Ante Tomić

Vjerojatno ste makar ćuli za Antu Tomića, Splitskog književnika i novinara. Ako slučajno niste evo LINK za prvu ruku "upoznavanja"

Prosto volim njegov humor i stil pisanja...možda zato jer je frajer cinično ironočan

Kako se vama dopada? Ako niste upoznati s njegovim radom evo jedan tekst za primjer:

Piše Ante Tomić: Ima li itko tko nije pet-nula?

Jedna se splitska gimnazija u cijelosti popunila učenicima s prosjekom pet-nula, djecom koja u svjedodžbama dva završna razreda osnovne od vrha do dna imaju same odlične. U drugim gimnazijama jedva da su nešto manje izbirljivi. Negodovat će i zaprijetiti vam prstom, osuditi vaš roditeljski propust, ali naposljetku vjerojatno ipak zažmiriti da vam je mali neznatno posrnuo u manualnim vještinama s alatom pa nema nego vrlo dobar iz tehničkog odgoja. A možda i neće, manja šeprtljavost s lemilicom, odvijačem i turpijom udaljit će vašeg klinca iz bolje škole. U čitavom gradu za njega neće biti mjesta u gimnazijama.

“Upišite ga onda u nekakvu obrtničku školu”, kaže prosvjetni savjetnik prostodušno. “Dajte ga u limare.”

“U limare?!” zgranete se vi. “Ali, upravo sam vam objašnjavao, on ne zna s lemilicom.”

Prosvjetni pametnjaković bespomoćno raširi ruke, ne znajući kako bi mogao raspetljati ovaj paradoks. Naprosto, tako stoje stvari, toliko je onih s pet-nula-nula da gimnazijama ne treba ološ. Vodite odavde tu propalicu, tu mizeriju, tu bitangu, tu... tu... tu nesreću i taj užas s četvorkom iz tehničkog. Ne zna s turpijom?! Ho, ho, pa ne ide to tako, gospodine dragi. Mnogi su tako ovih dana bili ukoreni, posramljeno zagrlili dijete i teška se koraka odvukli iz klasičnih, jezičkih i matematičkih gimnazija. Ako im se nasljednik njihove loze do jučer činio kao bistar, marljiv i pristojan dečko, danas shvaćaju da ga mogu upisati samo u nekakvu strašnu srednju poljoprivrednu školu gdje učenici ćebuju profesore.

Obrazovni je darvinizam zaista postao prilično zastrašujući. Jednom zeznete sa zgrčkom i raznoškom, drugi put pomiješate Trpimira i Zvonimira, a treći zaboravite bilježnicu iz lektire i ćao, đaci. Završite na dnu hranidbenog lanca. Za čitav život vam se osveti da ste u osmom razredu jednu nepoznanicu preselili s lijeve na desnu stranu jednadžbe, a niste promijenili plus u minus. Završite kao beskućnik, na kartonu na pločniku, prolaznicima mahnito objašnjavajući: “Kada broj mijenja stranu jednadžbe, mijenja i predznak.”

“Vidiš”, pokazujem ja sinu prosjaka pred crkvom, “ni on nije htio čitati Dragutina Tadijanovića.”

Obožavam ga ovako prepadati, premda vjerojatno ne govorim istinu. Odlikaša, a posebno onih sa samim peticama u đačkoj knjižici, u doba kad je taj na kartonu pred crkvom išao u školu, nije bilo ni blizu kao danas. U naše vrijeme prosjek pet-nula bio je gotovo teorijski uspjeh, usporediv možda tek s Nadjom Comaneci kada je na Olimpijadi u Montrealu za vježbu na dvovisinskom razboju dobila sve desetke. Došli bi te snimiti za televiziju ako si imao pet-nula, gostovao bi u Nedjeljnom popodnevu kod Saše Zalepugina. Drug Tito bi te pozvao na Brijune. Drugarica Jovanka dala bi ti čokoladu ako si imao sve petice.

A danas, majku mu, svaki mulac ima taj prosjek ocjena. Gnjavi ga da ga uopće pitaš takve pizdarije.

“Pet-nula”, reče on umorno, ni za tren ne prekidajući kompjutorsku igricu dok razgovara s vama.

Tu shvatite u kakvoj je zabrinjavajućoj krizi naš obrazovni sustav. Čitava tlapnja o društvu znanja razbije se pred otkrićem da se čitava jedna gimnazija, sto sedamdeset mjesta u klupama, od osam do podneva napunila samo superodlikašima. Ne obezvređujući ničiji pojedinačni trud, nijednog nastavnika, roditelja ili djeteta, nešto mora biti trulo i lažno u tome blistavom, potpunom uspjehu. Naše osnovne škole proizvode odlične đake baš kao što je sovjetska industrija proizvodila udarnike, a ne moram vas, vjerujem, podsjećati kako je završila sovjetska industrija.

Kriterij izvrsnosti nepovratno umire ovom ubrzanom, umjetnom, pojačanom GMO proizvodnjom izvrsnih. Da sva djeca završe razred odličnim uspjehom uistinu je za goru paniku od razreda u kojemu sva djeca imaju prosjek za dovoljan. Učinit će se možda proturječno, ali oni prvi, koji su svi odlikaši, strašnija su slika poraza vrijednosti i malodušnosti naših loše plaćenih učitelja i nastavnika.

“Evo ti dva, samo da te ne gledam”, rekli bi u naše vrijeme profesori bezvoljno. Danas vam, čini se, obično daju odličan. Ima li išta da bi poraznije moglo posvjedočiti o letargiji koja je zavladala našim obrazovnim sistemom od ove olakosti, od toga da više nema radosti u petici. Čak i nastavnici koji možda nisu sasvim obeshrabreni i bezvoljni podijelit će naposljetku odlične ocjene možda samo zato što znaju da to čine u drugim školama, a oni ne žele svojim učenicima otežati upis u gimnaziju. Kada to jedan počne raditi, čitava se zgrada vrijednosti nezaustavljivo ruši. Kao što nam se, velikim dijelom, već i srušila.

Nastavimo li ovim trendom, pretpostavka je da će najkasnije do 2020. sva djeca u Hrvatskoj imati prosjek pet-nula, a dobre tri četvrtine njih na karti svijeta neće znati naći Aziju. Svi će biti odlikaši, a pingvini će se razmnožavati fotosintezom. Kakva će to biti katastrofa, možda je najbolje opisati primjerom katastrofe koju je, kao ministrica branitelja, napravila sadašnja premijerka Jadranka Kosor.

Već za koju godinu vidim potpuno identičan scenarij. Odličnih đaka bit će jedva kojih petnaestak tisuća manje nego hrvatskih branitelja. Javnost će ogorčeno tražiti da se objavi koji su pravi, a koji lažni odlikaši. Ministarstvo obrazovanja i športa stavit će oznaku tajnosti na Registar odlikaša, sve dok ga nepoznati počinitelj ne ukrade i objavi na internetu.

Slučaj lažnih branitelja bit će potpuno, jedan kroz jedan, sukladan sa slučajem lažnih odlikaša. Čak i u rješenju. Onako kako je Jadranka Kosor braniteljima masovno dijelila invalidske mirovine i mi ćemo naše odlične učenike, odmah nakon petnaeste, ravno iz osnovne škole moći slati u penziju. Jer tko bi normalan takvim benama i tudumima dao da išta rade. izvor

A evo i stranica sa još njegovih kolumni za one kojima se sviđa Klasa optimist

Dobar je, i meni se sviđa način izražavanja. Što se tiče same teme slažem s njime. Prije su roditelji barem podmičivali učitelji sa raznim poklonima, nebi li ovi dali bolju ocjenu njihovom djetetu. A sad se radi o torturi praltički, sad je učitelj sretan ako mu se ne prijeti otkazom ili pak sudskom tužbom, a o poklonima može samo sanjati.

Uglavnom se slažem s njim u vezi komentara kad god da ga čitam. Što se humora tiče, piše na taj neki humorističan način i ponekad mi je zabavno čitati ga, ali nije to tip humora po mom ukusu, ali svakako da daje određeni štih napisanom.

@Chak...ma to je samo tekst primjera radi. Tip mi ima genijalan stil. Moras biti kalibriran na to i mnogi ga upravo ne vole jer ga ne kuze

Aaaa znači komentiramo autora, a ne tekstove Ja se isto vrlo često služim ironijom, cinizmom, sarkazmom...tako da ga potpuno razumijem. Ponekad je jednostavno teško izreći kritiku, a da se pri tome ne vrijeđa, pa je onda ovakav izvrnuti način prikladan. Ponekad drugi ne kuži o čemu se govori, ali dobro, ponekad nije niti potrebno da nas svi razume

U biti da, autora...ali svakako su dobrodosli i tekstovi (dovoljno je i linkovi) tekstova koji su te/vas nasmijali ili cak odusevili

Pa, poanta, ponekad, i jeste da ne skuze svi

Zakon mi je stil pisanja "Svi će biti odlikaši, a pingvini će se razmnožavati fotosintezom."

Što se njegovog mišljenja tiče... prvo se nisam slagao, ali onda sam porazmislio kako je to u ostalim školama. U većini osnovnih je tako. Ja sam imao sreće (neki bi rekli nesreće) da nisam pohađao takvu osnovnu.

Ja ti po n-ti put kazem i vjerojatno po n-ti put uzaludno: Vazno je tko kaze.




Enivej, ova je od danas i prosto mi je genijalna...kao i vecina Tomicevih, uostalom:

Kada se rodi dijete, duša ti dođe veća, raširi se od osjećaja što su iznenada postali mnogostruko snažniji, osjećaja što tuku tako neobuzdano da se uplašiš da će ti slomiti rebra i prsnuti iz grudi. Kad ti babica na izlazu iz rodilišta tutne usnuli paket u ruke, shvatiš da nisi imao pojma da na svijetu ima toliko sreće. Drhtiš od navale ljubavi dodirujući mu lice, a strah da i ne spominjem.

Strah da bi se djetetu nešto ružno moglo dogoditi milijardu je puta veći od ukupnog zbroja svih užasa koje si ikada iskusio. Bijes i mržnja prema onima koji bi se usudili povrijediti tvoje dijete su toliki da bi njima mogao zapaliti čitavo euroazijsko kopno od Kamčatke do Portugala.

Klinci su hard rock, Neil Young sa svim emocionalnim pojačalima odvrnutim do kraja.

Razmišljao sam o ovome prije neki dan, držeći u naručju malenog dječaka od nekoliko tjedana. U trenutku sam preko puta uhvatio pogled njegove mame i tamo našao poznatu mješavinu blagosti, radosti i zebnje i nasmiješio joj se s razumijevanjem. I sam sam se mnogo puta našao u složenoj čuvstvenoj groznici koja roditelje trese kao struja, poznajem sreću koja puni oči suzama, ljubav koja ne da disati i nepodnošljivu stravu i bol od same pomisli na bolest ili nesreću.

Nasuprot ovome, emocija koji me je obuzela dan ili dva kasnije bila je vrlo, vrlo prosta i tvrdo jednoznačna. Našao sam u novinama da se Vatikan suprotstavlja dodjeli Nobelove nagrade medicinskom geniju koji je otkrio umjetnu oplodnju i nisam osjetio ništa osim odvratnosti. Popovska uskogrudna i bahata glupost kojom odbacuju jedno dragocjeno, prekrasno znanstveno dostignuće, blistavi trijumf pameti kojemu imamo zahvaliti rođenje, procjenjuje se, četiri milijuna života, zaslužuje zaista tek gađenje.

Moraš stvarno biti naduti imbecil da bi poricao pravo na život četiri milijuna djece, bio nezadovoljan srećom koja je obasjala četiri milijuna parova. A zašto? Samo zato jer apostol Petar ili Pavao nisu ništa o tome kazali u poslanici Korinćanima ili Efeženima. Oprostite, ali što su apostoli Petar ili Pavao uopće mogli kazati o medicinski pomognutoj oplodnji? Zaboga, pa oni ni sapun nisu imali. Već i skuhati masnoću s lukšijom da bi se oprali bilo im je nepoznata vještina.

Imate li čitav mozak u lubanji, mora vas uznemiriti slaboumna i opasna vjera da je u samo jednoj drevnoj knjizi sabrana sva mudrost svijeta, da je još prije dvije tisuće godina ili ranije, na Bliskom istoku, u glinenim potleušicama bez tekuće vode, napisan do jedan odgovor na bezbrojne moralne i intelektualne dvojbe što se svakodnevno otvaraju pred čovječanstvom. A milijuni, stotine milijuna njih gaje ovakvo strašno uvjerenje.

“Sve je u Bibliji”, reče mi jednom na ulici neka gorljiva žena, nezadovoljna mojim pisanjem. “Ja čitam samo jednu knjigu”. “Zanimljivo, gospođo”, odgovorio sam joj, “i Osama Bin Laden čini jednaku stvar”.

Uistinu, možete li se sjetiti ijedne bitne, načelne razlike između mahnitog muslimanskog terorista što misli da sve knjige osim Kurana valja baciti na lomaču i predanih kršćana koji drže da je sve u Bibliji.

Osobito ako imate na pameti da je većim dijelom riječ o istom, prepisanom štivu. Vatikansko protivljenje umjetnom začeću djelo je navlas identične zadrtosti i zapravo nije riječ o ničemu novome. To je samo jedna u beskrajno dugačkoj, stoljećima staroj niski strastvenih neukosti kojima je religija odbacila plodove intelekta.

“Hram ateizma: obmana u Krapini”, poručuje nam ovih dana s naslovnice nekakav mali časopis koji se bavi tobožnjim kršćanskim vrijednostima. Muzej pračovjeka njima je podla laž Nečastivog, nikakav pogrbljeni, dugoruki neandertalac s toljagom nikada nije lutao ovim krajevima. Dinosauri isto tako. Dinosaure su valjda komunisti izmislili. Ništa im ne vjerujte, sve one neobično velike kosti koje su iskopane po stepama, sve su to CIA i KGB tamo zakopali da bi negirali postojanje velikog i svemogućeg Boga, koji je čovjeka u subotu ujutro, između sedam i sedam i trideset, od zemlje napravio i naselio ga u polinezijskom krajoliku, gdje se dogodio poznati tragični nesporazum s jabukom.

Galileo Galilej s tvrdnjom da Zemlja nije u središtu svemira, Charles Darwin s teorijom o podrijetlu vrsta, a sada i ovaj bezbožni klipan s umjetnom oplodnjom, kilometri polica knjiga, tisuće znanstvenih dokaza, sve je vrijedno ognja jer mudri proroci i apostoli s ravne ploče, gdje je puštanje krvi bilo vrhunac medicinske njege, nisu ništa čuli o tome. Sve je znanje ljudskog roda vjerskim fanaticima beznačajno u usporedbi s recima koje je nekakav domišljati židovski pričalica jednom davno zabilježio na jarećoj koži.

Istina, ima nekih civilizacijskih postignuća koje će ipak prihvatiti. Bin Laden, na primjer, halali kalašnjikov, premda ga Prorok nikada nije spominjao. Jednako tako, mnogi će se kršćanski fundamentalisti složiti s ograničenom upotrebom nuklearnog oružja, na primjer, da sprže kakvu bezbožnu srednjeazijsku stočarsku pustoš, iako u Svetom pismu nema ni osnova atomske fizike. Takvi su krvavi užasi zbog nečega dobri i blagoslovljeni, no par koji se odluči za medicinski pomognutu oplodnju valja osuditi na vječno prokletstvo.

Teološka je logika teška, ali u ovom slučaju nam se jasno osvijetlila jedna lijepa istina. Smisao je religije vrlo često da ohrabri budale u neznanju. Znanje je oholost, a oholost je smrtni grijeh.

Na drugoj strani, ja ne mogu zamisliti veće, strašnije pa i, ako hoćete, nekršćanskije oholosti od toga da je netko prezreo četiri milijuna života. Gotovo cijela jedna Hrvatska nikla je iz epruvete onoga sjajnog tipa. Trebam li dokazivati postojanje Boga, meni bi ovo bio dosta uvjerljiv argument. Zaista, ne mogu zamisliti ništa božanskije od ovoga prekrasnog čuda. izvor

Dobar je, i onda kad se ne slažem s njegovim stavovima

I meni. Duhovit mi je do bola

Super tekst i sa većinom se slažem. Kad bi barem religije bile barem malo bliže duhovnosti.

Chakotay je napisao/la:

Super tekst i sa većinom se slažem. Kad bi barem religije bile barem malo bliže duhovnosti.