Kakav je zapravo naš odnos prema znanosti? Vjerujemo li slijepo svemu što čujemo ili pročitamo? Jesmo li znanost uzdigli na pijedestal sveznanja, zamijenili njime Boga koji nam je postao nekako demodiran, premalo cool? Ili smo skloni zdravom skepticizmu i provjeri prije nego što neka znanstvena teorija zadobije našu naklonost?
Prve dvije opcije su ekstremne, a većina nas vjerojatno njiše negdje između.

Na razmišljanje me potaknulo prilično uočljivo predstavljanje jednog novog znanstvenog portala s forumom, a kad sam onamo navratila, razočarala sam se. Društvene znanosti su sve strpane u jedan podforum, a recimo fizika, kemija, biologija imaju svaka svoj PDF. Povijest, jezici, filozofija, sociologija i druge nisu manje vrijedne od gore spomenutih. Također sam uočila da nigdje nema medicine... Sve je to OK, ako netko želi portal te vrste neka ga ima, no čemu onda reklama na net.hr-u? Mislim da je i to dio neozbiljnog pristupa našeg društva znanosti općenito.

Sve ovisi o kakvoj je osobi riječ... Neki znanost uzdižu na razinu samog Boga, drugi imaju stav da je znanost nešto zlo i spuštaju ju na nisku granu... Ok, dao sam sada primjere ljudi koji ne znaju što znanost jest, ali postoje i nisu u manjini.

Hm, ali ako se razultati ne poklapaju onda to nesto nije bas dokazano

Mislila je na to da se u nekom istraživanju dobi 20 različitih rezultata, te onda niti jedan od njih ne bi spadao u domenu ''dokazanoga''. S druge pak strane ako se 1000 puta ponovi jedno te isti rezultat (bacamo loptu sa zgrade), onda se to nešto smatra dokazanim. Ipak, kao što kažeš, ne može se 100% dokazati jer, na kraju krajeva, levitacija još nije dokazana kao nemoguća.

Na to je i mislila. Zna ona...

Da bi nesto bilo znanstveno dokazano mjerenja se moraju poklapati. Ako si ti radila na necem sto svatko ima svoj rezultat onda to nesto nije zapravo dokazano.
Mislim, ako pricamo o primjeru kamena koji svaki padne na svojoj udaljenosti onda tu prvo trebaju neki parametri tipa masa kamena, snaga izbacaja i sl. ...ako bi uvjeti bili zadovoljeni, a kamen svaki put pao drugacije onda znanstveno mozemo samo zakljuciti da ce kamen pasti ali ne i da ce kamen te mase, izbacen tom snagom pasti na toj udaljenosti sto bi nam kao bio neki cilj pokusa...jer ako svaki put padne drugacije jedino smo dokazali da gravitacija postoji

Ne, nisi zakomplicirala...ok je
Kamenje, ljudi...ista stvar ako ne mozemo dobiti unificirani obrazac...tj. ako je rezultat uvijek razlicit (jer se, npr. radi o ljudima i situacijama i tome slicno) sto smo onda zapravo saznali tj. dokazali pokusom? Samo da su ljudi razliciti Ima li onda smisla ponavljati pokus? Sto uopce zelimo dokazati? Trazimo li ipak neki obrazac?

Da, naravno da ima...pitanja su upravo postavljena da se shvate kako si ih shvatila

btw, hvala

Znanost je pokušaj da se izvrši realna analiza činjenica...međutim kako usporediti znanost nuklearne fizike i znanost teologije? ili molekularnu biologiju s povijesti? što ih čini znanostima? kako realno analizirat činjenice u teologiji, kad ni za što o čemu govorimo ne postoje egzaktni dokazi? i sad tu dolazimo do one stare: znanost versus religija...no i jedna i druga od tih varijabli ne mora biti u krivu...znanost mora prihvatiti da Bog možda postoji, a religiozni da znanost može samo razviti njihovu religiju...
...a i znanstvenici i religiozni su bili u krivu...čak i veliki Einstein...a pokušavao je sve dokazati pokusima i u tome donekle i uspijevao...meni je to zanimljivo, kako to da jedan tako veliki um nije primijetio da je sve u svemiru neproporcionalno?

Zajedničko bi im bila znanstvena metoda istraživanja.

Ne znam baš ima li u znanosti mjesta za Boga... Ne znam za druge, ali recimo dok ja nešto znanstveno istražujem, tada mi je Bog beskorisna komponenta u istraživanju jer s njim ništa neću objasniti osim potvrditi svoju vjeru. Znanost bi po meni trebala prema Bogu biti indiferentna, samim time niti ga dokazivati, niti pobijati.

Možeš li malo pojasniti ovo zadnje u vezi Einsteina i neproporcionalnosti?