Nove generacije gube sposobnost empatije

Empatija je sposobnost uživljavanja u tuđe osjećaje ili suosjećanje. I navodno urođena svim ljudima. Tu je tvrdnju poljuljala stvarnost i istraživanje Sare Knoth sa Sveučilišta u Michiganu.
Jedan od najpopularnijih načina ispitivanja empatije je jednostavno pitati ispitanike što misle o sebi. Ispitanici ocjenjuju koliko se slažu s tvrdnjama poput: 'Često sam zabrinut za ljude koji su manje sretni od mene' ili 'Nastojim razumjeti svačije mišljenje prije nego donesem odluku'. Rezultati su pokazali da jako varira koliko se ljudi smatraju empatičnima te da je pojedinci koji smatraju da imaju visoku razinu empatije u praksi slabo iskazuju.
Sara Konrath i suradnici angažirali su 14.000 studenata i usporedili rezultate njihovih upitnika s onima prije 30 godina. Rezultati su pokazali kako 75% studenata manje suosjeća s drugima nego studenti prije 30 godina! Koji je razlog tome ostaje tajna jer se ne mogu eksperimentalno provjeriti promjene koje su to u prošlosti uzrokovale.
Dr. Konrath smatra kako je pad empatije uzrokovan sve većom socijalnom izolacijom. Naime, u zadnjih 30 godina Amerikanci nastoje živjeti sami i pokazuju manju sklonost grupama - od onih političkih do sportskih. Istraživanja su dokazala kako takav način života mijenja stav prema drugim ljudima. Primjerice, jedno istraživanje u Engleskoj pokazalo je kako su usamljeni ljudi skloniji iznevjeriti tuđe povjerenje.

Na smanjenje empatije mogao bi utjecati i opći trend pada zanimanja za čitanje. Ovu teoriju potvrdio je znanstvenik Raymond A. Mar sa Sveučilišta York u Torontu koji je dokazao kako broj priča koju školarci pročitaju utječe na njihovu sposobnost razumijevanja emocija drugih ljudi. Zanimljivo, Mar tvrdi i da odrasli koji čitaju znanstvenu fantastiku imaju jaču empatiju. izvor

Eto ti ga na

Smatram da do manjka empatije dolazi i zbog tempa života, današnjih vrijednosti, velike konkurencije.
Prisiljeni smo se brinuti sami za sebe, prilično samo zaposleni, jurcamo da si osiguramo kakve-takve materijalne uvjete života i onda mnogi nemaju vremena i volje suosjećati sa slabijima od sebe niti misliti o njihovim problemima.
Mislim da osim činjenice da su ljudi sve više izolirani, na navedeni trend utječe i odgoj, u koji roditelji ne usađuju dovoljno "vrijednosti", nego se uglavnom cilja na to da svatko isključivo gleda kako da se pobrine za sebe.

Složit ću se s Athenom da tempo života igra tu možda i presudnu ulogu. Mislim da je problematično otuđenje u vlastite svjetove. Danas čovjek ima na izbor raditi milijun stvari, ali onda mu se od svega toga najviše da raditi ono što zahtjeva najmanji napor. To je zato što previše vremena provodi radeći zatupljujući posao i nastoji zaraditi za život, a onda od manjka snage izvali se pred televizor i bulji. I šta gleda? Mahom nasilje, nasilje i još nasilja.
Od pištolja, katana, kodeksa časti, osvete, uništavanja zla silom, ratnih filmova, virtualnih ratova.
Vidi 100 puta više mrtvih nego što je to vidjela osoba prije 30 godina i vjerojatno, 1000 puta više mrtvih nego osoba prije 60 godina, dok nije bilo vizualnih medija i jedino gdje si krvi vidio je bilo u lokalnom ratu i svojoj okolini.
Empatije je nestalo zbog otupljivanja na nasilje. A to je nasilje nažalost postala jedina razbibriga koju ljudi gledaju u svojim sivim i radom ispunjenim životima. To je jednostavno i sažeto kazano. Ali poražavajuće....

Ne znam odakle ljudima misao da "ljudi sve vise postaju otudjeni" Meni izgleda da je trend upravo suprotan - ljudi postaju politicki, vjerski, socioloski i bogzna u kojem sve smislu ne - superstado... Imas Internet, telefon, TV - ideje stalno cirkulisu, nadmecu se medjusobno - jedino kad covjek moze malo da se "odmakne" od svih tih silnih ljudi je - dok spava. A cim novi dan, tu je i nova buka, novi ljudi dolaze, i on mora sve te nove misli obraditi i posloziti prije nego poludi - sto ne uspijeva uvijek - te na kraju - ne od drugih ljudi - od samoga sebe se otudjuje, gubeci se u masi ciji teret mora vuci zajedno sa vlastitim i to ga polako slama. I dok se tako izlomljen pokusava sastaviti, shvata po prvi put sta je usamljenost - i buduci da je ne poznaje - UZASAVA JE SE...

Arch odlično zapažanje, sad si me iznenadio, jer reći da se bilo tko odvojio sam od sebe je u stvari jako nelogična rečenica, no u isto vrijeme jako točna rečenica. Posljedica toga je da se sve više odvajamo od drugih u pravom smislu te riječi.

No i ostali prije Archa su mislim dobro pogodili bit problema, a to je da se zapadno društvo temelji na konkurentnosti, koliko puta smo samo čuli taj pojam, a malo tko ustvari razumije što on znači. Ako smo mi konkurenti jedni drugima onda je ematija nešto loše, nešto što je nepoželjno pa ako to i slučajno osjetim kod sebe, moram se truditi da se toga riješim što prije, jer će nas stajati puno novca, napretka, moći...

No ako konkurentnost zamijenimo sa suradnjom, onda je svakome od nas cilj da i mi sami i onaj drugi bude što je moguće bolji, da damo sve od sebe, jer će tako biti bolje i nama i svima drugima. Naravno u takvom svijet je empatija nešto poželjno i nešto što se potiče.

Ja sam mislio reci nesto sasvim drugo al nema veze...

Konkurentnost i empatija nisu medjusobno iskljucivi, jer dvije konkurentske strane imaju licnu korist u tome da znaju sta ona druga strana osjeca, kako bi prema tome znali kako se postaviti prema njemu.

Saradnja takodje nije suprotna konkurentnosti, stavise, dobrim je dijelom uzrokovana konkurencijom, pogotovu kad vise slabijih pokusavaju konkurisati mnogo jacem od sebe - razni medjudrzavni i medjuorganizacijski savezi, na primjer... Mislim da se valja zapitati odmah na pocetku: sta je to sto je ljude uopste navelo na "zbijanje"? Cini mi se da je potreba i tu kumovala i da je nelogicno stavljati neku empatiju kao uzrok saradnje, inace bi bila bez usmjerenja, pa saradnja ne bi vodila nicemu i time bi samu sebe diskvalificirala. Osim toga, uvijek je dobro da se zapitamo da li o necemu sudimo gramaticki ili matematicki - da li se ovdje radi o odsustvu empatije, ili samo o posljednjem stepenu njene prakse...

E sad nisam siguran da li se ovdje radi o posljednjem stupnju razvoja empatije ili pak o nazadovanju i polaganom "brisanju" emipatije iz ljudi.

Mislim da je upravo ta konkurentnost na svim nivoima i u svim porama društva doprinjela tome. Konkurentnost je dobra u nekim segmentima ljudske djelatnosti primjerice na slobodnom tržištu gdje sprečava pojavu monopola. Nažalost tu konkurencije najmanje ima, ali u svim drugim područjima je ona negativna pojava. Primjerice u znanosti, u ljudskim odnosima. Mislim da bi mi puno prije došli na Mjesec da se nismo takmičili tko će prvi doći, nego da smo zajedno radili na tome. Jednako tako bi i više puta to ponovili. Da u pravi si da su nas potrebe natjerale da surađujemo jer je lakše preživjeti ako radimo zajedno nego svaki za sebe, ali ne radi se tu samo o preživljavanju nego i o napretku. Napredak je nešto više od pukog preživljavanja

Slazem se sa Green kada kaze da je previse natjecanja i kako onda suosjecat s nekim.

Slazem se i sa Archom oko toga da nismo danas toliko izolirani nego upravo suprotno.

A slazem se i sa onim znanstvenikom koji kaze da djeca danas premalo citaju. Citanje te navodi da se uzivis u lik i njegove osjecaje.