Strah od letenja

Eto jedne teme vezane uz (ne)putovanja... U kategoriji sam onih koji se užasavaju letenja i iz tog razloga se osjećam prilično zakinuto. Naime, svako moje razmišljanje o nekoj dalekoj destinaciji završava na strahu od aviona.

U životu sam letila dva puta - prvi put u piperu iznad Zagreba i to je bilo relativno zabavno iskustvo (iako sam se i onda tresla). Drugi let u avionu bio je poslovni put u Sofiju. Iako je bilo relativno vedro vrijeme, turbulencije su bile grozne. Transfer je bio u Budimpešti... Nekako sam preživjela relaciju Zg-Budimpešta, ali let do Sofije mi je zaista bio traumatičan. Čak i oni koji su već letjeli kažu da na gorem letu već dugo nisu bili. Svi smo bili zeleni... Povratak u Zagreb bio je ugodan, bez ikakvih problema, ali za mene je bilo gotovo. Strah me toliko ukočio da sam plakala ko malo dijete... Ne vjerujem da bih ikada više bila u stanju ući u avion. Ništa mi ne pomažu statistike, ili činjenica da ću prije poginuti na pločniku nego u avionu.. Užas mi je naprosto ostao u kostima, stalno prisutan...

Htjela bih naći neko rješenje jer, ako ništa drugo, ne želim da moja djeca jednog dana budu zakinuta zato jer im mama cvokoće od straha...

Pa - što se racionalnog dijela straha tiče, on ima puno više opravdanja nego što tvrde statističari. Uistinu, šansa da avion padne puno je manja nego da se doživi prometna nesreća na cesti. No šansa da se preživi prometnjak na tlu poprilična je, dok su avionske nesreće gotovo 100% fatalne. A to ipak izaziva strah.

Ja sam dosta davno letjela na liniji Ljubljana - Dubrovnik i let je po svim pravilima bio idealan, vjetar koji nas je povremeno udarao dok smo letjeli duž Velebita samo se čuo, ali nije se gotovo ni osjetio u letu zrakoplova. Gledala sam ja i dolje kroz prozor, nije mi ni to predstavljalo problem, a nisam se ni bojala da bi se avion mogao srušiti. Problem je bio osjećaj stalnog vrhunskog stresa u tih pedesetak minuta koliko nam je trebalo od polijetanja do slijetanja. Taj je osjećaj bio fizički vrlo neugodan. Kao da u trbuhu i stražnjici osjećam sve one kilometre ispod trupa aviona. Naprosto, to nije za mene. Godinama nakon toga sanjala sam povremeno da se nalazim u avionu koji polijeće a ja ne mogu izaći. Jasno mi je da je to projekcija nekih drugih strahova, no za mene je letenje avionom veliki napad na živčani sustav.

Danas znam da bih sjela u avion da moram, ili, možda, kad bih jako željela nekamo daleko otputovati. Ali ne mislim da bi mi bilo bolje nego prvi put. Samo, možda bih znala bolje upravljati tim osjećajima. I možda bih se malo privikla da dulje potraje. Sve u svemu, najradije bih pričekala da izmisle teleportaciju ili koristila letiprah poput Harry Pottera ili Wendy iz Petra Pana

obožavam se voziti u avionu..
naime..samo jednom sam se vozila..kao mala..
ali svega se sjećam..odlično je bilo..i uopće me nije bilo
strah..ali opet..sad kad sam mal starija..i kad krenem razmišljat šta bi moglo bit..pff..
al volim putovati...
i volim se voziti u avionu..xD

hehe..
i ja do Dubrovnika..
xD
slažem se..
najbolja bi bila bezopasna teleportacija...hihi