Godišnjice mature

Godišnjice mature nekima predstavljaju zanimljivo i ugodno iskustvo, dok ih drugi izbjegavaju i ne smatraju baš ugodnim iskustvom.
Često puta možemo čuti različite dojmove o godišnjicama matura- neki smatraju da je njihova svrha u prvom redu "mjerenja" vlastitih postignuća i kompariranje sa bivšim kolegama, dok drugi godišnjice doživljavaju kao ležerni i zabavni susret, sa ljudima koji su bili dio naše prošlosti.

Otprilike svakih pet godina, organiziraju se proslave godišnjice matura, prilikom kojih se sreću stari kolege, prijatelji, rivali, poznanici, zajedno se druže jednu večer i otkrivaju poneke pojedinosti iz svog profesionalnog i privatnog života.

Što za vas predstavljaju godišnjice mature i da li redovito idete na proslave?
Da li vas zanima sadašnji život ljudi s kojima ste nekada išli u srednju školu ili osjećate su vam postali totalni stranci, je li komunikacija ukočena ili ležerna?
Jesu li bivši kolege iz razreda uglavnom ostvarili predvidljivu "sliku" ili su mahom ispali nepredvidljivi?
Može li se iz jednovečernjeg susreta svakih nekoliko godina, zaista prilično dobro (pr)ocijeniti život neke osobe ili se na godišnjicama stječe površni dojam koji je često puta udaljen od nečije objektivne, životne situacije?

Sa svima koji me makar malo interesiraju ionako imam kontakt, za ove ostale me ni ne zanima. Družio sam se s nekoliko čovjeka u tom razredu, ostali onako povremeno i usput samo zato jer smo bili skupa u razredu. Razred je bio podijeljen na "klanove", tako da kažem.

Imali smo klan štreberica od nekoliko ženski koje su bile dobre učenice, ali dosta ukočene i nisu baš bile za neku zabavu poslije škole. Ne sjećam se da sam ih ijednom vidio da su s nama otišle na biljar ili u park ili slično. Posvetile su se školi i to je to.

Imali smo klan kafićara (), to je bila velika grupa ljudi i ženski i muških koji su skoro svaki dan išli u kafić ili prije ili poslije škole, voljeli su popiti, a većina od njih je i pušila. Među njima je bilo mnogo onih koji nisu uložili mnogo truda u školu, kao i nekoliko njih koji su redovito frentali i nosili lažne ispričnice. No isto tako među njima su bili i najbolji učenici te učenice u razredu. Nije to loša ekipa bila, samo nisu bili moj đir, pa nisam baš često provodio vrijeme u njihovom društvu van škole.

Zadnji klan u kojem sam i ja bio su gejmeri i nogometaši brojeći 6 članova. Petorica nas smo bili ljubitelji igrica, te smo zajedno provodili vrijeme u njima preko neta, a isto tako jasno je što smo radili svaki sat informatike. Trojica nas smo bili ljubitelji nogometa te smo ga i pratili jedini u razredu, dok ostalu trojicu sport niti nije zanimao. Petorica od nas smo rasturali matematiku i fiziku. Nekoliko puta na tjedan smo prije ili poslije škole išli na biljar i stolni nogomet, već smo bili kao domaći u tom kafiću. Nije bila velika razlika između našeg klana i klana kafićara osim u tome da su oni preferirali piti i ići u zadimljene kafiće među tonu ljudi da se druže, dok smo mi preferirali mirna mjesta i nismo bili skloni ni alkoholu, a naročito ne cigaretama.

Komunikacija je uglavnom bila ležerna, ali jasno je bilo da nismo baš bili "svi za jednoga, jedan za sve". Za razliku od osnovne u kojoj nismo imali nikakvih podjela. I sad da i dođemo na maturu, pospominali bi se, ali bi se valjda prikrpali svojim drugovima s kojima smo i provodili vrijeme u srednjoj.

Stoga nemam razloga ići na godišnjicu mature, po što da idem tamo. Gledati ljude s kojima niti sam se družio niti me interesiraju, te još slušati o njihovom životu? Tja ne zanima me. I još platiti večeru par stotina kuna za to. Smatram da sam kvalitetnije proveo vrijeme gledajući utakmicu i telku nego da sam išao na tu godišnjicu. Ništa me ne veže za razred u srednjoj.

Osnovna je sasvim druga priča, to rado idem na okupljanje čak i ovako dok se sami dogovorimo. Za to ću vrlo rado odvojiti vremena. Kakva su to vremena bila.

@Blizzard Vrlo zanimljiva i prilično detaljna ispovijest. Imali ste sve u svemu gledano prosječan razred što se tiče interesa, ali mi je interesantno to što nemaš potrebu otići se popričati s ljudima bez obzira na to je li netko bio ili ne bio član nekog tvojeg društva.

Zanimalo bi me što i autorica teme @Athena ima za podijeliti s nama.

Malo o mojem razredu...
Kao i kod Blizza, razred je bio podijeljen na klanove, no kod mene je situacija bila mahom drukčija. Prvo, bio je tu klan "luzera", koji nisu bili naročiti u školi, ali su voljeli izlaziti i zabavljati se po kafićima, WC-ima i drugim čudnim okupljalištima. Njih je bila manjina, možda 6-8. Onda je bio klan osoba koje su znali izlaziti i zabavljati se, ali su bili vrlo dobri ili izvrsni učenici, neki od njih čak i među najboljima u razredu. Svaka im čast, to su bili oni popularni dečki i cure. Tih je bilo najviše, možda 15-ak.
Konačno, bile su izdvojenije grupice od parova ili trija, što među curama, što među dečkima, koji su se družili međusobno i ne naročito s nekima drugima. Tu je bilo možda 4-5 skupina po 2-3 učenika. Ostatak su bili samotnjaci koji se nisu nigdje uklapali.
Neki od njih u grupicama su znali izaći, ali se nisu družili s glavnom grupom. U te skupine ubrajam i sebe, koji sam imao malo društvo od nas troje, a nakon što mi je frend tragično umro, ostali smo samo nas dvojica.
Ja recimo nisam nigdje izlazio i često bi ostajao u razredu preko odmora diskutirati svakakve teme s tim frendovima. Sva smo trojica bili izvrsni učenici, neki bi rekli štreberi, iako se osobno nikad tako nisam osjećao, a nisam imao nikakvih problema u komunikaciji s drugim skupinama.
Samo me teme o kojima su oni pričali najčešće nisu zanimale (cure-dečki, sport, auti, izlasci).
U razredu je inače vladala dosta velika konkurencija po pitanju ocjena, iako se to možda ne bi reklo na prvi pogled.

Da se vratim na obljetnice mature...
Bio sam i na "petoljetki" i na "desetoljetki" i prilično sam siguran da ću otići i na petnaestu godišnjicu ako će ju ekipa organizirati. Na kolege iz bivšeg razreda gledam kao na zanimljive ljude kojima se u međuvremenu puno toga dogodilo u životu i s kojima rado popričam.
Interesantno je da je puno opuštenija atmosfera bila na desetoj godišnjici nego na petoj. Bit će da je ekipa bila tada još mahom isfrustrirana s nezavršenim ili propalim faksevima pa nije bilo puno komunikacije. Na desetoj godišnjici smo se baš dobro zabavljali i napričali, iako ni onaj drugi frend koji je preostao nije došao na tu feštu...
Svejedno, ekipa je malo sazrijela (barem neki) pa je bilo dobrih rasprava.

Mislim da je uvijek zgodno ponovno sresti poznata lica s novim temama i iskustvima. Naravno da se ne napričamo sa svima na takvim okupljanjima, već s njih par, ali to ne umanjuje značaj takvog druženja.