Drugi svijet?

Nisam znala di da stavim temu pa cu ovdje je smjestiti...Da li vam se ikad zna dogoditi da tijelom jeste prisutni ali psihicki nikako? Kao da ste na drugom svijetu? Naime ja pitam jer meni se to cesto dogada... Sto je najbolje nemogu vjerovati da mi se dogodilo npr da mi se sestricna rodila,da imam decka itd. itd e sada dali je to normalno?

To mi se jako često događa. Nekada upravo kao i ti nikako ne mogu vjerovati da mi se događaju neke stvari koje su jako lijepe ili jako loše. Prosto ne vjerujem da se događaju i čekam da se vratim u svoj svijet, zbilju, stvarnost, ili kako bi ti rekla, tijelo
Lijep ti je taj naslov teme... Ti, i ja, i drugi, često otputujemo u svijet mašte koji usitinu jeste drugi svijet,. Onaj koji mi stvaramo.

Često upadam u stanja potpune odsutnosti. Započne sa razmišljanjem o konkretnim stvarima, a zatim mi na pamet dolaze druge misli većinom filozofskih ili sličnih tema što me dalje odvodi u neki trans gdje sam u potpunosti u svojem svijetu i kraju. Takvi trenuci me smiruju i potrebni su mi, a njihov prekid uvijek je nagli i popračen boli.

Citat :

Često upadam u stanja potpune odsutnosti. Započne sa razmišljanjem o konkretnim stvarima, a zatim mi na pamet dolaze druge misli većinom filozofskih ili sličnih tema što me dalje odvodi u neki trans gdje sam u potpunosti u svojem svijetu

e bas to tako isto i ja i onda se zamislim i mislim i mislim o svemu i negativno i pozitivno a kada se zamislim onda ljudi kazu :Jel sve u redu?

Evo Legi i ja isto tako.. Otiđem negdje u svoj svijet filozofirati.... to ja iz milja zovem "razgovarati sa sobom"
nekada sam dosta često bila u tom stanju... gleda s godinama sve manje i manje nevjerojatno ali sam prije 5 minuta to zapisivala u dnevnik i želja mi je ponovno nači vremena i odploviti...

Pitanje je nešto što se meni zna dogoditi nakon neke pretjerane sreće ili tuge. Da li se osjećate da ste toliko u svom svijetu pa imate neki mutan osjećaj da gledate sa strane stvarnost kao se odvija i ne možete povjerovati u to?

Ne znam kako da to opišem... od previše osjećaja se izbacim... kod tuge je to izraženije, ali i kod sreće... kako da si postavim neki zid.. prepreku da ne bi me boljelo više ili da se iluzija ne bi raspala pred mojim očima

Citat :

Pitanje je nešto što se meni zna dogoditi nakon neke pretjerane sreće ili tuge. Da li se osjećate da ste toliko u svom svijetu pa imate neki mutan osjećaj da gledate sa strane stvarnost kao se odvija i ne možete povjerovati u to?

e bas to Gea to se meni nonstop dogada...kao da nisam tu kao da sam sa strane Kao da nisam u svojem tijelu vec neki duh ili neznam kak da se izrazim

upravo to

ponekad pomislim da gledam savršeno izrežiranu predstavu, a ja sam zaboravila naučiti tekst na pamet pa improviziram ili samo promatram....

e da i onda povrh svega tog jucer kao da se nije nis dogodilo :/ ajoj al smo mi ljudi komplicirani

Ja imam više filing kad odem u sobu i sam sa sobom kad popričam,jednostavno koda mi netko stavlja riječi u glavu,ko da se neko naknadno napajanje spoji na moi mozak a poslije ko da se trgnem i ponovo sam tu.....ebeni filing

Meni se često znalo dogoditi da odlutam u neki svoj svijet usred nastave, no ipak bih bila nekako napola svjesna da sam ipak još uvijek u školi pa bih bila oprezna da ne bih skroz odlutala...
Isto tako bi mi se znalo događati da nešto radim i da odjednom počnem razmišljati o nečemu što mi uopće nije trenutno bilo na pameti...
A kod kuće dok sam sama u svojoj sobi i da ne pričam...

Gea je napisao/la:

Pitanje je nešto što se meni zna dogoditi nakon neke pretjerane sreće ili tuge. Da li se osjećate da ste toliko u svom svijetu pa imate neki mutan osjećaj da gledate sa strane stvarnost kao se odvija i ne možete povjerovati u to?
od previše osjećaja se izbacim... kod tuge je to izraženije, ali i kod sreće... kako da si postavim neki zid.. prepreku da ne bi me boljelo više ili da se iluzija ne bi raspala pred mojim očima

Ajme ne mogu vjerovati što to čitam.. pa kao da ste mi misli ukrali iz glave. Točno to ja već godinama doživljavam, i često pričam o tome drugima jer me zanima da li se durgi tako osjećaju, ali dosad nisam čula da je još nekome tako! kada mi se zbiva nešto posebno, bilo to jako loše ili super, često se uhvatim kako mislim "ne mogu vjerovati da se ovo događa". I ono što je Berny rekla... "kao da nisam tu, kao da sam sa strane. Kao da nisam u svojem tijelu vec neki duh." Točno tim riječima sam nedavno opisivala jednoj prijateljici svoje stanje. Znam se osjećati podvojeno. Ne znam kako da to točno objasnim, ali kao da mene ima više u sebi. hm, više razina sebe. Pa mi se često događa da razgovaram sama sa sobom. Ali ne u stilu "vrag vs. anđeo" kao u filmovima. Ne, nego ponekad kada sam izgubljena ili uplašena, ne znam što ću dalje, pa mi se javi neka "mudrija" ja, koja zna što treba učiniti. Ponekad mi ta "jača" strana prevladava i u normalnom stanju. Pa se ljudi čude što mi se dogodilo. Jer tada i samoj sebi, i drugima djelujem ozbiljno i jako smireno. Iskreno, ne volim kada taj dio mene izađe na vidjelo. Ljudi se uplaše

e bas to Flory to valjda misle Indijanci kad kazu da je u nama vjecita bitka

@Flory to o podvojenosti i o izlaženju neke odjednom racionalne osobe na vidjelo se i meni događa! upravo danas mi je rekla prijateljica da ne može pojmiti koliko se brzo mogu promjeniti... kao da radim na dva sustava, doduše ona je rekla da je to moj "muški mozak". '
Ni ja ne volim taj dio sebe.. on gotovo nikad ne djeluje po osjećajima i nije spontan, dok drugi dio mene je ono što njegujem... ali ga mogu zaštititi samo "mudrijom" ja

To je dobro...

Berny_Sinara je napisao/la:

Nisam znala di da stavim temu pa cu ovdje je smjestiti...Da li vam se ikad zna dogoditi da tijelom jeste prisutni ali psihicki nikako? Kao da ste na drugom svijetu? Naime ja pitam jer meni se to cesto dogada... Sto je najbolje nemogu vjerovati da mi se dogodilo npr da mi se sestricna rodila,da imam decka itd. itd e sada dali je to normalno?

Ne kuzim uvodni post. Jel ti pitas da li nam se nekada dogodilo da u nekom odredjenom trenu se nalazimo u nekoj situaciji u kojoj smo svjesni da jesmo ali imamo dojam kao da smo se u istoj stvorili bez predhodnog konteksta tj. kao da smo "pali s Marsa" ili pricas generalno o tome da nam se cini kao da se nas zivot odvija nekom drugom tj. da na njega (zivot) i na sebe same gledamo kao promatrac? Naime, zbunili su me primjeri. Kako to mislis ne mozes vjerovat da ti se rodila sestricna? Kao, u tom trenu kad se to desavalo si imala dojam da se desava nekom trecem ili generalno imas taj dojam (ono, ona se rodila ali tebi je citavo vrijeme sve to nekako neobicno i cudno)?

Alpha je napisao/la:

Berny_Sinara je napisao/la:

Nisam znala di da stavim temu pa cu ovdje je smjestiti...Da li vam se ikad zna dogoditi da tijelom jeste prisutni ali psihicki nikako? Kao da ste na drugom svijetu? Naime ja pitam jer meni se to cesto dogada... Sto je najbolje nemogu vjerovati da mi se dogodilo npr da mi se sestricna rodila,da imam decka itd. itd e sada dali je to normalno?

Ne kuzim uvodni post. Jel ti pitas da li nam se nekada dogodilo da u nekom odredjenom trenu se nalazimo u nekoj situaciji u kojoj smo svjesni da jesmo ali imamo dojam kao da smo se u istoj stvorili bez predhodnog konteksta tj. kao da smo "pali s Marsa" ili pricas generalno o tome da nam se cini kao da se nas zivot odvija nekom drugom tj. da na njega (zivot) i na sebe same gledamo kao promatrac? Naime, zbunili su me primjeri. Kako to mislis ne mozes vjerovat da ti se rodila sestricna? Kao, u tom trenu kad se to desavalo si imala dojam da se desava nekom trecem ili generalno imas taj dojam (ono, ona se rodila ali tebi je citavo vrijeme sve to nekako neobicno i cudno)?

imala sam osjecaj da se dogada nekome trecem a i to sto kazes...pricam generalno o tome da nam se cini kao da se nas zivot odvija nekom drugom tj. da na njega (zivot) i na sebe same gledamo kao promatrac

e ja sam imao tako nesto. Ali sam bio budan i setao se sa drugarima, da skratim: Setao sam se sa drugarima i ne znam zasto u jednom trenutku sam pomislio sta ako ja sad sanjam a da sam umro ili da sam u komi ne znam koliko godina . I da znate kako me je prosla neka jeza, mislio sam sad cu da se stvarno probudim ko zna gde i ko zna sta ce mi se desiti. Mnogo je bio jeziv osecaj kao da sam nesto predvideo ili kao da sam stvarno negde ko zna gde. Ne znam zbog cega ali meni tu nesto ne stima. I evo opet sam to pomislio sad kad sam ovo pisao. Ali se nisam toliko najezio....

Berny_Sinara je napisao/la:

Nisam znala di da stavim temu pa cu ovdje je smjestiti...Da li vam se ikad zna dogoditi da tijelom jeste prisutni ali psihicki nikako? Kao da ste na drugom svijetu? Naime ja pitam jer meni se to cesto dogada... Sto je najbolje nemogu vjerovati da mi se dogodilo npr da mi se sestricna rodila,da imam decka itd. itd e sada dali je to normalno?

Ja osobno svake večeri prije spavanja 'otputujem' u neki svoj svijet. Kažem to tako jer nije uvijek da to bude jedan isti svijet već to bude nekoliko različitih i ovisno o danu, trenutnom osjećaju i stanju, prethodnim događajima. To mi je potrebno da ostanem načisto sam sa sobom jer ako nisam u harmoniji sam sa sobom onda nisam s nikime. To djeluje kao neko ispunjavanje praznina i brazdi koje čovjek pokupi u kontaktu s ljudima, kada smo mentalno nisko vraćamo se sa samopouzdanjem. Grubo rečeno to je zapravo naše oružje kojim se borimo protiv vanjskih loših utjecaja i stanja tuge, depresije, osjećaja manje vrijednosti.

uvek mi se to desava...ali na neki nacin....svesno to radim...znam napamet te puteve ka nepoznatim daljinama...

ja isto ponekad,al zasto se to dogadza?