Malleus Maleficarum

Svi ste sigurno čuli za jednu od naozloglašenijih knjiga u povijesti, knjigu Malleus Maleficarum (Vještičji malj), koja je u srednjem vijeku, za vrijeme inkvizicije bila najpopularnija knjiga tj. priručnik za mučenje vještica. Pa evo nešto o tom monstruoznom dokumentu:

MALLEUS MALEFICARUM

Na zahtjev pape Inoćencija VIII, Heinrich Kramer i Jacob Sprenger(dominikanci,inkvizitori) 1486. napisali su Malleus Maleficarum (Malj protiv vještica), najužasniji dokument u povijesti ljudskog roda. Ono na što se Malleus zapravo svodi je da biti vještica znači biti optužen za čarolije, a mučenje je nepogrešivo sredstvo za demonstraciju i ispravnost optužbe. Malleus također sadrži metode kažnjavanja pa je služio kao tehnički priručnik za mučitelje. Za smaknuće je Sveta inkvizicija usvojila metodu spaljivanja na lomači tako da se doslovno ispoštuje rečenica iz kanonskog prava (Tourski koncil): "Crkva prezire prolijevanje krvi".


Link na tekst knjige na engleskom:
http://www.malleusmaleficarum.org/

Knjiga je izdana i na hrvatskom jeziku (vidjela sam primjerak u vbz knjižari)


Na vrhuncu svoje popularnosti knjiga je bila po broju tiskanja (dakle po popularnosti) na drugom mjestu, odmah iza Biblije. Potaknula je progon vještica, a s druge strane progon vještica je potaknuo komercijalnost knjige. Pod njenim utjecajem čarobnjaštvo i sve legende o vješticama postaju znanstvene istine, a progon postaje sve žešći i kulminira u 17. stoljeću, jer knjiga nije bila obična beletristika, već je služila inkvizitorima kao neka vrsta udžbenika.
Malleus maleficarum je pisan tada popularnim skolastičkim stilom, odnosno na početku poglavlja se postavlja pitanje, zatim se prikazuju dvije suprostavljene teze, da bi se na kraju dao zaključak.

Knjiga je podjeljena u tri dijela.
Prvi dio obrađuje temu koje opće karakteristike moraju biti zadovoljene da bi došlo do čaranja. Demonska moć se objašnjava time što su demoni pali anđeli koji, zbog toga što su anđeoskog podrijetla, posjeduju moći iznad ljudskih. Ljudi mogu dobiti demonske moći jedino ako svoje duše predaju demonu, a demonu se najčešće predaju, po tvrdnji dvojice dominikanaca, žene.
Tako se u prvom djelu iznosi teza koja će povećati progon žena: da su žene podložnije bavljenju magijom nego muškarci. Iako se autori ograđuju od toga da sa subjektivne pozicije muškarca žele govoriti protiv suprotnog spola, oni upravo to čine. Tvrde da je žena po svojoj prirodi zla zato što je sklona pretjeranosti pa kad je obuzme zlo, žena je u stanju učiniti najgore moguće zamislive stvari. Tu se pozivaju na autoritet SZ, odn. na općepoznatu priču o Adamu, Evi, zmiji i jabuci: žena (Eva) je bila zavedena od đavla (zmije) neposredno, dok je đavo zaveo muškarca (Adama) posredno preko žene (Eve) i time se skolastičkom argumentacijom zaključuje da je žena majka grijeha.
Drugdje se pozivaju na pučka vjerovanja da su žene lakovjerne i lako im je zamijeniti vjeru u Krista vjerom u đavla, što ih onda čini podložnijima đavlu. Zatim da sugestija zlih duhova lakše utječe na žene zbog ženske tekuće kompleksije, te još kažu da žene imaju sklizak jezik, pa onda svojim prijateljicama ne mogu zatajiti ono što znaju o čaranju, iz cega bi valjda slijedilo da se radi toga čaranje više širi među ženama.
Naposljetku autori tvrde da su žene više sklonije putenim strastima, a kako je na sabatima često spolno općenje sa inkubima i sukubima (skolastičko shvaćanje demonskog utjelovljenja, sukub je demon koji je poprimio oblik žene, a inkub je demon koji je poprimio oblik muškarca, njihova svrha jest da putem tjelesnih strasti odvuku osobu od kršćanstva) i ostalo raznoliko orgijanje, to više privlači žene. Stoga demon ne prisiljava žene na općenje, već one same dolaze k njemu zbog svoje tjelesne pohote.
Osim toga, žena je koristan đavlov alat za skupljanje duša, jer niti jedan muškarac se nije nikada toliko htio svidjeti bogu koliko se žena želi svidjeti muškarcu. Tako žena za đavla skuplja duše. A one žene koje ne podlježu takvom pravilu (da su lakovjerne, nezasitne, pohotne) npr. Djevica Marija, predstavljaju iznimku koja potvrđuje pravilo, ili se to objašnjava time da je takvom ženom nekako, tko zna kako, zavladalo dobro te je ona, kako je žena po prirodi neumjerena u svemu, postala neumjereno dobra.
Na pitanje ako se demon sam može pretvoriti u ženu (sukub), zašto mu je uopće potrebno posredništvo vještica za takvu djelatnost, autori iznose veoma 'zdravorazumski' argument koji glasi da je to zato što đavo na kraju uzme i dušu vještice, dakle je uvijek na dobitku.

Drugi dio knjige se bavi konkretnim djelima vještica. Uglavnom se izvješća temelje na iskazima dobivenima od izmrcvarenih žena. Što donose ti iskazi? Prvo opisuju način prodaje duše odn. sklapanja ugovora s đavlom koji može biti javan na sabatu ili privatan, kada đavo sam nudi pomoć osobi koja se našla u egzistencijalnim ili emocionalnim neprilikama.
Inače su članovi vještičje sekte, prilikom dolaska novog člana, demona oslovljavali imenom "mali magistar", da se novi član ne bi uplašio - dakle, članovi su se regrutirali uz pomoć prevare. Zato na početku nisu ni bili svjesni što ih čeka. Po iskazima vještica upravo je to bio razlog zašto demona nazivaju "malim magistrom", đavo se voli prikrivati.
One koji ne vjeruju u sve te navedene činjenice, Sprenger i Institoris nazivaju hereticima, a time i takve osobe postaju potencijalne žrtve Inkvizicije.

Treći dio Malleusa maleficaruma je praktični dio. To je najozloglašeniji dio knjige. On donosi metode kojih se moraju pridržavati inkvizitori, suci i krvnici prilikom ispitivanja i suđenja osumnjičenice. Točno propisuje kakve metode torture treba primjenjivati, kako prepoznati vješticu, kakve trikove će koristiti vještica da bi dokazala svoju nevinost i kako se od takvih trikova treba obraniti. Npr. vješticu možemo prepoznati po đavoljem pečatu (lat. stigma diabolicum) to je uglavnom neka bradavica, madež ili nekakva fleka, trajni biljeg đavao žigoše osobu nakon što je spolno općila s njim i nakon što mu je takva osoba podala (prodala) dušu.
Također se prakticiralo brijanje svih dlaka sa optuženičina tijela da bi se našao đavolji pečat ili da optužena ne bi kojim slučajem među dlakama sakrila kakvu čaroliju pomoću koje bi podnijela torturu. Takve metode preporučuju Sprenger i Institoris, jer kažu da đavolji pečat čini osobu otpornom na torturu, tako da takva osoba neće priznati grijeh, jer neće osjetiti bol. Međutim, nepriznavanje grijeha bi malo pomoglo, jer osumnjičena je osoba uglavnom bila spaljena, priznavši ili ne. Inkvizitori su koristili i prevaru ne bi li dobili što detaljnije informacije o djelovanju sekte čarobnjaka i vještica. Prevara se sastojala u tome da bi osumnjičenoj osobi rekli da će joj biti oprošteno ako prizna sve i vrati se Kristu. Tada, ako bi osoba povjerovala u obećanje i priznala, bila bi ipak spaljena, ali bi inkvizitori imali novo svjedočanstvo za potvrdu svojih teza.
No, ako osoba ne bi odmah priznala, prvo se podvrgavala blažem obliku torture: "Dok se sprave postavljaju, neka sudac sam ili pomoću drugih dobrih ljudi i revnih vjernika potiče onoga koji treba da bude ispitan na mukama neka otvoreno prizna istinu. Ako on neće da prizna, sudac ga izručuje krvniku i njegovim pomoćnicima, da ga privežu na uže ili da osjeti druge sprave. Kod toga neka (krvnik i njegovi pomoćnici) odmah poslušaju, ali ne veselo nego pokazujuci veliki strah. Zatim ga na molbu nekih treba opet osloboditi, povući na stranu i pokušati ponovo potaknuti (da prizna), kod čega ga treba poučiti da neće biti predan smrti (ako prizna)..."
Ako okrivljenik nije htio priznati istinu ni na prijetnje ni na takva obećanja, pocedura se dalje sastojala u tome da krvnik i njegovi pomoćnici izvrše izrečenu presudu i okrivljenicu podvrgnu ispitivanju na mukama. I to na uobičajeni način, a ne na neki novi ili birani način, lakše ili teže, već prema tome kako to zahtijeva zločin. Ako onaj koji je ispitan na umjerenim mukama nije htio priznati istinu, pred okrivljenika bi se tada postavile druge vrste mučila, pa bi mu se reklo da će i njih morati istrpjeti ako ne prizna istinu. Ako ga se ni na ovaj način ne bi zastrašilo ili dovelo do priznanja, tada bi se u okrivljenikovoj prisutnosti izricala osuda na nastavak ispitivanja na mukama za drugi i treći dan, ali ne na ponavljanje (prošlih mučenja), jer se mučenje ne smije ponavljati ako nisu pridošli novi osnovi sumnje."
[Izvor: Vjekoslav Bayer: "Ugovor s đavlom", Zagreb, 1953.]

Inkvizicija je inače bila unosan posao:
Sve troškove istrage, suđenja i kažnjavanja snosila je optužena ili njena rodbina, a u troškove su ulazile dnevnice za privatne istražitelje i uhode, vino za zatvorske čuvare, ručkovi za suce, putni troškovi glasnika i naravno toškovi za potrošni materijal – pruće za lomaču, smola ili užad za vješala. Za svaku spaljenu vješticu članovi suda dobivali su dodatni bonus. Imovina vještice djelila se između Crkve i Države pa je jasno zašto se pozornost usmjerila sa siromašnih odrpanki na srednju klasu i dobrostojeće pripadnike oba spola.
U Engleskoj su inkvizitori zapošljavali tragače za vješticama, tzv. «ubadače», koji su primali zavidnu premiju za svaku djevojku ili ženu koju bi predali na smaknuće. Nisu imali nikakva razloga biti oprezni u svojim optužbama. Obično su tragali za «vražjim znamenjima» - ogrebotinama ili madežima – koji nakon uboda iglom niti bole niti krvare. Jednostavan trik šakom često je prikazivao iglu kako tobože duboko prodire u vještičino tijelo. Kad nije bilo «vidljivih znakova» bili su dostatni i «nevidljivi». Pod vješalima jedan je «ubadač» priznao da je doveo do smrti dvije stotine dvadeset žena u Engleskoj i Škotskoj, za dobit od dvadeset šilinga po komadu.

Na suđenjima vješticama nisu bili dopušteni niti dokazi koji govore u prilog optuženoj niti svjedoci obrane. U svakom slučaju bilo je gotovo nemoguće dati uvjerljiv alibi za optuženu vješticu; pravila dokazivanja imala su specijalni karakter. Na priimjer, u više od jednog slučaja suprug je potvrdio da je njegova žena s njim spavala u trenutku kad je bila optužena da se zabavljala na vještičjem Sabatu; ali nadbiskup je strpljivo objasnio kako je demon bio zauzeo mjesto njegove žene. Supruzi si nisu trebali zamišljati da njihova moć opažanja nadilazi Sotonine moći zavaravanja. Ljepe mlade žene bile su same po sebi osuđene na plamen. U tom su postojali jaki erotski i mizogini elementi, kao što se i može očekivati u seksualno represivnom, muškodominantnom društvu u kome su inkvizitori potjecali iz klase nominalno celibatnih svećenika.
Suđenja su naročitu pozornost posvećivala kvaliteti i kvantiteti orgazma u navodnim općenjima optuženih s demonima ili Đavlom i naravi Đavlovog «uda» (hladnog, prema svim izvještajima). «Vražija znamenja» su općenito pronalažena na grudima ili genitalijama, prema knjizi Ludovica Sinistratija iz 1700. Zbog toga su se uklanjale pubične dlačice i pažljivo razgledavale genitalije, a to su činili isključivo muški inkvizitori.

(Ulomak iz knjige: Carl Sagan, Demon-Haunted World (Svijet u kome obitavaju demoni)



Strašno, zar ne? Mene samo zanima odakle njima takve ideje, koliko su bolesni umovi tih ljudi bili koji su mogli napisati tako nešto, a i onih su čvrsto vjerovali u istinitost tih tvrdnji.
Ja da sam se rodila u ono doba, vjerojatno bi završila na lomači kao vještica jer nalijevom obrazu imam veliki madež.

To jest bio progon heretika, no nekako mi se čini da su glavna meta bile upravo žene. Kolika se mržnja bila nakupila u tim ljudima da su na taj način mučili i ubijali prvenstveno žene (vještice). Zapravo su njih okrivljavali za svoje grešne misli i želju za ženama, a pošto su se zakleli na celibat sprovođenje u praksu takvih misli bio je smrtni grijeh. E, po meni Malleus Maleficarum i cijela inkvizicija je nastala prvenstveno upravo zbog toga, zbog nemogućnosti oslobađanja njihove seksualne enrgije i fizičkog ostvarenja ljubavi .

zabunom stavljeno na temu politika, molim moderatora ili administratora da presele u Povijest.
Hvala!

Evo, prebaceno

Definitivno jedna od najozloglašenijih knjiga u povijesti...najmračnija i najperverznija
a najzanimljivije je to što je Toma Akvinski koji je otvorio put i razvio ideju za pisanje te knjige,- Crkva kasnije proglasila Svecem! jel takoc?

Nisan pročitala cijelu knjigu nego sam negdje ne netu našla neke dijelove,tolko je smišljeno i lukavo napisana da je to za nevjerovat...jednostavno kad te optuže-mrtav si..nema tu nikakvog suđenja!

Slažem se s meliJ , zbog nemogućnosti uživanja u tjelesnoj ljubavi iskaluju se na ženama zbog razloga koje ti mračni umovi smišljaju i opisuju u dotičnoj knjizi!!

Stvarno u imali bujnu maštu, kad su mogli napisati takve stvari. No, umjesto da su je usmjerili pozitivno, oni napišu knjigu o mučenju i ubijanju. Mogli su pisati bajke za djecu.
Stvarno žalosno, koliko su izopačeni ljudski umovi, koliko se mržnje može nakupiti u nekima. I onda se čudimo što nam je svijet pun patnji, nesreća, pa sami smo ga takvog napravili. Odašiljući u svijet toliko negativnih misli, riječi i djela ostvarilo se to negativno u najgorem obliku.

Da,a dosta tih negativnih misli,riječi i djela pokrenila je upravo Crkva,institucija koja bi trebala činiti upravo suprotno!!!

Pandora je napisao/la:

Da,a dosta tih negativnih misli,riječi i djela pokrenila je upravo Crkva,institucija koja bi trebala činiti upravo suprotno!!!

Po meni to jezato jer su se uvijek više bavili postizanjem moći, nego pomaganjem drugima, duhovnim vođenjem. Uvijek je bila bitna samo moć i prevlast nad drugima. Dokazati da samo oni imaju pravo, da samo oni znaju razmišljati.

Mučenje je sastavni dio inkvizicijskog postupka. Ta metoda vodi porijeklo iz rimskog prava. Inkvizicija se često dičila time da je postupala blaže nego svjetovni sudovi, koji su svuda primjenjivali torturu. Premda su crkvene vlasti u borbi protiv krivovjeraca davale prednost fizičkoj prisili, držalo se da heretike treba pridobiti dokazima i uvjerenjima ( capiantur non armis se argumentis ).
Pape uporno ponavljaju i traže da se tortura primjenjuje samo u izuzetnim i strogo određenim slučajevima i da nikada ne smije dovesti u pitanje tjelesni integritet i život optuženog. Na njih se nadovezuje dominikanac Eymerich koji u svom Priručniku za inkvizitora piše da istražitelj ne smije pribjegavati upotrebi torture osim u nedostatku drugih dokaza, ako je osobno uvjeren da optuženi krije pravu istinu. On je svjestan da će jedni radije umrijeti nego priznati, drugi postaju neosjetljivi na muku, a treći priznaju sve što ih se pita. Stoga se zaključuje kako je tortura kao sredstvo priznanja varljiva i neuspješna.
Inkvizitor kao pojedinac nije imao pravo izreći mučenje, nego je cijeli kolegium morao jednoglasno donijeti odluku. Okrivljeni je bio iz zatvora izveden pred sud i preklinjan da prizna cijelu istinu, inače će biti mučen sve dok ne prizna. Propisi su naređivali da mučenjem život pojedinca ne smije biti doveden u opasnost i da se ne smije proliti krv ili osakatiti optuženika. Za vrijeme torture morale su biti prisutne sve službene osobe koje su djelovale u sudu. Metode mučenja inkvizicije su bile slične metodama svjetovnih sudova. Mučenje se moglo primjenjivati samo jednom, ali je moglo trajati koliko god je inkvizitor smatrao da je potrebno. Najblaži stupanj mučenja su bila užad ( cardeles ). Heretik je bio pričvršćen za klupu, udovi su mu bili vezani i sve češće pritezani dok mu bol nije postala neizdrživa. Postojala je i agua , mučenje vodom. Osoba bi bila postavljena na ljestvice s oštrim uglovima. Noge i ruke su bile čvrsto vezane, a glava je bila stegnuta i ležala je dublje nego trup. Željeznim spravama su se osuđeniku rastvarala usta, te bi mu u njih stavili krpu, na koju se polako lijevala voda. Mučena osoba je morala sve brže i brže disati, pri čemu je stenjala i gutala, tako joj se dio krpe uvlačio u dušnik što je onemogućavalo disanje. Postoji i instrument zvan garrucha . Ruke optuženika bi mu se zavezale na leđima, zatim bi ga polako dizali s poda, pri čemu su mu utezi vješani oko nogu. Sve dok do priznanja ne bi došlo vješani su sve teži i teži utezi. Sve ove metode su bile izuzetno brutalne ali treba naglasiti da u to vrijeme nisu uopće bile neuobičajene, jer su i svjetovni sudovi koristili slične, možda i teže metode koje nisu bile ograničene zabranom prolijevanja krvi.
Za vrijeme samog procesa bilježnik je morao voditi točan protokol, te je statističkom točnošću bilježio svaki krik žrtve. Priznanja učinjena na mučilištima morala su se sutradan ponoviti, kako nitko ne bi rekao da su bila iznuđena. Ako je netko opovrgnuo priznanje onda se nastavljalo s mučenjem. Mučenja su bila sastavni dio inkvizicije od njenog osnutka, a prakticirala su se sve do 1816. godine kada su zabranjena jednom papinskom uredbom.

već dugo namjeravam pročitati tu knjigu a nikako da dođem do nje. da li je netko od vas pročitao? pretpostavljam da se isplati kupiti..

mislim da dobru sliku o životu žena u ono doba, njihovoj poziciji u društvu, donosi Grička vještica. Tamo zapravo vidimo da nisu birali sredstva da maknu žene koje su im smetale. Vjerojatno su na početku svega toga bile kažnjavane žene za koje su stvarno smatrali vješticama (oh, budale :/ ) no s vremenom se to "omaklo kontroli" (ako to uopče ima smisla s obzirom na bolest samog razmišljanja) i kažnjavali su svaku ženu (bilo plemkinju ili seljanku) koja im je smetala. Vjerojatno je princip ondašnjih muškaraca bio da traže ljubavnice, a ako koja nebi "dala" proglasili je vješticom.

i da, super mi je razmišljanje da je "žena majka grijeha"! A nije lik mislio da je i njegova majka.. jao jao

PROKLETA BILA TA KNJIGA ZLA I POKVARENA NEKA NETKO KIP TOG PAPE OPALI S TOM KNJIGOM I RAZBIJE GAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAAA!!!!!!!!!!!!!!

Que es esto? .

sound-of-stars je napisao/la:

već dugo namjeravam pročitati tu knjigu a nikako da dođem do nje. da li je netko od vas pročitao? pretpostavljam da se isplati kupiti..

mislim da dobru sliku o životu žena u ono doba, njihovoj poziciji u društvu, donosi Grička vještica. Tamo zapravo vidimo da nisu birali sredstva da maknu žene koje su im smetale. Vjerojatno su na početku svega toga bile kažnjavane žene za koje su stvarno smatrali vješticama (oh, budale :/ ) no s vremenom se to "omaklo kontroli" (ako to uopče ima smisla s obzirom na bolest samog razmišljanja) i kažnjavali su svaku ženu (bilo plemkinju ili seljanku) koja im je smetala. Vjerojatno je princip ondašnjih muškaraca bio da traže ljubavnice, a ako koja nebi "dala" proglasili je vješticom.

i da, super mi je razmišljanje da je "žena majka grijeha"! A nije lik mislio da je i njegova majka.. jao jao

Nečeš naći nikakav uvid u onodobni život, jer je knjiga pisana kao priručnik i programatski. To ti je kao da čitaš izvještaj Centralnog komiteta otoka npr. Brača da bi vidio kako se tada živjelo. Nategnuti prikazi, obojane činjenice itd.
Knjigu posjedujem, nisam je pročitao i najužasnija je stvar koju sam ikad držao u ruci, a držao sam i Majn Kampf i gore stvari. Pisana je srednjevijekovnim stilom što je posebna priča.
Stvar je u tome što je tada (odnosno prije ili poslije) ta knjiga morala nastati, jer;
Mi npr. smo primili kršćanstvo, živjeli uglavnom po feudima, svećenika bi slao lokalni velmoža. U takvim uvjetima stara religija, možemo je staviti pod Paganizam, i dalje je živjela među narodom, dijelom inkorporirana u kršćanstvo, a dijelom i kroz folklor, što je tad bio i nekakav meinstrim.
U takvim uvijetima, vještice, odnosno, od sad ih zovem Štrige ili copornice, jer vještica bi po meni bila samo sposobna žena (a te su liječile, tješile, pomagale), znači one zle babe, radile su svoje, dan danas se u Dalmatinskoj zagori, Sanđaku pogotovo, i dublje u Balkanu nalaze takve žene i nanose zlo. Ima tema ovdje.
I sad, trebamo gledat tu knjigu kroz prizmu vremena, jel, svijet je još ravna ploča, tiskarski stroj je tek nastao, tako da su okrutnosti zapravo normalna stvar. Problem je što je to, kao i manje više sve, zloupotrebljeno i jedna od najgorih i najvećih zvijerstava počinjene su po njenim naputcima.
Sve u svemu, knjiga je preskupa za tako bolesne informacije, da zaključim.

Strasnije od inkvizicije je nastavak ljudskog ludila.
Zamislite sta ce covek 24.veka misliti o ljudima 20.veka kada sazna da je samo u dva svetska rata ubijeno preko 100.000.000 ljudi a verovatno vise od toga i ranjeno i tome doda jos desetine miliona ubijenih tokom lokalnih ratova. Zamislite da ste vi ta osoba koja cita o tome; sta bi ste vi mislili o ljudima tog doba?

Ništa bolje nego sad.