a problem je što meni sve promakne oku...

Anoreksija je sve veći problem u svijetu, a vrlo malo se radi na tom problemu. To što se zabranjuju nastupi anoreksičnim manekenkama na nekim pistama, to je premalo... Sutra opet stave natpis u novine da je idealna težina za 175 cm 50 kg... Što, to nije anoreksija?
A život tih osoba je užasan. Nisam upoznala osobno niti jednu osobu, ali znam da je to užasno... Njihovo psihičko stanje je totalno van svakih normalnih granica...

U podlozi anoreksije su teški psihički poremečaji i to se u blažim oblcima pokuša zaliječiti psihoterapijom, u težima se daju odgovarajući lijekovi protiv psihoze. Poznavala sam neke anoreksične osobe, a jedna kolegica koju sam dobro poznavala jer smo planinarile u istom društvu umrla je od toga

ja znam osobe koje su bile na dobrom putu da to postanu, ali eto imali su prijatelje koji su uspjeli da se to ne dogodi...

to je grozno, uvjeravaju se da su debele, a nemaš ih što vidjeti, misle da su ružne, da ih nitko ne voli... da ćeih ljudi zavoljeti ako budu ektra mršavi... itd

pročitajte knjigu Polupani lončići od Jasne Šurine, istina je da se govori o bulimiji, ali blisko je anoreksiji, isti su uzroci s time da je ovo teža bolest... jer je to istovremeno prežderavanje i mršavljenje... tijelo umire zbog toga...


“Koliko si to pojela? Ha? Koliko si toga utrpala u sebe? Koliko, svinjo debela? Pogledaj si bedra! Pogledaj koliko po njima ima sala! Rastu ti na oči.
Gadiš mi se. Tako mi se jebeno gadiš. Izrigaj se. Izrigaj se, Jasna.

Polupani lončići. Autobiografija jedne bolesti. Opake bolesti. Bulimije. Bolest dobro poznata mnogima od vas. Nedovoljno poznata mnogima od njih. Oko vas. Bolest jedenja i povraćanja. Povraćanja i jedenja. Bolest mržnje vlastitog bića. Solo brija. Pristup odbijen svima. Pomoć nepoznata.
Polupani lončići. Predaja. I prihvaćanje sebe. Jer bolje od sebe ne trebate.
Ja znam. I vjerujem. Sebi. I u Vas.”

Polupani lončići, autobiografska potresna ispovijest o borbi i izlječenju od bulimije nervoze, pisana u obliku dnevnika i pisama za site foruma udruge Libella (udruga za pomoć oboljelima od anoreksije i bulimije nervoze).
Kako u Hrvatskoj nema ni jedne knjige koja “iz prve ruke” govori o temi bulimije i anoreksije nervoze kao ozbiljnom i sve raširenijem problemu današnjice, autorica je odlučila napisati autobiografsku knjigu i pojaviti se u javnosti pravim imenom i prezimenom u namjeri da svojim sedmogodišnjim iskustvom s bulimijom nervozom pomogne drugima i ukaže široj javnosti, školstvu i zdravstvu na potrebu ozbiljnog društvenog (socijalnog) razgovora o toj temi.
Obzirom na to da je problematika izuzetno osjetljiva i ozbiljna te da se u našem društvu o bulimiji nervozi iznenađujuće malo javno govori i zna (u odnosu na anoreksiju nervozu), mi smo kontaktirali i eminentne stručnjake iz tog područja i zamolili ih za suradnju, pa smo uz svaki primjerak knjige priložili i stručnu brošuru o bulimiji nervozi kako bismo s tim problemom upoznali očito nedovoljno upoznatu hrvatsku javnost i pomogli onima kojima je pomoć najpotrebnija. (Svaka peta žrtva bolesti neće živa dočekati svoju četrdesetu godinu života. Dugoročno gledano, smrtnost je oko 20%.)

Amélie Nothomb : Robert je njeno ime

Vrlo ekscentrična belgijska mlada autorica, možda će vam njen stil ići na živce, ali u ovoj knjizi je uhvatila ono nešto bolesno, iako se radi o prisilnoj anoreksiji jedne balerine

Evo...tema sa PDF Moda prebacena na PDF Zdravlje po trazenju moderatorice Birdy

Evo kako jedna izvrsna mlada blogerica piše o tom problemu:

Dnevnici nesreće


Leptirice. Tako se nazivaju. Djevojke kojima nitko nije rekao da postoji tisuću načina prezentacije sebe na dostojanstven i cool način, tisuću načina koji ne uključuju detaljan opis svog "ružnog debelog, fuj tijela" iz kojih provire veća mržnja nego vojnika u ratu, koji ne uključuju detaljan opis onog što danas nisu pojele a jesu povratile.

Ne osuđujem ih, uopće, bilo bi licemjerno da ih itko osuđuje, nisu glupače kako neki vole kazati, glupe osobe ne posjeduju senzibilnost tih djevojaka, toliku senzibilnost koja je mutirala u poremećaj, inteligenciju koja sve vidi i zna, ali se ne može oduprijeti gadosti društva, one znaju da se uništavaju, znaju nerijetko i da je problem u njihovoj percepciji ali to je njihova pljuska društvu koje se guši pod tisućama smrdljivih tiskanih androginih papirnatih likova, vrišti bujicom reklama prozirnih djevojaka umjetnih zuba, umjetnih dijelova tijela s prirodnom samomržnjom. To ste htjeli , to vam pružamo. Takva je nekakva njihova poruka.
Slike.hr - besplatan upload slika
Jedna kaže: "Imam poremećaj u prehrani, da... Ali ne namjeravam rješavati taj problem, jer to za mene nije problem. " Potom izjave tipa: "
"Unistit cu se izvana kao sto sam vec unistena iznutra." ili divno je pogledati se u ogledalo i vidit kako ti se ocrtavaju kosti. Leđa su mi predivna. Sve same kosti. Rebra mi se vide ..."


Nisu svjesne da ne žive za društvo nego za sebe, da je to društvo obična kapitalistička mašinerija, nije ih briga, one žele biti uzorne vješalice i stup srama svoje obitelji koja ih je na neki način unesećila jer vide i znaju da ih time kažnjavaju, neke svjesno neke nesvjesno.
Može li tu psiholog, psihijatar uopće pomoći? Jer obično nije riječ samo o poremećaju prehrane nego se tu izrodi i kakav poremećaj ličnosti. Samo rijetko koji psiholog ima volje i vremena za sustavno pranje mozga toj djeci čiji su mozgovi ispirani medijima od ranog djetinjstva, to je šteta koja se ne može ispraviti u dva mjeseca, a kako struka nema volje ni živaca ostaje posezanje u džep za privatnike-još jedno licemjerje društva!

Jasno mi je donekle kako to otprilike funkcionira s tim djevojkama iako sama nikad nisam prošla nešto slično, ali senzibilna sam i mogu razumjeti do koje devijacije misli mogu ići.
Tužno je čitati te blogove, jer oni nisu virtuala, to su nečiji životi, životi koji se pronalaze jedino na taj način pa zato jedna od njih kaže : "Vi ste jedine osobe koje znaju kroz što sada prolazim, i makar se prakticki ne poznajemo, osjecam da me vi znate bolje od svih mojih prijatelja. "
Mreža potpore im daje snagu da nastave s uništavanjem sebe. I što s tim? Neki bi to najradije zabranili, no čemu?? Treba se pojedinačno truditi oko svakog pojednica, a to polazi od obitelji, društva, škole..no tu je vrag već davno odnio šalu, pa ostaju psiholozi, svak se vadi kako zna, neki umiru i to je to, nemam odgovore, samo pitanja...

Michael Jackson koji navodno boluje od raka kože liječi se gladovanjem, ako se ne varam. Kažu da se boji jesti i jedan obrok dnevno...



VIŠE

za mene je sve to psihička bolest, znam jednu ženu koja je to "preboljela" , ali iskreno nikad je nisam vidjela da je išta osim kave stavila u usta

kakve veze rak kože ima s izgladnjivanjem? čovjek treba samo paziti što konzumira... osim ak mu nije zlo od kemoterapije, to je onda drugih par rukava

Naravno da anoreksija nije jednostavno neuzimanje hrane. Radi se o teškom psihičkom poremećaju.

Ovo kod M. Jacksona i nije anoreksija nego kombinacija poremećaja, a on ne jede jer postoji terapija izgladnjivanjem - navodno se sve bolesti mogu liječiti postom, pa i rak. Stavila sam taj članak ovamo zbog ekstremne mršavosti uzrokovane psihičkim problemima - činjenica je da je pjevač trenutno anoreksičan.

znam da se organizam treba očistiti, tomu u biti i služe postovi, ali to ne mora biti nužno gladovanje jer ćeš s time izgubiti samo jačinu već narušenog imuniteta
idealan post bi bio jedenje vodenastog voća... a sumnjam da to itko prakticira osima ako kojim slučajem nije na onaj UN dijeti