Problem je u vama

Kada bi pitao vas pitao sto trenutno zelite, vjerojatno biste rekli ljubav, zdravlje, srecu, no kada bi vas neka bliza osoba to upitala, vjerojatno bi to izgledalo vise ovome: odmor, novi auto, novac itd. Ali iza svega toga se krije sreca, a to je sasvim normalno, svako ljudsko bice na ovom planetu zeli biti sretno. Pa zasto onda niste sretni? Pa kako mogu bit sretan kad osoba koju volim mene ne volim, kad nemam novi auto. Kao prvo morate shvatit niste sretni jer srecu trazite u vanjskim stvarima, a to je ono sto nam mudraci govore odavno. No da to malo bolje obrazlozim. Vecina ljudi svjesno ili nesvjesno ovako gleda na ovaj svijet, ako dobijem to bit cu sretan, ako postignem to bit cu sretan. Odbijaju bit sretni dok ne ispune neku zelju, a sad ono najgore, cim ispunite jednu zelju javi se odmah neka druga, pa eto nas opet na pocetku. Netko kaze kako cu bit sretan kad me osoba koju volim ne voli, ne pokazuje nimalo interesa za mene ili me prevarila. Pravo pitanje je zasto ste vi svoju srecu polozili u nju? Pa zato sto ju volim, mozda bi odgovor bio, no nemojte se zavaravati vi nikoga ne volite, netko ce se mozda naljutit sad na ovo, ali to je istina. Da volite nekoga, da znate sto je prava ljubav, onda vas ne bi povrijedilo kad bi vas ta osoba napustila da bude s drugom, ne biste ju htjeli kontrolirati. Danasnje veze se uglavnom na tome temelje, na kontroli, ne mozes ici van s deckima moras ostati sa mnom tu. Eh kako sloboda ode brzo u vezama. Netko ce reci pa to je normalno. No kad bi sutra cijela vasa ulica odlucila skocit u provaliju, da li bi vam to bilo normalno. Ako nesto radi vecina, nije ta stvar normalna, no tu se sad dolazi do prihvacanja od strane drugih, o tome cu kasnije govorit. Uglavnom prava ljubav ne sputava, ona ne ogranicava, ona je slobodna, tek kad je netko slobodan tek onda on moze uistinu i voljeti. No kako smo mi ljudi sebicni mi moramo kontrolirati. Nasao sam nesto sto volim, zakacio sam se za to, svu svoju srecu polazem u to jedno bice, moram ga kontrolirati, ako ono ode ja cu tad bit nesretan, stoga moram poduzeti sve sto je moguce da me ne napusti. Tako izgledaju danasnji ljubavni odnosi, samo sto je to dosta suptilno i neprimjetno.

E sada malo o misljenju drugih ljudi. Vecina ljudi, bolje receno gotovo svi ljudi danas, nisu slobodni, paze sto ce drugi reci, misliti o njima. Svi se brinemo da drugi imaju dobro misljenje o nama, ali to je upravo to, to je samo misljenje. Istina je da drugi nikada ne vide ono sto mi jesmo, vide samo misljenje o nama, pogledajte sada svoje zene, muzeve, sinove, kceri i zapitajte se kada ste uistinu vidjeli osobu, a ne misljenje koje imate o njima. Ljudi tako provode zivot skrivajuci onog pravog sebe, da im se drugi ne bi rugali, lose mislili o njima, ali nikad se ne zapitaju jedno jednostavno pitanje: Tko si ti da mi kazes da je ovo ovako, ovo onako. Ne, vecinu vremena se uzdamo u misljenje vecine, manjine, ovisi koliko je jak karakter pojedinacne osobe ili koliko vam je stalo do misljenja te osobe. Morate uvidjeti da je problem u vama, vama netko kaze nesto, vi ste ti koji prouzroci negativan osjecaj u vama, vi ste ti koji sami sebi patnju prouzrocavate. Niste sretni zbog sebe, zbog vasih uvjerenja, strahova, a ne zbog toga sto svijet nije u redu. Sa svijetom je sve u redu, samo sto ste izgubili dodir sa stvarnoscu. Jedan mudrac, ne mogu se sad sjetiti koji rekao je:"Kad naucite dijete kako se ptica zove, ono vise nikada nece vidjeti tu pticu." To je ziva istina, samo sto mi to radimo sa svime. No da se vratim na ono glavno, morate shvatit da osobu nikad ne mozete povrijediti nego samo misljenje, a ako sam ja rekao ovdje nesto sto je uvrijedilo nekoga, to nema nikakve veze sa mnom, vi ste ti koji ste to shvatili kao uvredu, a ne ja. Uf, malo se ja raspisao, vec mi se malo prispavalo, sutra cu nastaviti il na nekakva pitanja odgovorit, ako slucajno bude.

Citat :

Kada bi pitao vas pitao sto trenutno zelite, vjerojatno biste rekli ljubav, zdravlje, srecu, no kada bi vas neka bliza osoba to upitala, vjerojatno bi to izgledalo vise ovome: odmor, novi auto, novac itd. Ali iza svega toga se krije sreca, a to je sasvim normalno, svako ljudsko bice na ovom planetu zeli biti sretno. Pa zasto onda niste sretni? Pa kako mogu bit sretan kad osoba koju volim mene ne volim, kad nemam novi auto. Kao prvo morate shvatit niste sretni jer srecu trazite u vanjskim stvarima, a to je ono sto nam mudraci govore odavno. No da to malo bolje obrazlozim. Vecina ljudi svjesno ili nesvjesno ovako gleda na ovaj svijet, ako dobijem to bit cu sretan, ako postignem to bit cu sretan. Odbijaju bit sretni dok ne ispune neku zelju, a sad ono najgore, cim ispunite jednu zelju javi se odmah neka druga, pa eto nas opet na pocetku

Daklem. Tako je normalno i prirodno da covjek nesto zeli. I potpuno je normalno nakon ostvarene zelje zeljeti nesto vise. Dapace, covjeku je potrebno imati pomalo nerealne ciljeve/ambicije kako bi dao sve od sebe, postigao svoj maksimum i barem ostvario zelju za samoaktualizacijom. Nepostizanje zacrtanog cilja nije nuzno neuspjeh.

Citat :

Netko kaze kako cu bit sretan kad me osoba koju volim ne voli, ne pokazuje nimalo interesa za mene ili me prevarila. Pravo pitanje je zasto ste vi svoju srecu polozili u nju? Pa zato sto ju volim, mozda bi odgovor bio, no nemojte se zavaravati vi nikoga ne volite, netko ce se mozda naljutit sad na ovo, ali to je istina. Da volite nekoga, da znate sto je prava ljubav, onda vas ne bi povrijedilo kad bi vas ta osoba napustila da bude s drugom, ne biste ju htjeli kontrolirati. Danasnje veze se uglavnom na tome temelje, na kontroli, ne mozes ici van s deckima moras ostati sa mnom tu. Eh kako sloboda ode brzo u vezama.

O cemu ti pricas? Kontrola nije ljubav. Ne ostvarujes svoje osjecaje time da kontroliras osobu. Kako te ne bi povrijedilo kad te voljena osoba napusti? Analogno tome, nikoga ne bi trebalo povrijediti kad ti bliska osoba umre. Mislim stvarno, kako sebicno od pojedinca zeljeti da neka osoba i dalje zivi. Kako mi je to moglo pasti na pamet, pravi sam egoist. Previse si puta pogledao "Odbjeglu nevjestu"

tomi je napisao/la:

Daklem. Tako je normalno i prirodno da covjek nesto zeli. I potpuno je normalno nakon ostvarene zelje zeljeti nesto vise. Dapace, covjeku je potrebno imati pomalo nerealne ciljeve/ambicije kako bi dao sve od sebe, postigao svoj maksimum i barem ostvario zelju za samoaktualizacijom. Nepostizanje zacrtanog cilja nije nuzno neuspjeh.

Upravo zbog toga postoji toliko patnje, drago mi je ako ti ne gledas na to kao neuspjeh, ali opet nesto kao uspjeh i neuspjeh ne postoji, to su samo drustvene tvorevine, nemaju veze s stvarnoscu. Kad se rijesis zelja rijesis se patnje, dokle god nesto zelis tvoja sreca je uvjetovana tom stvari, nakon sto ju dobijes imas nekoliko trenutaka uzbudenja sto si dobio sto si zelio, sto si "uspio" pa se ego osjeca bolje, ali to su sve lazni osjecaji, nemaju veze sa onim osjecajem sto ispunjava cijelu dusu. Sjeti se kako je kad te netko pohvali, kako se osjecas i kako se osjecas kad radis nesto sto uzistinu volis raditi, kako osjetis da si cijelim svojim bicem uronjen u to. Tu je razlika. Problem danasnjih ljudi je sto zive, a da toga nisu ni svjesni. Sve tece prema programu sto je njihov mozak napravio, trenutno mozak je gospodar,a ne covjek.

tomi je napisao/la:

O cemu ti pricas? Kontrola nije ljubav. Ne ostvarujes svoje osjecaje time da kontroliras osobu. Kako te ne bi povrijedilo kad te voljena osoba napusti? Analogno tome, nikoga ne bi trebalo povrijediti kad ti bliska osoba umre. Mislim stvarno, kako sebicno od pojedinca zeljeti da neka osoba i dalje zivi. Kako mi je to moglo pasti na pamet, pravi sam egoist. Previse si puta pogledao "Odbjeglu nevjestu"

Drago mi je da si shvatio o cemu pricam, da kontrola nije ljubav, to sam upravo i govorio. Kad te voljena osoba napusti boli te zato sto ju ti istinski ne volis, kada nesto volis onda je to slobodno, da ode od tebe, bez imalo zaljenja, patnje. Isto vrijedi kad osoba umre. Mi se kacimo za ljude, stvaramo misljenja o njima i dizemo ih u nebesa. Ali ti se upravo zaljubis u to misljenje i to misljenje je ono sto volis, a ne osobu. Zato joj i kazes razocarala si me ili imao sam bolje misljenje o tebi? Ali to je samo to, misljenje i nista drugo, ovo sto ja govorim nema veze s odbjeglom nevjestom

hm... mislim da moramo imati neke anbicije i tesko dohvatljive ciljeve. to nas drzi na zivotu i zbog toga se trudimo da budemo bolji u svemu sto radimo.
Slazem se da kontrola nije nikakav dokaz ljubavi nego bas suprotno - dokaz da ne vjerujes partneru/partnerici ili o kome je vec rijec. Ali, naravno da cu biti sav nikakav i jadan ako me netko kog volim, npr. cura, ostavi i ode drugom. Nemogu ja bit sretan sad zato sto je njoj mozda bolje s njim nego samnom, to je glupost. Ako mi je svejedno nisam ju niti volio, naravno, necu je sprjecavati u tome da ode, to je njen zivot i njena odluka. Neka ide s kolegicama na kave il neznam sta, i ja idem sa svojim drustvom, to uopce nije upitno. Ali kad bi taj nasli neki unutarnji mir i da nas nista ne ne dira bas previse, da smo stalno sretni i neznam sta. To nikako, upropastili bi se.

Skulptura je napisao/la:

Ali, naravno da cu biti sav nikakav i jadan ako me netko kog volim, npr. cura, ostavi i ode drugom. Nemogu ja bit sretan sad zato sto je njoj mozda bolje s njim nego samnom, to je glupost. Ako mi je svejedno nisam ju niti volio, naravno, necu je sprjecavati u tome da ode, to je njen zivot i njena odluka. Neka ide s kolegicama na kave il neznam sta, i ja idem sa svojim drustvom, to uopce nije upitno. Ali kad bi taj nasli neki unutarnji mir i da nas nista ne ne dira bas previse, da smo stalno sretni i neznam sta. To nikako, upropastili bi se.

Kao sto sam rekao vec nekoliko puta, bio bi nesretan jer si se zakacio za nju, zato sto mislis da je ona potrebna i neophodna za tvoju srecu, to uopce nije povezano s ljubavlju, mnoge ljude to vrijeda kad kazem, ali kao sto sam rekao to nije moja stvar, jedino sto je potrebno da to shvatite je svijest i nista drugo. Sto se tice ovoga sto si rekao za unutarnji mir, tu nisi u pravu, zasto mislis da bi te dovelo do propasti to? Takoder mijesas osjecaj privremenog ushicenja sa srecom, kada to postignes ne mora znacit da ces ici sa smjeskom non stop i skakat od srece, kako se kaze, jer to nije sreca, skace se od privremenog ushicenja, uzbudenja, tada ces tek poceti zivjeti, radit ces ono sto ti volis i zelis, neovisno o misljenju drugih ljudi, tada ces biti svoj.

Ali ona je potrebna, nije neophodna ali je potrebna. Covjeku nije dovoljna jedna stvar da u zivotu bude sretan. Bit ces sretan kad ces imat curu/zenu koju volis i koja te voli, obitelj, zdravlje, posao koji volis, nesto novaca, svoju kucu ili stan... Covjeku treba puno stvari da postigne srecu i da bude sretan. to je tako i tu te nikakvo shvacanje tipa "meni ona netreba" ili nesto slicno, nece uciniti sretnim. Samo ces na kraju ostat sam bez svega jer si zadovoljan samim sobom i svojim shvacanjem kako ti nista netreba. Treba ti sve sto zelis. Dok to ne postignes neces biti sretan. Nikakva duhovnost, religija ili neznam sta. Eto to je moje misljenje.

Eh bas mi je drago sto si sve ovo napisao, eto sad znamo sta tebi, a takva je i vecina, potrebno za srecu, ti sam odbijas biti sretan dok to ne budes imao, sad svjesno il nesvjesno, to je drugo pitanje. Dokle god postoji zelja neces bit sretan jer zelje dok ih se nadides bit ce s tobom vjecno, cim se jedna ispuni tvoj um ce traziti nesto drugo, sto ti je "potrebno" za srecu, pitanje je samo dokad ces tako. Svatko to mora proci, to je prirodan proces ucenja i sazrijevanja, dokle god imas zelja imat ces i patnju, ali to je isto u redu. Ljudi vole patnju, ne mogu zamislit zivot bez nje, kako bi to bio glup zivot kad ona ne bi postojala, vjerojatno neki misle. No kao sto sam rekao patnja je dobra, kada te boli zub ti znas da nesto nije u redu s njim, tako je s patnjom kad ju osjecas znas da nesto nije u redu s tobom, ona je potrebna za razvoj, jednom ce ti bit puna kapa svega, a tada ces shvatiti, da si cijelo vrijeme trazio srecu vani, bilo one materijalne stvari ili osobe, umjesto da si se okrenuo prema sebi. Potpuno te razumijem kako se trenutno osjecas, to je sve normalno.

Hehe.. ja se osjecam savrseno ovaj moment Ali hvala na brizi
Gledaj, svjet ne funkcionira bas tako. Pas moze biti sretan ako ima dobrog vlasnika, hranu, vodu, da ne kisne i da mu nije hladno. E sad, ako njegov vlasnik nema novaca, on mu nece moci kupiti hranu, bit ce namrgoden jer je u dugovima i nece biti dobar prema svom psu kao sto bi mogao biti. Sa samim time pas nije sretan, a niti vlasnik. Ja razumijem sta ti govoris, ali danas to tako neide. Za sve je, na zalost, potreban novac. Bez njega nemozemo niti zdravo zivjeti niti biti sretni. Bi te ja vidio kak bi bio sretan da ti je prazan frizider i nemas za stanarinu

Skulptura je napisao/la:

Hehe.. ja se osjecam savrseno ovaj moment Ali hvala na brizi
Gledaj, svjet ne funkcionira bas tako. Pas moze biti sretan ako ima dobrog vlasnika, hranu, vodu, da ne kisne i da mu nije hladno. E sad, ako njegov vlasnik nema novaca, on mu nece moci kupiti hranu, bit ce namrgoden jer je u dugovima i nece biti dobar prema svom psu kao sto bi mogao biti. Sa samim time pas nije sretan, a niti vlasnik. Ja razumijem sta ti govoris, ali danas to tako neide. Za sve je, na zalost, potreban novac. Bez njega nemozemo niti zdravo zivjeti niti biti sretni. Bi te ja vidio kak bi bio sretan da ti je prazan frizider i nemas za stanarinu

Hahaha, to je sve u redu sto si ti rekao, ali samo jedna stvar koju si pogresno shvatio. Sve ovo sto sam ja govorio, ne znaci to da ces ti odbaciti te stvari, da neces imati curu, kasnije mozda zenu, auto, stan i sve te stvari, nego jednostavno vise se neces vezati za njih, neces se poistovjecivati s njima. Ne znaci da ti neces voljeti svoju curu, zenu, voljeti ces ju, ali na jedan potpuno drugacij nacin, nego sto sada gledas na ljubav, neces takoder bit vezan ni za njih, sad dolazi do slijedeceg problema, rijeci nisu jednostavno dovoljne da se to opise, zato sto je to nesto sto moras shvatit, a razum ne moze to obuhvatit. Postani svjestan sebe, svojih reakcija na druge ljude, uvidi da je problem u tebi, da nema razloga za brigu, strahove i kada postanes svjestan zasto su oni tu, jednostavno ce nestati.

btw drago mi je sto s savrseno osjecas budi mi pozdravljen

arhont je napisao/la:

Eh bas mi je drago sto si sve ovo napisao, eto sad znamo sta tebi, a takva je i vecina, potrebno za srecu, ti sam odbijas biti sretan dok to ne budes imao, sad svjesno il nesvjesno, to je drugo pitanje. Dokle god postoji zelja neces bit sretan jer zelje dok ih se nadides bit ce s tobom vjecno, cim se jedna ispuni tvoj um ce traziti nesto drugo, sto ti je "potrebno" za srecu, pitanje je samo dokad ces tako. Svatko to mora proci, to je prirodan proces ucenja i sazrijevanja, dokle god imas zelja imat ces i patnju, ali to je isto u redu. Ljudi vole patnju, ne mogu zamislit zivot bez nje, kako bi to bio glup zivot kad ona ne bi postojala, vjerojatno neki misle. No kao sto sam rekao patnja je dobra, kada te boli zub ti znas da nesto nije u redu s njim, tako je s patnjom kad ju osjecas znas da nesto nije u redu s tobom, ona je potrebna za razvoj, jednom ce ti bit puna kapa svega, a tada ces shvatiti, da si cijelo vrijeme trazio srecu vani, bilo one materijalne stvari ili osobe, umjesto da si se okrenuo prema sebi. Potpuno te razumijem kako se trenutno osjecas, to je sve normalno.

Jesi li ti imao psihologiju u skoli?

jesam

@Arhont...to o cemu pises je nesto cemu se stremi i sto se postize citav zivot. U medjuvremenu ostvarujemo i neke 'prizemnije' zelje. Vecina ljudi se i do kraja zivota fokusiraju uglavnom na materijalna ostvarenja. Isto tako se boje smrti. Cesto ljudi koji osjete da su pri kraju ne zele zaspati jer se boje da se nece probuditi. Boje se pustiti zivot. Boje se pustiti tijelo. Zato je potrebno naci taj unutarnji mir.
Ipak...ako bi mi sada svi i odmah bili na tom 'zen nivou' pitam se kako bi svijet izgledao. Svi bi radili svoje. Nitko se ne bi uznemiravao oko nicega. Ne bi se stvarali novi izazovi jer bi se zelje kao takve ugasile. To vise ne bi bio ljudski rod.
Mi kao duse se nalazimo u ovim tijelima bas zato jer su teska, jer njima upravlja kemija. Tu kemiju moramo nauciti savladat. Tako napreduje i dusa i tijelo.
Slazem se da je potrebno naci unutrasnji mir. Postati svjestan da su neke stvari 'samo' kemija, da to nismo Mi. Ali i to bi zapravo trebao biti samo dio nas dok bi postojao i onaj dio koji je vise sa ovoga svijeta.
Vratimo se na primjer muskarac-zena. Ako netko nekoga zbilja voli on/ona ce tu osobu pustiti da ode ali tesko ce svakako biti. I to ne radi ega. Kad se radi o egu onda obicno osoba niti ne prihvaca raskid. Ali...ako se dvoje ikada zbilja voljelo oni su izgradili odredjene veze i na nekom drugom nivou. Ne samo fizickom. I jednostavno, javi se bol. Ti mozes pustiti tu osobu. Mozes biti cak sretan radi nje. Moze taj prekid biti konacno oslobodjenje za oboje. Ali svejedno boli. Kroz bol se raste...

Složio bih se s Alphom arhonte, da je ono što si naveo ono čemu se teži kroz čitav život. Ipak, da bi uopće došao u takvo stanje uma, moraš puno toga praktičnoga naučiti. Jer lako je recimo biti u zraku, ali ako ti recimo pukne gurtna na roletu i kvar je recimo jednostavan, puno je lakše sam ju zamijeniti nego zvati majstora koji će ti to i naplatiti. Dakle, ako je čovjek previše u svojem svijetu nevezanosti, ne može naučiti kako se snaći u svijetu u kojem živi. Istovremeno postaje odvojen od tog svijeta sve više i više. Međutim, on i dalje ima fiziološke potrebe, treba se brinuti za druge, treba voljeti i biti voljen. Kako će to ako samo gleda kako se od toga osloboditi? Dolazi do konflikta.
Upravo su zato mudri ljudi rekli da ima vremena za sve, i za praktično i za duhovno. Važan je balans. Nevezivanje ti neće pomoći da ostvariš samog sebe u ovom životu, isto kao što i nepotrebna patnja to isto sprječava. Gubi se vrijeme na taj način, a ono nam je dragocjeno dok smo u ovom tijelu.
Potrebno je pronaći pravu mjeru između vezanja i nevezanja, između patnje, užitka i duhovnosti. Zato je teško živjeti, zato je život umjetnost, a umijeće življenja nešto što se uči.
Alternativa tome je sve pustiti i živjeti iz dana u dan, kao ptica nebeska, slobodan od svih briga. Da se to dogodi, civilizacija kakva je bi se srušila i mnogo dobroga što je otkriveno bilo bi zaboravljeno.
Želja je pokretač, dok je odsustvo želje samo kušanje mira u nama. Kušanje mira je potrebno da shvatimo da želja nije jedina što postoji, ali isto tako želja je nužna da bi svijet napredovao.

Arhonte, slažem se sa svime što si napisao!
Jako mudro rečeno i vrlo zanimljiva tema.

Skulptura je napisao/la:

hm... mislim da moramo imati neke anbicije i tesko dohvatljive ciljeve. to nas drzi na zivotu i zbog toga se trudimo da budemo bolji u svemu sto radimo.
Slazem se da kontrola nije nikakav dokaz ljubavi nego bas suprotno - dokaz da ne vjerujes partneru/partnerici ili o kome je vec rijec. Ali, naravno da cu biti sav nikakav i jadan ako me netko kog volim, npr. cura, ostavi i ode drugom. Nemogu ja bit sretan sad zato sto je njoj mozda bolje s njim nego samnom, to je glupost. Ako mi je svejedno nisam ju niti volio, naravno, necu je sprjecavati u tome da ode, to je njen zivot i njena odluka. Neka ide s kolegicama na kave il neznam sta, i ja idem sa svojim drustvom, to uopce nije upitno. Ali kad bi taj nasli neki unutarnji mir i da nas nista ne ne dira bas previse, da smo stalno sretni i neznam sta. To nikako, upropastili bi se.

Sigurno je da moramo imati stremljenja, ambicije i raditi na njima, jer i sama težnja ka nečemu, uložen trud donosi nam zadovoljstvo i sreću.
Medjutim, činjenica je da većina ljudi danas sreću povezuje isključivo sa posjedovanjem nečega. Kad kupimo auto, kuću, oženimo se bit ćemo sretni, ali onda ispada da to nije tako, jer će nam nakog kratkotrajnog zadovoljstva opet nešto biti potrebno za našu sreću.

Tražimo sreću, težimo k njoj, a ona je zapravo u malim, nematerijalnim stvarima, oko nas, samo je ne vidimo.
S druge strane, očekivanja konzumentskog društva postaju i naši postulati i kad ne ostvarimo ono što netko očekuje od nas, a jednim dijelom smo si upravo zato postavili te ciljeve, radi samodokazivanja sebi i drugima, postajemo nesretni, neshvaćeni i to je teško.

Što se tiče pitanja neuzvraćene ljubavi i Skulpturove konstatacije, slažem se da je teško i bolno kad te napusti osoba koju voliš i to je ljudski.

Upravo o tom slučaju, jednom smo raspravljali u srednjoj i nitko nije mogao shvatiti kako bi zaljubljena osoba mogla biti sretna kad ga/je napusti voljeni/voljena da nadje sreću s drugim. Tu se slažem s Arhontom i još dodajem da ljubav (kako je Skulptura naziva) ako je prava nije ničim uvjetovana. Nažalost, ljudi vezuju svoju sreću uz neku osobu i onda su povrijeđeni, "otrgnuti" kada ona ode. Realno, ako ti neku osobu voliš onda je voliš radi nje same, a ne radi toga što s njome nešto ostvaruješ pa to pridonosi tvojoj sreći i zadovoljstvu. Zapravo bi se i ovdje radilo o nekom podsvjesnom egoizmu, povrijeđenosti.
Znači, ako iskreno voliš, vjerujem da možeš biti na neki način sretan, radi sreće voljene osobe s drugim, ako je sagledaš izvan "dijela tebe" kao jedinku, individuu, jer ljubav prema nekome nije posjedovanje i poeni tebi u prilog ili obrnuto. Mislim da je ljubav biti sretan samo zato jer je voljena osoba sretna.

Ipak, smatram da nikako nije dobro svoju sreću, čitav život vezati uz druge osobe/stvari. Ljudi bi trebali pokušati biti sretnima dajući slobodu drugima i ne vezujući svoju sreću uz posjedovanje.

athena je dobro rekla za ljubav, slazem se ja sa svima vama, treba pronaci uvijek ravnotezu, u nicemu ne treba pretjerivati, ja ovako sto sam pisao gledam na vecinu stvari, na neke jos nisam sposoban, ali s vremenom ce doci, rekli ste to je proces za cijeli zivot to je istina, ali kako za koga, netko ce poceti odmah raditi na sebi, dok ce drugi ostaviti za sutra, a sada je ipak najbolji trenutak za razvoj, onoga trenutka kada sam uvidio da je ovo sto ljudi nazivaju stvarnoscu iluzijom jednostavno poceo sam traziti nesto iznad toga, ono sto je neprolazno, ako poslusate samo neke stvari koje sam ja iznio vidjet cete koliko ce vam zivot biti jednostavniji, takoder samo da kazem glede materijalnog, nicega se ne treba odricati jer s time necete rijesiti stvar, morate ju nadic. Ne morate se bojati nece drustvo nestati tada, prema mom shvacanju takvo drustvo ce se temeljit na ljubavi i razumjevanju, ljudi ce dalje ispunjavati svoje potrebe, ali one ce biti upravo to, potrebe i nista drugo, nikakve drugacije iluzije uz njih se nece vezati. Svi smo mi na putu, nije pitanje hocemo li doci na cilj, nego kad? Samo preispitajte sve stvari kojima ste dali vaznost i zasto vam je to vazno, tada cete vidjeti sto je stvarno, a sto ne. Ne zelim ispast neki prosvjetljen sto ovo govorim, ja sam daleko od toga, samo zelim pomoci nekom ako mogu, ako je meni trebalo dosta dugo da to shvatim, sto da ne olaksam vama, pa da ustedite vrijeme. Ima jedan citat koji sam upamtio, mislim da je od Eckharta, a kaze:"Put do Boga nije da dusa sebi nesto dodaje, nego oduzima." - tako otprilike

ljudi su vec ono sto trebaju biti, samo sto moraju odbaciti iluzije i vidjeti sebe

Moje je pak mišljenje da je ljubav ovdje da ipak izazove neke osjećaje, a osjećaji su pak dio nas. Kako bi to bilo voljeti nekoga, a da pritom ne osjećamo baš ništa? Na taj način može ''voljeti'' robot, ali ne i neko emotivno biće poput nas. Iako mi je sasvim jasno o čemu pričate kada pričate o pravoj ljubavi i nepovrijeđenosti kada ta osoba otiđe od nas. Međutim, na to baš gledam tako kako sam napisao, kao neka robotska ljubav gdje mi želimo toj osobi sve najnaj, a kada otiđe, samo ju uljudno pozdravimo, ipak nam je najvažnije da je toj osobi dobro i sve to...

Jest, teoretski kao da je prava ljubav kada mi potpunu pažnju posvetimo toj drugoj osobi ne mareći za sebe i svoj ego. Mi tada toj osobi želimo doista sve najbolje, volimo ju i nastojat ćemo joj pomoći unatoč svemu. Isto tako nama je bitno da je ta osoba sretna i zadovoljna. Ali... što ako ta osoba to isto osjeća prema nama? Što ako je i toj osobi bitno kako se mi osjećamo i to da smo i mi zadovoljni? Ako mi ne bismo takvi bili, tada se ovdje zatvara magičan krug gdje su obje strane tužne zbog ove druge.

Takva prava ljubav je obostrana i zato je zbilja važan balans kojega MoW spominje, tako da obje strane budu sretne i zadovoljne. To jest na neki način zadovoljenje svog ''ega'', međutim naš ego će i nas same činiti sretnima, a to će dovesti do zadovoljenja ''ega'' drage nam osobe, te se nadalje opet zatvara magičan krug sreće. Štima da je za pravu ljubav potrebno određeno odricanje, međutim jedna draga mi osoba mi je rekla kako će ona biti sretna ako to i ja ne budem... Zato je balans u cijeloj stvari jako bitna stvar, ne valja žrtvovati vlastiti život (ne u doslovnom smislu ofc) tako da drugoj osobi bude što bolje, jer ako je prava ljubav u pitanju, tada to nećemo postići na taj način.

I onda dolazimo do toga da su neki osnovni osjećaji ipak itekako važni za onu pravu ljubav. To je moje mišljenje.

Citat :

Omega je napisao/la:

Moje je pak mišljenje da je ljubav ovdje da ipak izazove neke osjećaje, a osjećaji su pak dio nas. Kako bi to bilo voljeti nekoga, a da pritom ne osjećamo baš ništa? Na taj način može ''voljeti'' robot, ali ne i neko emotivno biće poput nas. Iako mi je sasvim jasno o čemu pričate kada pričate o pravoj ljubavi i nepovrijeđenosti kada ta osoba otiđe od nas. Međutim, na to baš gledam tako kako sam napisao, kao neka robotska ljubav gdje mi želimo toj osobi sve najnaj, a kada otiđe, samo ju uljudno pozdravimo, ipak nam je najvažnije da je toj osobi dobro i sve to...

Mislim da nitko ovdje nije spomenuo da je moguće voljeti nekoga, a da pritom prema toj osobi ne gajimo emocije ljubavi, štoviše spektar različitih emocija.

Postavlja se pitanje kako definirati neku ljubav?
Je li ona za nekoga moguća kao jednostrana ili samo kao dvostrana, uzajamna?
Ja smatram da je moguća u oba "oblika", budući da se radi isključivo o emociji.
Trebalo bi razlikovati pojmove ljubavi i ljubavne veze.
U navedenom primjeru jednostrane ljubavi, postoji osjećaj, makar na samo jednoj strani i to je potpuna ljubav, ničim uvjetovana.
Nepotpuna je isključivo kao uzajamni odnos, veza dvoje ljudi, a ne kao ljubav.
Ako ćemo zamisliti neki hipotetični primjer kad jedna osoba napušta drugu osobu (kad se radi o primjerice strastvenoj romantičnoj ljubavi), to ne mora značiti da uzajamna ljubav ne postoji.
Dvoje ljudi možda neće živjeti zajedno radi nekog razloga ( pritom se uopće se ne mora raditi o postojanju treće osobe), ali to ne mora isključivati postojanje ljubavi medju njima.
Moguće je da jednostavno ne mogu zajedno živjeti.

Sasvim je ljudski da u sličnim situacijama neka osoba osjeća tugu, patnju, razočaranje nakon odlaska voljene osobe.
Najčešće su takve emocije tuge obostrane, ali ne mislim da je "sadomazohistički" kada netko nakon prvotnog razočaranja, shvati da ga usrećuje činjenica da će druga, voljena osoba biti sretna. Premda tu sreću neće ostvarivati sa njim/njom.

Mislim da to znači slobodno voljeti i da je veliki napredak kada zaljubljena osoba može sagledati voljenu osobu "izvan nje same", kao jedinku, prvenstveno neuvjetovano.

Citat :

[quote="Omega]
Štima da je za pravu ljubav potrebno određeno odricanje, međutim jedna draga mi osoba mi je rekla kako će ona biti sretna ako to i ja ne budem... Zato je balans u cijeloj stvari jako bitna stvar, ne valja žrtvovati vlastiti život (ne u doslovnom smislu ofc) tako da drugoj osobi bude što bolje, jer ako je prava ljubav u pitanju, tada to nećemo postići na taj način.

Ovu prvu rečenicu nisam shvatila. Mislim da si zabunom ubacio riječ "ne".

Balans je izuzetno bitan, ali opet se vraćamo na pitanje poimanje "prave ljubavi" i što ona zapravo znači za pojedinca.

Svaki čovjek sam procjenjuje što želi, u što ulaže i isplati li se za nešto žrtvovati (ljubav), ako ništa ne dobiva zauzvrat.
Možda netko ne smatra žrtvom "potraćeno" vrijeme provedeno s nekom osobom, čak ako kasnije ona otidje iz njegova/njezina života.
Neki će reći da je vrijedila samim time što je pojedinca "obogatila" nezaboravnim iskustvom svoje snage, bez obzira što njen krajnji ishod nije išao njemu/njoj u prilog.

Emocije općenito nisu egzaktna disciplina, kojima se može dati uopćena defnicija.
Zato je i doživljavanje svake pojedine emocije, kao i sagledavanje iste, vrlo individualno i varira.

Previse filozofiramo o ovoj temi,filozofija ubija emocije i osjecaje i pretvara se u stres kojeg se mnogi nemogu tako lako rijesiti...
Drage dame,vrijeme je da ustanete i prosetate malo,
zivot prolazi mimo vas,godine prolaze a poznato je da i visok stepen inteligencije,kako za zene tako i za muskarce nepovoljno utice na obicne stvari koje zivot znace tj. stvari zbog kojih vrijedi zivjeti...
Zivot je jedan,nemojte ga provesti u filozofiranju cekajuci jedan dan u buducnosti u kojem cete se zapitati,sta mi je to sve trebalo i razignirano zakljuciti da je problem bio u vama a neki cak i svjesni toga,uporno su gurali dalje u neke ambise i ponore koji su daleko od onog sto nas cini srecnim...
i onog....biti covjek,kako to samo lijepo zvuci...

Zali Boze uludo provedene mladosti,mudrovanja nicim opravdana,sputane i okovane srece svima date....

Nije srecan onaj koji ima ono sto zeli vec onaj koji nezeli ono sto nema...
Problem je u nama...

Fantome, vrlo praktičan savjet!
Znala sam da će netko nešto tako komentirati.

Ja isto kažem da je najsretniji onaj koji previše ne razmišlja i ne filozofira, već uzima život onako kako dolazi, živi život proživljavajući, a ne preživljavajući, bez postavljanja previše pitanja i zapetljavanja u diskusije i "lapurlatizam."

Ipak, mislim da uz svakodnevni živući život, malih, površnih stvari, a opet tako neophodnih, treba povremeno razbuktati filozofske misli, kad se za njih pojavi inspiracija.
Kao i ostalo u životu, ovaj trenutak su ovdje, pucneš prstima i nestanu.

Opet previše filozofije.

Athena je napisao/la:

Mislim da nitko ovdje nije spomenuo da je moguće voljeti nekoga, a da pritom prema toj osobi ne gajimo emocije ljubavi, štoviše spektar različitih emocija.

Točno, nije, ali dobio sam dojam da se kroz temu nekako krenulo prema takvoj ljubavi

Primjer uzvraćene ljubavi sam dao iz razloga što se u tom slučaju lakše prezentira misao koju sam htio podijeliti. Doista se postavlja pitanje što bi to ljubav bila.
U slučaju jednostrane ljubavi moglo bi se, onako površno, reći da ćemo se mi brinuti za tu drugu osobu, a ona za nas ne na taj način ili uopće ne. No, čak i u takvoj ljubavi postoje određene granice, jer dopuštajući drugoj osobi sve što ta osoba želi mi ćemo kršiti neka vlastita moralna načela. U svakom slučaju, granice svakako postoje, osjećaji samim time postaju zbilja opravdani... No dobro, sad se vrtim u krug
Valja znati što prava ljubav jest...

Citat :

Ovu prvu rečenicu nisam shvatila. Mislim da si zabunom ubacio riječ "ne".

U biti sam se nepismeno izrazio. Pitanje je bilo u stilu kako bi ta osoba mogla biti sretna ako to i ja nisam.

Citat :

Balans je izuzetno bitan, ali opet se vraćamo na pitanje poimanje "prave ljubavi" i što ona zapravo znači za pojedinca.

Svaki čovjek sam procjenjuje što želi, u što ulaže i isplati li se za nešto žrtvovati (ljubav), ako ništa ne dobiva zauzvrat.
Možda netko ne smatra žrtvom "potraćeno" vrijeme provedeno s nekom osobom, čak ako kasnije ona otidje iz njegova/njezina života.
Neki će reći da je vrijedila samim time što je pojedinca "obogatila" nezaboravnim iskustvom svoje snage, bez obzira što njen krajnji ishod nije išao njemu/njoj u prilog.

Emocije općenito nisu egzaktna disciplina, kojima se može dati uopćena defnicija.
Zato je i doživljavanje svake pojedine emocije, kao i sagledavanje iste, vrlo individualno i varira.

Kada bismo mi u svemu vidjeli smisao, tada bi sve bilo na neki način ''savršeno''. Međutim, javlja se problem koji si spomenula, a to je da svaki pojedinac za sebe procjenjuje jel mu neko iskustvo vrijedno ili ne. To bi moglo ovisiti o samim očekivanjima na tom području, a sve skupa bi bilo vezano za ego. Ako je nekomu smisao ljubavne veze zapravo posjedovanje na neki način, tada bi mu svaka veza koja nije takva bila na neki način besmislena. Možda ne bi uvidio da je svako iskustvo iz te ''nesavršene'' veze isto vrijedno, a možda ne bi bio zadovoljan jer mu ego to nije...

Kako bilo, emocije doista nisu egzaktna disciplina, a i sve ostalo što si rekla

Athena je napisao/la:

Ipak, mislim da uz svakodnevni živući život, malih, površnih stvari, a opet tako neophodnih, treba povremeno razbuktati filozofske misli, kad se za njih pojavi inspiracija.
Kao i ostalo u životu, ovaj trenutak su ovdje, pucneš prstima i nestanu.

Opet previše filozofije.

Slažem se. Filozofske misli su tu da razvijaju naš mozak, da ga na neki način zabavimo. Ipak, opet se dolazi do samog balansa. Ne čini mi se da je u redu pretjerivati na ijednu stranu, to jest ne mislim da je dobro stalno samo biti opušten i primati život kako dolazi, a isto tako ne mislim da je dobro oko svake sitnice voditi sate i sate filozofiranja. Balans jednog i drugog je potreban, jer ipak filozofsko razmišljanje daje malo drugačiju dimenziju stvarnosti, a usput nas uči da budemo otvoreni i da kovanica doista ima 2 strane.

Omega je napisao/la:

Athena je napisao/la:

Ipak, mislim da uz svakodnevni živući život, malih, površnih stvari, a opet tako neophodnih, treba povremeno razbuktati filozofske misli, kad se za njih pojavi inspiracija.
Kao i ostalo u životu, ovaj trenutak su ovdje, pucneš prstima i nestanu.

Opet previše filozofije.

Slažem se. Filozofske misli su tu da razvijaju naš mozak, da ga na neki način zabavimo. Ipak, opet se dolazi do samog balansa. Ne čini mi se da je u redu pretjerivati na ijednu stranu, to jest ne mislim da je dobro stalno samo biti opušten i primati život kako dolazi, a isto tako ne mislim da je dobro oko svake sitnice voditi sate i sate filozofiranja. Balans jednog i drugog je potreban, jer ipak filozofsko razmišljanje daje malo drugačiju dimenziju stvarnosti, a usput nas uči da budemo otvoreni i da kovanica doista ima 2 strane.

Opet previše filozofiraš, Omega!
Umjesto da uloviš cimera pod ruku i odeš negdje na pivicu ili još žešće i češće zaružiš, bilo vani u disku ili kod nekoga frenda.
Kao ja jučer.

Problem je u tebi.
Iako je nekad umjetnost moći uživati u površnim stvarima.
Problem je u ljudima.

Sve u svoje vrijeme, kada me čapi inspiracija, tada filozofiram, iskoristim trenutak. Kada to nestane, tada se samo zajebajem na forumu, chatam itd. Baš kao i umjetnik, kada ga uhvati inspiracija, zna da je šteta propusitti taj trenutak. No uglavnom, ima na forumu umjetnika pa mogu sami reći...

Jako sam filozofski misaono nastrojena duša, iz praznog kartona mlijeka i probušenog kondoma izmislim filozofiju samo takvu, takav sam... I doista problem jest u meni

Izveo bih cimera van da smo u stanu, no svatko je otišao svojoj kući... No, da ne bi bilo, večeras planiram izaći van i ostaviti se filozofije, sjesti uz obalu rijeke i naprosto uživati u trenutku mira i tišine bez razmišljanja.

I opet filozofiram 100 na sat

Omega je napisao/la:

Primjer uzvraćene ljubavi sam dao iz razloga što se u tom slučaju lakše prezentira misao koju sam htio podijeliti. Doista se postavlja pitanje što bi to ljubav bila.
U slučaju jednostrane ljubavi moglo bi se, onako površno, reći da ćemo se mi brinuti za tu drugu osobu, a ona za nas ne na taj način ili uopće ne. No, čak i u takvoj ljubavi postoje određene granice, jer dopuštajući drugoj osobi sve što ta osoba želi mi ćemo kršiti neka vlastita moralna načela. U svakom slučaju, granice svakako postoje, osjećaji samim time postaju zbilja opravdani...
Valja znati što prava ljubav jest...

Pošto ste došli do teme ljubavi, imam i ja nešto za reći. Ovo mi je rekla jedna osoba, te o toj izjavi ponekad razmišljam, i pokušavam shvatiti: "Ljubav je stanje. Ljubav se ne može poklanjati ni dijeliti. Ne možeš ju dobiti od nekog drugog. To je stanje koje jedino sam možeš postići."
To mi zapravo i ima smisla. Jer ljubav poistovjećujemo sa pažnjom, brigom, razumijevanjem, itd... a to zapravo nije ljubav. To su samo načini na koje pokazujemo da nam je netko drag. (ili da nekoga volimo).

A što se tiče želja... pa mislim da trebamo željeti nešto.. imati ciljeve u životu. To nas pokreće. Ali pritom trebamo znati uživati u sadašnjem trenutku i u onome što trenutno imamo. Jer imamo mnogo. Samo što ljudi toga nisu svjesni. Nisu svjesni vrijednosti nečega, dok to ne izgube. Bilo bi lijepo kad bi svi naučili biti zahvalni na onome što imaju i prije nego to izgube. Samo otvorite oči i pogledajte oko sebe.