maske

Dakle, maske...
Prvo bih maske podelila na dve kategorije koje imaju mnogo toga zajedničkog, iako se na prvi pogled ne čini tako. To su: vidljive i nevidljive maske. Vidljive su sve one divne maske koje je čovek napravio. To su one od drveta, od slonovače, koje idem u galerije da posmartam, pa one u pozorištima, one od gume ili platna, ili od plastike...Raznih boja i veličina, raznih izraza lica, pa i raznih lica... Maska na licu pravi od nas ono što inače nismo i ne možemo da budemo. Ona nas može učiniti mladim ili starim, muškarcem ili ženom, bogatim ili siromašnim, lepim ili ružnim, srećnim ili tužnim... na njoj mogu biti i osmeh i suze, i grč bola i grimasa besa... sve, baš sve. Nema granica. Možeš postati bilo ko, jer u trenutku kada je staviš na lice, ti na neki način i postaješ ta druga osoba... i ne samo osoba, možeš postati i štošta drugo – životinja, zver, božanstvo, dobra vila ili veštica, anđeo ili Đavo. Postoji odgovarajuća maska za svaku ulogu koju želiš da odigraš.
Pravljene su od davnina, sa religijsko – magijskom svrhom. Korišćene su od drevnih vremena do dan-danas za razne rituale i obrede, za inicijacije i žrtvovanja...
Ja stvari vidim ovako: sa maskom na licu postaješ ili neko ili niko. Dakle, ili nosim masku koju će prepoznati kao tačno određenu predstavu božanstva ili stvarnog ili imaginarnog lika, ili masku za koju niko neće znati ko je to. Ali jedno je zajedničko – to više nisam ja. To je Neko Drugi, drugačiji, neko čiji identitet mogu da preuzmem na neko vreme. I, što je važnije, niko ne zna ko je ispod maske. Ispod maske može biti bilo ko. Tako da je maska i instrument za skrivanje pravog lica – od nje se pravo lice ne vidi, ono ostaje skriveno, maska svu pažnju publike privlači na sebe i niko ne zna ko se krije iza – jer, u tom trenutku nije ni bitno ko je iza, ko god da je, on više nije on, sada je maska i sada mora da igra ulogu u koju je uleteo – pa, snađi se...
Postoji još jedna dobra stvar vezana za maske – iza njih, niko ne vidi ni moj osmeh, ni moje suze... ona krije sve... i jedino što se vidi ispod maske to su oči – zapravo pogled, on je jedino što može da oda – srećom, njega retko ko može da razume i shvati šta znači... Dakle, sem što nam omogućava da budemo bilo ko ili bilo šta što nismo, maska nam istovremeno omogućava da sakrijemo to što jesmo...
A što se tiče onih drugih maski, onih nevidljivih, one su mnogo neobičnije. Prvo, njih je teže, ali ne i nemoguće uočiti. One su transparentnije. I njih je bezbroj. One su zaštita i odbrana ili prost fol, kako koja i kako kada. One se smenjuju neverovatnom brzinom. Njih pokazujemo mnogima i ne želimo da podelimo ni sa kim. Bežimo iza njih i pravimo sebi neka nova lica, igramo neke uloge. Ponekad iz krajnje nužde, ponekad iz proste zabave ili obesti. Ponekad smo ih želeli, ponekad su ih želeli drugi. Ali tu su, stalno su tu. Stalno na svima nama. I, što je specifično samo za ove nevidljive maske, one su jedna na drugoj, one su naslagane u slojevima, i kad god misliš da si skinuo jednu, ispod nje se pojavi neka nova, sve dok se ne umoriš od razotkrivanja... jer, velika većina ljudi se umori i odustane... a i samo skidanje maski, bar onih koje smo integrisali kao delove svoje ličnosti i sa njima se na neki način i identifikovali, je dugotrajan i bolan proces, za sve... i za onog ko masku pokušava da skine, i za onog ko je nosi... jer maska je udobno sklonište za ranjive... za kukavice... i, pošto je uvek bolno, uvek je skidanje maski praćeno suzama... i vraćam se na priču o ljuštenju luka, gde je ispod jedne opne uvek neka nova, a skidanje svake je propraćeno suzama... jer ljudi žale i za stvarima sa kojima su mnogo manje srasli, a skidanje maski ume da zaista zaboli... i ne boli toliko sam čin skidanja, koliko boli onaj trenutak posle, ona ogoljenost, ono i šta sad, ono sada sam gola, sada sam ranjiva, sada me može povrediti, sada sam ostala bez svog oklopa, bez zaštite, sada sam se predala njemu u ruke, na milost i nemilost, sada ... taj osećaj.
Jer svaka maska kojom se zaklanjamo je neko naše nesuđeno lice. Znaš, svaka maska koju odaberemo smo neki u ovom životu nesuđeni mi. Nešto što jesmo, a nismo. Jer ta maska koju smo odabrali i stavili na lice je zapravo neka naša projekcija koju iz ovih ili onih razloga nismo u stanju da sasvim prihvatimo, pa je nosimo kao masku. Niko još nije odabrao masku koja nije u skladu sa njim samim. Svi biramo ono što nesvesno jesmo, a teško nam je da to u sebi svesno ispoljimo. Maska je vid premošćavanja blokada u svesti, način za nesvesno da se ispolji...
«Žena iza maske govori jezikom sna, nikad upamćenog» - Pero Zubac. Ovo ti je tema za razmišljanje. Ja već dugo s' vremena na vreme razmišljam o ovoj rečenici i svemu što može da bude...
Ipak, maska nosi u sebi jednu opasnost. Može nam se, noseći masku, naš glas učiniti tuđim. Možemo zaboraviti lozinku, čarobne reči i ne znati vratiti se. Maska služi da ne zaboravimo da se vratimo. Da se uvek vratimo. I posle osmeha, i laži, i ljubavi. I smrti. Da se uvek vratimo. Jer, igrajući, nekad se toliko uživljavamo u uloge da dolazimo u opasnost da zaboravimo ko smo, ko zaista jesmo, nekad nam se sama uloga previše dopadne, nekad vidimo da se toliko dopala drugima, nekad zaboravimo ko smo, nekad ne želimo da se vratimo. I treba nam ta lozinka, ta čarobna reč koja će nas vratiti. I treba nam maska, da bismo, kada stanemo pred ogledalo, videli da to nismo mi i da bismo shvatili da je treba skinuti, da je jednom moramo skinuti...
A maske su napravljene od čudnog lepljivog materijala. To je neki sporodejstvujući lepak. Jer, što je duže nosimo, ona se jače lepi za naše lice... i postaje sve teže skinuti je... a skidanje s' protokom vremena postaje sve bolnije i bolnije... ako prođe dovoljno vremena, verovatno ćemo skidanjem maske uništiti svoje pravo lice...a ne treba zaboraviti ni da ispod maske koža ne može da diše... tako da, što duže nosimo masku, naše lice ispod nje postaje sve ružnije, jer ga maska guši... ne dajte lepku da se stegne...
Jer, svako jutro, budeći se i izlazeći iz snova u tzv. stvarnost, mi, na neki način, navlačimo masku, jer i to je maska. Svaki dan je maska. Odmah se povinujemo nekim pravilima, odmah postoje neke stvari koje bismo trebali i neizbežno neke druge koje ne bismo... jedino noću, ili u snovima, ili sami sa sobom, ne nosimo masku... i možemo sve... jer, suprotno opštem shvatanju, jedino bez maske možemo bilo šta, jer ako mislimo da sa maskom na licu možemo bilo šta, treba da se setimo da to više nismo mi, to je maska i sve što tako doživimo zapravo je doživeo neko drugi... ništa nije naše... a bez maske...
Bez maske vlada opasnost. Opasnosti. Jer u džungli jedeš ili te jedu. Lovac ili lovina. I, nažalost, većina ljudi koje svakodnevno srećemo će nas svrstati u jednu od ove dve kategorije. To su oni ljudi zbog kojih nam je maska neophodna...
Uopšte, jako su retki oni ljudi pred kojima možemo i trebamo da skinemo masku. Jer, ja posmatram stvari i iz ovog ugla: zašto nekome pokazati nešto što ne može da shvati?... To bi bilo kao govoriti Šekspira u originalu nekome ko nikada nije naučio engleski jezik... Zato ja retko skidam masku... Jer, čemu trud? (svako skidanje maske zahteva mnogo veći trud nego njeno nošenje). Nekada, zapravo najčešće, se zaista ne isplati, i to ne samo zbog toga što ta osoba želi ili ne želi da vidi moje pravo lice, ovde se pre postavlja pitanje razume ili ne razume...
Naravno, ima i maski koje su se već dobro zalepile. To su one najopasnije. Jer nekada pomislim da sam to ja... ali nisam. I za njih mi je potrebna pomoć da ih skinem. Ne mogu sama. Subjektivna sam. Teško mi je da ih prepoznam. A želim da ih skinem. Ali često ne znam kako. Često mnogo boli. Često mi treba da neko izazove te suze, koje će šminku razmazati, da bih ja poželela da je skinem... jer, dok stoji savršeno – neka je,... a kada je suze razmažu, ja tek onda vidim da to nije moje lice i da mora da se skine... e, za te suze mi je često potrebna pomoć... za stvaranje te pukotine u maski, koja će je učiniti ružnom... da moram da je skinem... da mi više ne prija... ali ja rizikujem. Svaki put rizikujem mnogo, bez nade da ću dobiti bilo šta... a u taj rizik se svesno upustam... jer, za Boga, dođe i taj dan kada shvatiš da nekome moraš verovati, da bar pred nekim moraš skinuti masku, da te ti nataloženi slojevi šminke sve više i više guše, da odnegde ispod dopire jecaj... da taj jecaj bar neko mora da čuje, bar kao nijansu u boji tvog glasa, da bar neko mora razumeti... i ako se to desi, ako neko čuje, ako neko shvati... spašće me od sebe same. A to je već vredno rizika.

...E, za promenu, ja JESAM autor gornjeg teksta!!!
Uživajte!!! *

Jako lijepo i slojevito napisano i obrazloženo. Maske - teško je bez njih, još teže s njima na dulji rok, da.

Ispod moje maske je praznina. Takav sam, sloj za slojem. Neuhvatljiv i neshvatljiv. Moje pravo lice je maska.

Galilei Galileo je napisao/la:

Ispod moje maske je praznina. Takav sam, sloj za slojem. Neuhvatljiv i neshvatljiv. Moje pravo lice je maska.

Kao luk, reče netko gore

Btw, ne vjerujem u prazninu

svjetloisjena je napisao/la:

Btw, ne vjerujem u prazninu

Praznina je moja punina.

Galilei Galileo je napisao/la:

svjetloisjena je napisao/la:

Btw, ne vjerujem u prazninu

Praznina je moja punina.

Hmmm, kao štoje moja sjena nedostatak svjetla

Milorad Pavic objasnjava proces ljustenja maski kao glavice crnog luka, i na kraju - nista...
A u medjuvremenu - suze, suze... *

I G. Grass je tu imao nešto za reći. Svi smo mi slojeviti. Kad dođemo do onog ništa, valjda je vrijeme da idemo dalje

Moje maske su uglavnom vezivna tkiva i zakrpe

lilith je napisao/la:

Moje maske su uglavnom vezivna tkiva i zakrpe

Toga se malo teže osloboditi, čini se...

svjetloisjena je napisao/la:

lilith je napisao/la:

Moje maske su uglavnom vezivna tkiva i zakrpe

Toga se malo teže osloboditi, čini se...

Je, teže je, gotovo i nemoguće, ali što ću kad je svaka rana bila preduboka.
Šivanje je bilo neophodno.

lilith je napisao/la:

svjetloisjena je napisao/la:

lilith je napisao/la:

Moje maske su uglavnom vezivna tkiva i zakrpe

Toga se malo teže osloboditi, čini se...

Je, teže je, gotovo i nemoguće, ali što ću kad je svaka rana bila preduboka.
Šivanje je bilo neophodno.

Vrijeme može sve izliječiti ako mu dopustimo. I ja sam mislila da neke stvari neću nikad moći preboljeti. I gle čuda, nakon deset, petnaest, dvadeset i više godina, shvatila sam da više ni ožiljke nemam, samo sjećanje na ranu ukoliko se posebno potrudim prisjetiti...

svjetloisjena je napisao/la:

Hmmm, kao štoje moja sjena nedostatak svjetla

No, no, sjena je spomenik svjetlu. Tek kroz sjenu razumijemo svjetlost.

Galilei Galileo je napisao/la:

svjetloisjena je napisao/la:

Hmmm, kao štoje moja sjena nedostatak svjetla

No, no, sjena je spomenik svjetlu. Tek kroz sjenu razumijemo svjetlost.

Ovo ide u mudre izreke poznatih ljudi

Parovi suprotnosti, popularno nazvani dualni sistemi, imaju tu divnu osobinu da snagu jednog principa možemo zapravo spoznati tek kroz njegovo upoređivanje sa njegovom suprotnošću...
Ali, uvek je tu klica i onog drugog... jin i jang... u večnom plasu... *

A ja cu onako zdravo seljacki. Cekic mi nije ni trebao dok ga nisam posudio susjedu. A tada je nastala agonija. Gdje je moj cekic, smrc, tako je dobro zakivao eksere. Kad ce mi se vratiti.
Ali to govori jos nesto o nama. Ne cijenimo ono sto imamo. Tek kad izgubimo, vidimo koliko nam fali.

...mnoge stvari bismo odbacili kada se ne bi plasili da ce ih neko drugi uzeti...,
rece Nekad Neko... *

Maske... Svakodnevno se koriste. Korištenje maske ne mora biti nešto loše. Mi smo bića koja se, uglavnom, baziraju na nekom povjerenju i jednostavno nismo spremni otkriti svoje tajne svima, drugim riječima otkriti sebe. Maska je poput pozornice. Mi na toj pozornici prikazujemo sebe svijetu, a pravi dio nas je zapravo iza pozornice, iza zastora kojeg ne otvaramo pred drugima. No, razumljivo je, nećemo baš svima pokazivati svoju pravu prirodu. A bez glume... Nije nimalo lako. Kako bi bilo da šefu na poslu opsujemo sve po spisku jer nam ne odgovara njegov postupak. Glumit ćemo pristojnost, baš kao i na prvom susretu s osobom, tako da ostavimo što bolji dojam, ipak je prvi dojam kod velike većine jako bitan. I dok idemo na svečanu večeru kod roditelja naše djevojke ili dečka, nećemo sada tamo kopati nos iako smo možda skloni tome kada smo nasamo.
Kada se malo upoznamo s osobom, tada često počinjemo lagano skidati masku i pokazivati sebe toj osobi, kada joj počnemo vjerovati.

Problem nastaje kod onih maska koje ne služe za bolju komunikaciju s drugima i skrivanje dijelova nas od drugih, već koje služe da nas izravno predstave kao osobu kakva nismo. Takve maske su često projekcija želje pojedinca, a može to biti i strah, nepriznavanje negativnih strana sebe. To može dovesti do toga da pojedinac više nije niti svjestan da nosi masku, njegovo 'ja' se u njegovom umu poistovjetilo sa samom maskom, on je za sebe postao 'maska'. Tada je zbilja teško skinuti masku i pogledati ispod nje. Da bismo to učinili, prvo trebamo uopće biti svjesni da nosimo masku, jer ako nismo, tada ćemo gledajući ''pod masku'' opet vidjeti masku. Svaka maska koja se previše koristi može postati previše spojena s nama da bismo ju uspjeli skinuti.

Problem ide malo dublje. Naime, koliko je samo ljudi koji žele biti što bolji u svemu, čak i najbolji u nečemu, biti najnaj i sve to... Vjerujem da svi na ovom forumu teže ka tome da budu što bolji, da napreduju. Problem se javlja kada pojedinac stekne mišljenje o sebi da je nekakav kakav zapravo nije. Zatim se dogodi da taj pojedinac, čak i kada pogleda pod svoju masku, ne želi priznati da je vidio ''sebe'', već da mu se samo pričinilo, on nije takav, on je bolji od toga... Može to biti posljedica previše nošenja maske ili vlastite umišljenosti i nedokazanosti te nedovoljnom samokritičnosti. Ima još razloga. No tada nastaje problem, jer zbog tog problema se stvara maska, i to ona koje pojedinac nije niti svjestan da je ima, on se poistovjećuje sa tom maskom.

Nekako mi se čini kako vlada mišljenje da ako mi priznamo da smo umišljeni, da ćemo onda nazadovati u razvoju... Ali kako je to moguće? Kako bismo mogli nazadovati u razvoju ako smo upravo spoznali jedan dio sebe, makar bio negativan? Ako mi prije nismo poznavali taj dio sebe, to ne znači da on nije bio ovdje, već da ga mi jednostavno nismo bili svjesni ili smo ga negirali.Tog trena kada mi sami sebi priznamo takvo što, mi smo istog trena ne nazadovali, već napredovali naprijed! Zbilja, treba imati hrabrosti i snage da se prizna negativna strana vlastita karaktera. Svi ih imamo, samo ih valja pronaći i prepoznati.

No što učiniti sa zbuljenošću tijekom spoznavanja? Recimo mi uvidimo da smo zavisni, a oduvijek želimo drugima sve najbolje i da napreduju... To se naizgled čini kao kontradikcija, ali stvar je u izraženosti te osobine. Mi doista možemo biti takvi 90% vremena, ali kada smo loše volje, mrzovoljni ili što već, tada možda na površinu izlazi ta naša tamna strana gdje smo zavisni na druge. Može to biti i primjer sa licemjernosti. Mi nismo licemjerni, ali dogodi se situacija kada se totalno slomimo i kada jednostavno ta osobina izađe na vidjelo. Upravo zbog toga što su takve stvari duboko u nama, zato ih je tako teško prepoznati. Treba skinuti sve maske da mi to uočimo, a to nije nimalo lak zadatak. Takve zakopane stvari izlaze na vidjelo samo u onim specijalnim situacijama, koje nisu svakodnevne. Upravo u tim situacijama je naša prilika da ih uočimo i spoznamo, ali problem je što su to često situacije koje u nama izazivaju tonu negativnih osjećaja. Naravno, to jako otežava stvar, jer pokraj maski još treba pobijediti i osjećaje, ostati razuman, imati hrabrosti i snage i zatim još prepoznati i priznati tu osobinu!

Eto zašto mi priznavanjem negativne strane sebe napredujemo naprijed. Ima toliko komponenta koliko treba prevladati samo za jedno pišljivo spoznavanje i priznanje. Sam taj korak nije mali, taj korak je veliki korak prema naprijed. Ipak, to nam bitno pomaže u razvijanju sebe kao i boljem shvaćanjem situacija. Ponekad ne znamo zašto smo tako reagirali ili zašto se osjećamo kako se osjećamo, ali možda je to baš zato jer nismo dosad spoznali taj jedan djelić sebe, a koji može biti uzrok tome. A nadalje, kada mi postanemo svjesni kakvi smo, tada ćemo lakše raditi na sebi jer ćemo znati na čemu treba raditi, jer inače kao da radimo na slijepo, to jest razvoj puno duže traje.

Treba li se bojati tih osobina? Ne, nipošto, one su dio nas spoznali mi njih ili ne, zato je bolje imati hrabrosti i priznati si da i nismo toliko savršeni kako smo mislili nego da se zavaravamo maskama. Kad ih spoznamo, te osobine su manje opasne nego kad ih ne spoznamo i kada samim time ne znamo s čim imamo posla. Krizne situacije su te koje će nam otkriti kakvi smo zapravo. Lako je biti super i sve 5 kada je situacija jako happy i dobra, no kada dođe kriza, gdje nas proganjaju raznorazne negativnosti, e tada se pokaže tko je kakva karaktera. Upravo su to situacije kada valja zapeti i pokazati snagu karaktera, a ne se uplašiti i bježati glavom bez obzira, ostavljajući prijatelje na cjedilu. Ako smo dovoljno pribrani, mi u tim situacijama o sebi možemo naučiti više nego kroz 10 godina savršena života. Nemojmo se zavaravati da smo supermeni i Einsteini, mi smo ''samo'' ljudi, imamo svojih slabosti, imamo svojih mana. One neće nestati ako ih mi ne vidimo, bit će tu, skrivene, djelovat će ko ninje, nećemo ih niti vidjeti. Upravo zato se kaže da se iz patnje najviše uči, jer doista jest tako, tada pravo 'ja' izađe na vidjelo, to niti jedna maska ne može spriječiti niti sakriti.

Samim time, želimo li upoznati sebe, ne valja prizivati patnju da to napravimo što prije, ali kada se tako nešto desi, tada treba stati uspravne glave i promatrati, ne se predati i prepustiti navali osjećaja, tada gubimo.

Kada smo mi sposobni spoznati sebe, tada nas niti jedna maska više neće sakriti od nas samih, postat ćemo svjesni da ih imamo.

No, nisam gotov s pisanjem, ali nemam vremena sada više. Vrijeme je da stavim masku i idem na fax.

I da se goli skinemo,ostace nam nase maske...

Uvijek ostane maska

zbilja nadahnut post Omega

maske.... moja omiljena tema uz sivilo za pjesme...

postoji problem onoga što želimo biti, onoga što jesmo i onoga što od nas očekuju da budemo... tomu služe te maske, da se sve uskladi, da pružimo što manji otpor.
Možemo ih biti svjesni i na kraju dana ih skunuti, ali opet ostane onaj sloj, još jedna maska i još jedna i još jedna... i na kraju dok ležimo u krevetu sami sa svojim mislima dišemo, dišemo tijelom i dušom, ali čim čujemo budilicu i vratimo se u svijet naša maska se vrati
mislim svatko je ima... ja je imam... iako kadkad pomislim da je to moj zatvor, nosim je... smješim se

u svakaodnevnoj komunikaciji ih stavljamo na lice i mjenjamo sa svakom osobom koju susrećemo, iako želimo biti iskreni ona se prirodno zaljepi na nas poput nekog obrambenog mehanizma i stoji tako i u biti mi postajemo ovisni o njoj.. o toj iluziji sigurnosti
iluziji da budemo ili jednaki ostalima ili u središtu pažnje ili posebni, ali bitno je ono što je ispod naše kože, kao se unutra osjećamo iako kadkad je ta maska tako uvjerljiva da pomislimo da smo to mi, uvjerimo se da je istinita, ali svaka maska s vremenom pukne... mora... mi previše volimo slobodu da bi se zarobili i kadkad kad nam je previše moramo prodisati... a kako to ostali ljudi sa mskama prihavate?
tako da sekundu kasnije staviš novu masku i nasmješi se, odglumiš...

najdraža su mi djeca... ona nemaju takvih problema... čista su i iskrena, bez maski i uvijek će ti reći što im je na umu

evo jedna pjesam na temu:

Moderna tuga

Zarobljena krilom
nesuđenosti,
satrta tlom
bestežinskim.
Vičem, drobim, plačem..
pod maskom šminke
goručeg smjeha.
19.2.2009

Omega, Gea, jako zanimljivo obrazloženo!

Sve je već rečeno, nemam što dodati.
Svatko od nas nosi svoju masku i nastoji je uskladiti sa očekivanjima društva i nama bitnih ljudi, ali ponekad pritom zanemarujemo sebe, svoje težnje.
Često puta znamo odglumiti neku ulogu, stavivši pritom odgovarajuću masku i opravdavajući je svrhom optimalnog uskladjenja neke situacije, nastojeći izbjeći sukobe, negativne emocije.

Teško je uopće definirati što zaista želimo, odnosno kakvi jesmo i što bi htjeli biti, jer ponekad postoji stanoviti razdor naših stvarnih želja, mogućnosti i "modela" koje nam prešutno nameće društvo u kojem živimo.

Kako želimo zadovoljiti oboje, spas nalazimo u maski koju možda i prečesto navlačimo na lice.
Nekad je maska i korisna, jer iza nje možemo sakriti ono što ne želimo da izidje na vidjelo.
Daje nam sigurnost, skrivajući našu krhkost i sve one osjećaje koji povremeno isplivaju na površinu, a smatramo ih negativnima.
Kada se osjetimo spremnima i očvrsnemo, prpošno je možemo skinuti, nasmiješiti se "za inat" drugima, jer je još jedno loše razdoblje ili raspoloženje iza nas, a ostali to nisu mogli znati, jer smo se pravovremeno sakrili.


Ipak, mislim da postoji opasnost da izgubimo "sami sebe", onda kada stavljanje maski postane svakodnevna, učestala praksa.
I gle čuda!
Maskenbal postaje igrokaz medjusobnog nadmudrivanja i optičkih varki.
Ono čemu smo povremeno znali pribjeći, postaje naša rutina i mi se pretvaramo u krpene lutke na pozornici, čije konce vuče "maska".
Iako toga nismo svjesni, maske počinju upravljati našim životom, a njihovu neudobnost više ne osjećamo na svojoj koži.
One srastaju s nama i postaju naše lice.

Kod maski postavljamo sami pravila igre.
Zato je nekad sasvim opravdano poigrati se, mijenjajući maske svog lica ili se sakriti u sigurnosti širokog osmijeha, ali čim osjetimo da ne možemo disati, kad nam nutrina vapi za svojim "ja", trebali bi odlučno skinuti masku sa svog lica.

evo nešto što sam našla u jednom časopisu:

Ti lažni slojevi indentiteta održavaju nas na površini stvarnosti, u aumatizmu svakodnevice i u tipovima odnosa koje se ponavljaju i čine da se osjećamo kao da se, usprkos izmjeni likova, u filmu zvanom život vrti stalno ista priča. Saznajte koju masku vi nosite, a koju vaši prijatelji, obitelj i vaša okolina.

Maska dobrote
Kako bi od drugih dobila pažnju i ljubav ima potrebu stalno biti na usluzi, pretjerano popuštati i tolerirati, prikazati se uvijek dragom, ljubaznom i podlaožnom.
Prikazujući se slabijom nego što jest, osoba s maskom dobrote često je sklona stvaranju ovisničkih odnosa u kojima je netko zaštiti ili se pobrine za nju.
S druge strane, maska dobrote može rezultirati i osjećajem superiornosti jer se osoba doživljava boljom i moralnijom od drugih.
Okrivljujući druge za vlastitu nesreću, maska dobrote jača, a ispod nje gomila se očaj i pomanjkanje inicijative za sređenje vlastitog života.

Maska moći
Osoba s maskom moći doima se izrazito samopouzdanom i neovisnom, a osjećaj moći postiže kontrolom i agresijom. Život smatra borbom i idealizira snagu, kompetenciju i herojstvo nspram nježnosti, pažnje i bliskosti.
Maska moći pod svojom tvrdoćom skriva dječji osjećaj bespomoćnosti koji isplivava kroz strah onih koje osoba doživljava kao potencijalno moćnijim od sebe. Osjećaj sigurnosti i samopouzdanja temelji se na potrebi za pobjeđivanjem i neprestanim potvrđivanjem dominacije, a slabost i potrebe koje uključuje druge ljude kao da ne postoje.
Maska moći zapravo slabi realne kapacitete i realnu snagu osobe jer je nemoguće stalno pobjeđivati i treba uložiti i treba uložiti veliki psihički napor u održavanju lažne slike.

Maska popularnosti
Maska popularnosti želi poručiti: tražen(a) sam na sve strane, svima sam super, svi me hoće za sebe. Bez obzira na to što osoba možda zaista ima šitoki krug prijatelja i poznanika, maska je tjera da se svidi baš svima, što je nemoguće.
Kao i kod svake maske, i ispod ove se krije upravo ono suprotno – osjećaj usamljenosti i neželjenosti.
Stvarajući privid omiljenosti od širokog kruga ljudi osoba stjeće lažan osjećaj koji je ovisan o pogledima i divljenju drugih. Kad takovog „goriva“ manjka, povlači se u sebe, izolira se i vida svoje rane u samoći.

Maska nedodirljivosti
Osobe s maskom mirnoće, distanciranosti ili nedodirljivosti često se dožive kao psihički i duhovno superiornima.
Zapravo je prosrijedi bijeg od prisnosti, izdizanje iznad osjećaja odavanje dojma neranjivosti i nedostižnosti.
Ova maska veliča držanje postrani i iluziju vlastite nepobjedivosti, a ispod nje kriju očaj i mrtvilo koje ubijaju i ambiciju i sposobnost ulaska u neposredne i iskrene međuljudske odnose.
Kod osoba s ovom vrstom maske suočavanje s vlastitom „dodirljivošću“ zahtjeva dosta hrabrosti jer su osjećaji gotovo sasvim poništeni distancom koja je stvorena između unutarnjeg i vanjskog svijeta.

Zanimljivo.
Pronalazim neke od elemenata dviju maska u svojem RL.
Vjerujem da se svatko može pronaći u nekoj od maski, odnosno mixu pojedinih maski.