Samoubojstvo

Namćor

Svjetloisjena je napisao/la:

Namćor

Hvala Svjetlo

Imam pitanje. Da li ste se ikada osijecali dovoljno depresivno, zarobljeno, razocarano, promaseno...ili vec nesto takvo da ste pozeljeli da jednostavno nestanete? Ili da cak da izvrsite samoubojstvo? I sto je bilo kasnije? Kako ste se izvukli iz toga?

da, osjećala sam se jednom prilikom depresivna ali ne toliko da bi učinila samoubojstvo već da bi zaključila da tako izgledaju trenutci kad se ljudi odluče na takav čin. to je bio jedan intenzivan osjećaj samoće i odvojenosti od ljudi i svega šta me okružuje. e da, i sama pomisao da potražim stručnu pomoć mi je otežavala jer je to u mojoj glavi izgledalo kao priznanje da sam poludila...i nemam pojma kako sam smogla snage otići po tu pomoć ali valjda je to ta hrabrosti da nastavim dalje. moj prvi posjet lječniku je na mene djelovao isjeliteljski...dalje je sve išlo lakše.
ali bilo je interesantno iskustvo. svi u me gledali šta mi je ali nikome nije palo na pamet da mi pomogne i onda shvatiš da je tvoj unutarnji svijet samo tvoj i da nitko nikad neće ući u njega šta je u jednu ruku i dobro. tu možeš biti šta hoćeš

Aha...hvala Flo...

Da...ovo sto kazes za unutarnji svijet...ja znam reci da se covjek rodi sam, zivi sam i umre sam - sve ostalo je iluzija...samo je ponekad to neizdrzivo...

Alpha je napisao/la:

Aha...hvala Flo...

Da...ovo sto kazes za unutarnji svijet...ja znam reci da se covjek rodi sam, zivi sam i umre sam - sve ostalo je iluzija...samo je ponekad to neizdrzivo...

to je istina ali onoliko koliko možemo podijelimo to naše unutarnje s nekim tko nam je blizak pa nam se čini da nismo baš potpuno potpuno sami. ja sam svjesna kad dođem kod prijateljice na kavu da joj ne mogu ni približno dočarati šta u nekom trenutku osjećam, kao ni ona meni, ali se svaki put nakon tog razgovora osjećam bar malo shvaćena šta pruža olakšanje. svi bi morali imati takvu prijateljicu i prijatelja.

Upoznala sam depresivno stanje kao relativno mlada, na prijelazu iz srednje škole na faks. Stvari koje su do toga dovele odvijale su se više od dvijhe godine, a izvukla sam se teško, također uz stručnu pomoć, ali unutar obitelji (dobro je imati privatnog psihića). No vidjela sam kod nekih bliskih ljudi i puno teža depresivna stanja i mogu reći da depresija nije nimalo bezazlena bolest, osobito kad jednom prijeđe granice blažeg privremenog ili kroničnog poremećaja. No dobro, sad je barem znam prepoznati i nastojim na vrijeme promijeniti okolnosti koje je izazivaju. Glavni simptom je usporavanje vremena - sve se vuče kao magla, dani su beskonačni...

E to...kad prijedje u nesto kao kronicno...pa...

samoubojstvo? kukavicluk ili hrabrost...u neku ruku je kukavicluk jer bjezimo od problema i stvarnosti...bezobzira kakva ona bila...a u drugu ruku,dignut ruku na sebe je hrabro...
to je sve stvar psihe...sva sreca da sam ja na vrijeme naucila da netrebam bjezat od problema,i da to nisam uradila...al jednostavno covjek koji se ide ubit cini mu se kao najlakse rijesenje,i tada nemas vremena da razmisljas o ljudima koje ostavljas iza sebe...al shvatila sam da bas ti ljudi koje sam mogla ostaviti iza sebe,da mi mogu pomoci tj.uljepsati moj zivot...al jednostavno ne razmislja o posljedicama,nemoze se nositi s problemima koji ga muce...al trea imat i karaktera da se kaze NE odnosno DA...

Da se ponovim:

Alpha je napisao/la:

Malo je prekompleksna tema da bi se tako lako moglo definirati i nazvati kukaviclukom ili bilo kojom drugom definicijom...
Do zelje, pokusaja i samog samoubojstva se moze doci iz milion razloga...vrlo individualna stvar...strah, ocaj, depresija, bol...na koncu treba imati i dozu hrabrosti za izvrsiti taj cin...
U principu se slazem da bi trebali imati odgovornost prema vlastitom tijelu i da teoretski ne bi imali pravo oduzeti zivot tom tijelu...ta nije ono krivo sto smo mi 'zapeli' u njemu...ipak...kada netko dojde do te tocke da ipak pocini takvu stvar on/ona to cini u jednom drugom stanju svijesti...
Osudjivat takav cin je...ne znam...al mislim da nemamo pravo osudjivati...

I zato mislim da je bjezanje od problema mozda zadnja stvar/razlog...

Prije toga bi dolazila tuga, bol, razocarenje...kad jednostavno ne vidis smisao...

A ja bih ipak ponovila da čovjek koji počini samoubojstvo zbog depresije nije u normalnom stanju svijesti u trenutku kad podigne ruku na sebe. Dakle ne bi trebalo spominjati ni hrabrost ni kukavičluk u ovoj vrsti samoubojstva. Postoje samoubojstva za koja je potrebno jako puno hrabrosti - npr. žrtvovati život kako bi se drugima pomoglo da ga sačuvaju. Ali to je sasvim druga priča.

samoubojstvo je jadna stvar

LarusArg je napisao/la:

samoubojstvo je jadna stvar

Kao i smrt od raka, ni manje ni više.

Svjetloisjena je napisao/la:

A ja bih ipak ponovila da čovjek koji počini samoubojstvo zbog depresije nije u normalnom stanju svijesti u trenutku kad podigne ruku na sebe. Dakle ne bi trebalo spominjati ni hrabrost ni kukavičluk u ovoj vrsti samoubojstva. Postoje samoubojstva za koja je potrebno jako puno hrabrosti - npr. žrtvovati život kako bi se drugima pomoglo da ga sačuvaju. Ali to je sasvim druga priča.

Slazem se

LarusArg je napisao/la:

samoubojstvo je jadna stvar

zasto mislis da je samoubojstvo jadna stvar??
jel mozes malo vise opisat svoje misljenje...

pa di je čovjeku razum
ak samo zbog jedne (RJEŠIVE) stvari
ubije se.
ajd nek se malo promisli.čovjek više nije razumno biće.

Kako si uspio tako nesto definirati na nacin "zbog jedne rjesive stvari"?

Kako znas da je zbog jedne stvari? Kako znas da je rjesiva?

Kako znas da splet okolnosti i puno ne bas rjesivih stvari (koje recimo nisu u njegovoj moci da ih uopce rjesava niti ovise o njemu) nisu osobu dovele do stanja teske depresije kada je um u jednom posve drugom stanju?

I savršeno normalan čovjek može izvršiti samoubistvo, u momentu kad se nađe u bezizlaznoj situaciji ili naizgled bezizlaznoj. Postoje ljudi koji su pokušali samoubistvo i nisu uspjeli i kasnije nisu više nikad pokušali što znači da je to bio momenat, doneseš odluku bez mnogo razmišljanja.

A isplanirati samoubistvo i ostati doslijedan može samo duševno i psihički nestabilna osoba ili neoformljene ličnosti npr. tinejdžeri.
Ne shvatam samo koji je to tok misli, koliko moraš biti loše da bi to uradio? I nadam se da neću nikad ni shvatiti.

A čuj, mora da se ubijaju jer su shvatili da će umrijet prije ili kasnije ... Samo kaj se njima ne čeka ono kasnije

ljudi se ubiju jer uvide da je ovaj svijet besmislen, da je zivot apsurdan. ne vide razlog da dalje zive jer su svjesni toga da ce umrijeti, a nije im vazno hoce li umrijeti prije ili kasnije. ne mogu razumjeti smisao zivota, kojeg mozda i nema. svaki dan se nadamo sutrasnjem danu, a on nas samo vodi korak blize smrti. smrt je neizbjezna, samo sto tu cinjenicu neki ljudi prihvate na jedan nacin drugi na drugi, pa i ne nadju nikakav razlog da ne umru prije nego im je sudjeno.
moram priznati da i ja licno ne vidim smisla ovom svijetu i cesto razmisljam o tome, o samoubojstvu. ne da bih ga pocinio, nego onako razmisljam ono "sta bi bilo kad bi bilo".
jedan od razloga zasto mi se ne da je zbog roditelja... necu da im pravim jos veci teret nego sto ga vec imaju...

ThE_EMORTAL je napisao/la:

o samoubojstvu. ne da bih ga pocinio, nego onako razmisljam ono "sta bi bilo kad bi bilo".
jedan od razloga zasto mi se ne da je zbog roditelja... necu da im pravim jos veci teret nego sto ga vec imaju...

Ja sam prije dosta razmisljao o tome sto ce bit kada umrem,znaci mene više nece bit i to si ponovim jako puno puta i razmisljam, al vise nema povratka ,nikad vise nece bit svega toga ,necu postojat ,neznam kako bi to napisao ,utuvim si u glavu to da od necega postajes nista i onda me obuzme neki osjecaj koji traje cirka 5sec najvise ,kao neki strah ili mozda nije strah nego znatizelja ,bash me zanima sta je poslije zivota ,pa opet razmisljam pa sta mi to vrijedi to kad se nemozes vratit ponovno u zivot.Kad taj osjecaj prestane, treba dosta vremena da se dovedem ponovno u to neko stanje,al to je super kao da mi kroz tijelo prodje,poput hladnog znoja kad te oblije.

jozzzza je napisao/la:

ThE_EMORTAL je napisao/la:

o samoubojstvu. ne da bih ga pocinio, nego onako razmisljam ono "sta bi bilo kad bi bilo".
jedan od razloga zasto mi se ne da je zbog roditelja... necu da im pravim jos veci teret nego sto ga vec imaju...

Ja sam prije dosta razmisljao o tome sto ce bit kada umrem,znaci mene više nece bit i to si ponovim jako puno puta i razmisljam, al vise nema povratka ,nikad vise nece bit svega toga ,necu postojat ,neznam kako bi to napisao ,utuvim si u glavu to da od necega postajes nista i onda me obuzme neki osjecaj koji traje cirka 5sec najvise ,kao neki strah ili mozda nije strah nego znatizelja ,bash me zanima sta je poslije zivota ,pa opet razmisljam pa sta mi to vrijedi to kad se nemozes vratit ponovno u zivot.Kad taj osjecaj prestane, treba dosta vremena da se dovedem ponovno u to neko stanje,al to je super kao da mi kroz tijelo prodje,poput hladnog znoja kad te oblije.

pa moram priznati da sam i ja razmisljala o tome...priznajem,jesam i pokusavala...bila sam toliko isfrustrirana svime sta se dogadadjalo oko mene...a moja obitelj je skoro bila i najveci razlog...nitko me nije razumio,niti podrzavao u bilo cemu...inace puuno tih problema oko moje obitelji,i jednostavno biloo mi je dosta svega..e tek onda su se poceli problemi vuc jedan za drugim...pa skola,pa ljubav,pa prijateljstvo...samo su se problemi redali,a ja nisam vidila izlaza...kontala sam kaao tipa: pa sta i da se ubijem,nikome nebi falila,dapace mojoj obitelji bi bilo cak i lakse...i sto je nAJgore svega sam bila svjesna..jednostavno,mislila sam da nemam izlaza ama bas nikakvog...jer kad prozivis neke stvari u zivotu,koje te prate svaki dan..takorec imas etiketu na sebi kad god izadjes na ulicu zbog nekih stvari...i toga mi je bio pun kufer...osjecas se tako jadno,beskorisno i usamljeno..i prva pomisao mi je bila da se ubijem...da se svega rijesim,pa onda kako bude bit ce...al sva sreca ziva sam i sad serem gluposti po forumu...i tek sad kontam da nitko i nista nije vrijedno samoubojstva...pa cak i kad pomislis da nema nikakvog rijesenja...al vazda se nadje neko...

Ja isto mislim da je ovaj svijet nema smisla, al ne želim se ubit zato jer pogreb košta, a i obitelji će mi vjerojatno bit teško bez mene i takve slične stvari; a i možda zato jer sam lijen za to ... Al svejedno, umrijet ću jednom, prije il poslije to ćemo vidjet ...
Zapravo, nije me ni briga kad ću umrijet, može odma sad, barem neću trebat pisat zadaću iz matematike ...

hehe...e kad bi svi mi tako razmisljali....pa sad nakon svega bas me boli nesto kad cu umrijet...sad,ili sutra ili za 50 godina...pa sad kad pomislim na ono sta sam htjela uradit-smijehhhh

burnme je napisao/la:

I savršeno normalan čovjek može izvršiti samoubistvo, u momentu kad se nađe u bezizlaznoj situaciji ili naizgled bezizlaznoj. Postoje ljudi koji su pokušali samoubistvo i nisu uspjeli i kasnije nisu više nikad pokušali što znači da je to bio momenat, doneseš odluku bez mnogo razmišljanja.
A isplanirati samoubistvo i ostati doslijedan može samo duševno i psihički nestabilna osoba ili neoformljene ličnosti npr. tinejdžeri.
Ne shvatam samo koji je to tok misli, koliko moraš biti loše da bi to uradio? I nadam se da neću nikad ni shvatiti.

Aha...ima i toga, da...
U biti ima toliko razloga, stanja svijesti, tokova razmisljanja da je to nemoguce popratit...
A ovo sto kazes za teenagere...da, oni su krizna skupina...

@The Emortal...moguc razlog ali mi se cini najmanje vjerojatan...svi znamo da sve umire i ako se neko vec toliko boji te cinjenice tesko da ce onda ici pozuriti ono cega se najvise boji...

@Jaykoq... recimo razlog...ne vidis smisao koliko god pokusavao, obitelj bas i nemas, lagano zapadas u ozbiljnu depresiju...

samoubojstvo nije rješenje.