Težnja savršenstvu

nisam mislila na savršenog čovjeka koji ima savršene materijalne i ove fizičke karakteristike i opčenito čitavu ljusku koju nazivamo tijelom
Problem što vi uvijek odvajate duhovnog čovjeka od fizičkog ali u ovoj situaciji, u ovom poredku fizičkog i duhovog ne smijemo zanemarivati da i tijelo ima ključne komponente u razvijanju naše duše - jer tijelo bez duše nije tijelo i duša bez tijela nije duša... bar ne onakva na koju možemo u ovom topicu raspravljati, jer ovdje ipak govorimo o težnji k savršenstvu dok smo ljudi na Zamlji, ako govorimo o težnji k savršenstvu opčenito onda možemo biti, ali kako ljudi ne možemo jer što je za nas savršenstvo na kraju? Alpha je dobro pitala...
nešto moralno, nešto lijepo, neki cilj koji mora biti neuhvatljiv?
to smo si ssve mi stvorili, svako mišljnje, svaku moralnost. U nekom drugom obliku svojesti vjerojatno to ni ne postoji

Ja ne znam za vas, ali ja tu masku neću stavljati jer znam da ona nije ja, već samo još jedna brana.. u nekom drugom obliku, nekom drugom životu možda će imati smisla težiti k njoj, ali kako čovjek nikako,. Jer kako težiti nečemu što još nismo ni definirali? Kako znamo da ne trčimo u suprotnom smjeru od onoga što zbilja jest? Što ako je to kao što je Alpha napisala samo iluzija koju je čovjek u svom umu stvorio, ali u biti u prirodnom obliku ne postoji?

Slažem se sa skulpom što se tiče religije. Ne smijemo mješati religiju i duhovnost.. jedno i drugo je poprilično različita stvar

MoW je napisao/la:

Skulptura je napisao/la:

MoW je napisao/la:

Ne vidim razloga zašto ne bi bilo religije i u tom se pogledu nimalo ne slažem s ljudima iz Venus projekta. Religija ne bi bila financirana, ali bi se duhovnost trebala podržavati u takvoj zajednici, naravno za osobe koje su tome inklinirane.
Što se vlasti tiče, moralo bi postojati jedno ili više tijela koja bi imala nadzor nad zajednicom jednostavno iz razloga bolje učinkovitosti. Oni ne bi bili opresivna vlast, ali bi njihove odredbe trebalo provoditi. Inače bi imali anarhiju.

Slažem se sa svime što si napisao, ali mislim da to tako ne bi išlo. Bilo bi lijepo, ali ne bi funkcioniralo prema planu. Bez religije zato što je jednim velikim djelom upravo religija dovodila i još uvijek dovodi do raznih sukoba, ratova, mržnje, netolerantnosti i sl. Mislim da kao ljudi možemo funkcionirati i bez religije. Svako je duhovan onoliko koliko želi biti i mislim da nema potrebe drugima naglašavati to u što vjerujemo.
Ne treba nam religija da bi bili "savršeni" i da bi funkcionirali kao zajednica. Religija tu zajednicu uništava tj. već ju je uništila.

Koliko god mi nešto htjeli, činjenica je da smo samo ljudi i da nas ima i da će nas uvijek biti svakakvih. Tako da mislim da bi bilo kakva vlast dovela do manipulacije.

Mislim da sagledavaš samo ružnu stranu religije, a zanemaruješ religiju kao promicatelja mira i tolerancije u zajednici. Ne bih se složio da je religija uništila zajednicu već baš suprotno, zajednicu uništava areligioznost jer dovodi do gubljenja smisla.

Što se vlasti tiče, tko bi organizirao radove na popravcima, tko bi odlučivao kad se nešto izvanredno dogodi, a prije ili kasnije se nešto dogodi? Što ako bi došlo do nereda u zajednici? Ne vidim nikakav način osim da postoji barem neki oblik vlasti.

Upravo tako. Sagledavam samo ružnu stranu religije. Njena dužnost je da promovira mir i toleranciju u zajednici ali to ne opravdava ružnu stranu. Da se malo vratim na novac, za što im ga je toliko potrebno? Nekako mi "smrdi" da religiji nije samo u interesu promovirati mir. Mislim da je religija samo sredstvo manipulacije koje je prihvaćeno od strane naroda.

EDIT: Slučajno kliknuo "Send" pa nastavljam

Slažem se sa tobom da bi neki oblik vlasti trebao postojati. Ali isto tako sam siguran da bi se sve vratilo na "staro", ovako kako je sada. Na kraju krajeva, svjedočiš situaciji u svijetu. Sve je krenulo od tog nekog pokušaja organizacije...

Gea je napisao/la:

Ja ne znam za vas, ali ja tu masku neću stavljati jer znam da ona nije ja, već samo još jedna brana.. u nekom drugom obliku, nekom drugom životu možda će imati smisla težiti k njoj, ali kako čovjek nikako,. Jer kako težiti nečemu što još nismo ni definirali? Kako znamo da ne trčimo u suprotnom smjeru od onoga što zbilja jest? Što ako je to kao što je Alpha napisala samo iluzija koju je čovjek u svom umu stvorio, ali u biti u prirodnom obliku ne postoji?

Gea ti sama određuješ što je to savršenstvo za tebe, za tebe to može biti izraditi neku savršenu skulpturu ili nacrtati savršenu sliku, za sportaša može biti odigrati savršenu utakmicu, za znanstvenika otkriti nešto veliko... svatko će težiti za svojim, pa se može činiti da je to iluzija i da se i ne može postići, ali nije tako možemo tome težiti i u stvari nema pogrešnog ili suprotnog puta. Nažalost ili na sreću savršenstvo ne možemo doseći u ovom životu.

gloria_g je napisao/la:

ma ja uopće ne želim biti savršena - jel to loše???

Kaže MoW da je to u principu loše, no ako ti si ti svjesna da si nesavršena u svojoj savršenosti, onda je to ok

ma kaj MoW zna !!

Što se tiče savršenstva, mislim da bi ga prvenstveno bilo poželjno definirati, jer očito za svaku individuu ima drukčije značenje.
Pitanje religije ne bih miješala u cijelu priču, jer uvijek postoje neka opravdanja zašto smo ovakvi ili onakvi "nesavršeni", a samo postojanje religije pa čak i cjelokupne crkvene mašinerije nas ne čini isključivo "nesavršenima", već to činimo mi, sami.

Najlakše je prebacivati odgovornost na društvo, na današnje površno-materijalne vrijednosti i ostalo, a najteže sam priznati da smo daleko od savršenstva. Naposljetku, uvijek će postojati nešto izvan nas, što će neki smatrati bitnim razlogom naše nesavršenosti (radi se o samozavaravanju), izbjegavajući okriviti "glavne krivce", nas same.

Vjerujem da je težnja savršenstvu utkana u svako živo biće, svjesno ili nesvjesno.
Kipari su stoljećima nastojali stvoriti savršenu skulpturu, odavno se zna za zlatni rez. Ipak, ovdje se radi o umjetnosti, a sve je puno kompleksnije kad se radi o težnji savršenstvu koja je prisutna kod samog čovjeka.
Kako je onda definirati? Čemu mi to težimo i težimo li savršenstvu radi sebe samih ili radi potvrde drugih ljudi? Težimo li zato jer smo u svojoj biti kompetitivna bića koja se žele istaknuti?

Budimo realni, svatko od nas želi biti važan i po nečemu priznat od drugih ljudi.
Savršenstvo je ipak ideal koji nikad nećemo moći postići, upravo zato jer smo nesavršeni. Toga smo naravno svi svjesni, ali ujedno ta nedostižnost ne smije biti opravdanje da se ne trudimo sami biti što savršeniji.
Nažalost, smatram da su se danas neke vrijednosti promijenile pa ljudi svoj fokus ka "briljiranju" baziraju rukovodeći se isključivo svojim egom i mahom površnijim vrijednostima. Tako dolazi do žalosne činjenice da se teži krivim stvarima, a u postizanju istih se žrtvuju ili krše neke bitne vrijednosti koje bi trebale biti primarne.

U konačnici se težnja "savršenstvu" ipak svodi na eventualnu pedantnost neke osobe, postizanje nekog relativno shvaćenog uspjeha u nekom životnom segmentu, koji opet neće biti savršen, već poželjan.
Ipak, da bi to ostvarili, morali bi se potruditi, a ne kao mnogi opravdavati svoje "neuspjehe" činjenicom da ne želimo biti savršeni.

Isto tako, trebali bi sami biti dovoljno kritični, prvenstveno iskreni, ne da spoznamo da smo svi "nesavršeni" što je općepoznata stvar, već da postoje razni nepoželjni elementi na kojima bi morali poraditi da bi uopće bili donekle uspješni u nečemu. Najgore je kada netko kaže "ja sam nesavršen" i nastavlja se nekorektno ponašati prema sebi, ali još više prema drugima, jer pritom samo koristi prečac i opravdanje za sebe.
Iz nekog razloga ga je napustila volja da teži biti bolji (neki bi rekli savršeniji). To je problem i objektivno vrlo neuvjerljivo opravdanje individualne "nesavršenosti".

Athena je napisao/la:

Što se tiče savršenstva, mislim da bi ga prvenstveno bilo poželjno definirati, jer očito za svaku individuu ima drukčije značenje.

Svakako je teško za definirati.
Citirat ću jedan dio Tao te Chinga koji možda naočigled nema veze s temom savršenstva, ali ukazuje na složenost savršenog djelovanja:

To što čitav svijet prepoznaje ljepotu
samo kao ljepotu, po sebi je ružno.
To što čitav svijet prepoznaje dobrotu
samo kao dobrotu, po sebi je zlo.

Jer skriveno i očitovano rađaju jedno drugo.
Teško i lako se nadopunjuju.
Iz dugog se izvodi kratko.
Visoko i nisko počivaju jedno na drugome.
Glas i zvuk se usklađuju.
Lice i naličje slijede jedno drugo.

Stoga, mudrac upravlja svojim akcijama bez djelovanja,
i širi svoje učenje bez govorenja.
Ne osporava i ne oduzima.
Podiže, ali ne prisvaja.
Stvara, ali ne gomila.
Postiže uspjeh, ali se na njemu ne zadržava.

I upravo stoga što se na njemu ne zadržava,
nitko mu ga ne može oduzeti.

Athena je napisao/la:

Vjerujem da je težnja savršenstvu utkana u svako živo biće, svjesno ili nesvjesno.
Kipari su stoljećima nastojali stvoriti savršenu skulpturu, odavno se zna za zlatni rez. Ipak, ovdje se radi o umjetnosti, a sve je puno kompleksnije kad se radi o težnji savršenstvu koja je prisutna kod samog čovjeka.

Da. Zlatni rez je samo jedna komponenta. Nažalost, niti nju umjetnici ne slijede. Neki čak svjesno odlučuju eksperimentirati bez uporišta u tradicionalnom znanju o skladu. To obično biva ružno, iako se koji put "potrefi" da ne ispadne katastrofa.

Savršenstvo dolazi kroz sklad i ravnotežu, ono nikad ne može doći kroz nered i neravnotežu.

Athena je napisao/la:

U konačnici se težnja "savršenstvu" ipak svodi na eventualnu pedantnost neke osobe, postizanje nekog relativno shvaćenog uspjeha u nekom životnom segmentu, koji opet neće biti savršen, već poželjan.
Ipak, da bi to ostvarili, morali bi se potruditi, a ne kao mnogi opravdavati svoje "neuspjehe" činjenicom da ne želimo biti savršeni.

Govoriš o očitovanju savršenstva u svakodnevnici.
Pedantnost? Svakako, slažem se. S time da su na prvom mjestu upornost i marljivost. Predanost, nakon koje slijedi pedantnost. No bitna je i vezanost koja je ustvari nevezanost.

Athena je napisao/la:

Isto tako, trebali bi sami biti dovoljno kritični, prvenstveno iskreni, ne da spoznamo da smo svi "nesavršeni" što je općepoznata stvar, već da postoje razni nepoželjni elementi na kojima bi morali poraditi da bi uopće bili donekle uspješni u nečemu. Najgore je kada netko kaže "ja sam nesavršen" i nastavlja se nekorektno ponašati prema sebi, ali još više prema drugima, jer pritom samo koristi prečac i opravdanje za sebe.
Iz nekog razloga ga je napustila volja da teži biti bolji (neki bi rekli savršeniji). To je problem i objektivno vrlo neuvjerljivo opravdanje individualne "nesavršenosti".

Da, i to društvo nažalost potiče. "Ja sam nesavršen." "Savršenstvo je iluzija, slab sam i jadan." "Ništa ne mogu." "Koga briga za savršenstvo."...

Transformacija koja bi u društvu nastala kad bi većina nastojala djelovati barem donekle savršeno bila bi strahovito snažna. Eto, u takvom svijetu bih želio živjeti.

gloria_g je napisao/la:

ma ja uopće ne želim biti savršena - jel to loše???

Ovisi o tome što podrazumijevaš pod ''savršenstvom''.

bez grijeha

Pitam se bi li takva osoba bila previše predvidljiva, ili mi se to samo tako čini. ^^

Sad si postavio pitanje koje je možda i dublje nego što pretpostavljaš. Kad govorimo o predvidljivosti, govorimo o determinizmu, predodređenosti nečega na temelju prethodnih stanja u kojima se to nešto nalazilo.
To bi značilo da čovjek na taj način gubi slobodu izbora. S druge strane, znanstveno je dokazano da fiziološki procesi imaju najveću nelinearnost i najslabiju prediktivnost upravo kod zdravih pojedinaca. Što je osoba bolesnija, to joj se bolje procesi mogu predvidjeti, to su oni više linearni.
Ako pretpostavimo da nije savršeno stanje kad je osoba fizički bolesna, tada slijedi da je upravo neprediktivnost karakteristika savršenstva.
Neponavljajući, uvijek promijenjivi, ali s malim amplitudama promjene, obrasci ponašanja ukazuju na savršenstvo, na dinamičku ravnotežu.
Grijeh je samo veći ili manji odmak od savršenstva. Ako je grijeh veći, teže ga je kompenzirati i savršenstvo nam izmiče. Ako je grijeh manji, savršenstvo je moguće zadržati, ali izmjene obrasca djelovanja su ipak potrebne.

Ja sam savrseno nesavrsen...

Kako mi sve bolje upoznajemo neku osobu, tako nam ona postaje sve više predvidljiva, jer polovimo njen način razmišljanja, prioritete, karakter... Zbog determinističkog poretka događaja. Međutim, znači li to gubitak slobode izbora? Predviđanje je pretpostavka budućeg stanja na temelju indicija koje posjedujemo o nekom događaju/nekoj stvari, a koje potom povezujemo u smislenu cjelinu. Samim time to je akt slobodne volje, koji nije nepogriješiv.
Ako se pak pitamo postoji li savršena deterministička predodređenost svakog našeg poteza s čim bi slobodna volja dobila titulu iluzije, tada ne znam zna li se siguran odgovor na to pitanje, ali meni osobno je takva pretpostavka nerealna.

Pa, sigurnog odgovora zasad nema, ali je newtonovski/einsteinovski determinizam svakako poljuljan stupanjem na scenu kvantne fizike i njezine neodređenosti.
Mislim da ćemo bilo kome jako teško predvidjeti sve moguće akcije, ali ako je cijena savršenosti veća predvidljivost, ja je vrlo rado plaćam.

MoW je napisao/la:

Stoga, mudrac upravlja svojim akcijama bez djelovanja,
i širi svoje učenje bez govorenja.
Ne osporava i ne oduzima.
Podiže, ali ne prisvaja.
Stvara, ali ne gomila.
Postiže uspjeh, ali se na njemu ne zadržava.

I upravo stoga što se na njemu ne zadržava,
nitko mu ga ne može oduzeti.

Lijepo rečeno

MoW je napisao/la:

Athena je napisao/la:

Vjerujem da je težnja savršenstvu utkana u svako živo biće, svjesno ili nesvjesno.
Kipari su stoljećima nastojali stvoriti savršenu skulpturu, odavno se zna za zlatni rez. Ipak, ovdje se radi o umjetnosti, a sve je puno kompleksnije kad se radi o težnji savršenstvu koja je prisutna kod samog čovjeka.

Savršenstvo dolazi kroz sklad i ravnotežu, ono nikad ne može doći kroz nered i neravnotežu.

U potpunosti se slažem, tako da ću samo citirati bez komentara

MoW je napisao/la:

Athena je napisao/la:

Isto tako, trebali bi sami biti dovoljno kritični, prvenstveno iskreni, ne da spoznamo da smo svi "nesavršeni" što je općepoznata stvar, već da postoje razni nepoželjni elementi na kojima bi morali poraditi da bi uopće bili donekle uspješni u nečemu. Najgore je kada netko kaže "ja sam nesavršen" i nastavlja se nekorektno ponašati prema sebi, ali još više prema drugima, jer pritom samo koristi prečac i opravdanje za sebe.
Iz nekog razloga ga je napustila volja da teži biti bolji (neki bi rekli savršeniji). To je problem i objektivno vrlo neuvjerljivo opravdanje individualne "nesavršenosti".

Da, i to društvo nažalost potiče. "Ja sam nesavršen." "Savršenstvo je iluzija, slab sam i jadan." "Ništa ne mogu." "Koga briga za savršenstvo."...

Transformacija koja bi u društvu nastala kad bi većina nastojala djelovati barem donekle savršeno bila bi strahovito snažna. Eto, u takvom svijetu bih želio živjeti.

Postoji i ona druga krajnost gdje netko kaže «...ja sam savršen i sve što radim je savršeno» bez ikakvog kritičkog osvrta na svoje ponašanje, a kad se malo bolje pogleda...hm bolje da se ne gleda

Slažem se s tobom MoW, kad bi se ljudi barem malo potrudili i kad bi činili samo ono što mogu, ne više od toga, promjeren bi bile ogromne, no nažalost ljudi danas ostvaruju samo mali dio svog potencijala. Izgleda da se većina boji ili pak smatra da ne može postići ideal savršenstva i tada odustaje i time ne ostvari niti ono što je moguće i ustvari samo preživljava.

@Omega osoba koja se trudi biti što je moguće više savršena ne gubi slobodu izbora, iz razloga što je za takvo ponašanje potrebno odluka koja se mora potvrđivati svakog dana, za to je potreban trud, rad, upornost... i to kroz dugo vremensko razdoblje time se baš potvrđuje slobodna volja, jer se odluka za takvo ponašanje mora donositi iz dana u dan.

@Athena...da li zbilja svi ljudi zele biti posebni, istaknuti i priznati? Mozda neki samo zele proci nezamjeceni, bez puno buke i diranja u njih? Neki mozda zele priznanje cijelog svijeta, drugi prizanje samo jedne osobe. Ipak, niti jedna od varijanti ne znaci da smo savrseni niti cak da smo na pravom putu. Cini mi se da tek kada se okrenemo sami sebi i krenemo u borbu i natjecanje sa sobom - idemo u pravom smjeru. Dok se natjecemo s drugima, dok se zelimo istaknuti, dok nam je potrebno prizanje okoline - nesto nije u balansu. Ego je, vrlo cesto, nas veliki problem.

@MoW...razumjem na sto ciljas kada kazes da tijelo sa predvidljivim funkcijama je zapravo najcesce nezdravo. Ipak, pitanje je da li se to moze primjeniti na sve.

@Omega...mislim da je iluzija da sto nekog vise znas to bolje mozes predvidjeti njegovo ponasanje. Ljudi uvijek iznenade. Nasa je zabluda da mozemo nekog 'tek tako' predvidjeti. Ali cak i da mozemo nas mozak nije mozak te osobe i mi njene postupke filtiramo kroz nas sustav. Recimo da imamo osobu koja uvijek radi dobro i zeli pomoci. Ta osoba, recimo, ima neki svoj mentalni sklop kojim promatra i dozivljava situacije oko sebe. Kazimo da tu osobu pokrece zelja da zastiti slabije. Druga osoba promatra postupke prve. Ona uvidja obrazac ponasanja i moze predvidjeti neke akcije prve osobe. Prva osoba cak kaze drugoj sto ju pokrece. Ipak, druga osoba ima svoj mentalni sklop i iako je cula razloge prve osobe to filtira kroz svoj sistem te izlazi s idejom da prva osoba zapravo ima skrivene razloge. Da pomaze slabijima jer ocekuje nesto za sebe od toga. Druga osoba ne moze shvatit ni prihvatit da prva osoba ima ciste namjere. I sad...da li druga osoba poznaje prvu? I ne bas...

@Chak...samokritika, ha? Nevjerojatno kako ta osobina dolazi ili u velikim ili u nikakvim kolicinama

Da dobro si to zaključila Alpha, a i obično vrijedi da što je netko manje kritičan prema sebi to je više kritičan prema drugima i obrnuto.

Nikako da nađemo umjerenost tj. balasn kako bi MoW rekao.

@Alpha, mislim da svi ljudi žele da ih drugi doživljavaju, da znaju da postoje.
To ne znači da će težiti da u svemu budu prvi. Čak i oni koji žele kroz život proći pretežno nezamjećenima, žele da su drugi toga svjesni, tj. da ih tako percipira bilo društvo, bilo neki pojedinac. To je isto jedan način isticanja.

Vjerujem da veliku ulogu oduvijek igra ego čovjeka, ali očito je to urođeno ljudima.
Što se tiče savršenstva, postavlja se opet pitanje tko definira ono što se smatra "savršenim". Pojedinac ili skupina? I gdje se začeo sam pojam "savršenstva"?

Ja mislim da postoje neke odrednice, opća shvaćanja koja su se iskristalizirala među sveukupnim ljudstvom i koja se smatraju "savršenima". Ona se nedovojbeno mijenjaju, iako ne toliko drastično.
Većina ljudi (na nekom stupnju civilizacije) vrlo slično definira ono što u nekom životnom segmentu smatra savršenim ili idealnim. Dakako da postoje izuzeci.

Ono što je vrlo diskutabilno odnosi se na pitanje da li čovjek zaista pokušava dostići savršenstvo radi sebe samoga (pretpostavimo da bi to bilo najoptimalniji, knjiški primjer težnje samorazvoja) ili to pak radi također radi sebe, a posredno zato da bi bio uvažen među drugima.
Da uzmemo hipotetičan primjer dvoje, troje pojedinaca koji bi nastanjivali Zemlju i povučemo paralelu sa težnjom "savršenstvu", bilo bi zanimljivo promatrati što se događa.
Leži li ključ istine u čovjekovoj prirodi, koja je prvenstveno natjecateljski i individualno-eksplicitno orijentirana, iako toga nismo svjesni?

Pojednostavljeno, jesmo li u svojoj biti sposobni poduzimati nešto isključivo "za sebe", bez potrebe da se uopće osvrćemo na "vertikalu prosjeka" i onoga što je u njoj sadržano i shvaćeno kao primjerice "savršeno" ili poželjno?

Ja smatram da nije pogrešno kada čovjek teži razvoju jednim dijelom time što se komparira s drugima. Štoviše, mislim da je to normalno, budući da je čovjek društveno biće, koje funkcionira u zajednici i treba njeno priznanje, na ovaj ili na onaj način.
Zajednica i treba biti neki okvirni orijentir pojedincu u njegovom djelovanju.
Alarmantno bi bilo jedino da pojedinac nečemu teži samo zato jer se želi više istaknuti od drugih, a da pritom uopće ne polazi od sebe, svojih potreba i stremljenja.
Općenito, ne mislim da je postizanje balansa kod čovjeka i njegovih strmljenja (ka "savršenstvu") moguće postići tako da se okrenemo isključivo sebi, bez da nam je uopće stalo osvrtati se na ostale, kao niti isključivo ravnanjem sa "parametrima savršenstva" koje je kreiralo cjelokupno društvo.

Slazem se da je velikoj vecini ljudi, u biti rekla bih gotovo svima, vazno da su nekome bitni, da su nekome prvi. Najvise se to vidi kod male djece. Ipak kako osoba odrasta potreba za obracanjem pozornosti na sebe opada. I dalje zelimo imati nekog kome smo posebni ali tada vec dolazimo u "fazu" kada smo u stanju ici jos dalje i odvojiti se i od te potrebe. To ne znaci da se umanjuje nasa ljubav prema osobi sa kojom jesmo vec samo da prestaje ta nasa "ovisnost" o drugima...ali...mislim da jako malo ljudi ide dalje...uglavnom se zaustavi tu negdje...obitelj i to...daljnji rad na sebi se dosta uspori...

Citat :

Težnja prema savršenstvu je prirodna, to nam je većini dano. Mi smo slika Božja i tako bi se trebali i ponašati.

pa ako smo slika i prilika Božja onda smo i savršeni. naše bivanje u ovom vremensko-prostornom svemiru nam omogućuje iskustvo, spoznaju. na kojem smo stupnju je sasvim nebitno (zato mi je to uspoređivanje s drugima bezveze) ako se uzme u obzir da će svi doći svom cilju, samo je pitanje vrimena. ispada da smo u datom trenutku savršeno nesavršeni. e sad...kako napredovati, kako doći do cilja ako se uljuljkamo u savršenom nesavršenstvu (...a još ako nam je cilj nepoznat)? zato služi ovaj svemir, zato služi ovaj svijet (bar ja tako mislim). svakodnevne situacije nas guraju naprijed. sad nas baca sad nas diže, bar mene tako. i kad se dižem znam da je to iluzija ali bez obzira na to uživam u njoj, to mi godi, diže mi ego...a kad padnem kupim komadiće po podu i onda preispitujem tko sam i šta je moj cilj. može li drugačije? vjerovatno može, ali mene je iskustvo naučilo da to kod mene jedino ovako pali.
trebati i morati kod mene samo izaziva otpor.

Paaa...ovisi kako se tumaci ta izjava. Prvo bi morali predpostaviti da je taj Bog savrsen i kompletan te da se vise ne razvija, a drugo bi morali kazati da smo mi upravo dio Boga ali tamo pise "slika"...a sto znaci "slika"... Ako odemo u fotografa i slikamo se da li smo to mi? I nismo bas. To je nas odraz uhvacen u jednom trenu. Nije isto imati kraj sebe dragu osobu ili njenu sliku, jel da? Pa tako i mi...ako smo slika, sjena nekako...ne zvuci bas savrseno...

Ovo za napredovanje...da, slazem se...jos bih dodala da cak i kada postignemo dovoljan stupanj "savrsenstva" da se vise ne moramo inkarnirati to ne znaci da smo gotovi sa lekcijama

@Alpha Da, lekcije se i dalje nastavljaju, samo nam trenutačno detaljnije znanje o tome manjka iz razumljivih razloga.
Slažem se s tobom da s razvojem prestaje ovisnost o bliskim osobama, ali ne i ljubav. Ljubav je ravnoteža, savršenstvo u zajedništvu.

@Chak Ego i strah koče sve, kao što si i sam primijetio. To je veliki problem, isticanje sebe i svojih postupaka kao i strah od toga da postanemo možda blaži, bolji, ponizniji, bliži savršenstvu. Pa šta će nam susjed s bazenom reći?

@Athena Ako sam te dobro shvatio (a koji put te teško pratim jer puno pišeš ), pitaš se da li je moguće da težimo savršenstvu samo radi nas samih ili to uvijek radimo da nas drugi primijete?
Kao, u našoj prirodi je ta želja da se pokažemo pred drugima pa da u odnosu na nekog drugog budemo savršeniji.
Hmm... možda. Rekao bih da je to prijelazni stupanj. Mislim da to nije nužno, to je samo tako jer se ljudi boje. Kad u zajednici ne bi bilo straha i doslovno borbe za preživljavanje, mislim da bi postepeno nestalo potrebe da se ističemo i usavršavamo samo radi drugih, što i nije usavršavanje više, nego bildanje ega.

@Mow, da na to sam mislila.
Smatram da je težnja da se usavršimo velikim dijelom nužno inicirana od strane društva, iako toga možda nismo svjesni.

Mislim da je (nažalost) neizostavna činjenica da živimo u zajednici koja je obilježena stalnim dokazivanjima, konkurencijom, kompeticijom. To se reflektira i na nas, na naše težnje i stremljenja.
Zapravo smo svi mi na neki način nezadovoljni kad nismo prepoznati barem kao relativno "uspješni" u nečemu od strane društva, tako da taj element priznanja od strane društva ne bih definirala nebitnim. Naposljetku, mnogi očekuju i priznanje od društva za nešto u čemu su se pokazali uspješnima i u "očima drugih" zapravo smo tek tada okarakterizirani kao uspješni.

Isto tako ja ne bih ulazila u krajnosti "samo radi sebe" i "samo radi drugih", jer mislim da je između toga bitan kompromis.
Opet se vraćamo na pitanje tko postavlja definicije "savršenstva".
Ja bih rekla da je društvo generacijama unazad kreiralo neke temelje samog "savršenstva" kojem se nastojimo približiti, dakle ono je stvorilo vertikalu, iako je naglasak na nama i vlastitoj samospoznaji da smo se približili tom idealu.
Ako smo sami nezadovoljni nečime što smo postigli, iako je društvo naš "uspjeh" okarakteriziralo gotovo "savršenim", izostat će ono unutarnje zadovoljstvo. Ujedno, to će biti znak da smo težili nečemu što je bilo inicirano isključivo "izvana", a ne "iznutra" i to je pogrešno.

Ukoliko pak ostvarimo neki (ili neke) životne segmente na vrlo zadovoljavajući način, "savršen" za nas same, a društvo to ne prizna ili se isto izravno kosi sa mjerilima većine, onda će također nastupiti nezadovoljstvo.
Zato mislim da je veoma važno imati na umu da smo mi ipak društvena bića, što ujedno ne smije negirati vlastitu individualnost, već s njom ići ruku pod ruku.

Mow je napisao/la:

Kad u zajednici ne bi bilo straha i doslovno borbe za preživljavanje, mislim da bi postepeno nestalo potrebe da se ističemo i usavršavamo samo radi drugih, što i nije usavršavanje više, nego bildanje ega.

Mislim da je to stanje zajednice utopija.
Kad ne bi bilo potrebe za borbom i egzistencijom, ljudi bi je izmislili, vjerojatno potaknuti vlastitim egom i željom da stvore određeni poredak i rangiranje, unutar kojeg bi pojedinci zauzeli svoje mjesto.
U svijetu u kojem živimo je pak vrlo nezahvalno, čak i neuvjerljivo reći da naša težnja "savršenstvu" egzistira samo radi nas kao jedinki, a da se istodobno kontekst društva potpuno zanemaruje.

Opet copacabana post.

Athena je napisao/la:

Opet se vraćamo na pitanje tko postavlja definicije "savršenstva".
Ja bih rekla da je društvo generacijama unazad kreiralo neke temelje samog "savršenstva" kojem se nastojimo približiti, dakle ono je stvorilo vertikalu, iako je naglasak na nama i vlastitoj samospoznaji da smo se približili tom idealu.

Mislim da mi sami određujemo definiciju savršenosti. Tko je savršena Athena to možeš samo ti reći, jednako kao što ja mogu dati odgovor na pitanje tko je savršen Chakotay, e sad mi sami mijenjamo tu definiciju, ponekad pod utjecajem drugih, a ponekad zato jer to želimo, ali uvijek to moramo mi sami učiniti bez obzira od kuda dolazi impuls za promjenom.

@MoW a kad bi mi barem znali da susjeda sa bazenom uopće nije briga za nas

čovek je savršen onoliko koliko to želi biti...