Početna stranicaPortalFAQPretraľnikRegistracijaLogin

Share | 
 

 Globalna država

Prethodna tema Sljedeća tema Go down 
Autor/icaPoruka
petarbosni4
Riba


Male
Scorpio Rat
Broj postova : 157
Age : 68
Registration date : 01.12.2010

PostajNaslov: Globalna država   čet stu 08, 2012 12:06 pm

Petar Bosnic Petrus


SVJETSKA DRŽAVA

Što mogu znati?
Što trebam činiti?
Čemu se mogu nadati?

Što je čovjek?

Immanuel Kant

Tražimo izlaz i krize.

Možemo li ga naći ako ne znamo istinu o stvarima koje su nas dovele u krizu - uzroke krize?

Pokušat ću pokazati da su nas u ovu tzv. globalnu krizu dovela upravo neadekvatna shvaćanja čovjeka, prirode, povijesti, civilizacije, politike, prava, vlasništva i sličnih stvari. Treba, dakle, najprije stvoriti adekvatne pojmove o njima. Počinjuči s time, možda neću napisati nekakav elegantan članak, ali barem neće biti dosadan i bljutavo- frazerski poput goleme većine onih posvećenih baš ovoj temi koja je opojna kao dobro vino, a potrebna kao kruh
Eto, počinjemo s prirodom.

Slično Schellingu i Hegelu, koji smatraju da je priroda «drugobitak ideje», ja kažem da je priroda čisti privid, nešto bitno nesavršeno, nešto što se zbog želje za slatkoćom postojanja odreklo savršenstva i vječnosti. Dakle, nešto što je nastalo iz grijeha...»Also sprach Zarathustra», Anaksimandar, Budha...etc, etc.

Iako sam veliki ljubitelj i zaštitnik prirode, u šali znam reći da je ona smetlište bitka, te da je i sam čovjek odbačen i bačen na to smetlište s zadatkom da se iskupi, tako što će iz sveg tog smeća napraviti nešto vrijedno. Mislim da se u tom šaljivom prikazu može nazrijeti i nešto istine.
Civilizacija - umjetna tvorevina, stvorena po čovjeku. Ta civilizacija je zapravo priroda koja je manje ili više svjesna sebe i svoje propalosti. Stoga je ona na nešto višoj razini postojanja od prirode.

S druge, one važnije strane gledano, civilizacija je cjeloviti, tjelesni oblik umjetnog bića, koje je pak instrument, sredstvo pomoću kojeg se ljudska vrsta teži vratiti u krilo savršenstva.

Čovjek? Teško je reći o čemu se tu zapravo radi, no sigurno je da najpotpunije postoji, ne kao ona famozna «svestrano obrazovana i razvijena individua», nego kao vrsta, za koju pak kažem da je ontogenična – sposobna stvoriti nešto bićevito. (od Grč. – ontos on - biće i genesis - stvaranje ) Ontogeničnost je ono božansko u ljudskoj vrsti, jer, se od davnina, a i dan danas susreću uvjerljiva mišljenja da jedino Bog može stvoriti nešto bićevito i biće uopće, (ukoliko ono nije postojalo oduvijek).

Pod bićem podrazumijevam Nešto autopoietično tj. «Nešto što kreće samo sebe» i što u sebi ima moć samorazvoja i moć beskonačno trajnog samoodržanja, i to putem stvaranja vlastite vrste, jer vrsta je najsavršeniji i beskonačni vid postojanja bića. Ono što ne može stvoriti svoju vrstu, ili, što ne postoji kao vrsta, nije istinsko biće nego nekakav defekt ili prost slučaj, slučajnost. Beskonačno postojanje postiže se generiranjem novih i smjenom starih generacija.

(Kod ljudske vrste, generacije se trebaju tretirati kao iznimno važni društveni, ekonomski i pravni subjekti.)

Proste stvari nemaju moći samoodržanja i samorazvoja kao bića, a vrste koje mogu stvoriti razne stvari – vrste kao što su dabrovi, ptice, pčele, pauci...- nisu ontogenične, nego samo hrematogenične. (također od Grč.:to hrema – stvar i genesis - stvaranje.)

No, za razliku od Boga - koji je, prema religijskim uvjerenjima, stvorio prirodno biće, prirodu, (ukoliko ova nije, ili vječna, ili nastala individuacijom, tj. propadanjem bitka) - za razliku od Boga, Stvoritelja, dakle, čovjek stvara umjetno biće – Nešto što, kako je također već rečeno, treba poslužiti kao sredstvo za oslobođenje i ostvarivanje ultimativnih ciljeva ljudske vrste.

Neki od ciljeva su trajan, vjekovječan, siguran i slobodan opstanak u dijelu galaktike ili čak šire.

Matični planeti ontogeničnih vrsta, sa svojim lijepim, pitomim, živim okolišem, samo su njihova privremena boravišta – dok su još nezrele i nesposobne opstati u svemiru. Prava boravišta zrelih ontogeničnih vrsta su međuzvjezdani prostori.

Još samo jedan kratki osvrt na glasovita shvaćanja čovjeka. Aristotel je tvrdio da je čovjek Zoon logon ehon ili animal rationale – životinja koja ima razum. To je vrlo blizu istine, ali moramo primjetiti da ni životine, nisu sasvim bez razuma.

B. Francklin je tvrdio da je čovje a tool makimg animal - životinja koja pravi alate.

Ova definicija vrijedna je, ne samo zbog svoje točnosti, nego više zbog toga što upućuje na jednu dublju i potpuniju istinu. Glavni alat ili instrument kojeg čovjek stvara, nisu oni materijalni ili stvarni alati na koje je vjerojatno mislio Francklin, nego upravo gore spomenuto umjetno biće. Taj «alat» može stvoriti samo cijela vrsta i to kroz razdoblje od nekoliko desetina tisuća godina. Kreativne individue, narodi i genercije mogu stvoriti samo neophodne elemente od kojih se sastoji to umjetno biće.

Povijest je ontogenički proces - proces stvaranja umjetnog bića. Započeo je prije nekoliko desetina tisuća godina, a uspješno se privodi kraju tokom nekoliko zadnjih stoljeća.

Umjetno biće koje je nastalo kroz taj, ontogenički proces najpoznatije je pod imenom kapital. Neposredno sredstvo njegovog stvaranja i razvoja je ljudski kreativni i reproduktivni rad, a stupnjevi razvoja su mu: 1.teza – novac, 2 antiteza – tehnika, 3. sinteza – znanost, 4 epiteza – tehnologija, koja je samo reproducirani oblik znanosti.

Zreli, potpuno razvijeni oblik kapitala jest znanost, a tehnologija joj je epiteza - oblik samoodržavanja i samorazvoja. Kapital, odnosno znanost je ustvari sebe svjesno ili sebi znano prirodno biće, koje zna svoju narav i svoju svrhu kao i to da se transformiralo i razvilo u Nešto umjetno posredstvom ontogeničnog duha ljudske vrste.

Ciljevi povijesti nisu isto što i ciljevi vrste. Cilj povijesti bio je stvaranje umjetnog bića, koje je tek neophodno bićevito sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrljudska vrste

Društvo - je umjetni organizam, a politika je njegova nijema volja za opstankom i samorazvojem, volja koju razne karizmatične individue ili narodi dovode do riječi ili realiteta. Druge, ne-ontogenične vrste na ovom planetu – bizoni, konji, gazele, razne vrste riba, ptica ili insekata - nikad se ne transformiraju u društva, nego ostaju živjeti u formi prirodnih vrsta kojima je goli biološki opstanak jedini cilj.

Ontogenična vrsta je, dakle i politogenična ili sociogenična – sposobna transformirati se u društvo, umjetni organizam i ponašati se po zakonima ili pravilima (nomos-i, regulae ili leges) koje sama stvara, a koji joj omogućuju ostvarivanje njenih metabioloških, a vjerojatno i transempirijskih ciljeva. Ova transformacija vrste u društvo, u umjetni organizam, je nužna, jer je taj umjetni organizam neophodan organizacijski instrument za ostvarivanje ciljeva ontogeničkih vrsta.

Pravo je ospoljena volja ljudske vrste, ospoljena kao metoda samoorganiziranja i samoprisile vrste u svrhu djelovanja što vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste. Obuhvaća, stvari, ljude i činidbe – res, personae, i factiones. Temeljni adresant prava je sama ljudska vrsta. No ona je ujedno i adresat na kojeg se odnose pozitivne pravne norme i pravo uopće.

Država nije ništa drugo do ozbiljeno pravo. Uspostavom države, pravo dobija još i moć prisile.

Stoga što je vrsta pravi i izvorni adresant i adresat prava i stoga što svi ljudi trebaju biti ravnopravni, cijela vrsta trebala bi živjeti u jednoj jedinoj, globalnoj državi.

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!»

To je uvjet optimalne, a i minimalno potrebne funkcionalnosti ljudske vrste u poslu ozbiljavanja njenih ultimativnih ciljeva i uvjet ozbiljenja pravde, kako na individualnom tako i na nacionalnom ili rasnom planu.

Nitko osim ljudske vrste ne može biti nosilac suvereniteta - ni individue, ni nacije, ni rase.

Etika je, kako je poznato, nauka o moralu, a moral je sistem normi koji preporučuje ono što doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste, a osuđuje ono što onemogućuje ili ometa njihovo ostvarivanje

Dobro je ono što doprinosi ostvarivanju rečenih ciljeva, a zlo ili nešto loše je ono što sprečava ili ometa njihovo ostvarivanje.

Pravda se zbiva onda kad svatko dobija srazmjerno vrijednosti i veličini svog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili biva kažnjen srazmjerno šteti ili zlu koje je počinio. Ovo shvaćanje pravde također se odnosi na individue, grupe, klase, nacije, društva, rase, generacije i sve ostale subjekte koji sačinjavaju društvo ili pak vrstu.

Moralni imperativ – Ostvaruj svoje ciljeve i inerese, ali ostvaruj ih na način kojim istovremeno doprinosiš i ostvarivanju ciljeva vrste. Ovaj imperativ opet važi za sve ljudske subjekte, počev od individua do nacija, grupa, klasa, rasa ili generacija.

Vlasništvo – čovjekova vlastitost izvan njegove kože. Ospoljena vlastitost, ospoljena posredstvom rada.
Uspostavljanje privatnog vlasništva bilo je također i uvođenje pravde u ljudsko duštvo i ljudski svijet uopće, jer je takvo vlasništvo motiviralo ljude da se brinu o svom vlasništvu. Onaj ko je imao veće urođene sposobnosti i ko se više i marljivije brinuo o svom vlasništvu taj je bolje živio, imao veći ugled i utjecaj u duštvu. Ko ga je znemarivao, taj je propadao.

Institut privatnog vlasništva nije čuvao samo vlasništvo i egzistenciju nadarenih i marljivih individua, nego je istovremeno, čuvao i cjelokupno vlasništvo ljudske vrste i unapređivao ga zajedno sa njenom slobodom, lakoćom i smislom življenja.

No ja ne previđam ni one loše stane privatnog vlasništva, nego štoviše, podsjećam na to da ih je već Platon prilično jasno uočio i postavio zahtjev da se one otklone uspostavljanjem zajedničkog ili društvenog vlasništva, Time je počela nastajati aporija ili antinomija: privatno vs društveno, jer već je Aristotel, kritikom Platonovih ideja, sasvim opravdano i razložno, pokazao da bi države utemeljene na takvom vlasništvu ubrzo propale, jer se nitko ne bi htio brinuti o njemu. Platonovom zahtjevu pridružili su se kasnije brojni veliki mislioci zaključno s Marxom, a i mnogi napredni ljudi uopće, naročito intelektualci, pa su takva društva, početkom dvadesetog stoljeća, doista bila i uspostavljena u velikom broju zemalja. No ubrzo su propala upravo onako kako je to bio pretkazao Aristotel.

Današnje stanje, kako ja mislim, više nego ikada ranije pokazuje da su zahtjevi za reformom vlasništva ipak bili opravdani i da se civilizacija više ne može razvijati na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, ali niti na temelju društvenog.

A evo zbog čega

Stvaranje umjetnog bića uglavnom je dovršeno, povijest se uspješno privodi kraju. Otpočinje nekakvo posthistorijsko doba ili posthistorijska epoha. Umjetno biće počinje raditi umjesto čovjeka i za čovjeka. Epohu u kojoj je umjetno biće uglavnom i prvenstveno bilo stvarano zamjenjuje epoha u kojoj će ono uglavnom biti korišteno kao sredstvo za ostvarivanje ciljeva vrste.

Mi živimo u jednom prilično kaotičnom, kriznom vremenu, vremenu razlučivanja te dvije epohe. Kriza. (Grč. krisis – lučenje, razlučivanje, odlučivanje.)

Ova kriza, koja ne bi smjela biti samo financijska, ekonomska ili globalna, nego, prije svega, epohalna, jer bi, kako je upravo rečeno, trebala razlučiti dvije velike epohe. Ta, epohalna kriza ne bi trebala promijeniti samo subjekta koji radi, što je djelomično več i učinjeno, nego i vlasnika onoga što je napravljeno. Ona epoha iz koje izlazimo temeljila se na vlasnikovanju živog privatnog vlasnika, a ova u koju ulazimo trebala bi se temeljiti na vlasnikovanju umjetnog.

I ako u tome ne bi uspjela, nadolazeća kriza svela bi se na samo jednu veću ili širu krizu, koja bi zahvatila cijeli globus, a bila bi, ili prosto dizanje prašine, ili gutanje anestetika koji bi samo privremeno ublažio i produžio agoniju umiruće epohe i odgodio rađanje nove.

Eto, dakle, nasuprot uvriježenom mišljenju, čini se da ovu krizu ne bi smo smjeli izbjegavati ili činiti što plićom, blažom i kraćom, nego, štoviše, uvećavati i produbljavati. To je uvjet njenog produktivnog razrješenja. Ali, što se tu može? Do pravih rješenja teško je doći, jer se uvijek nalaze na dnu.

Da bih što bolje objasnio što podrazumijevam pod epohalnom krizom i epohalnom promjenom, poslužit ću se prikazom već minulih smjena etapa ili epoha u povijesnom razvoju. Njihova smjena odvijala se kroz epohalne krize.

Prva epoha bila je paleolitsko-neolitska civilizacija. Tu je priroda, prirodno biće radilo i «brinulo» o svojoj proizvodnji, a čovjek je samo sakupljao i trošio nusprodukte njegova rada. Priroda je ujedno bila i svojevrstan vlasnik svega toga.

Zamijenila ju je epoha Antičke civilizacije, Tu više nije radila i proizvodila priroda, nego sam čovjek, a onaj sposobniji, poduzetniji dio ljudske populacije postao je ujedno i vlasnikom materijalnih dobara i živih oruđa, instrumenta vocalia - oruđa koja govore - robova.

Treća epoha je Zapadna civilizacija. Ovdje počinje raditi umjetno biće čije je stvaranje i usavršavanje bio cilj cijele povijesti, a sam čovjek postaje potrošač njegovih proizvoda.

Epohalna kriza koja trese Zapadnu civilizaciju započela je već s industrijalizacijom, kroz koju je umjetno biće, u svojstvu umjetnog radnika - stroja ili automata - počelo zamjenjivati čovjeka u radu. Ljudi koji znadu nešto povijesti vjerojatno znadu i to koliki se otpor činio industrijalizaciji i automatizaciji. Ludistički pokret, razbijanje strojeva itd. Taj otpor nije minuo ni danas.

No ključni problem zbog kojeg Zapadna civilizacija počinje ulaziti u novu fazu epohalne krize je u tome što umjetno biće, koje radi i proizvodi, još nije postalo vlasnikom i gospodarem svojih proizvoda, pa potrošačima ne može zabraniti da potroše čak više nego što ono proizvede, to jest da žive na dug, što ide na štetu razvoja umjetnog bića, a u krajnjoj liniji i na štetu cijele ljudske vrste.

U ovoj etapi krize u koju smo počeli ulaziti, a koja bi trebala biti prelaz od epohe Zapadne civilizacije na epohu globalne, ili antropotehnološke, kako ju često nazivam, trebalo bi stvoriti i etablirati umjetnog vlasnika, koji bi konačno zagospodario proizvodnjom i potrošnjom učinio ih humanim i ekonomičnim sredstvima ostvarivanja ciljeva vrste.

Ono što mi danas nazivamo ekonomskim ili financijskim krizama su proste disfunkcionalnosti koje nužno proizlaze iz pulsirajućeg, cikličnog funkcioniranja kapitala. Te »krize» ništa ne mijenjaju, nego samo razlučuju jednu ekonomsku konjukturu od druge. Redovito se pojavljuju, nisu ugodne ni škodljive, ali ni osobito korisne.

Potrošnja. Budući da je umjetno biće uglavnom zgotovljeno, nadarenost za stvaranje, poduzetnost, marljivost i rad više nisu nisu toliko važni i potrebni i nisu više jedine čovjekove aktivnosti kojima on doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.

Važna je postala i potrošnja, jer se kroz veliku, i masovnu potrošnju umjetnom biću daju dosta točne i precizne informacije o tome što nedostaje njegovim proizvodima i nalozi, odnosno upute u kom ih pravcu treba razvijati, kako bi oni što bolje i rafiniranije zadovoljavali ljudske potrebe i prohtjeve, a također i upute o tome u kojem bi pravcu ili segmentu trebalo samo sebe usavršavati i osposobljavati se za ostvarivanje onih ultimativnih ciljeva vrste. Potrošnja je postala jedna vrsta rada.

Jednostavni, pošteni i radini ljudi navikli na rad i stvaranje zatečeni su ovim obratom i ne snalaze se u ovoj, novoj situaciji. No dobro se snalaze varalice, ljenčine i grebatori, ljudi koji su voljni do u beskraj povećavati svoju potrošnju, a proizvodnju potpuno zanemariti.

Da je kojim slučajem La Fontaine danas pisao bajku o vrijednom mravu i lakomislenoj dangubi, cvrčku, morao bi napisati da je jadni mrav morao tokom zime odlaziti cvrčku tražiti pomoć da preživi. Show business je danas najunosnija ili jedna od najunosnijih i najbeskorisnijih privrednih grana.

Kako je gore već rečeno, radi sticanja bogatstva, ugleda potrošačke moći i moći uopće, više nisu toliko važni radni i stvaralački doprinosi usavršavanju umjetnog bića i ostvarivanju ciljeva vrste, A kako nema dovoljno moćne i efikasne kontrole nad pravednošću raspodjele proizvoda umjetnog bića, važnija je postala opća korupcija - nekakva nemoralna spretnost da se, bez kršenja zakona, bez ikakvog korisnog rada i potpuno besplatno, čak, štoviše, činjenjem velike štete, nekažnjivo prisvajaju bogatstva koja stvara umjetno biće.

Stvar je došla dotle da individue, narodi i rase koji bolje i više rade, postaju sve siromašniji, a lako žive i uživaju oni koji ne čine ništa osim štete - oni koji znadu jedino nezakonito prisvajati ili prosjačiti i beskorisno rasipati ono što su tako prisvojili.
Živi privatni vlasnici nemoćni su spram ove pojave. Bogatstvo nezaustavljivo curi iz njihovih ruku.

Do jučer velike i moćne države, koje su na temelju tradicionalnog privatnog vlasništva, hrabrog poduzetništva, rada i štednje prednjačile u podizanju civilizacije, sada, usprkos enormnim naporima, prednjače samo u pokazivanju nemoći i brzini propadanja.

Zapadna društva - u kojima je bilo razvijeno umjetno biće, ali koja su još uvijek utemeljena na tradicionalnom privatnom vlasništvu, upravo posredstvom tog, tradicionalnog vlasništva - polako napada ista ona bolest koja je došla glave društvima utemeljenim na tzv. društvenom vlasništvu.

Izlaz i produktivno rješenje ove epohalne krize, po mom mišljenju, nije u nekakvom neoludističkom ili ontoklastičkom pokretu koji bi uništio umjetno biće, nego, kako je već rečeno, u stvaranju umjetnog privatnog vlasnika. Ovaj vlasnik ne bi bio nikakav novi robot, nego novi društveni i ekonomski subjekt koji bi nastao na temelju etabliranja specifičnih zakona, isto kao što je svojevremeno bio nastao i živi privatni vlasnik.

Zamjena živog privatnog vlasnika umjetnim ne bi bila popraćena nikakvim krvoprolićima, napetostima, ratovima, nego bi se odmah nakon njegovog utemeljenja počeo osjećati povratak pravde, pad nezdravih napetosti, i opće poboljšavanje ekonomskog socijalnog, političkog i duhovnog stanja ljudske vrste, a i same civilizacije.

Umjetni vlasnik zapravo ne bi bio ništa drugo do kapital u kojeg bi se, putem zakona, ugradila moć samoočuvanja, «želja» za bogaćenjem i razvojem, te sposobnost da kontrolira žive subjekte s kojima dolazi u poslovne ili radne odnose. On bi veličinu potrošnje nekog subjekta ponovo uskladio s veličinom njegova radnog ili kreativnog doprinosa ostvarivanju ciljeva vrste ili doprinosa u usavršavanju već zgotovljenog umjetnog bića. Svojom pravednošću, ljude bi motivirao na što bolji i sofisticiraniji rad i onemogućavao ih da ga drpaju, potkradaju ili zloupotrebljavaju uopće.

Zakonske promjene. Već dugo i uporno, ako ne i tvrdoglavo, pokušavam ukazati na činjenicu da «zakoni» na osnovu kojih je, unatrag nekoliko stoljeća, bilo dovršavano stvaranje umjetnog bića, i na osnovu kojih je ljudska civilizacija doživjela neusporedivo najveći i najbrži, upravo nevjerojatan uspon, dakle, da ti «zakoni», na presudno važnim mjestima, u vitalnim društvenim i ekonomskim momentima, uopće nisu bili «pravi zakoni», nego više oni «dobri običaji» – mores ili consuetudines – utemeljeni u bona fide – dobroj vjeri, povjerenju - dakle, da su to bile nepisane norme koje, po pravnim običajima, nisu imale sankcijske, tj. kaznene odredbe, pa su, prema tome, bile zapravo i najviše leges imperfecta – nepotpuni zakoni. Takvi su, na radost svih lezilebovića, varalica i lupeža, ostali sve do današnjih dana.

Upravo zbog toga, zbog nedostatka, tih, kaznenih odredbi, mogla se postepeno u svim društvenim slojevima i funkcijama i cjelokupnoj ljudskoj populaciji razvijati ona opća korupcija koja se nije mogla kažnjavati – nulla crimen, nulla poena sine lege – gdje nema zakona nema ni prekršaja ni kazne. Na kraju se odnos prema tim dobrim običajima toliko iskvario da se može slobodno reći kako se čak i ona najbolja današnja društva zasnivaju na toj općoj korupciji, ili nekoj moralnoj, pravnoj i političkoj degeneraciji. Odatle i ona zaduženost, ne samo nekih država, unija i federacija, nego cijele ljudske vrste.

Živuće, ekonomski, politički i društveno aktivne generacije «posuđuju» od budućih generacija, kojima nikako ne mogu vratiti ono što su «posudili» i tako ih bacaju u svojevrstan doživotni nexum – radno-dužničko ropstvo. To je jedan od glavnih razloga zbog kojeg svaka nova generacija, usprkos velikoj pomoći umjetnog bića, radi sve više, a živi sve lošije.

Ja smatram da one, gore spomenute dobre običaje ne treba ukinuti, nego im dodati kaznene odredbe i tako ih transformirati u leges perfecta - potpune zakone.

Zašto?

Zbog toga što - iako je potrošnja postala jako važna, čak jedan oblik rada - klasični, stari «neposredno proizvodni» rad (kako onaj kreativni koji je stvarao umjetno biće, tako i prosti reproduktivni koji ga je uvećavao, širio i jačao) – dakle, da taj rad, koji je postao drugačiji, sofisticiraniji, lakši i smisleniji, i to toliko da više i ne liči na nekadašnji rad - nije nimalo izgubio na važnosti. On je i dalje ostao i ostati će neophodan uvjet ostvarivanja ciljeva vrste, a isto tako i kriterij na osnovu kojeg bi trebalo određivati koliko dobara neki subjekt - bilo individua, bilo nacija ili generacija - može posjedovati, trošiti itd. To je razlog zbog kojeg ne treba odbaciti one zakone, tj. običaje, nego ih usavršiti, upotpuniti.

Dalje, a to je naročito, presudno važno. Ti zakoni, ukoliko bi bili sposobni da civilizaciju ponovo pokrenu naprijed, morali bi svoje zahtjeve i kriterije izražavati isključivo brojkama, jer egzaktno, brojčano izražavanje i prikazivanje rezultata rada onemogućuje nepravde, tj. nepravedno plaćanje rada ili znanja (zakidanje i preplaćivanje), onemogućuje i varanje, deficitarno poslovanje ili deficitarno vođenje država, rasipničko zaduživanje i potkradanje, te izbjegavanje odgovornosti i kazne. Geslo tih zakona treba biti:

Excusatio non excusat – isprika ne ispričava, tj. ne oslobađa od odgovornosti i kažnjavanja.

Zakoni se odnose na četiri ključna, temeljna društvena i ekonomska subjekta, koji su ujedno četiri ključne pravne osobe, tj. pravni subjekti, adresati. Evo ih - 1. fizička osoba, 2. obitelj, 3. poduzeće i 4. država. O produktivnosti svake od njih i funkcionalnosti i pravednosti njihovih međusobnih odnosa ovisi to hoće li društvo i civilizacija ići naprijed ili nazad.
Zakoni koji se odnose na te pravne subjekte su:

1. Zakon o kontroli efikasnosti rada managera, 2. Zakon o kontroli ekonomske efikasnosti obitelji, 3. Zakon o kontroli efikasnosti školstva, i 4. Zakon o kontroli efikasnosti državne administracije.

Svi su objavljeni na internetu.

Svaka država koja bi etablirala ove zakone učinila bi nacionalni kapital umjetnim vlasnikom cjelokupnog svog bogatstva. A ako bi brojčane kriterije u svakom od tih zakona određivala globalna država, i ako bi isti kriteriji važili za sve lokalne države, unije ili federacije na planetu, onda bi bio uspostavljen perfectus proprietarius ili owner- potpuni, globalni umjetni vlasnik.

Revolucije i evolucija. Po mom mišljenju, nakon dovršenja stvaranja umjetnog bića – znanosti – i nakon što je umjetni organizam, društvo bilo utemeljeno u slobodi – liberalnoj građanskoj demokraciji, više nije moguća nikakva revolucija, jer su te stvari bile ciljevi povijesti i ako su doista uspješno i korektno zgotovljene, one se ne bi trebale ukidati niti bi mogle ukidati (revolucionirati) same sebe, nego bi se morale moći održavati u postojanju, jer cilj razvoja bilo kojeg bića, što je znao već Aristotel, jest zapravo i upravo specifična moć samoodržavanja A održati se pak mogu samo ako evoluiraju, usavršavaju načine samoodržavanja. Evoluciju često zovem i epitetičkim razvojem. Etabliranje takvih zakona kao što su oni gore navedeni bilo bi zapravo i upravo ono usavršavanje instrumenata s kojima je stvaranje civilizacije bilo uspješno izvedeno i omogućilo bi joj da, kroz daljnje usavršavanje (evoluciju ili epitetički razvoj), stalno služi kao adekvatno sredstvo ostvarivanja ultimativnih ciljeva vrste.

Umjetni privatni vlasnik, ili, kraće, umjetni vlasnik, ostvario bi snove koje su sanjali veliki mislioci poput Platona i Marxa, ali i veliki pisci, pjesnici i revolucionari, a možda i puno više od toga. Ali ostvario bi također više i od onih trezvenih, konzervativnih mišljenja, koja su, poput Aristotelovog, Tominog, Lutherovog, Kantovog ili Hegelovog bila zagovornici održavanja privatnog vlasništva.

Nacije, rase i Globalna država Prije svega treba istaknuti da je za ostvarivanje ciljeva ljudske vrste potrebno puno nacija ili rasa sa različitim sposobnostima, jer su i ljudski ciljevi kompleksni, tako da ljudska vrsta možda i nema dovoljno takvih subjekata, pa će ih morati stvarati eugeničkim metodama. No ostavimo to.

Iako veoma različite, po svojim sposobnostima, razini civiliziranosti, svjetonazoru, vjeri i običajima, sve nacije i rase trebaju biti ravnopravne pred zakonom i pravedno nagrađivane za svoj doprinos ostvarivanju ciljeva vrste. To je pak moguće ostvariti jedino u okviru globalne države.

«Jedna vrsta, jedan planet, jedan zakon!»

Stvarne razlike, stvarne zasluge i pravedna veličina nagrade mogu se otkriti i izići na vidjelo jedino ako se svi mjere istim mjerilom.

Drugo, danas, čak ni na temelju međunarodnog prava - ius intergentes još nije moguć i ne postoji instrument legalne prisile kojom bi se neku naciju ili državu moglo prisiliti da odustane od činidbi koje sprečavaju ili ometaju ostvarivanje ciljeva vrste, tako da to čini potrebnima svjetske ratove kakvi su bili Prvi i Drugi svjetski rat, a i brojni drugi. Uspostavljanjem globalne države nastao bi i instrument legalne prisile protiv subjekata koji čine štetu civilizacijskom napretku, pa bi on možda mogao spriječiti i nekakav, mogući opći nuklearni rat. No mislim da bi nemilosrdna, ali zakonita konkurencija, koja bi eliminirala loše subjekte iz ekonomske, političke i općenito životne utakmice spriječila mnoge intervencije potencijalne svjetske vojne sile. Ta konkurencija je ujedno i uvjet održavanja dovoljne vitalnosti ljudske vrste.

Već smo naprijed rekli da je pravo ospoljeni volitivni instrument kojim baš ljudska vrsta (a ne neka nacija ili nekakva »vladajuća klasa» ili elita), dakle, da je upravo ljudska vrsta ta koja pomoću prava navodi ili upućuje, motivira i prisiljava samu sebe na ostvarivanje svojih ultimativnih interesa i ciljeva. Stvaranje prava može se shvatiti kao jedna od temeljnih dužnosti ontogeničnih vrsta. Jasno, to važi i za ljudsku vrstu. A kako pravo ne može djelovati ukoliko se ne ozbilji kao država, dužnost ljudske vrste je i to da utemelji Globalnu ili Svjetsku državu, jer jedino ona, kako smo već natuknuli, može istinski motivirati i pravedno nagrađivati sve nacije i rase za doprinose u ostvarivanju ciljeva vrste ili pak izvršiti zakonitu prisilu nad onima koji se tome suprotstavljaju.

Dosta je velik broj pravnih teoretičara i filozofa koji današnje lokalne države s pravom smatraju samo prolaznom pojavom, a moguću globalnu ili svjetsku državu ciljem razvoja državnog entiteta i njegovim trajnim oblikom.

Veoma su raširena mišljenja da je pravo «instrument kojim neka vladajuća klasa ili elita drži u pokornosti potlačenu klasu.» Tu ima i čak i nešto istine. Naime, te «vladajuće klase» ili elite mogu se koristiti pravom kao sredstvom pokoravanja drugih klasa i ostvarivanja svojih interesa, ali samo dotle dok te svoje interese ostvaruju na način kojim daju doprinos ostvarivanju ciljeva vrste, dakle dok su zakoni koje ona propisuje eunomični sa stanovišta ljudske vrste. Kad te svoje interese počnu ostvarivati na način koji šteti ostvarivanju ciljeva vrste, gube tlo pod nogama i vlast. Vladajuće klase ili elite i nastaju na osnovu spontanog udruživanja onih pripadnika društva koji žive i rade na način što vodi ka ostvarivanju ciljeva vrste.

Još samo riječ,dvije o mišljenju da je pravo zakon kojeg silom nameće jači subjekt, «pravo jačega». To je glupost, jer je to zapravo definicija neprava, a ne prava. Da je kojim slučajem bilo rečeno da je pravo zakon kojeg nameće sposobniji, a ne jači, onda bi tu bilo nešto istine, ali zakon sposobnijega bio bi doista pravo tek ako bi ljude prinudio na ponašanje koje doprinosi ostvarivanju ciljeva vrste.

Veličina ljudske populacije, mora odgovarati potrebi ostvarivanja ciljeva vrste. A za ostvarivanje tih ciljeva sada je potrebno najviše milijardu ljudi. To je, naime, broj degustatora proizvoda umjetnog bića koji mu može dati točne i precizne podatke o tome što nedostaje tim njegovim proizvodima i u kom bi pravcu trebalo usavršavati samo sebe kako bi udovoljavalo ljudskim potrebama i prohtjevima, te - kako smo već rekli - osposobljavalo samo sebe za ostvarivanje ultimativnih ljudskih ciljeva.
Kao potrošač, čovjek ne smije biti skroman, nego, štoviše, vrlo zahtjevan. Skromnost škodi procesu ostvarivanja ciljeva vrste i mogu si ju dozvoliti samo nekolicina filozofa poput legendarnog Diogena Kinika. I njima je potrošnja, vrlo ugodna, ali im oduzima dragocjeno vrijeme potrebno za razmišljanje.

Broj potrošača može, naravno biti i veći od milijarde, ali samo pod uvjetom da prevelika ljudska populacija ni najmanje ne škodi prirodnom biću.

No evo još jedne važne stvari. Budući da umjetno biće obavlja sve veći broj poslova, ljudski rad postat će privilegija. To je još jedan razlog zbog čega bi trebalo smanjiti ljudsku populaciju, jer, bilo bi jako loše imati pregolem broj nezaposlenih ili besposlenih ljudi. Besposlica je korjen obijesti, a ova mnogih drugih zala. No u pravu su, kako se čini, oni teoretičari koji smatraju da ipak mora postojati stanovita «rezervna armija nezaposlenih» koja bi konkurirala zaposlenima i time ih dodatno motivirala na što bolji rad.

Jedan od prvih zadataka globalne države bit će etabliranje zakona koji će nacije i rase motivirati da povećavaju svoje bogatstvo, a ne populaciju. Ali taj zakon, Zakon o veličini nacionalne populacije, zbog ograničenosti prostora, ovdje ne mogu prikazivati ni komentirati.

Naglašavam kako svi znamo da danas stvari ne stoje baš dobro i da imamo ozbiljne probleme, ali kako ne shvaćamo u čemu je zapravo problem, ne shvaćamo niti to kako se ti problemi mogu rješavati. Konzervativni, ili možda točnije ontoklastički duh, koji je jako raširen i moćan, u svom sljepilu vjeruje i uvjerava druge da je na pravom putu, a suprotstavlja se ostvarivanju ciljeva vrste. Nažalost, to je istina da je on baš na pravom putu, ali samo kao prepreka koju treba ukloniti. No, s njim je teško obračunati, jer se uvijek krije pod maskom humanosti, dobrih namjera itd., a neposredni cilj mu je da zaustavi evoluciju umjetnog bića i tako spriječi ostvarivanje ciljeva vrste.

Kao što je jasno iz gornjeg teksta, ja, koji nisam baš uvijek u pravu, ali zato nikad nisam u krivu, ja, dakle, smatram da se ovi problemi mogu korjenito riješiti isključivo usavršavanjem umjetnog bića. U našem vremenu najvažnije je usavršiti njegov (umjetni) organizam – društvo. – i to stvarajem i etabliranjem umjetnog vlasnika. To se pak može postići prikazanim usavršavanjem i dopunom postojećeg prava. Optimalno bi bilo to da se pravo usavršava unutar nekakve globalne, svjetske države, koja bi zahvaljujući takvom usavršavanju konačno mogla biti utemeljena na istinskom ius gentium-u, ili, točnije, ius generis-u – pravu koje je već od davnina počeo stvarati ljudski rod, a koje - kako je već ranije rečeno - nije ništa drugo do volja ljudskog roda, volja ospoljena kao metoda i instrument ostvarivanja njegovih ciljeva.

Eto, nadamo se da nam Dike, Eunomija i Irene – boginje pravde, zakonodavstva i mira - mogu pomoći u ovom poslu. A bilo bi dobro kad bi nam pomogli i suvremeni kršćanski, islamski i drugi sveci i proroci A S, nadležni za ove stvari, ukoliko, naravno taj posao nije pod kontrolom i jurisdikcijom samoga Boga ili Providencije.
Ja ne bih odbijao niti pomoć nekog moćnog talismana.

[Vrh] Go down
ravensquad
Višestanični organizam


Male
Taurus Dog
Broj postova : 40
Age : 46
Registration date : 12.01.2013

PostajNaslov: Re: Globalna država   ned sij 13, 2013 10:41 pm

te iste imaju za rat na tudjoj teritoriji potrositi milijarde na stotine a nemaju par istih za pobosljati zivot ljudima u zemlji?
KO KOG LAZE
mi koji cutimo il oni koji nas lazu
hmmmmm
v
[Vrh] Go down
bider
Višestanični organizam


Male
Cancer Rooster
Broj postova : 48
Age : 35
Registration date : 09.08.2010

PostajNaslov: Re: Globalna država   pon sij 14, 2013 7:33 pm

Evo nečeg svježeg i konkretnog za razbijanje dosadne svakodnevnice. Materijal javno objavljen i svakome dostupan na linku:

Ministarstvu Unutarnjih Poslova Republike Hrvatske: Središnja Banka, Nacionalna Valuta, Parlamentarna Jurisdikcija - Zahtjev Za Hitno Utvrđivanje Činjeničnog Stanja


[Vrh] Go down
Sponsored content




PostajNaslov: Re: Globalna država   Today at 9:08 pm

[Vrh] Go down
 
Globalna država
Prethodna tema Sljedeća tema [Vrh] 
Stranica 1 / 1.
 Similar topics
-
» Solarna oluja + globalna ekonomska kriza

Permissions in this forum:Ne moľeą odgovarati na postove.
 ::  Svijet oko nas :: Politika i Ekonomija-
Forum(o)Bir: