malena, zapravo ti je najbolje ne razmišljati o svijetu već samo o vašem malom mikrosvemiru. Osobno sam u trudnoći također u razmišljanjima otišla jako daleko, čak sam se s mužem posvađala oko toga hoće li mali ići u privatnu ili državnu školu (kao u stilu: gdje je veća sigurnost)... Kada se rodio, shvatila sam da će mi toliko okupirati svaki dan, da ionako neću imati vremena razmišljati o bilo čemu drugom nego: kako se naspavati, kada i kako se pokakati, kada, kako i kakav ručak skuhati i slično. U utorak će napuniti godinu dana, a mene i dalje muče upravo ta pitanja, dok o privatnoj školi više uopće nisam razmišljala

Uživaj dok ti je bebica u trbuhu i dok je tišina. Naspavaj se koliko god možeš. I kasnije ćeš uživati, ali isrcrpljujuće je...

Da odgovorim na prvo pitanje ovog topica: nisam se bojala poroda. Bila sam svjesna činjenice da mali neće u trbuhu dočekati punoljetnost. Što je ušlo unutra mora izaći van, pa kud puklo da puklo. Bolilo je, ali to je sasvim posebno iskustvo i spremna sam ga proći opet. Tko zna, možda do kraja ove godine nabacim još jedan trbuh.

mislim da se svaka žena boji poroda, a isto tako mislim da svaka trudnica ima vlastiti obrambeni mehanizam od tog straha.
za vrijeme trudnoće nisam, odnosno trudila sam se ne razmišljati o tome nego uživati u sadašnjim trenutcima a o porodu sam razmišljala u stilu bit će što bude i nadala se najboljem.

Ne razmišljam više o ničemu, nego doslovno uživam. Nije me strah poroda, ali kažu da se taj strah javi zadnjih mjesec dana. Vidit ćemo.
Što se svijeta tiče, shvatila sam da se jedino mogu potruditi što bolje odgojiti svoje dite, i nadat se da će se on moći sam oduprijeti nekim stvarima kroz život.

U posljednjih četiri do šest tjedana trudnoće malo koja žena koliko toliko normalno spava (zapravo ne znam nijednu koja se nije žalila na nesanicu - iz očitih i vrlo velikih razloga)

Tu se slažem... Više sam bila pred kompom nego u krevetu... Koja šteta