Ljudski je griješiti - a praštati?

Jesi danas išta jela? Je li ti itko to zamjerio? Je li tražio da mu opravdaš svoj postupak?

Jesam, nije, nije. Al ako treba odgovorit drugacije u svrhu diskusije mogu samo mi reci sto da odgovorim.

Ne treba, istina će biti dovoljna. Sad, na šta ciljam? Hoću da kažem, da svi razumiju potrebu gladi, žeđi, potrebu za sigurnosti i tako dalje - svi to imaju, to su elementarne potrebe. Obzirom da ih razumiju, ne mogu te kriviti niti tražiti da ih "opravdavaš" - to već znaju. Međutim, da si nekome uzela komad kruva ispred njega i pojela ga, na primjer, iako on zna da si to napravila zato što si gladna, iako je prije toga bio posve svjestan tvojih motiva i nije tražio da mu ih posebno opravdavaš, sad si zagazila na njegov teritorij - i sve ono prethodno "razumijevanje" tvojih motiva pada u vodu - jedino što mu je sada trenutno na umu je to da si došla u konflikt sa njegovim interesima. Postaće neprijateljski raspoložen, jer si postala opasnost.

To je ono što se dešava i kod zamjerki. Svi razumiju (ili barem neki) na intelektualnom nivou, ili im čak neko objasni, ali kad su jednom lično uključeni u posljedice tvojih radnji, jedino što se ima na umu je samozaštita.

S druge strane, ako netko već unaprijed očekuje od tebe da ćeš napraviti to i to, biće mentalno spremniji na to i kad se desi neće ga toliko pogoditi, iako će i dalje nastojati da odbrani svoj teritorij - pribjegavaće drugačijim sredstvima osim nekog "zamjeranja". Možda će te htjeti uništiti - ali to neće biti iz mržnje ili predbacivanja, već iz potrebe za samozaštitom.

Ljudi tu često griješe kad umjesto da očekuju sebičnost, očekuju "bezuslovnu nesebičnost", odnosno da samo treba da zviznu i već će ih se deset pojaviti puni uslužnosti "kako vam mogu pomoći, gospodaru?" Neizbježan je zaključak da oni koji očekuju da će netko drugi raditi u njihovom interesu nauštrb svoga smatraju te ljude svojim potčinjenima - i to po samoj prirodi stvari, kao nešto "bogomdano".

To često nije istina. I, ma koliko se "ljutili" na tu nepotčinjenu osobu, ipak, dio te ljutnje biva usmjeren i prema sebi - jer, nisu oni drugi njega toliko iznevjerili koliko je iznevjerio sam sebe. "Prevario se(be)". "Iznevjerio se(be)."

Ljutnja i opraštanje koje eventualno usljeđuje je prvenstveno lična stvar, to je pokušavanje pronalaska ponovnog vjerovanja u sebe, sebi. To je opis stanja koje nazivamo "povrijeđen ego"...

@Arch...da, ako je i ta druga osoba gladna i ja joj uzmem hranu onda teško da će to prihvatit s oduševljenjem. Međutim to ne znači da će me zatuć lopatom ili mi zamjerit. Upravo zato jer je ta osoba jednako tako gladna može čitavu stvar primit s još većim razumijevanjem. To ne znači da neće prvi tren doći do neke negativne (kažimo to tako) emocije. Ipak mi ne možemo znati koja će to emocija biti. Može bit agresija kako si ti predpostavio ali može biti i tuga ili razočarenje.

Ljudi različito reagiraju u istim situacijama i ne možeš defiirati stvari crno ili bijelo. Stvari su uglavnom sive.
Nedavno je u Americi došlo do one tragedije gdje je dečko pobio klince u osnovnoj školi. Neki su reagirali na jedan način, neki na drugi a jedan od roditelja čijie je dijete ubijeno je uputio sućut i obitelji ubojice obzirom se je on na kraju masakra počinio samoubojstvo. Pa sad...da li bi ti u toj situaciji uputio sućut? Da li bi netko drugi? Da li bi svi?

Ja ne bi, ali ne zato što je taj i taj uradio to i to već zato što u principu niti dajem niti primam nekakve "sućuti". A oni koji bi (i koji, kako kažeš, jesu) moš se kladit da su htjeli da nešto izvuku iz toga - najvjerovatnije, da se umile svom Bogu, a odmah sljedeće po vjerovatnosti - da privuku pažnju na sebe, sljedeće - da mogu sebe smatrati nekim naprednjacima, ili sljedeće, da budu kao neka svijetla tačka u turobnoj stvarnosti familije tog momka, itd. itd...Sve je to trgovina emocijama... Pada mi na pamet ono što si govorila o onom frendu koji sve svodi na materijalnu korist - sada, što više kontam, sve više mi se čini da je svaka korist primarno emocionalna: računa se na emocionalno ispunjenje, pa čak i kad se radi o materijalnim stvarima, ljudi, zapravo, i žude za stjecanjem resursa zato da bi imali prvenstveno emocionalno zadovoljenje a tek potom dolazi stvarna, konkretno-materijalna vrijednost neke stvari...

Glede ovoga sa gladi, postoji više varijanti, može se naljutiti, može razumjeti i stoički "podnijeti" svoj gubitak (naročito ako te već smatra iznad sebe, ili je u nekoj depresiji). Ali htio bi istaknuti da u takvim situacijama, društvena etiketa nalaže da se "pita", tj. da se traži "odobrenje". Na taj način, zaobilazi se sve ovo što sam rekao, dakle, mogućnost da taj netko to shvati kao invaziju na svoj teren, i umjesto toga, zapravo, možemo vrlo vjerovatno dobiti oduševljenu susretljivost umjesto ljutnje. Jer, traženjem nečega od njega, ti ga zapravo počastvuješ, jer ga smatraš suverenom koji ima moć da odlučuje o svojoj imovini, i pojačavaš njegovu vjeru u sebe. I o tome smo negdje već govorili, kad je Biga spomenuo (ne sjećam se više na kojoj temi) kako u njegovom kraju siromasi bivaju ti koji su susretljivi i na-pomoć-spremni. I ne samo kod njega, to je manje ili više univerzalno pravilo. Onaj koji malo ima, rijetko će propustiti priliku da, barem na čas, sebe vidi kao nekog ko je, ipak, dovoljno "bogat" i moćan da može da dijeli oko sebe, kao da ima suvišak. Davanje je uvijek simbol izobilja - pod uslovom da ne daje zato što mu je netko naredio već je, što bi rekli, "od srca"...

Mislis da ljudi daju, samo da bi sebe proslavili?