Razgvarate li s pokojnikom dok ste na groblju

Kad dođete na groblje da li razgovarate s pokojnom osobom, ili se samo pomolite, odnosno samo zapalite lampaš. Kakvi su vaši običaji?

ne razgovaram na glas. krivo mi je šta je daleko i ne mogu otići sama, a tako bi se rado dobro isplakala pokraj nje.

rijetko odlazim na grbolje, a i kad odem, onda više razmišljam o vlastitom životu nego o toj osobi...
kad "razgovaram", tada to činim tiho, ali ipak ne u sebi, nego dovoljno glasno da sam sebe čujem... tada se to pretvori u monolog... ah....

Ja isto rijetko idem na groblje. Pokušavam razgovarati sa pokojnima, ali to se svede na to da ja pričam (u sebi), ali nema nikakvog odgovora, samo praznina i tišina. To me dodatno rastužuje, zato i ne idem često na groblje. Što ću tamo, tamo tako i onako nema nikoga.

Da, kao sto Chak kaze...i meni se cini da tamo ionako nikoga nema... Vise mi ima logike pricati s pokojnicima na mjestima gdje su najvise voljeli boraviti. Kakva je veza groblja i pokojnika osim sto su tamo spremljeni posmrtni ostatci? U biti nikakva posebno.

ja kad idem na groblje zapalim svjeću tj. lampaš, a znam se prisjetiti kako je bilo kad je ta osoba bila živa, no ne pričam s njom niti usebi.

rijetko odem na groblje jer mi je jako daleko ,trebam prijeći 2 županije da bih došla na groblje. al se svojih sjetim ćesto tako da mi to i nije potrebno i u mislima sam uvijek s njima,a dok odem na groblje zapalim lampion i u mislima se onako izjadam ,mada bi se na glas dobro isplakala , da mi bude lakše .

Ja se volim prisjetiti pokojnika kroz neke lijepe događaje koji su obilježili naš život.
To činim prilično često, kad me neka situacija u sadašnjosti podsjeti na prošlost.
Zapravo, pamtim neke trenutke, fragmente svega onog što smo prolazili u pojedinim situacijama.

Na groblje idem zapaliti lampaš, dosta često kad idu i ostali, budući da mi groblje nije daleko.
Međutim, na groblju ne osjećam nikakvu posebnu povezanost niti sjećanje na umrle zaživi. To mjesto me čak na neki način udaljuje od njih, jer ih u mislima ne mogu povezati sa tom lokacijom. Ništa bitno nije se događalo na groblju za njihova života.
Kad sam tamo, onda uglavnom puno ne razmišljam, samo šutim.

Kad sam u Vinkovcima, uvijek idem na groblje - nije da naglas pričam sa prabakom, al razmišljam on njoj skoro sat i po nakon groblja jer obično onda produžim uz Bosut pa tako sve do jednog odmarališta udaljenog 5km...

ne idem na groblja...jednostavno ih izbjegavam u sirokom luku,jedino ako je bas sprovod bliznjega pa eto onda ipak odem,iako nerado...na kraju krajeva na grobljima ostaju samo tijela,kosti...a mene zanimaju duse...@

Ma i meni je mnogo bitniji ovaj spiritualni dio, groblje usput kad se idem tako šetat. Ali nikad mi nije bila ta teorija da sve duše idu u raj pa nas od tamo gledaju, meni je to ono ljepše kad zamišljam da prožimaju biljke, životinje, kamenje, rijeke i da nam se javljaju u neobičnim oblicima

.

Ne idem na groblje jer nemam po što tamo ići. Možda jednog dana dok ću morati malo počistiti. Ili ako će mi trebati utjeha da malo popričam sa "kamenom" tamo.

Groblje je mjesto gdje se zakopavaju mrtvi. Ako se nalaziš na groblju, nalaziš se na mjestu gdje je kasno za razgovore. Bolje se postaraj da ako imaš što važno za reći, da to kažeš prije nego što taj neko postane pokojni. Na groblju to nećeš nadoknaditi.

Ja svoje obiđem možda 3-4 puta godišnje, pokosim oko grobova da ne zaraste i to je to. Kad sam bio manji znao sam i izmoliti koju molitvu i svijeću zapaliti, ali sad mi je to nekako ogavno, uvijek mi smrdi na licemjerje...

NA groblje idem jednom godišnje. Ali kada idemo volim posjetiti svoje pokojne, jer jako držim do svoje obitelji! Kasnije, uvjek sam otiđem posjetiti Draženov grob i naše slavne pjesnike.

Idem obično jednom godišnje i tada se pomolim za duše mojih predaka gdje god da trenutno jesu, da ih vodi Božja volja.
Naravno, to isto bih mogao činiti i od kuće, ali nekako mi je ovo ostao običaj.

ne iden na groblje po tom pitanju,jedino turisticki...@