Eye contact

U kontaktima sa drugim ljudima, svakodnevno se susrećemo sa raznim oblicima neverbalne komunikacije, u koju spada i tzv. "eye contact".

Eye contact dolazi do izražaja kad se dvoje ljudi pogleda u oči, u isto vrijeme. Navedeno se sagledava sa psihološkog i sociološkog aspekta, opširnije o o tome.

Iz pogleda tj. kontakta očima se već na prvi pogled može dosta toga iščitati o nekoj osobi.
Eye contact je veoma bitan u profesionalnim kontaktima, a važan je faktor i pri zavođenju.

Ljudi različito reagiraju na poznate i nepoznate osobe iz vlastitog života te odašilju razne poruke svojim pogledom i fokusom.
Dok neki pri prvom upoznavanju sa nepoznatim osobama netremice gledaju osobu u oči, drugi iz nekog razloga izbjegavaju direktni i dugotrajni pogled "oči u oči" ili to čine samo u društvu bliskih osoba.

Neki čak ni u opuštenom okruženju nisu skloni gledanju u oči ili tu i tamo pogledaju sugovornika, dok direktan pogled ocjenjuju neugodnim.
Drugi preferiraju eye contact na redovnoj bazi i smatraju ga znakom pristojnosti i pažnje prema sugovorniku.
Ponekad možemo naići i na slučajeve sasvim nepoznatih ljudi u masi koji budno i fokusirano prate oči neke osobe, što mnogi doživljavaju pomalo predatorski.
Postoje i neka uvriježena mišljenja o 'eye contactu', prema kojima lažljivci izbjegavaju gledati u oči, za što nisam sigurna da ima uporište u nekoj teoriji.

Kakva su vaša iskustva 'eye contacta' sa ljudima koje svakodnevno susrećete?
Na koji način vi komunicirate 'eye contactom' sa ljudima u vašem okruženju?
Kakve poruke želite odaslati 'eye contactom' i što vam izbjegavanje ili preferiranje kontakta očima, govori o drugim ljudima?

U pravilu gledam čovjeka u oči kad s njim komuniciram, bilo poslovno, bilo privatno.
Na taj način mogu lakše spoznati kako se osoba osjeća i kako razmišlja. Oči mi puno toga otkrivaju, a ponajviše raspoloženje.
Čak i ako osobu ne poznam, gledanje u oči mi pomaže da ju procijenim. To je korisno ako želim znati kako da joj pristupim i eventualno nešto pitam ako mi zatreba.
Postoje ipak neki ljudi kojima ne gledam u oči, to su u pravilu oni koji su pod utjecajem alkohola ili po kretnjama izgledaju previše razdraženo za normalnu komunikaciju. U rijetkim situacijama, kad je meni neugodno iz nekog razloga ili želim o nečemu razmisliti prije nego što kažem, onda ne gledam u oči već oko osobe. Ipak, nastojim da tih situacija bude relativno malo, jer smatram prilično neobičnim ako osoba namjerno izbjegava eye contact.

Neznam zasto, ali oduvijek, kad s nekim pricam gledam u usne.

Eye contact muškarca i žene.
Muškarac: "ebat ću te, skidaj gaće. Odma sada odma"
Žena: "šta me gledaš, seljačino. Al dobra ti zurka"

Jedi Mind Tricks je napisao/la:

Neznam zasto, ali oduvijek, kad s nekim pricam gledam u usne.

I ja. Ili iza njega/nje. Ili u najboljem slučaju po cijeloj faci. Ali nikako ne mogu nekoga gledati u oči...

Tako da nemam šta reći na ovu temu, ne znam ništa o ovome

Muskarce gledam u oci a zene gledam u sise...

Kod primata, kao npr. kod gorila, izravan pogled oči u oči je izazov. Mladi mužjak koji pogleda alfa-mužjaka direktno u oči to čini da bi ga izazvao na borbu za dominaciju nad čoporom. Obzirom da je i Homo Sapiens isto primat, posmatrani efekti direktnih kontakata očima među našom vrstom mogu se posmatrati kao sublimnija i suptilnija verzija istog izazova.

Kad se dva čovjeka gledaju u oči, oni zapravo testiraju unutrašnju snagu jedan drugome. Jedan upućuje pogled kao akciju, koja je utemeljena na prastarom primatskom nagonu za dominacijom - uzvraćeni pogled odaje reakciju kojom druga strana odbija sumbisiju i prihvaća izazov. Ako prihvati izazov, time odaje signal se ne smatra inferiornijim, da se ne osjeća ugroženo, da ima "karakter" što bi rekli, da ima svoje Ja i da je voljna da to svoje Ja stavi na kocku. To je zapravo simbol samopouzdanja u odnosima sa drugim ljudima.

U drugoj varijanti, odvraćanje pogleda i izbjegavanje kontakta očima je karakteristična crta tzv. sramežljivih osoba - a sramežljivost je po svojoj prirodi paragon submisije i nedostatka pomentuog pouzdanja u sebe, svoju kvalitetu (društvenu, intelektualnu, genetsku itd.), svoj značaj, svoju ulogu.

Od davnina je poznato da se pogledom u oči nekome može "vidjeti u dušu". To je upravo izvedeno iz te igre, sporta, rata (kako ko uzme) za dominaciju između dvije ili više osoba. U englekom jeziku postoji izraz "to stare down" (ne znam ima li kod nas kakav ekvivalentan izraz), odn. izdržati nečiji pogled dovoljno dugo da druga osoba skrene pogled u stranu (ili čak nadolje) i na taj način indirektnim putem priznaje prvu osobu kao dominantnu.

Takođe, ovo tumačenje simbolike i mimike može objasniti i razlog zašto je pogled očima jedan od najefektivnijih metoda za privlačenje osobe suprotnog pola. Jednom davno (ne sjećam se više kada) bio je jedan eksperiment u kojem su muškarci i žene dobili zadatak da netremice gledaju jedni drugima u oči. Nakon ne znam koliko vremena, zapisali bi što misle o onome u koga su gledali. Rezultat je pokazao da je došlo do intenziviranja romantičnih emocija prema toj osobi, dok je prethodn zainteresovanost bila zanemariva.

Pazi sad ovo Arch.

Poznajem mnoge ljude a medju njima ima i bivsih dzeparosa i lopina svake vrste.
Jednom prilikom sam pitao jednog od njih kako mogu da znaju da u vlaku,autobusu medju
putnicima nema i policajac u civilki.
Kaze on meni,evo ovako,udjem u autobus,pocnem da gledam ljude i obavezno ih gledam u oci.
Svaki normalni covjek ili zena nakon sekundu ili dvije sklone pogled u stranu(ono,koji *urac me gledas) a policajac u civilu zadrzava pogled uporno dok ti sam ne popustis i sklonis pogled.
Odmah znas da je taj covjek policajac...

I policajci su svjesni ove greske koju rade i otkrivaju kriminalcima da su policajci ali kazu da nemogu nista uciniti u vezi
ovog zadrzavanja pogleda jer ih je dugogodisnja profesija moci,kao drzavnog sluzbenika otupila i nikada prvi ne skidaju pogled sa osobe koja u njih gleda.

Tko zna,mozda zato i zene vole ljude koji nikada ne skrecu pogled,vjerujuci da su ovi ljudi u nekom pogledu mocni.

Slažem se da se gledanjem u oči može "odmjeravati snaga". Mislim da je često tako. Ali ipak ne bih rekla da je uvijek... Naime, mislim da i skretanje pogleda u pravom trenutku može biti znakovito i čak pokazatelj moći (ako na taj način pričamo o kontaktu pogledom).

Kad pričam s ljudima znam često gledati sa strane ili u usne osobe koja priča (čisto praktičan razlog da bolje razumijem jer mogu ne čuti najbolje). Gledam sa strane jer nekad tako imam bolju koncentraciju.

@Alpha,

Tačno, nije svaki kontakt očima "odmjeravanje snaga". Ali takvi slučajevi su obično povezani sa prošlošću. Ako su dva čovjeka već na sličan način odmjerili svoje snage, i ako još uvijek uzajamno priznaju rezultate, ako prihvataju svoj međusobni hijerarhijski odnos (pa makar bio vrlo blago izražen, u smislu da je "jedan samo malo gornji, drugi samo malo donji") onda su moguća drugačija tumačenja. Npr. izbjegavanje pogleda tada može značiti indiferentnost (koja je opet izražavanje dominantnosti nad situacijom, objektom ili osobom), dok skretanje pogleda može doći spontano zbog nečeg što se upravo desilo u bližoj okolini. Ali, najčešće, kontakt očima, naročito kao dio inicijalnog susreta dva čovjeka, u možda 98% slučajeva, je međusobno natjecanje.

U vezi tvog primjera, njega se može secirati i na taj način odrediti značenje skretanja pogleda ili izbjegavanje tako što ćeš odgovoriti na pitanje da li možeš koncentrirano govoriti/slušati i gledati u neki drugi objekt, npr. u neku muhu na zidu ili čašu na stolu?

Očigledno da možeš gledati u usne onoga koji govori, ali tu se postavlja pitanje da li je to zato što si možda nagluva (kao što je čest slučaj, ili se nalaziš na nekom bučnijem mjestu - što predstavlja odvojeno pitanje jer se radi o čisto praktičnim razlozima) ili je gledanje u usne izgovor za nesvjesno izbjegavanje očiju jer sam čin "gledanja u oči" tvoj mozak doživljava kao preintenzivno iskustvo koje zbog te svoje intenzivnosti umanjuje koncentraciju na sam sadržaj konverzacije.

Ja nemam naviku gledati ljudima u oči, cijelo vrijeme. Naravno, pri susretima i upoznavanjima pogledam ljude u oči, rukujem se.
U svakodnevnoj komunikaciji, posebno sa ljudima koje dobro znam, više volim kružiti pogledom i povremeno pogledati sugovornika u oči, tada nešto potvrditi (kimnuti glavom) itd.
Ipak, pri kontaktima sa nepoznatim ljudima imam dojam da više nastojim gledati ih u oči i da se to nekako više očekuje.
Ukoliko je situacija takva da sam fizički vrlo blizu sugovorniku, onda se okrenem prema njemu i više se fokusiram prema očima, točnije prema nekom dijelu lica.

Pomalo mi je neugodno u komunikaciji s ljudima koji non stop gledaju ili bulje sugovorniku u oči.
Ne znam koji je točno razlog tome.

Ljude koji predatorski ili bez očitog razloga bulje u nepoznate ljude ili forsiraju eye contact, smatram pomalo drskima i obično takve ignoriram, pogledam kroz njih.
Ipak, takve ne susrećem toliko često.

Kad je Alpha zanimljivo spomenula da se bolje koncentrira ukoliko sugovornika ne gleda netremice u oči, onda sam povezala da to ima smisla i u mom slučaju.
Naime, čini mi se da se i ja bolje mogu koncentrirati na ono što mi sugovornik govori, ako ga direktno ne gledam.
U situacijama koje traže malo pomnije razmišljnje, često si pogledam u ruke ili njima malo gestikuliram, uzmem čašu koja je pri ruci, malo je pomaknem...i tada kratko pogledam sugovornika i odgovorim.
Sad bi neki protumačili da je isto pokazatelj kako osoba poklanja nedovoljnu pažnju sugovornika i uopće ga ne sluša, ali kod mene je obrnuto.

Athena je napisao/la:

Kad je Alpha zanimljivo spomenula da se bolje koncentrira ukoliko sugovornika ne gleda netremice u oči, onda sam povezala da to ima smisla i u mom slučaju.
Naime, čini mi se da se i ja bolje mogu koncentrirati na ono što mi sugovornik govori, ako ga direktno ne gledam.
U situacijama koje traže malo pomnije razmišljnje, često si pogledam u ruke ili njima malo gestikuliram, uzmem čašu koja je pri ruci, malo je pomaknem...i tada kratko pogledam sugovornika i odgovorim.
Sad bi neki protumačili da je isto pokazatelj kako osoba poklanja nedovoljnu pažnju sugovornika i uopće ga ne sluša, ali kod mene je obrnuto.

Vjerujem da je tačno to što govoriš, ali, čisto sa aspekta Psihologije, ne bi li trebalo postaviti pitanje "zašto?"? Zašto je koncentracija bolja ako se ne gleda u oči?

I dalje, da li bi gledanje po sobi, vrludanje očima svuda osim na oči sugovornika, mogli protumačiti kao vizuelno "osvajanje prostora", kao instinkt da se potvrdi svoja pozicija, uvjerenja da si tu, da imaš nešto "svoje" makar bilo simbolizovano sagledavanjem? A pomjeranje čaše bez ikakva praktičnog razloga osim kao centriranje koncentracije - kao potvrdu svoje snage, moći koja može da djeluje na fizički svijet, i dodatna potvrda svoje moći i značaja? A sve to kao reakcija na osjećaj inferiornosti koji direktan pogled u oči uzrokuje? Kao sredstvo kompenzacije?

Archangel je napisao/la:

Vjerujem da je tačno to što govoriš, ali, čisto sa aspekta Psihologije, ne bi li trebalo postaviti pitanje "zašto?"? Zašto je koncentracija bolja ako se ne gleda u oči?

Naravno i mene zanima odgovor na ovo pitanje, iako se možda mora sagledavati isključivo sa individualnog aspekta, sukladno tome dati i takav odgovor.

Citat :

I dalje, da li bi gledanje po sobi, vrludanje očima svuda osim na oči sugovornika, mogli protumačiti kao vizuelno "osvajanje prostora", kao instinkt da se potvrdi svoja pozicija, uvjerenja da si tu, da imaš nešto "svoje" makar bilo simbolizovano sagledavanjem? A pomjeranje čaše bez ikakva praktičnog razloga osim kao centriranje koncentracije - kao potvrdu svoje snage, moći koja može da djeluje na fizički svijet, i dodatna potvrda svoje moći i značaja? A sve to kao reakcija na osjećaj inferiornosti koji direktan pogled u oči uzrokuje? Kao sredstvo kompenzacije?

Zanimljivo, nikad nisam razmišljala o tome na taj način, kao o "instinktu za potvrdu pozicije".
Ima tu prostora za dosta analize.

Što se tiče pomicanja čaše , taj primjer sam dala čisto ilustrativno. Ne radim to redovno pri komunikaciji, ali često znam pomicati/centrirati predmete, slagati ih u nekakav red. Interesantno je i pitanje radi li se o kompenzaciji "inferiornosti", jer ako mi zna biti neugodno kad me netko netremice gleda, onda se pritom možda i radi o nekom osjećaju inferiornosti.
Ili to možda može ukazivati "samo" na svojevrsnu sramežljivost?

Mislim da je jako bitno u kakvoj se situaciji nalazimo, sa kakvim ljudima smo u tom trenutnom kontaktu, i kakvu poruku želimo svjesno/nesvjesno poslati.

Ima situacija, kada smo prinuđeni odmjeravati snage sa nekim; ima situacija kada svjesno izbjegavamo nečiji pogled npr., zbog opasnosti situacije; ima situacija kada se pravimo da smo nezainteresirani; ima situacija kada nas netko nemilo verblano davi, pa mu šaljemo signal - skini mi se ...; ima situacija kada zavodimo, flertamo, pa tada pogled obično ciljamo pravo u nečije oči; ima situacija kada osjetimo da je sugovorniku neugodno, pa skrećemo pogled da mu olakšamo situaciju ... itd.

@Athena, to što povremeno skrećeš pogled, i gledaš okolo, je sasvim normalna stvar, i nužno ne znači da se sramiš i da ti je neugodno, ukoliko to sama ne osjetiš. Ne vjerujem da su ikome jedini fokus oči. Osim ako se ne radi o hipnozi .

Šalu na stranu, ja volim gledati ljude ( a i ostala živa bića :kez: ) u oči, posebno ako ih baš želim osjetiti. Ali ne treba zanemarivati pristojnost.

Lyra je napisao/la:

@Athena, to što povremeno skrećeš pogled, i gledaš okolo, je sasvim normalna stvar, i nužno ne znači da se sramiš i da ti je neugodno, ukoliko to sama ne osjetiš. Ne vjerujem da su ikome jedini fokus oči. Osim ako se ne radi o hipnozi .

Šalu na stranu, ja volim gledati ljude ( a i ostala živa bića :kez: ) u oči, posebno ako ih baš želim osjetiti. Ali ne treba zanemarivati pristojnost.

Ali, ja osjetim da mi je neugodno kad netko cijelo vrijeme gleda pravo u oči i da me malo sram.
Iako, pritom se mogu bez problema koncentrirati na ono što govorim. Teško mi je samo zaključiti radi li se o tome da sam sramežljivija ili se osjećam inferiornom (to nisu istoznačnice) pa zato ne volim dugo gledati u oči i skrećem pogled.

Inače, mislim da jedino svog psa volim dugo gledati u oči.

Lyra je napisao/la:

Šalu na stranu, ja volim gledati ljude ( a i ostala živa bića :kez: ) u oči, posebno ako ih baš želim osjetiti. Ali ne treba zanemarivati pristojnost.

I kakve su reakcije?
Da li ljudi pozitivno reagiraju na "intenzivniji" eye contact ili osjetiš i da to nekome ne odgovara te kako onda reagiraš?

@Athena Bit će da se osjećaš superiornijom u odnosu na psa, ili bi tako vjerojatno Arch zaključio.
Nekako nisam sklon razmišljanju o hijerarhiji. Meni je jednostavno neke ljude ugodnije za gledati u oči, a neke nije. Nevezano uz bilo kakvu hijerarhiju, jer se radi o totalno random ljudima. Obično nakon nekog vremena ako se družim s tom osobom, ta neugodnost nestane. Kako idem stariji to mi ta neugodnost nestaje brže, a često je ni uopće nema.

Athena je napisao/la:

I kakve su reakcije?
Da li ljudi pozitivno reagiraju na "intenzivniji" eye contact ili osjetiš i da to nekome ne odgovara te kako onda reagiraš?

Paaa ...

Ne, mislim da sam dovoljno senzibilna ( ili makar tako volim misliti o sebi ), da osjetim drugu stranu, a pritom ne želim, niti volim dovoditi druge ljude u neugodne situacije ( osim kada budu jako jako zločesti ). Pa se i ponašam u skladu sa tim. Uglavnom sam spontana i prirodna ... pa obično i komunikacija ( gdje spada i gledanje u oči ) bude takva/o.

Rekoh, sve ovisi o situaciji, i o odnosu, i boji odnosa ... kao što prije objasnih. Eto .