Prerastanje

Znate ono kad ste bili jako mali i kad ste smatrali da vaši roditelji sve znaju? Pa kad ste onda bili malo veći pa ste prerasli tu misao u bili uvjereni da vi i vaši prijatelji sve znate? I tako stalno prerastamo neke ideje, neke stvari koje su nam bile ''cool'', neka društva, filozofije....
Na koncu na neki način prerastemo i obitelju kojoj smo rođeni, odselimo, osnujemo vlastitu obitelji...

Međutim, kad se ponekad osvrnete sjetite se nekih ljudi, prijateljstava, situacija, razmišljanja koji su vas formirali na neki način. Koji su dio razloga što ste danas takvi kakvi jeste. Od njih ste otišli neprimjetno. Kao da ste ih prerasli. Ili ste se samo zadubili u nešto drugo i zaboravili na njih.

Koliko cijenite situacije (ljude, razgovore, događaje) iz vaše prošlosti? Koliko ih se često sjetite? Da li se ponekad ''vratite'' ili, kad jednom odete, više se ne osvrćete?

Hm...meni je još teško razlučiti jesam li se i u kojoj mjeri "otpustila" od filozofija i razmišljanja drugih ljudi, od djetinjstva pa do sada.

Ne razmišljam na način kao da sam prerasla nečija razmišljanja. Čini mi se da različite faze života donose potrebu za različitim uzorima i razmišljanjima, zato nijedan utjecaj nije zanemariv.
"Utjecaji" drugih ljudi (kakvi god bili) su bitna podloga za vezanje daljnjih "utjecaja" i potpomažu stvaranju nekog vlastitog mozaika svjetonazora i razmišljanja.

Jako često evociram situacije, događaje i razmišljanja ljudi iz prošlosti i ponekad se dogodi da tek naknadno shvatim, kako sam ih podcijenila, jer sam u ranijem periodu života mislila da nisu dovoljno kompletni, "napredni".
Ironično je da se ispostavi kako se nanovo vraćam ili dolazim do istih tih utjecaja, koje nisam dovoljno zapažala i valorizirala kad sam bila mlađa.

Možda je to znak kako nisam dovoljno dobro iskristalizirala vlastite svjetonazore.
Možda su neki utjecaji štetni ili se ne bi uopće trebala mislima vraćati u prošlost, ali oni me često prate. Čini mi se da mi "paleta" različitih stavova i razmišljanja koja su proistekla od određenih (bitnih) ljudi u mom životu, služe kao podsjetnik, iskustvo i usmjerivač u daljnjim razmišljanjima koje gradim.

Ne mogu se baš pohvaliti da vodim računa o događajima iz prošlosti. Prisjetim se više-manje samo ako me nešto u sadašnjosti podsjeti nešto iz prošlosti ili ako me netko nešto pita. Ovako samo informativno ili kao sjećanje. Jel cijenim ikog ili išta? Pa svakako ima stvari i osoba koje smatram vrijednim cijenjenja. Ima situacija koje u prošlosti u datom trenutku nisam cijenio, a naknadno sam uvidio nešto po mojim kriterijima vrijedno cijenjenja, a ima i obratnih situacija.

Prošlost mi uglavnom služi ili u informativne svrhe za poveznicu sa situacijom sada, ili kao sjećanje. Mogu reći da se fokusiram isključivo na sadašnjost, s tim da se prošlost naravno ne zaboravlja i ima utjecaj na situaciju sada. Nećemo zaboraviti nečiju lijepu gestu kao što nećemo zaboraviti nešto negativno.

Prošlost je poput knjige. Čitaš ju sada, pročitaš i razumiješ nešto. Čitaš ju za 5 godina, pročitaš i razumiješ nešto drugačije nego prije. Ne mijenja se samo ono što znamo kako smo reagirali u tom trenutku na nešto, sve ostalo leti dalje.

@Athena...nisam mislila na nečija tuđa razmišljanja nego na naša vlastita...

@Blizz...znači ipak radiš neku vrst analize prošlosti...

Recimo imaš neko društvo od kojeg te život jednostavno odvoji. Prođu godine i sjetiš se tog društva. Da li će to ostati samo lijepo sjećanje ili bi pokušali ostvariti kontakt?

Alpha je napisao/la:

@Athena...nisam mislila na nečija tuđa razmišljanja nego na naša vlastita...

Mislim da razumijem.
Samo što su upravo ta tuđa razmišljanja imala i imaju bitan utjecaj na formiranje nekih mojih svjetonazora, iako pripadaju ljudima iz prošlosti.
Zato ih se podsjetim i sagledavam ih nekako odvojeno, kao utjecaj ljudi koji jesu ili su bili nositelji nekog svjetonazora i često puta ih analiziram.

Znam razlučiti neke utjecaje i ne smatram ih originarno "svojima", a opet...često ih propitkujem, čime automatski dovodim u pitanje svoje sadašnje svjetonazore (tuđi utjecaji su ipak dijelom inkorporirani u moj svjetonazor).
Ne znam da li sam bila dovoljno jasna ili ipak previše apstraktna.

Alpha je napisao/la:

Recimo imaš neko društvo od kojeg te život jednostavno odvoji. Prođu godine i sjetiš se tog društva. Da li će to ostati samo lijepo sjećanje ili bi pokušali ostvariti kontakt?

Ne održavam kontakt s ljudima u sadašnjosti, kamoli da onda idem stupiti u kontakt s nekim iz prošlosti. Nisam vezan za ljude, osim uskog dijela obitelji održavam kontakt sa još dvoje ljudi i to je to. Ostali ako su tu, dobro, ako nisu, opet dobro. Stupim u kontakt eventualno iz koristi, ne zato jer mi netko ili nešto nedostaje. Točnije, jaaaako rijetko želim stupiti u kontakt zato da čujem nešto novo od osobe. Ja živim u svom svijetu, nitko i ništa me ne zanima.

Blizzard je napisao/la:

Ostali ako su tu, dobro, ako nisu, opet dobro. Stupim u kontakt eventualno iz koristi, ne zato jer mi netko ili nešto nedostaje. Točnije, jaaaako rijetko želim stupiti u kontakt zato da čujem nešto novo od osobe. Ja živim u svom svijetu, nitko i ništa me ne zanima.

E, Blizz...ovo stvarno zvuči jaako egoistično.

Ipak, kad bih ja razmislila o sličnom pitanju, onda bi i moj odgovor bio sličan, iako meni nisu relevantni razlozi osobne koristi niti bi se iz navedenih razloga vraćala.

Ispada da su veliki utjecaj na mene imale osobe koje su većinom pokojne
Tu i tamo, pečat su ostavili i neki utjecaji živućih osoba, ali ako govorimo o njima kao o osobama iz prošlosti, onda i ja nevoljko uspostavljam kontakt sa njima, osim ako baš ne dođe do nužde. Jednostavno, ostaju dio prošlosti i volim da je tako, bez obzira na potencijalno dobre utjecaje istih ljudi u budućnosti.

Ja sam na ovoj temi u prvom redu razmišljala u smjeru- vraćati se starim obrascima i utjecajima ljudi iz prošlosti ili ne.
Međutim, ako se tu postavlja i pitanje spremnosti "vraćanja" ka ljudima iz prošlosti, onda bi se moglo postaviti pitanje i da li bi (i u kojoj mjeri), to ostavilo prostora za više utjecaje od njihove strane ili evociranje onih starih koje smo negdje "zaboravili" u prošlosti.


Mislite li da veći utjecaj na nas imaju osobe koje su dio naše sadašnjosti ili što se tiče utjecaja, uopće nije bitno u kojem su periodu (sadašnjosti/prošlosti), neke osobe bile dio našeg života?

Koga briga jel je egoistično ili ne. Nikog ništa ne pitam dok mi se obrati s jednim i jedinim ciljem - zato jer me nešto treba. Pa to mi je normalno i očekivano, štoviše. Zar to nije modus operandi prosječnog čovjeka? Imaš mali krug ljudi do kojih ti je zbilja stalo i s kojima imaš nešto više od pozdrava u prolazu, a sa većinom drugih poznanika si na korist-korist odnosu, koliko god se to kani zamaskirati u nekakva druženja, kave i gluposti.
S razlikom da ja bar priznajem da je tako.

Alpha je napisao/la:

Recimo imaš neko društvo od kojeg te život jednostavno odvoji. Prođu godine i sjetiš se tog društva. Da li će to ostati samo lijepo sjećanje ili bi pokušali ostvariti kontakt?

U principu, to će mi ostati samo kao lijepo sjećanje osim ako se iz nekog ne do kraja razumljivog razloga kockice opet tako ne poslože da stupimo u kontakt. Dakle, ja se kao osoba ne trudim previše oko uspostavljanja kontakata s ljudima iz prošlosti, no ako se stvari dogode da se opet s njima počnem viđati, onda ću ponovno prihvatiti taj odnos i vjerojatno onda utrošiti nešto više energije u ponovnu uspostavu odnosa.
Opet, to dosta zavisi o konkretnoj osobi. Ako ta druga osoba nije baš nešto zainteresirana za uspostaviti ponovni kontakt, onda neću baš ni ja biti. Nisam tip osobe koja će proaktivno tražiti druženja, više ću pasivno čekati. Moram napomenuti da to vjerojatno nije najbolji način postupanja u životu, ali mi je teško izaći iz tog modusa ponašanja.

Svaka osoba je u našem životu s razlogom. Svi ti ljudi nas oblikuju, od svih njih učimo, kao što i mi njih oblikujemo, učimo. Nekada su to lagani, glatki odnosi, nekada zaguljeniji. Nekih se rado sjećamo, nekih pinkicu manje.
I da, baš se počesto događa to "prerastanje", kada bez obzira na emociju koja nas vezuje, uspomene, provedeno vrijeme, mi više nemamo šta jedno drugome "reći". I svak odlazi svojim putem. Ne znam da li me razumijete? Ono, kada odnos nekako odradi svoje, ne može više ni naprijed ni nazad, nestane onaj impuls za daljom interakcijom, i lagano se završi.
Imamo i odnose sa ljudima sa kojima se recimo ne vidimo ni nečujemo dugo, pa se ponovo nešto dogodi, neki klik kako @MoW kaže, neka okolnost ... i nastavljamo tamo di smo stali.
Ili kada jedna strana i dalje želi interakciju, a druga ne. Nastane neki disbalans, jer ne evoluiramo paralelno, i na isti način.

Uglavnom, ja se svih tih ljudi, tih mojih prijatelja rado sjećam. Neke sam otavila u dalekoj prošlosti. Neke sam morala pustiti. Neke sam morala "odstraniti bolnim rezom". Neke bih rado, i stalno viđala, ali nas fizička daljina onemogućava.

Ali ljepota je u tome, što se uvijek nađe načina za komunikaciju. Jer mislim da nije dobro ostaviti stvari nedorečenim. Posebno u tim nekim škakljivim odnosima. Treba to oblikovati i zgotoviti kako treba. Da ode u miru.

Lyra je napisao/la:

I da, baš se počesto događa to "prerastanje", kada bez obzira na emociju koja nas vezuje, uspomene, provedeno vrijeme, mi više nemamo šta jedno drugome "reći". I svak odlazi svojim putem. Ne znam da li me razumijete? Ono, kada odnos nekako odradi svoje, ne može više ni naprijed ni nazad, nestane onaj impuls za daljom interakcijom, i lagano se završi.

Lijepo si to rekla i objasnila. Da....jednostavno nestane impuls za daljnjim druženjima, iako mi ne vidimo konkretni razlog.

Citat :

Jer mislim da nije dobro ostaviti stvari nedorečenim. Posebno u tim nekim škakljivim odnosima. Treba to oblikovati i zgotoviti kako treba. Da ode u miru.

Ne kaže li se, da stvari iz prošlosti treba ostaviti u prošlosti?

Mišljenja sam da treba izvagati kad se vratiti u prošlost i zgotoviti odnose koji su ostali "otvoreni" (kad su odnosi stvarno "preškakljivi" ), a kad ostaviti stvari kakve jesu.
U većini slučajeva, vrijeme ipak napravi svoje, ispere njihov intenzitet i oni izblijede.

Athena je napisao/la:

Lyra je napisao/la:

Jer mislim da nije dobro ostaviti stvari nedorečenim. Posebno u tim nekim škakljivim odnosima. Treba to oblikovati i zgotoviti kako treba. Da ode u miru.

Ne kaže li se, da stvari iz prošlosti treba ostaviti u prošlosti?

Mišljenja sam da treba izvagati kad se vratiti u prošlost i zgotoviti odnose koji su ostali "otvoreni" (kad su odnosi "preškakljivi" ), a kad ostaviti stvari kakve jesu.
U većini slučajeva, vrijeme ipak napravi svoje, ispere njihov intenzitet i oni izblijede.

Ako pažljivo pročitaš vidjeti ćeš da sam upravo to i rekla.
Ili bar ja mislim da sam bila jasna.

Neke stvari nikako ne treba ostaviti po strani. Ne u smislu popravljanja, već u smislu objašnjenja.

Ne slažem se da su ljudi u kontaktu jedni s drugima isključivo iz koristi. Douše pitanje je i što bi to značilo korist?? (@Blizz)

Postoje neki ljudi i događaji u prošlosti koji su mi pomogli (ne nužno ni svjesno ni namjerno) da spoznam neke stvari i pomaknem se još malo na nekom svom zamišljenom putu. Neki od njih su čak s ovog foruma, pa čak i forum sam... Uglavnom, zadržavam poštovanje prema takvim stvarima i ako je moguće održavati ću kontakt. Spadam u ljude kojima vrijeme ne znači puno kad su odnosi u pitanju i mogu nastaviti kontakt s nekim nakon dugo vremena kao da se nikad nismo razišli. Ipak, za tako nešto potrebno je i da druga strana bude takva. Zato stoji i ono što je MoW reko da ovisi jel taj drugi zainteresiran za druženje ili ne. Međutim, za razliku od njega, ja često (pre)uzimam ulogu pokretača odnosa. Zamjetila sam da ljudima kao da fali energije ili neki prvi impuls. Kad se to uloži onda se već stvar zakotrlja s obje strane

Korist općenito - zadovoljenje neke potrebe.
Primjeti da baš i nisam rekao ovo što si napisala u prvoj rečenici, to jest ne bih se htio tako izraziti.

Korist o kojoj pričam je više ciljanog karaktera, kao trebam ovu osobu to i to pa ću ju pozvati na kavu, malo popričati, vidjeti kako je ovo ono te usput to pitati... Trebaš nekog za zabavu pa izađete van, prije toga te pol posto ne šljivi... To je odnos tipa: "joj, nemoj me previše daviti, dok ću te trebati ću ti reći".

Pa ono, od ne znam koliko stotina ljudi koje poznajem, 1% su prijatelji, 5% su bliži poznanici, a 94% su tako, znaš ga, pričate tu i tamo, a obraćaš mu se ako je takva prilika ili ako nešto trebaš.
Vjerojatno je razlika u pojašnjenju ljudske prirode i odnosa, sve je to povezano. Netko tko vjeruje u dobrotu čovjeka (ljubav je bog, ljubav je smisao života, ljubav je čista, bezuslovna), on teže da će uopće shvatiti priču sa koristi, kamoli ju tako percipirati, dok netko drugi više vjeruje u dobrobit koristi (i ljubav je oblik koristi, ali korist sa dobrim namjerama, čistoćom)(moguće vrlo zbunjujuć izraz, možda bude potrebno to pojasniti), pa mu je takvo razmatranje prirodno.

Ljudi se smatraju društvena bića. Ako smatraš da u korist spada i npr. izići s nekim tko ti je poznanik na kavu da ga pitaš kako je jer svakome je bitno osjetiti da drugi misle na njega/nju onda je to korist. Međutim stvar mi se ne čini tako jednostavna jer npr. ja mogu zvati nekog na kavu jer želim da ta osoba zna da je mene briga za nju iz čega proizlazi da zovem iz prilično altruističnog razloga. Ta osoba, naravno, ne zna koji je moj razlog te može pomislit istu stvar i otić na kavu sa željom da pita kako sam ja da bi pokazala brigu jer smatra da je i meni bitno da vidim da je nekog briga. Tako imamo dvije osobe koje na kavu kreću iz razloga koji ne uključuju osobnu korist iako na kraju neka korist iz toga izađe. Međutim pitanje je da li se to može definirati tim pojmom.

Citat :

Međutim stvar mi se ne čini tako jednostavna jer npr. ja mogu zvati nekog na kavu jer želim da ta osoba zna da je mene briga za nju iz čega proizlazi da zovem iz prilično altruističnog razloga.

Tada, valja nastaviti postavljati sebi pitanja, kao: "Zašto je meni bitno da taj i taj misli o meni to i to?" Altruizam ovog scenarija je opovrgnut sa onim "...jer želim..."