Zamislite da radite posao koji vas prilično zadovoljava i u kojem se nakon nekoliko godina osjećate sigurno i kompetentno. Osjećate da je došlo vrijeme da se nešto promijeni, ali niste sigurni što. Dva su scenarija:
1. Šef je jako zadovoljan vašim radom i napredovanjem i budući da vas želi zadržati na mjestu gdje ste se pokazali uspješnima nudi vam veliku povišicu koju s veseljem prihvaćate i obavljate svoj posao još revnije nego prije i razrađujete strategiju do najsitnije pojedinosti kako biste opravdali iskazano povjerenje.
2. Šef je jako zadovoljan vašim radom i napredovanjem i želi vam za nagradu pružiti priliku na drugom mjestu u istoj firmi koje bi vam pružilo više slobode i omogućilo da razvijete svoje već iskazane sposobnosti do krajnjih granica. S veseljem prihvaćate promaknuće koje će vam uz malu povišicu omogućiti istinsko napredovanje u poslu koji vas veseli i zadovoljava.
Naravno, bilo bi idealno kad bi vam ponudili jedno i drugo, ali to ne bi bio primjer za ono što psiholozi dokazuju. A to je da je unutarnja motivacija i zadovoljstvo koje pruža dobro obavljeni posao puno veća od zadovoljstva zbog mehanničke povišice. Kod povišice dolazi do zadovoljstva u prvi mah (kako bi mi dobro činilo malo tog zadovoljstva u ovom trenutku, moram priznati), ali se ono s vremenom gubi i osim toga stvara pogrešnu percepciju kod čovjeka da je novac taj koji donosi zadovoljstvo a ne dobro odabrani posao. Koga zanima još detalja o temi može ih naći
OVDJE, a mene zanima mislite li da velika plaća može u nedogled prikrivati duboko životno nezadovoljstvo izazvano nekreativnim i neodgovarajućim poslom (većini naše potplaćene raje učinit će se da bi moglo tako biti, no nadam se da ima i suprotnih mišljenja)