Cemu uce novi udzbenici

– Udžbenik je samo pomagalo. Učitelj daje dušu nastavi. Bez njegove žive riječi i individualnog pristupa učeniku nema dobre nastave – rekla nam je Slavica Kovač, profesorica u zadarskoj osnovnoj školi Stanovi, suautorica hvaljenih udžbenika hrvatskog jezika “Hrvatska krijesnica” za osnovnu školu. Pitamo se, kakva su ostala izdanja ako u najboljima ima zadataka za koje se dobrohotno moramo upitati – čemu to služi?!

Čemu apstraktno gradivo gramatike u dobi kad je najvažnije razviti sposobnost usmenog i pismenog izražavanja? Zašto na tehničkom uče definiciju flopija ako se još uopće sjećate što je to? Zašto na informatici uče osnove programiranja, zar će svi postati programeri? Zašto u petom razredu moraju znati koliko je stupnjeva Zemljina os nagnuta u odnosu prema ravnini ophodnje? Usput, koliko bi stotina tisuća kuna ovo pitanje vrijedilo u Milijunašu?

Profesorica Kovač objašnjava da se odlučila biti i autorica upravo zato što je druge udžbenike smatrala preteškim.

Kako ništa može biti nešto? – pita se ptičica, a profesor zec odgovara: O, itekako može! I u matematici je tako. Njegovo Visočanstvo Ništa! – pokazuje nulu. Ptičica komentira: Ne, to nije bilo kakvo ništa, to je znakovito ništa. Njegovo Visočanstvo Ništa. Zove se ništični nastavak.– Ali, u vašoj radnoj bilježnici ima i vrlo teških zadataka i kako to djeca mogu znati kad zadatke iz radne bilježnice u pravilu rješavaju sami kod kuće – kažemo joj. – Ne daju se svi zadaci svim učenicima, a zadatke bi trebalo proraditi zajedno na satu. Učitelji to moraju znati.

Na upit što kad profesor ne radi na takav način, što je najčešće, Slavica Kovač, cijenjena profesorica sa statusom mentora – nema odgovor. A možda ga i nije dužna znati. Umjesto toga razmišlja o tome da napiše i radne bilježnice za dopunski rad te udžbenik medijske kulture. Bio bi to hvalevrijedan napor kad djeca ne bi u torbama već teglila po 6-7 kilograma udžbenika!

I dok 13-godišnja djevojčica jednostavno kaže da bi udžbenika trebalo biti manje i da bi trebali biti tanji, s desetak praznih stranica “da možemo crtati po njima”, struka pronalazi opravdanja zašto su udžbenici hipertrofirali do čudovišnih razmjera.

– Prema Bloomovoj taksonomiji znanja, usvajanje činjenica najniža je razina znanja, a upravo to traži se u hrvatskim školama i mnogim udžbenicima. Znanje je naše djece poput nepospremljena ormara. U njemu ima svega i svačega, ali kad nam treba određena stvar, ne možemo je pronaći – kaže dr. sc. Vesna Vlahović-Štetić, profesorica na Odsjeku za psihologiju zagrebačkoga Filozofskog fakulteta. Psihologinja zagrebačke OŠ “Dr. Ante Starčević” Elvira Nimac kaže kako djeca traže njezinu pomoć upravo zbog preopširna gradiva. – Od 25 do 30 posto učenika u svakoj generaciji skuplja jedinice ili dobiva poklonjene dvojke i odustaje od škole zbog tog razloga, kaže ona, ističući kako su ta zdrava, inteligentna i znatiželjna djeca izgubljena za daljnje školovanje. Trebalo bi, dodaje, zamoliti ekonomiste da izračunaju koliko društvo stoji upropaštavanje generacija djece. Brojka bi vjerojatno bila veća i od hrvatskog vanjskog duga!

udžbenik likovne kulture za 7. razred osnovne škole
pojmovi: vertikalna perspektiva, ikonografska perspektiva, poliperspektiva, obrnuta perspektiva, centralna perspektiva, tonska modulacija, koloristička modulacija– Sva se područja života moderniziraju. Jedino je škola beznadno zastarjela. Osnovna škola ne uspijeva naučiti djecu kako učiti i navesti ih da zavole knjigu i čitanje – komentira Zagrepčanka Dijana Kovačević, majka studenta politologije i učenice šestog razreda osnovne škole.

Njezina 12-godišnja kći Dora žali se kako je u udžbenicima, pogotovu iz povijesti i zemljopisa, previše gradiva i teških riječi koje joj mama prevodi da bi ona mogla učiti. Dora zna nabrojiti sve hrvatske knezove i kraljeve koji su vladali u srednjem vijeku, zna otkad i dokad su vladali, na kojem području, u kakvim su rodbinskim vezama bili, tko su Arpadovići, a tko Anžuvinci... Njezina kolegica iz razreda, Ana Donković, koja s lakoćom razlikuje svršene od nesvršenih i dvovidne glagole, žali se ipak da joj je previše gramatike i da bi u rijetkim satima kad rade književnost radije razgovarala o štivu nego određivala personifikacije, metafore, onomatopeje...

Oni koji odlučuju sigurno su se spremni zakleti da su djeca najvredniji kapital, a puštaju ih da trunu u dobi kad bi trebala “uživati u radosti otkrivanja važnosti i svrhe učenja”, kako kaže Gorana Hitrec, psihologinja iz Udruge roditelja “Korak po korak”.

Krajnje je vrijeme, tvrdi ona, da i Hrvatska preuzme skandinavski model nastave gdje se profesori pripremaju u školi, timski rade s kolegama i dostupni su učenicima i roditeljima. Tek tako škola će prestati biti zbroj izoliranih nastavnika koji odrađuju svoj predmet. (Izvor)

Ako zelite znati sto je "nisticni nastavak" na istoj stranici stoji objasnjenje preneseno iz udzbenika:

Kako ništa može biti nešto? – pita se ptičica, a profesor zec odgovara: O, itekako može! I u matematici je tako. Njegovo Visočanstvo Ništa! – pokazuje nulu. Ptičica komentira: Ne, to nije bilo kakvo ništa, to je znakovito ništa. Njegovo Visočanstvo Ništa. Zove se ništični nastavak. ...

Isto tako kazuju i kakvi se pojmove uce iz likovnog (koliko se ja sjecam mi smo u osnovnoj na likovnom uglavnom crtali ili tako nesto)...

udžbenik likovne kulture za 7. razred osnovne škole
pojmovi: vertikalna perspektiva, ikonografska perspektiva, poliperspektiva, obrnuta perspektiva, centralna perspektiva, tonska modulacija, koloristička modulacija

I tako

Kako je onda iz moje generacije u osnovnoj školi skoro 80% njih otišlo u četverogodišnje srednje, a od onih koji su otišli u gimnaziju, dobar dio nas nije čak ni maturu trebalo polagati jer smo sve razrede s 5 prošli?
Uostalom, podataka nije ništa više nego prije 30 godina, barem kad se radi o društvenim i prirodnim znanostima (jer informatičke znanosti su novina), a tada su djeca imala još drugih obaveza koje nisu bile ni izdaleka vezane za školu. Uostalom, onda još ni kalkulatori nisu bili svakodnevica, a kamoli računala ili internet koji su došli 10, odnosno 25 godina kasnije, što znači da su sve morali raditi dužim putem, tražiti po raznim enciklopedijama, drugim knjigama, ČITATI LEKTIRE itd., a opet je bilo puno ljudi koji su prolazili s 5 i odlazili na fakultete...

Mišljenja sam da je pravi krivac glabalna nezainteresiranost mladih za upijanjem novih informacija koje bi im mogle biti korisne, bilo za opću kulturu ili pak za ono čime bi se mogli baviti jednoga dana. Umjesto toga, upijaju hrpu informacija kao što su npr. selebriti događaji, kojoj je glumici ispala sisa iz preuske haljine, tko se predozirao ili pak odroni uzrokovani blatnim bujicama u okolici Los Angelesa.

Slažem se s izjavom Gorane Hitrec koja kaže da nam treba sistem u kojem profesori više rade s učenicima u manjim grupama i to podržava mnogo institucija pa čak i ministarstvo, ali to neće biti ostvarivo sve dok škole, bilo osnovne ili srednje, ne postanu veće i dok im se ne omoguće sve potrepštine, a to podrazumijeva više predavača/-ica i bolju tehnološku opremljenost (računala, laboratoriji i sl.).[/i]

Mislim da su udžbenici za osnovne, ali i srednje škole po mnogo čemu neprimjereni dobi školaraca.
I ja se sjećam da smo još u osnovnoj školi crtali, a ikonografske perspektive i ostale definicije smo počeli učiti tek u srednjoj školi.
Očito se program otad promijenio i mislim da ne u pozitivnom smislu.

Naime, količina podataka, odnosno konkretni podaci koja su djeca počela učiti dovode do toga da inzistirajući na sitnicama, ikonografskoj perspektivi u osmom razredu ili nekom drugom podatku iz nekog predmeta, učenik jednostavno zaboravlja bit, osnovne podatke koje bi trebao usvojiti iz likovne kulture.

Mi smo u drugom razredu gimnazije gotovo cijelu godinu iz udžbenika Geografije učili BDP, ekonomsku perspektivu zemalja i sl., dok uopće nismo opširnije učili gdje je lociran npr. Madagaskar.
Trebaju li se takvi podaci učiti na Geografiji toliko opširno?
Moja mama, koja pripada daleko starijoj generaciji bolje pozna geografiju nego što to znaju prosječni gimnazijalci.
I ne, ne mislim da je podatak gdje se nalazi Madagaskar ili nešto drugo ujedno osnovni podatak koji bi se trebao učiti kod kuće.

Isto tako, mislim da je leksik i stil pisanja udžbenika često prezahtjevan da bi ga djeca mogla razumijeti, a s druge strane na pravopisu, č/ć, ije/je i ostalom se dovoljno ne vježba.
Djeca koja u osmom razredu moraju znati značenje riječi "pretencioznost", ujedno ne znaju da se ne piše "dali", već "da li", "neda mi se", već "ne da mi se".

Dvoumljenje autora udžbenika hrvatskog jezika i učenju da se jedne godine treba pisati "pogrješka" i "ne ću", a druge "pogreška" i "neću", radije neću ni komentirati, kao ni postojanje bezbroj varijanta udžbenika za učenike srednjih škola istih smjerova.

Činjenica je da lošijem uspjehu učenika kumuje njihova nezainteresiranost i loše radne navike, ali isto tako da je gradivo prezahtjevno, često neadekvatno pisano i da su učenici preopterećeni brojem predmeta.
Poznam ženu koja inače živi u Engleskoj i odbila je upisati curicu u hrvatsku školu, jer tvrdi da su učenici ovdje preopterećeni.
Nisu sva djeca genijalci, ne mogu ni svi prolaziti s odličnim, ali inzistirajući na nečemu, dolazimo do toga da imamo ljude na fakultetu koji su de facto nepismeni, ne znaju opću kulturu, jer se u školi zahtjevaju često nebulozni i nepotrebni podaci.

Slažem se s nepismenošću fakultetlija, ali za to ću prije svega okriviti njihovu nezainteresiranost za čitanje lektire te opću nezainteresiranost za čitanje bilo čega uopće osim SMS-ova i lošim rvackim pisane članke u magazinima za mlade te slušanjem voditelja vodećih emisija na pristupačnim televizijskim postajama.
Čitajući bilo kakve knjige, osobito one koje su pisane prije 50 godina i dalje u prošlost (u ovom slučaju ciljam na beletristiku), daleko više obogaćuje vokabular nego čitanje neke chick literature koja je pisana uglavnom u slengu ili je pak vokabular sâme knjige ograničen na manje od prosječnog vokabulara 14-godišnjaka/-inje.

Poznavanje ekonomskih podataka je danas nužno, no s druge strane, ne moramo znati koliki je BDP u Madagaskaru ili pak u Zambiji, dok neki nikad ne nauče glavne gradove europskih država. Filanje takvim podacima je posve nepotrebno i nužno je ekonomistima i onima koji s njima surađuju na međunarodnoj razini te statističarima, a ne jednom srednjoškolcu.

Povijest koju učimo je nadasve loše pripremljena i trebala bi se raditi na način da se kontinuirano uči od 5. razreda osnovne do kraja srednje škole tako da se krene s nekom općom povijesti i onda polako uvodi u to veliko područje, a onda do kraja srednje škole doći do modernog vremena, a ne u osnovnoj sve proći, pa onda u srednjoj to sve isto ponovo samo malo prošireno.

Pretpostavljam da će netko pisati i o predmetima prirodnih znanosti. Ovdje je nemoguće razvodniti podatke kojima učenik/-ica mora baratati upravo zato što škole u kojima se mogu učiti ti predmeti moraju pripremiti budućeg/-u studenta/-icu za daljnje školovanje. Naravno, može netko onda predložiti da bi si onda učenici trebali birati predmete koji će im trebati, ali preko 50% učenika, odnosno budućih studenata, niti ne znaju što žele upisati sve do zadnjeg trenutka.

Opća preopterećenost brojem predmeta i količinom gradiva? Nekako čisto sumnjam, jer ono što ih čeka nakon srednje škole, ukoliko se odluče za taj korak i pristupe fakultetu, može se poistovjetiti s pojmom preopterećenosti.

Što se tiče žalbi, na preopterećenost i "filanje" podacima se uglavnom žale novije generacije, a to opet vuče još podosta statistike (mlađe generacije više vremena provode na internetu u besciljnim razgovorima, opterećuju se trivijalnim stvarima daleko više od "preporučene" doze itd.), a za koju bismo trebali još jednu čitavu temu ili pak jedan dan za (doslovno) okruglim stolom i da se o tome konkretno raspravi.

Što se tiče preopterećenosti, ja sam prolazila s 5, ali smatram da je definitivno bilo previše predmeta u srednjoj, a i samog gradiva.
Sudeći po reakcijama, velik dio gradiva je neadekvatan i za osnovne škole.

Neće svatko ići na fakultet i mislim da usprkos svemu ni gimnazijalce ne bi trebalo previše zamarati često beskorisnim podacima, već možda smanjiti broj predmeta i nekako drukčije organizirati nastavu.
Ostaviti makar u četvrtom srednje mogućnost da se svaki maturant uspije što više fokusirati na one predmete koji su mu potrebni za željeni faks, jer su afiniteti do tada već itekako izraženi, a ne da svaki srednjoškolac mora znati isto gradivo i fizike i hrvatskog i fokusirati se jednako na oboje, neovisno o tome koji faks planira upisati.

Prije 20 godina je prekinuta "tradicija" dvije godine općeg usmjerenja u srednjim školama (takoreći, gimnazijski program su imali svi koji su upisali srednju školu), a potom bi učenici birali što žele. Dakle, nakon drugog razreda srednje škole osoba ima 16-17 godina i već zna nešto o sebi i svojim željama i prema tome može lakše odlučiti što želi dalje. Ovako nešto bi omogućilo bolje opće obrazovanje svih, a s druge strane bi se mogli rasteretiti mnogi učenici "nepotrebnih" informacija kroz čitavo školovanje te bi se u dvije godine više usmjeravali prema onome što ih zanima.

@Athena - mala digresija, kad si spomenula kako ne treba svaki srednjoškolac istu razinu pojedinog predmeta, na pamet mi je pala državna matura u kojoj se forsira poznavanje hrvatskog jezika i matematike iz sva 4 razreda srednje škole (da ne spominjem i razine), a primjerice matematika nikome ne treba na većini fakulteta, kao ni hrvatski (sad ne bih ulazio u poznavanje književnosti i opće kulture).

(nastavak) Ni predmeti poput logike ili filozofije nisu potrebni, pa se svejedno rade. Logika, prije svega, uopće nema neku svrhu, dok filozofija je puko štrebanje koje ne vodi nikamo, osobito ako se toga ne sjećaš 2 mjeseca nakon završetka nastave, a još k tome toga ima više nego u likovnoj kulturi za četvrti razred (koja je meni bila najopširniji predmet u četvrtom razredu).

I ja sam prolazio s 5 i nije mi bilo ništa teško. 'Ajde, ja nemam problema s učenjem, unatoč lošim radnim navikama, ali najveći problem u toj "nemogućnosti" učenja jest upravo loša raspodjela vremena te još lošija organiziranost TIJEKOM učenja.

Slažem se s tobom i ovim što si napisao. Dakle, učenici barem u četvtom srednje valjda okvirno znaju naginju li prirodnim predmetima ili društvenim.
Problem je što se jednako svi fokusiraju i na matematiku, hrvatski, logiku, filozofiju...posebno one važne predmete koji se diferenciraju prirodnim ili društvenim smjerom.

Bezveze mi je da se na državnoj maturi mora polagati i hrvatski i matematika, iako pojedinac možda uopće ne planira upisati društveni/prirodni faks.
Dakle, svakako bi se po mom mišljenju trebalo razmotriti da učenici imaju šanse pred kraj srednje škole birati na što se više žele fokusirati i da ih se ovisno o tome malo rastereti u predmetima kojima ne naginju, ovisno o potencijalnom odabiru faksa.
Za ambiciozne i koji ne znaju što bi, ostala bi mogućnost da uče jednako intenzivno sve predmete.
Ovako su ljudi gubili vrijeme, često na nepotrebne podatke prije upisa faksa i sami morali organizirati tzv. pripreme za faks, putovati u Zagreb i još učiti jednako hrpu gradiva, koje im je bilo sasvim nepotrebna za budući faks.

Kriva je organizacija učenika, ali i škole.
Sad sam malo otišla off, dakle da se vratimo na aktualnu temu rasprave sadašnjih udžbenika.

Nisi otišla off, jer se jedno veže na drugo i zapravo je sve usko povezano. No, sad je dalje pitanje: Kako to ispraviti?