Odnosi roditelja i djece

ne znam da li je pravo mesto....
sta mislite o odnosima roditelja k deci?
smo mi uvek i uvek cemo ostati mali(deca) za njih?
sta vas nervira u njihovom ponasanju?
ima li preterane posesivnosti?
za oca i tu i tamo....
volim svoju mater kao i svi sinovi al neki put mi dodje da je zadavim
da li njihivo ponasanje(majka k sinu uglavnom jer obicno to otac ostavi majki-supruzi za brigu)utice na kasnije razvijanje muskarca kao sto ocevo ponasanje moze uticati na kcer?
grese li davajuci isuvise ljubavi cineci nas jakim itekako jakim a negde i za nesto slabim...?
Neki put se moze doci i do zakljucka da su roditelji(pogotovo majka)krivi za ono sto jesmo danas i to u svim pogledima;;ili je to sopstvena neodgovornost pomesana sa sentimentalnoscu koja nam je genima i edukovanjem data....
sto mislite o svemu tome?

Mislim da ide na pdf obitelj ili psihologija.

A toliko pitanja si postavio, a ja žurim.

Ako se povremeno na njih ljutimo, ne znači da ih ne volimo. Važno je do odrasle dobi uspostaviti jedan pošten odnos bez sebične posesivnosti koja se zna pojaviti i koju često brkamo s ljubavlju.

I jako važno, ne treba nikad zaboraviti da su nam samim time što su nam rodili omogućili da iskušamo ovaj život koji živimo. Znam da neki roditelji rade ogromne štete svojoj djeci raznim oblicima zlostavljanja, zanemarivanja, manipulacije itd, no kad djeca jednom odrastu trebala bi sve to staviti nekako ad acta ma kako bolno bilo i preuzeti odgovornost za svoj daljnji život. Poznajem naime ljude koji do duboke starosti kukaju kako su ih starci ovako ili onako upropastili, a to što posljednjih desetljeća nisu sami ništa učinili po tom pitanju naprosto ne žele vidjeti.

i tu je bas osnosvo pitanje:ako su nam dali zivot nemaju pravo dirigovati njime....
odatle i posesivnost pojedinih(majki pogotovo),uvek znaju sta je bolje za nas ne misleci i ne obaziruci se da mi to ne zelimo i da nismo "ona","on",da imamo druge snove i zelje...
pa tom preteranom"brigom" nas ne pustaju ici dalje kroz zivot vec hoce da nas zadrze us sebe ni ne sumnjajuci da nam time cine suprotno od dobrog...
neke sigurno umeju i reci"a preca ti zena no ja",ili"ti bi za druge sve ucinio a za mene nista,kod tebe kad ostarim ne bih ni leba imala"....
E sada postoji i pasivnost i nista neraditi vec prebaciti svu odgovornost na starce a ti isti starci nikada nisu pustili svoje cedo da hoda svojim nogama...
godinama uce decu necemu i kad se deca osveste onda im kazu da nije tako kako su ih ucili ...

temu sam premjestila na obitelj

Mislim da bi bilo dobro malo dopuniti naslov - recimo odnos roditelja prema djeci ili nešto slično, ovako me asocira na spolni odnos. A tema nije loša.

pa..to šta si ti napisa,meni djeluje ka opis nekakve posesivne majke,kojih je nažalost dosta u svijetu. Jako je teško biti mama, kad sam i sama to postala neke su mi stvari jasnije a i zastrašujuće. Nema tolike ljubavi na svijetu ka šta je ljubav majke prema djetetu, i tu se stvaraju problemi jer se dosta mama ne može natjerati da puste svoje kćeri/sinove od sebe i da ih se pusti da rade sa svojim životom što žele. Ja ću dat sve od sebe da ne budem posesivna kad mi sin odraste. I da mu ne kvocam na ženu
to mi je najgore.
Sjećam se, ja i mama imali smo žestoku,možda najžešću svađu u životu baš par dana prije no što sam ostala trudna. U vezi mog muža. Ja sam s njim tada bila samo 4 mjeseca u vezi a preselila sam se na Brač i tamo radila da bi mu bila bliže. Mojoj mami to nije bilo pravo, stvar je počela bezazleno da bi se nastavila u eksploziju uvreda i suza, jer je ona tvrdila da naša ljubav nije ljubav nego zajebancija, i da nam veza nije ozbiljna te da šta ja radim na Braču kad sam mogla ić na lito radit kod nje u Bašku Vodu.. Ja sam joj rekla da ne želim bit odvojena od momka 4,5 miseci jer će nam veza ić u k*** na što je ona rekla "a neš ti veze, danas jesi sutra nisi" i nikako joj nisam mogla objasnit da je stvar sa mnom i njim ozbiljna... Tada je ona rekla u svađi slavnu rečenicu "JA SAN TE RODILA GUDO JEDNA" a ja sam njoj rekla "AKO SI ME RODILA TO NE ZNAČI DA ME POSJEDUJEŠ, JA IMAM SVOJ ŽIVOT I SVOJE IZBORE,ODRASLA SAM I POMIRI SE S TIM DA JA MIRA VOLIM". i poklopila joj. Pomirile smo se već isti dan, jer je ona nazvala ,i smirenim glasom mi se ispričala.
To je samo jedan tipičan primjer svađe između djeteta i roditelja,i te riječi koje sam joj rekla i ona meni najčešće se upotrebljavaju. Majke boli kad misle da im dijete radi pogrešan izbor i ne mogu odolit da mu ne prigovore, a u svađi se često kažu i bolne stvari. Toga će uvik bit. Moje je mišljenje da se roditelj ima pravo umiješati u djetetov život ako je npr u pitanju droga, i njoj slične stvari ali ma koliko to bolno bilo,za sve ostalo dijete treba pustit da radi što želi, jer se na greškama uči. štiteći dijete cijelog života zapravo mu radiš loše a ne dobro.

- KAKO MISLI SIN O SVOM OCU:

U 10 godini:
„Moj otac je,zaista,mudar:on zna sve“.
U 15 godini:
„Mislim da moj otac,ipak,ponekad griješi u svojim izjavama“.
U 17 godini:
„Moj je otac nešto zaostao u svojim teorijama:ne spada u ovo vrijeme“.
U 20 godini:
„Moj stari ne razumije ništa:njegove riječi su slične vremenskim prognozama“.
U 30 godini:
„U tim godinama bio bi moj otac s mojim iskustvom već veliki bogataš“.
U 40 godini:
„Ne znam da li bi u toj stvari išao po savjet starome,možda bi mi on savjetovao nešto pametno“.
U 45 godini:
„Šteta da je stari umro.Mislio je zaista sjajno i znao je stvari odlično realizirati“.
U 50 godini:
„Siromašni otac,bio je pravi mudrac.Šteta da sam ga počeo odviše,kasno razumijevati“.
Izvor: A.Rusjan keže da je to jednom pročitao u nekoj talijanskoj gostionici na zidu,gdje po običaju,ponekad,stavljaju na zidove zanimljive i poučne sentencije.
Moj dodatak.
Mi,stariji... moramo biti svjesni da u burnom i nemirnom svijetu mladih vrijede drugi „zakoni“,nego već u staloženom i „trezvenom“ svijetu odraslih.Zato,ne valja dirigirati i
vladati mladima,treba im samo pomagati u njihovom osamostaljivanju i ulaženju u život.

Cini mi se da to vrijedi generalno, ne samo u odnosima roditelj-dijete...

Porodica.... Imam je a nemam.... Znam samo da dok je baka živa imam neki vid "porodice" pošto je ona ta koja je rekla da popuštam majci dok je živa a posle da radim kako hoću da ona ne gleda.... Mada da nema bake (mamine mame) ja danas verovatno ne bih uopšte imala kontakt sa majkom jer je ona upravo bila ta koja me najviše povredila jer je mislila na druge i na sebe......

Ovdje bi započela sa jednim mišljenjem koje se tiče odnosa roditelja i djece, a često ga možemo čuti:
"Djeca bi (ipak) trebala biti zahvalna roditeljima, jer su im oni dali život".

Slažete li se s tim mišljenjem i zašto?
Koliko je pošteno tako nešto očekivati, radi li se zapravo o pokušaju definiranja odnosa u kojem roditelji žele potvrditi svoju nadmoć ili to uopće nema veze s "odnosima moći"?

Čini se da postoje oprečni stavovi i da se kroz mišljenje po tom pitanju može jako puno zaključiti, o tome kako pojedinac gleda na odnose djece prema roditeljima. Posebno, na međusobno poštovanje koje se po nekima (ne) mora zavrijediti.

Takvo mišljenje je diskutabilno. Uvijek možemo reći da ako te doma zlostavljaju da li je pošteno od takvih roditelja da ti to kažu, tj. zar bi to trebalo opravdati njihovo ponašanje jer si njihovo "vlasništvo" (bez njih ne bi mogao postojati).

Što ste se uvatili -ako ih roditelji zlostavljaju, 80% danasnje mladezi ne postuje roditelje, zlostavljali ih oni ili ne.

Ja mogu reći za sebe da sam jedan od onih 20%

Athena je napisao/la:

Ovdje bi započela sa jednim mišljenjem koje se tiče odnosa roditelja i djece, a često ga možemo čuti:
"Djeca bi (ipak) trebala biti zahvalna roditeljima, jer su im oni dali život".

Slažete li se s tim mišljenjem i zašto?
Koliko je pošteno tako nešto očekivati, radi li se zapravo o pokušaju definiranja odnosa u kojem roditelji žele potvrditi svoju nadmoć ili to uopće nema veze s "odnosima moći"?

Čini se da postoje oprečni stavovi i da se kroz mišljenje po tom pitanju može jako puno zaključiti, o tome kako pojedinac gleda na odnose djece prema roditeljima. Posebno, na međusobno poštovanje koje se po nekima (ne) mora zavrijediti.

to što roditelji "daju" djeci život dešava se na razini koje roditelji uopće nisu svjesni tako da im zaslugu samo za čin seksualnog odnosa ne mogu dati. to što su se borili da bi mi pružili sredinu u kojoj ću odrasti (lijepo, bez trzavica i stresova iako je bilo ratno stanje, za to vrijeme pristojan život) to da. ipak dosta stvari su mogli drukčije odraditi koje bi nam spustile kvalitet života a nisu, a napravili su dosta dobrih poteza i u mom odgoju i to mi je drago, ima stvari koje su mogli bolje ali mogla sam i ja kompenzirati kasnije... sve u svemu, imam ja za što zahvaliti roditeljima a ostale stvari većinom spadaju u kategoriju "neću im predbacivati". općenito pravilo se teško može izvući, ima svakakvih roditelja i svakakvih mediokriteta koji odgajaju djecu i pretvaraju ih u svašta, služe se pravo lošim metodama i filuju ih kojekakvim lošim svjetonazorima, sputavaju ih, i zato se ne bih složila s tim da djeca de facto imaju dug prema roditeljima.

Athena je napisao/la:

Ovdje bi započela sa jednim mišljenjem koje se tiče odnosa roditelja i djece, a često ga možemo čuti:
"Djeca bi (ipak) trebala biti zahvalna roditeljima, jer su im oni dali život".

Slažete li se s tim mišljenjem i zašto?
Koliko je pošteno tako nešto očekivati, radi li se zapravo o pokušaju definiranja odnosa u kojem roditelji žele potvrditi svoju nadmoć ili to uopće nema veze s "odnosima moći"?

Čini se da postoje oprečni stavovi i da se kroz mišljenje po tom pitanju može jako puno zaključiti, o tome kako pojedinac gleda na odnose djece prema roditeljima. Posebno, na međusobno poštovanje koje se po nekima (ne) mora zavrijediti.

Stvar je u tome da svaki čovjek ima prirođenu inklinaciju da očekuje reveritet i submisiju drugih prema sebi, bio toga svjestan ili ne. U prvom redu, to očekuje od onih koje smatra "svojim vlasništvom", žena, djeca, muž, kućni ljubimci... Čovjek kad voli sebe, onda "ono-što-je-moje", obzirom da je dio "Mene", bi, po toj logici instinkta, "trebalo" takođe da gaji ljubav i poštovanje prema njemu. Od djece to očekuje zato što smatra da je u odnosu na njih neka vrsta "boga", stvaraoca, onoga koji je ishodište njihovog postojanja - u biti, on bi bio zadovoljan jedino sa obožavanjem - ljubav i poštovanje su, takoreći, kompromis na koji pristaje onaj koji duboko unutar sebe osjeća da ne zaslužuje ni jedno ni drugo ni treće...

Znači, kad pitaš nekog roditelja, on će reći da djeca svakako trebaju da i poštuju i "bezuslovno" vole svoje roditelje i da im "budu zahvalni" što su se jedne mračne noći kresnuli iz krajnje sebičnih, primordijalnih razloga motivirani hormonima i obećanjem seksualne gratifikacije - očekujući, valjda, da djeca misle da su to učinili baš zbog njih, a ne zbog sebe. Licemjerno, u najmanju ruku!

Osim toga, ni jedno dijete nije nikad tražilo da se rodi, rodilo se i to je to. Tražiti zahvalnost za nešto što nikad nisi tražio je istog tipa kao recimo, iz vedra neba ti neko provali u kuću i ostavi novu novcatu plazmu sa svom opremom i sutradan ti dođe kucati na vrata tražeći da mu platiš. Zvuči kao nešto što bi učinio don Corleone...

A da i ne ulazim u čitavu odvratnost "traženja zahvalnosti" za ovaj ili onaj dar...

Dobra večer!
Zanimljiva diskusija!Slažem se sa Archangelom.Niti treba od djece očekivati "slijepu" zahvalnost što smo ih napravili namjerno ili slučajno jer smo i mi također tako nastali,niti se treba kako mnogi ljudi razmišljaju za djecu "žrtvovati".Rodili smo ih i to je to!Kao i naši roditelji nas.

Treba im pomoći da odrastu i dozvoliti im vlastito mišljenje,promatrati ih kako razvijaju svoju osobnost i kako se hvataju u koštac sa samim životom.

Koja gluparija očekivati od djece totalnu poslušnost,poštovanje i silom ljubav!
Promatrajući moju djecu,vidim da su potpune osobe koje imaju svoja mišljenja ama baš o svemu i često se razmimoilazimo u mišljenju,ali ja im nikad ne osporavam niti bih htjela da su u pravu ili ne!

Smatram da je svako ljudsko biće jedinstveno i prema tome jedinka neovisna o ostatku svijeta.
Mi smo slučajnost u njihovim životima,kao i naši roditelji u našima.
Ponekad se pitam jesam li ćaknuta jer mi moja vlastira majka ide na živce?Pa si odmah odgovorim:nisam.Zašto bih ja tu ženu morala bezuvjetno voljeti iako je puna mana koje me iritraju.Samo zato što mi je mama?Ili sestru jer mi je sestra i imamo iste gene?Ma klinac!
Nekog volimo i poštujemo samo zato što se ta ljubav rodi negdje tamo u srcu,duši,gdje li već bez obzira na srodstvo ili ne!

Ja sam zahvalna jedino Bogu jer me On stvorio i smatram da je samo Njegova ljubav beskonačna.Bez obzira jesmo li dobri ili loši!

Često čujem:ja se za nju žrtvujem,a ona meni tako!Dođe mi da nekome pljusnem šamarčinu!
Koji sebični gadovi!

Archangel je napisao/la:

Znači, kad pitaš nekog roditelja, on će reći da djeca svakako trebaju da i poštuju i "bezuslovno" vole svoje roditelje i da im "budu zahvalni" što su se jedne mračne noći kresnuli iz krajnje sebičnih, primordijalnih razloga motivirani hormonima i obećanjem seksualne gratifikacije - očekujući, valjda, da djeca misle da su to učinili baš zbog njih, a ne zbog sebe. Licemjerno, u najmanju ruku!

Puno se njih samo kresnulo, ali isto tako su mogli na istom mjestu na kojem su se kresnuli, nakon 9 mjeseci ostaviti dijete. Ali ipak ga odluce podici, odgojiti i hraniti. Sto nije nesto sto su morali napraviti, kako kazu jedino umrijeti moras.  
Pa zbog toga bi djeca trebala imati postovanje prema roditeljima, a oni koji se kresnu i ostave dijete nisu roditelji. Mladi znaju prepoznati "mane" kod svojih roditelja, dok ne razmisljaju racionalno, po njima je mana kad se "previse brinu". Drugim rijecima, nije po mome -lose.
Jer ipak majka i otac postavljaju pravila dok si dijete. Sve u svemu hocu reci da su dvije razlicitie stvari kad odbijamo i nepostojuemo neke njihove odluke i kazemo da su losi, od onog kad roditelj godinama zlostavlja dijete na razne nacine, sto je zapravo lose.

Jedi Mind Tricks je napisao/la:

Puno se njih samo kresnulo, ali isto tako su mogli na istom mjestu na kojem su se kresnuli, nakon 9 mjeseci ostaviti dijete. Ali ipak ga odluce podici, odgojiti i hraniti. Sto nije nesto sto su morali napraviti, kako kazu jedino umrijeti moras.  

Onda se nisu morali niti kresnuti, ali kresnuli su se, i sad imaju dijete... i to dijete bi im zbog toga trebalo biti beskrajno zahvalno. Zbog čega bi im točno trebalo biti zahvalno? -Zbog toga što su se htjeli kresati ili zbog toga što ga nisu ostavili na ulici?

Zbog čega bi uopće djeca trebala biti zahvalna roditeljima kad na kraju uvijek ispadne da se dijete rodilo jer su njegovi roditelji htjeli to dijete, neovisno o tome da li je do začeća došlo slučajno ili namjerno. Bitno je da su roditelji odlučili podići to dijete zato što su oni tako htjeli. Naravno da svaka osoba o kojoj su roditelji dobro brinuli osjeća neku zahvalnost i poštovanje, i to je sasvim normalno, jer roditelji su za svakog od nas napravili bezbroj stvari koje nisu trebali, znači koje nisu nužnost, ali zbog našeg gušta su ih radili. Na tome djeca trebaju biti zahvalna roditeljima, na lijepom djetinjstvu. Ali ideja da dijete treba biti zahvalno i osjećati strahopoštovanje prema roditeljima samo iz razloga jer su ga "stvorili", graniči sa zdravim razumom.

Kad dete održi "lekciju"...

https://www.facebook.com/goran.janjic.bt/videos/1697306190490038/?pnref=story

1. liga lekcija

Svjetloisjena je napisao/la:

Mislim da bi bilo dobro malo dopuniti naslov - recimo odnos roditelja prema djeci ili nešto slično, ovako me asocira na spolni odnos. A tema nije loša.

 te asocijacije ...........



- u koji li svijet smo ih poradi sebe odlučili uvuć možemo biti sretni ak nas se službeno i javno neodriću prek novina