Kucaj, srce maleno

Kucaj srce maleno

Kucaj srce maleno, miruj tu kraj mene
Na svjež život mirišeš još samo ovu noć
Miruj srce maleno, sklopi oči snene
S jutarnjim svitanjem na dug put ćeš poć'.

Kad dođu po tebe više ne gledaj u mene
Glasa nemoj pustiti i pogled obori
Jer tući će te, mučiti i da ne postanu još gori
U tišini sačekaj da tvoja lađa krene.

Po cestama širokim ona će te voziti
I žeđat ćeš i gušit se i daviti u stravi
Al' druge, milo, ne guraj jer svi ćete tad patiti
O kako to da objasnim tvojoj maloj glavi?!

I znat ćeš da si stigao kad miris krvi osjetiš
I još iz daljine čut ćeš teške krike
Svoj mali dah zadrži i sjeti me se ponovo
I miruj srce maleno – sve brzo bit će gotovo.

Uskoro ću i ja istom lađom krenuti
Al' ću tiho snivati dok ne dođe taj čas
Da srest ću te ponovno na pašnjaku vječnosti
Iz daljine, vjeruj mi!, prepoznat ću tvoj glas.

Zato miruj srce maleno, kucaj tu kraj mene
Na svjež život mirišeš još samo ovu noć
Kucaj srce maleno, sklopi oči snene
S jutarnjim svitanjem na dug put ćeš poć'.

http://images.google.hr/imgres?imgurl=http://www.prijatelji-zivotinja.hr/data/image_3_4825.jpg&imgrefurl=http://www.prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php%3Fid%3D1543&usg=__DyS2eXH1pgw-aUeCnc3uov2XyKQ=&h=1760&w=2070&sz=432&hl=hr&start=18&tbnid=G8Pv46c-UdQDyM:&tbnh=128&tbnw=150&prev=/images%3Fq%3Dvime%2Bkravlje%26gbv%3D2%26hl%3Dhr%26sa%3DG


Ova pjesmica je skinuta sa stranice "Prijatelji životinja". Jedna od najganutljivijih pjesama koje sam ikad pročitala.

Mislim da ćete se svi koji ćete ovo čitati složiti sa mnom da je strašno to ubijanje životinja!
Ja ću radije pojesti šnitu pekmeza na kruhu nego jednu šniclu.
Tako mi je žao životinja koje moraju kroz to prolaziti!
Inače, kad sam iz grada dolazila na selo, ja sam svima rekla da ću bilo što raditi, ali da me nitko ne tjera ni blizu kad je kolinje (što je kod nas, na žalost najmanje dva puta godišnje jer imamo i mesoždere u kući) ili da. ne daj Bože, mene netko natjera da ja zakoljem koku ili nešto slično.
Dugo me okolina zbog toga ismijavala, pa su se čak bližnji i ljutili na mene što sam takva jer da je to sve u mojoj glavi, da je Bog stvorio životinje za hranu ljudima i da je to normalno...ali kad su vidjeli da me ne mogu promjeniti, ali na moju žalost ni ja njih, sad me samo ignoriraju kad dođe vrijeme kolinja.
A ja sirota ko sumanuta čistim kuću još tri dana iza svega jer mi se doslovce gadi i primiti za kvaku koju love sa svojim masnim i krvavim rukama. (mislim da ovo malo čudno zvuči, ali je tako)

Eto vam još malo:





Njihova lica
Za industriju - oni su 'proizvodne jedinice' br. 6., br. 35. i br. 67.595.

Za 'suosjećajne' kupce - oni su proizvodi s etiketama 'organska proizvodnja' i 'slobodni uzgoj' zbog kojih se čovjek može osjećati ugodnije.

Za ljude koji su informirani o patnji životinja u industrijskom uzgoju mesa, mlijeka i jaja - oni su 'humana alternativa'.

A za neke su oni majka, sin, sestra ili prijatelj.

Za sebe same oni su jednostavno isto ono što smo i mi samima sebi: samosvjesni svjetovi iskustava, osjećaja, sjećanja i strahova... oni su osobe, potpuno uvjerene da je njihov život vrijedan življenja.
Br. 6 prvi je put majka

Izluđena je. Njenog djeteta nigdje nema. Tumara između ograda tugujući i zazivajući svog izgubljenog mališana. I dok strahuje od najgoreg, njen najgori strah se potvrđuje.

Ona je jedna od stotine tisuća nezaštićenih ženki rođenih na 'organskim farmama'. Ostatak svog kratkog života provest će u neprekidnim ciklusima silovanja, trudnoća i muženja, tugujući zbog gubitka svojih beba. Njeno jedino iskustvo majčinstva bit će upravo najgori gubitak za majku.

S vremenom, njeno tijelo će popustiti, njen duh će se slomiti, njena sposobnost da proizvodi mlijeko će početi opadati. Zajedno s ostalim tugujućim, poraženim, 'potrošenim' majkama, br. 6 će biti odvedena na klanje.




Br. 35 dva je dana stara beba
S njegovog trbuha još uvijek visi pupčana vrpca, njegova dlaka je još uvijek glatka od porođajnih tekućina. Njegove oči su neusredotočene, a nožice teturave. Neutješno plače za svojom majkom. Nitko ne odgovara.

Svoj kratki život proživjet će kao siroče. Jedino iskustvo majčine ljubavi bit će čežnja za njom, jedino iskustvo čuvstvene povezanosti bit će njen nedostatak.

Uskoro, sjećanje na majku, na njeno lice, glas i miris, izblijedit će, ali bolna, nezatomljiva čežnja za njenom toplinom i dalje će biti u njemu. Kad bude imao četiri mjeseca natjerat će ga u kamion zajedno sa ostalom siročadi, zatvoriti i odvesti na klanje.

I kada se bude vukao prema nožu, i dalje će pogledom tražiti majku, i dalje očajnički trebajući njenu njegujuću prisutnost, osobito u tom mračnom času. U tom času će je trebati više nego ikad, usred stravičnih slika, zvukova i prizora smrti svuda oko njega.

U svom očaju, u potrebi za komadićem utjehe i zaštite, i on će kao i mnoge bebe telići, pokušati sisati prst svog ubojice.





Br. 67.395 jedna je od tisuća kokoši na farmi uzgajanih za proizvodnju jaja s predzakom 'slobodnog uzgoja'
Nikada nije vidjela sunce niti osjetila travu pod svojim nogama. Nikada nije vidjela svoju majku. Njene oči gore od oštrih isparavanja amonijaka, njeno tijelo bez perja pokriveno je masnicama i ožiljcima. Njene kosti su krhke od neprestanog iscrpljivanja zbog nesenja jaja. Njen osakaćeni kljun pulsira u boli.

Ona je iscrpljena, prazna i poražena. Nakon cijelog svog kratkog života u socijalnom, fizičkom, psihičkom i čuvstvenom uskraćivanju, ona se i dalje bori - satima neurotično kljucajući nevidljive mete.

Dvije su joj godine i njen život je završio. Njena sposobnost za nesenje jaja se smanjila i bit će stavljena na raspolaganje za najjeftiniju moguću svrhu: zajedno sa svim ostalim sestrama u svojoj zajednici br. 67.395 bit će ugušena.

Dok se taj posao konačno dovrši proći će tri puna radna dana. Dva duga dana slušat će zvukove i udisati smrad ubijanja svojih sestara u plinskim bačvama pokraj njene nastambe. Trećeg dana doći će i njen red; zgrabit će je za noge i iznijeti van iz hangara... po prvi put u njenom životu.

I kao i svaka od desetaka tisuća njenih 'potrošenih' sestara, kao i svaka od 50 milijardi kokoši uzgajanih za proizvodnju jaja koje se godišnje žrtvuju zbog našeg apetita, i ona će se pokušati boriti da živi. I neće moći prihvatiti objašnjenje niti opravdanje za otimanje svojeg bijednog, ali jedinog života.




Zavaravanje savjesti
Oni su korisnici prakse 'humanog' i 'slobodnog' uzgoja, 'organske' proizvodnje koja se potiče ohrabrivanjem potrošača da kupuju proizvode za koje znamo da su ništa drugo već potpuna bijeda - bijeda 'humane' prakse koju nitko od nas tko bi ju iskusio na vlastitoj koži ne bi doživio kao humanu, bijeda mlijeka, mesa i jaja životinja koje se bore za svoj život jednako kao što bi se i mi borili za naš.

Poticanje životinjskih proizvoda iz tzv. 'humanog' uzgoja često se opravdava argumentom da je smanjivanje patnje najviše što možemo učiniti za bijedne živote farmskih životinja i stavom da svijet nije spreman na promjenu.

Ali... to nije istina. To nije činjenica. To je strah - strah od iskoraka, kolaps volje, samoporažavajući stav i, na kraju, samoispunjavajuće proročanstvo.

Istina je da se svijet može promijeniti. Uistinu, svijet se jest mijenjao puno puta do sad i to u pravcima i na načine koji su se prije promjene činili nemogućim.

Istina je da se svijet hoće promijeniti, ali samo ako svi zajedno budemo stvarali tu promjenu, promjenu prema novom modelu razmišljanja o neljudskim životinjama, prema novom modelu interakcije s njima, prema novoj praksi življenja i novom načinu postojanja u svijetu.

Iz Pisma iz veganskog svijeta (Letter from a Vegan World), Joanna Lucas, Peaceful Prairie Sanctuary

zalosna je pjesma (( zato ja bas meso skoro ni ne jedem (osim salame) zao mi je zivotinja

Nisam vegetarijanac,ali mi je prosto mucno jesti nesto sto je nekoc bilo zivo...a pjesmica je tuzna..

Ja sam odlučila postat vegan upravo zbog patnji životinja, i otkad sam postala majka, nešto se u meni preokrenulo naglavce, život mi je u ovih 10 mjeseci otišao nekim putem kojeg ni u najluđem snu nisam mogla zamisliti, počela sam više brinuti o prirodi, životinjama,promijenila mnoge poglede na svijet... Došlo mi je iz dupeta u glavu da je ta teleća koljenica koju glođem nečije dijete i da njegova majka tuguje jer njene bebe nema, a ja je jedem!!
užas, zgadila mi se sva mesna hrana...
otkad imam bebu na svijet gledam potpuno drugim očima, dijete mijenja čovjeka u svakom pogledu. nekog više nekog manje,u mom slučaju- VIŠE i neopisivo mi je drago zbog toga
ah da, moram li napomenuti da nemam podršku obitelji ni u čemu? ni u veganstvu,ni u religiji ni u ekologiji...činiš nešto dobro za svijet i planet, životinje i samog sebe, a etiketiran si kao luđak. baš lijepo ...