Granice razmisljanja...

Da li je iko promislio o tome koje su nam granice razmisljanja i da li tako nesto postoji?
Ovo je nekako zeznuta tema za objasnit vam, pa me nastojte razumit sta mislim citajuci tekst polaganije.

Npr. mi stalno razmisljamo o necemu. O ovome, o onome, masta nam buja, sanjamo svasta, dolazimo do ideja za koje mislimo da nitko nikad nije imao, mislimo da smo stvarno "kreativni", unikatni, raznoliki, itd.
Katkad se i divimo svojim mogucnostima razmisljanja, itd.

No moje pitanje je - jeste li svjesni cinjenice da postoje stvari o kojima mi (ljudi, kao najinteligentnija rasa na Zemlji) nismo uopce u MOGUCNOSTI razmisljat?
Da razmisljamo u odredjenim granicama, kao da su nase sposobnosti razmisljanja zatvorene u velika cetiri zida?
Pri tom ne mislim da pokusamo razmisljat pa nismo dovoljno mastoviti ili slicno, vec jednostavno jedno postojanje odredjene BARIJERE u nasem razmisljanju koja ogranicava nasa razmisljanja unutar odredjenih okvira.
Van te barijere ne mozemo razmisljat, a mene zanima upravo sta je van te barijere!

Pojasnjenje barijere: nevidljiva, neopipljiva, NEPOJMLJIVA vrsta mentalno/duhovnog/sta vec granicnika koja nam ne dopusta niti da dodjemo blizu nje da je proucimo, a kamoli da vidimo sta je iza nje.
Zbog toga se drzimo unutar prostora ogradjenog barijerom, a taj prostor je upravo ovaj nas mentalni prostor unutar kojeg funkcioniramo, u kojem razmisljamo, u kojem donosimo zakljucke, itd.
To je velik prostor, otvoren za mnoge nove ideje, itd. medjutim imam jak osjecaj da postoji ta odredjena barijera koju je tesko shvatit a koja nas sputava, mozda da predjemo u neka visa bica ili inteligentniju rasu.

Zamislimo da smo mi zivotinje koje zive na Zemlji.
Nema ljudi, dakle samo mi, zivotinje.
Zemlja je velik planet za svaku zivotinju, i svaka zivotinja ce uvijek nesto novo vidjet i dozivit na Zemlji istrazujuci je.
Malo inteligentnije zivotinje znaju koje su granice na Zemlji.
Npr. majmuni znaju da ne mogu letit, ali isto bace katkad pogled u nebo.
Dakle svjesni su da je to neka granica koju ne mogu prijeci. Isto tako i druge zivotinje.

E sad razlika izmedju tih majmuna i nas je sta oni VIDE tu granicu, ZNAJU da postoji, znaju da je ne mogu prijeci, dok mi (za sada) ne vidimo nasu granicu i ne znamo sigurno da li postoji, no napredujuci svakim danom sve vise ocito je da se granice pomicu, a ako se granice pomicu, sta to znaci ?? Da granice POSTOJE !

Neke su granice na "lokalnom" nivou (npr. kad je covjek otkrio da Zemlja nije ravna, ili kad je majmun otkrio da kamenjem moze razbijat orahe), a neke su granice "generalne", a te mene granice trenutno zanimaju.

Isto je tako svaki taj organizam imao svoje granice kojih nije bio svjestan, kao sta mi imamo nase kojih nismo svjesni, a o kojima ja ovde govorim.
Npr. stanica je mozda, a vjerovatno nije uopce svjesna icega.
Organizam je svjestan samo sebe. Majmun je svjestan sebe i okoline.
Covjek je svjestan svega toga i vise jer moze razmisljat o buducnosti, a i spoznao je svoje granice kao nitko prije.
Slijedeca razina ce tko zna cega bit sve svjesna, ali analogijski ostaje cinjenica da uvijek postoji neka granica preko koje ta razina ne moze...
pa cak i kad dodjemo do Kreacije, da li i Ona ima granicu?
Mozda i ima a nije je svjesna?

Malo sam mozda zakomplicirao, ali rekao sam da je tesko objasnit,
pa ako lagano procitate sto sam pisao mozda i shvatite sto sam mislio rec.
Tesko je pricat o necemu tako nedodirljivom, nedefiniranom, nepouzdanom...

Naravno da postoje granice. Ali nitko više ne pita da li ih se može preči. Naravno da se može. Kao primjer ću uzeti tehnološki razvoj. Puno stvari koje su nam danas svakodnevica i koje uzimamo zdravo za gotovo su se prije desetak godina smatrale nemogućima. No ipak postoje ljudi koji gledaju izvan kutije, razmišljaju o tome kako nešto nemoguće napraviti mogućim, i u tome dakako uspijevaju. Danas više nije pitanje da li će nešto biti moguće, pitanje je kada će to biti moguće.

Ljudi danas nemaju granica što se tiče razmišljanja. Razmišljati možemo o bilo čemu jer već znamo kako većina stvari funkcionira. Stvaramo svoje teorije, razmišljamo o nemogućem itd... To je zato jer smo došli do tog stupnja da nam je "sve" jasno. Ali naravno, postoje te granice mogućnosti. Mi znamo kako putovati brzinom svjetlosti npr. Ali znamo to samo u teoriji. Trenutno nam je tako nešto neizvedivo u praksi... To je ta granica koja će se kad tad pomaknuti...

Definitivno postoje granice. Uostalom, svjesni smo da je to tako. Kad sam bila klinka voljela sam citati Bambija od Felixa Saltena. Ima jedan dio u toj knjizi kada u jesen razgovaraju dva lista. Ostali su sami na dugoj ravnoj grani. Svi su ostali vec pali na tlo i oni cekaju svoj red. Tjese se medjusobno i pricaju kako navodno nakon njih na istom tom mjestu dolaze drugi. Njima je to nepojmljivo. Kako bi mogao doci drugi list na njihovom mjestu... I tako se razgovaraju, pitaju se...svjesni svojih granica poimanja.

Fantom je napisao/la:

No moje pitanje je - jeste li svjesni cinjenice da postoje stvari o kojima mi (ljudi, kao najinteligentnija rasa na Zemlji) nismo uopce u MOGUCNOSTI razmisljat?
Da razmisljamo u odredjenim granicama, kao da su nase sposobnosti razmisljanja zatvorene u velika cetiri zida?
Pri tom ne mislim da pokusamo razmisljat pa nismo dovoljno mastoviti ili slicno, vec jednostavno jedno postojanje odredjene BARIJERE u nasem razmisljanju koja ogranicava nasa razmisljanja unutar odredjenih okvira.
Van te barijere ne mozemo razmisljat, a mene zanima upravo sta je van te barijere!

Ako si svijestan da postoje granice ti odmah indirektno razmisljas o tome sto se nalazi izvan tih granica i ako ti o tome razmisljas iz toga zakljucujem da je lazna ta granica jer ti razmisljas izvan nje. Makar ti je samo pomisao, samo slutnja da postoji nesto vise, jer i to je misao znaci nisi presao granicu nasih misaonih mogucnosti.
Zakljucujem ako postoji granica nasih misaonih mogucnosti mi nesmijemo biti svijesni nje jer u protivnom kao gore navedeno to onda nije granica.

Iz ovoga se sada moj odgovor racva u dvije mogucnosti:
1. Postoji granica ali mi je nismo svijesni, iz toga proizlazi pretpostavka da mi nismo najinteligentnija/najrazumnija/najsavrsenija/najosvjecenija bica, vec postoji u nekom aspektu nesto savrsenije od nas koje uvida tu nasu granicu koju mi nemozemo vidjeti.(npr Bog)
(sada ce ovo zvucati pomalo glupo posebice jer ja argumentiram cisto misaone granice ali posluziti ce i ovo kao primjer mog smjera razmisljanja :
kako ti znas da su majmuni svijesni te svoje granice da nemogu letjeti, moguce je da je oni uopce ne uvidaju nego da je tek mi visa bica od njih vidimo tu njihovu granicu )

2. "Homo mesuras est."
Mi smo najvise i najsavrsenije bice i ako mi ne uvidamo nasu granicu onda ona niti ne postoji.