dok sam proces isto predstavlja jedinstvo...

A tamo negdje na jednoj od tema o Einsteinu i njegovoj krivosti/pravosti sam, čini mi se, već iznio svoju teoriju o prirodi fenomena svjetlosti koja nije dualna, koja objašnjava dualnost koju percipiramo, ali koja u pozadini ima sasvim drugačiju prirodu... Sad ne znam gdje, ali ako nađem i ako je bitno, staviću i ovdje.

Ljudi su skloni razmišljati u dualnostima i relativnostima jer su tako od malena naučeni.
I da, naravno da je voda i dalje jedno, voda, i svjetlost je jedno, svjetlost, ali bez dualnih svojstava toga ne bi bilo kretanja, ne bi bilo napretka. Tako je to postrojeno i uređeno.
Dualnost se u tom kontekstu promatra isključivo kao nadopuna jednog s drugim, drugim riječima, nadopuna jednog pola s drugim polom ili nadopuna jedne posude s vodom s drugom.
Bez tog drugoga, to jedno bi bilo inertno. Samo sam to htio reći.
Inače, ova tema je izvrsna i to je nešto o čemu se inače premalo piše i govori. Tako svaka disciplina ima nešto svoje što smatra dualnim, ali neke univerzalne teorije dualnosti nema, baš kao što nema ni univerzalne teorije jednosti. Šta ćemo...

Šta ćemo? Imati na umu tu činjenicu. Stvar postaje ozbilja kad se to zaboravi i kad se svijet počne gledati solipsistički i slijepo senzualistički. Često zaboravljamo ono što već znamo i griješimo u shvaćanju, ne zbog neznanja, već zbog naše zaboravnosti...

primitive101 je napisao/la:

Tacnije,ja na dualizam i nedualizam gledam kao na stanja svjesti,tj dualizam je kada postoji subjekat i objekat,a nedualizam je kad se subjekat spoji sa objektom u stanje Jedinstva(samadi).

Mislima definisemo stvarnost.
Sve dok su misli samo objekti nase svesnosti i stvarnost je za nas samo objekat.
To stanje uma ("dualni um") obezbedjuje postojanje Dualnog Sveta.
Cini nam se da misli odnekud dolaze i nekud odlaze.

Postoji i drugojacije stanje uma u kome je um ujedinjen u samog sebe, celovit a misli koherentne jedne sa drugima.
Takav um je u zivom iskustvu da je on Izvor misli, da su njegove misli istinski njegove i da su one jedno sa njim i u njemu.
To spoji subjekat i objekat u Jedno.

Dualni Svet i Jedno kao da su funkcije stanja uma (svesti) i bilo bi zgodno da po svojoj zelji (potrebi) mozemo da se prebacujemo iz jednog u drugi svet. To, sa druge strane, nagovestava iluzornost oba ta sveta.

Iako je iluzija, Dualni svet ima svoju svrhu.
Satkan od polarnosti on obogacuje opseg nasih zivotnih iskustava upravo nasim kretanjem od jednog ka drugom polu i obratno.
Ali ono Ja iz sveta Jednosti ne moze da prolazi ta iskustva jer je njemu svet dualnosti nepoznat pa zato kreira na stotine nasih identiteta (podlicnosti, frakcija=alata naseg svakodnevnog zivota) u kojima um radi na "dualan" nacin i koji jedino mogu da egzistiraju u svetu dualnosti. Ja predaje deo svoje volje svakom od identiteta koja postaje cilj zivota samog identiteta; predaje mu deo svoje svesnosti i zivotne energije. Tako se mi tokom dana neprestano pretacemo iz jednog u drugi identitet i svakom od njih je Ja centar sveta kome tezi. Patnja koju osecamo provodeci dane, godine, zivot krecuci se samo iz id. u identitet i dozivljavajuci svet i sebe iz njih, uz intuitivno osecanje da to nismo pravi mi, da tu nesto nedostaje, uz vecito pitanje Ko sam ja?, zaista moze da bude velika. Ali koliko god se neki od nasih id. trudio da stigne do Ja (spremnost na predaju tom Ja je povoljan preduslov) to je nemoguce bez intervencije tog istog naseg Ja, koje kroz identifikaciju i integraciju identiteta, ga podize na visi spiritualni nivo. Po analogiji, moguce je i da nase Ja takodje ne moze da napreduje bez pomoci i odluke nasih vodica.
Ako je Bozja Kreacija fraktalna igra mi nismo kraj te igre i ne mozemo a da je ne igramo a igramo je tako sto stvaramo dualni svet sa mnogobrojnim nasim identitetima kojima obogacujemo i sebe i Bozju kreaciju.

Dualnost je prije svega opisnog karaktera. Na taj način mi upoznajemo svijet oko sebe i to funkcionira dobro. Da li dualnost zbilja postoji? Iako ćemo mi sami definirati koje su to dualnosti u pitanju, ali da, to postoji. Radi se o različitim stanjima materije, to je naprosto to. Dakle, opisni karakter kojim mi opisujemo stvarnost.
Možemo isto tako reći da ne postoji potencijalna energija budući su taj pojam ljudi izmislili da opisuju stvarnost oko sebe, ali samim time to ne znači da ne možemo reći da to zbilja ne postoji, postoji kao opisna varijabla za nešto (što postoji) kojom shvaćamo stvarnost. Tako i dualnost.

Pritom gledam samo fizikalnu komponentu svijeta, oko ovog drugog se može previše filozofirati pa ni nemam nekog komentara.

slazem se sa oboma

Slažem se s Blizz-om. Stvar je kako definiramo. Primjer s papirom nije baš najbolji. Na koncu konca ako je papir s jedne strane bijeli, a s druge crni onda, kad razrežemo papir na dva dijela, imamo dvije cjeline sa dva lica
Ne može se uzeti jedan primjer koji, recimo, odgovara kao argument tezi, a zanemariti ostal (koji su isto tako prilično očigledni) koji govore drugačije (kao recimo magnetni polovi). Uostalom sam primjer koji Arch navodi da se stvari kreću jer nisu u balansu govori o postojanju neke dualnosti (npr. prazno - puno). Opet, kako Blizz kaže - stvar je (dogovorene) definicije.
Dakle, trebalo bi prvo definirati što bi bila dualnost. U uvodnom postu navedene su neke teze, razmišljanja...ali ne i definicija.