Lijepo je imati sportskog idola, osobu koju poštuješ i koja ti je zbog svojih nekih postignuća uzor.
Ali postoji i druga strana medalje i neke osobe idu u totalne krajnosti. Danas čitam u 24 sata o Mirsadu iz Sarajeva koji putem YouTubea traži upoznavanje sa trenerom Intera iz Milana Joseom Mourinhom. Ako mu netko ne ispuni želju planira se ubiti.
To me potaklo na dublje promišljanje o svijetu sporta općenito. Tjedne plaće nekih sportaša su dovoljne da se financira prehrana manjeg afričkog sela punog gladnih usta sigurno mjesec dana.
Sportaši se štuju kao božanstva, stadioni su puni, a crkve prazne.
Što to sve govori o današnjem društvu?